Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-637/15 (D. M. iz Foče)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-637/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-637/15, rješavajući apelacije Dragane Milanović i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Dragana Milanović protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 RS 018398 14 RSŽ od 8. decembra 2014. godine;

Nermin Zuka protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 070345 10 RSŽ od 26. decembra 2014. godine;

„Butmir“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046491 14 REV od 18.

decembra 2014. godine;

Borislav Smiljanić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 003380 12 REV od 18. februara 2015. godine;

Ivica Matić protiv presude Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 029746 13 REV od 10. februara 2015.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-637/15 Dragana Milanović iz Foče (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 11. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 RS 018398 14 RSŽ od 8. decembra 2014. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom odlukom Okružnog suda, preinačena je (djelomično) usvajajuća prvostepena presuda Osnovnog suda u Foči broj 94 0 Rs 018398 13 Rs od 4. aprila 2014. godine, pa je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog „Telekomunikacije Srpske“ a.d. Banja Luka radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantice, vraćanje apelantice na rad, obavezivanje tuženog da apelantici naknadi štetu zbog neisplaćenih plata te obavezivanje tuženog da apelantici izvrši obračun i uplatu pripadajućih doprinosa). Naime, Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je postupak otpuštanja i zbrinjavanja viška radnika, a među njima i apelantice, proveden u skladu sa Zakonom o radu RS, opštim i pojedinačnim kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu tuženog, te na osnovu donesenog Programa zbrinjavanja viška radnika. Stoga je, po ocjeni drugostepenog suda, tužbeni zahtjev apelantice kojim se traži poništenje otkaza ugovora o radu neosnovan. Kako je otkaz ugovora o radu koje je tuženi dao apelantici zakonit, Okružni sud je istakao da ona nema pravo restitucije na poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima u Izvršnoj jedinici Foča, kao ni na naknadu štete zbog neisplaćenih plata koje bi ostvarila zbog nezakonitog otkaza. Dakle, kod činjenice da u trenutku otkazivanja ugovora o radu apelantice u izvršnoj jedinici Foča nije postojalo upražnjeno radno mjesto, te činjenice da je apelantica odbila rad na ponuđenom radnom mjestu van Foče, odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantice se ne može smatrati nezakonitom, kako to čini prvostepeni sud. Iz navedenih razloga, prvostepeni sud je prema pravnom shvatanju drugostepenog suda pravilnom primjenom materijalnog prava bio u obavezi odbiti tužbeni zahtjev apelantice. Kako prvostepeni sud nije postupio na navedeni način, to je uvažavanjem žalbe tuženog prvostepena presuda preinačena, pa je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku RS.

2. AP-1188/15 Nermin Zuka iz Travnika (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 RS 070345 10 RSŽ od 26. decembra 2014. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom Kantonalnog suda, odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude Općinskog suda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija BiH, Vlada Federacije BiH) da mu isplati određene novčane iznose na ime dnevnica za službeno putovanje u Irak i deminerskog dodatka za neposredno angažovanje na poslovima deminiranja u Iraku. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je apelant sva prava i obaveze za vrijeme sudjelovanja u mirovnoj misiji u Iraku, pa tako i potraživanja po osnovu dnevnica, regulisao Ugovorom sa Ministarstvom odbrane BiH, kojim ugovorom apelantu kao pripadniku Oružanih snaga BiH za vrijeme sudjelovanja u Operaciji, pripada pravo na dnevnicu u određenom iznosu, a koja naknada je apelantu nesporno isplaćena. Isplatom navedenih dnevnica, po ocjeni Kantonalnog suda, ostvareno je apelantovo pravo iz člana 130. Zakona o službi u Vojsci Federacije BiH na naknadu troškova za službeno putovanje. Također, Kantonalni sud navodi da, obzirom da je apelant u misiji sudjelovao kao pripadnik Oružanih snaga BiH (što proizlazi iz člana 1. Ugovora o međusobnim pravima i obavezama za vrijeme sudjelovanja pripadnika u jedinicama OS BiH u sastavu Koalicijskih snaga u operaciji podrške mira u Iraku) to tužena nije bila u obavezi istom isplaćivati deminerski dodatak koji je obavljao kao pripadnik Oružanih snaga BiH, posebno cijeneći činjenicu da je tužitelj-apelant sva prava i obaveze za vrijeme sudjelovanja u mirovnoj misiji regulisao pomenutim Ugovorom sa Državom Bosnom i Hercegovinom, odnosno njenim organom uprave.

3. AP-1349/15 „Butmir“ d.o.o. Sarajevo iz Ilidže (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 25. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 046491 14 REV od 18. decembra 2014. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom odlukom Vrhovnog suda je preinačena drugostepena presuda Kantonalnog suda u Sarajevu i potvrđena prvostepenog Općinskog suda u Sarajevu, kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev V.S. kojeg je podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata plaća, regresa i uplata pripadajućih doprinosa). Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je tužitelj bio zaposlenik apelanta po osnovu ugovora o radu, da je apelant svojom odlukom tužitelju otkazao ugovor o radu, da je presudom Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-2578/03-A od 18. maja 2004. godine utvrđeno da je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita, da se poništava, a apelant obavezuje da tužitelju uspostavi radno-pravni status sa danom 31. avgusta 2003. godine, da je ta presuda pravosnažna sa 28. avgusta 2006. godine, da apelant nije postupio po toj pravosnažnoj presudi, da tužitelj nije podnio prijedlog za prinudno vraćanje na rad podnošenjem prijedloga za izvršenje. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je zauzeo pravno stanovište da nepodnošenjem prijedloga za izvršenje obaveza dužnika (apelanta) ne prestaje, slijedom čega je usvojio predmetni tužbeni zahtjev u tom dijelu. I po ocjeni revizionog, činjenica da tužitelj nije podnio prijedlog za prinudno vraćanje na rad, nema utjecaj na prestanak prava tužitelju za isplatu naknade plaće do perioda pravosnažnosti presude i ne povlači nemogućnost isticanja tog zahtjeva. S tim u vezi je navedeno da nije riječ o zahtjevu da se potražuju plaće od momenta pravosnažnosti, kada bi bila relevantna odredba čl. 215. Zakona o izvršnom postupku, već upravo do momenta pravosnažnosti i tužbeni zahtjev ne glasi na povrat na rad. Stoga, kod činjenice da je utvrđeno da je otkaz nezakonit to tužitelju pripada pravo na naknadu štete za dosuđeni period u visini plaće koju bi ostvari da je radio (član 96. stav 2. Zakona o radu FBiH).

4. AP-1594/15 Borislav Smiljanić iz Kneževa (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedeljko Jandrić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 003380 12 REV od 18. februara 2015. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijen kao neosnovan apelant tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv Opštine Kneževo i Republike Srpske, radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje načelnika prvotužene i zaključka drugotužene, vraćanje apelanta na rad, te isplata plata i uplata pripadajućih doprinosa). Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da apelant, u vrijeme prijema u radni odnos kao i u vrijeme prestanka radnog odnosa, nije ispunjavao zakonske uslove predviđene za radno mjesto komunalnog policajca, te da kao takav ne može uživati zaštitu predviđenu za lica sa statusom službenika jedinice lokalne samouprave. Također je utvrđeno da apelantu nije prestao radni odnos povredom člana 86. stav 1. i člana 18. Zakona o radu RS. S tim u vezi je utvrđeno da kod činjenice da apelant nije položio stručni ispit u roku od šest mjeseci od dana zaposlenja, njegov radni odnos prestao je po sili zakona 24. aprila 2009. godine, bez obzira kad je doneseno rješenje načelnika opštine o prestanku radnog odnosa apelantu. Dakle, zaključeno je da radni odnos apelanta nije prestao otkazom ugovora o radu, kako je to nastojao prikazati tokom postupka, u kojoj situaciji bi se eventualno moglo raspravljati o primjeni odredbi čl. 18. i 86. Zakona o radu RS, nego o prestanku radnog odnosa po sili zakona. U tom smislu je Vrhovni sud konstatovao da rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta, koje je donio načelnik Opštine Kneževo, ima samo deklaratoran karakter i njime se samo konstatuje nastupanje uslova za prestanak radnog odnosa.

5. AP-2151/15 Ivica Matić iz Čapljine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnio je 4. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 029746 13 REV od 10. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog JU „Dječji vrtić“ Čapljina radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke tuženog o razrješenju apelanta sa dužnosti direktora od 27. novembra 2009. godine, vraćanje na posao, isplata plaća, te uplata pripadajućih doprinosa za sporni period). Naime, Vrhovni sud je konačno osporenom odlukom djelimično preinačio nižestepene presude u odluci o platama i doprinosima. S tim u vezi je navedeno da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su apelantu dosudili plaće i doprinose i za period od 1. januara 2010. do 30. novembra 2010. godine, budući da je apelant imao zaključen ugovor o radu za radno mjesto direktora, te je nakon razrješenja i dalje ostao u radnom odnosu kod tuženog sa valjano sklopljenim ugovorom o radu za to radno mjesto do momenta kada mu je odlukom Upravnog vijeća prestao radni odnos 15. januara 2010. godine. Povodom te odluke, Vrhovni sud je istakao da apelant vodi drugu parnicu u kojoj jedino može biti relevantan period od 16. januara 2010. godine za isplatu plaća i doprinosa. S obzirom da je predmet ovog spora poništenje odluke o razrješenju apelanta sa pozicije direktora tuženog, to apelantu do momenta prestanka radnog odnosa pripada plaća za to radno mjesto, a to je prema tužbenom zahtjevu, period počev od 1. januara 2010. godine do 15. januara 2010. godine. Iznos plaće koji apelantu pripada za taj vremenski period je 300,00 KM, prema utvrđenju nižestepenih sudova na osnovu nalaza vještaka finansijske struke. Slijedom toga, tuženi je u obavezi platiti i odgovarajuće doprinose nadležnom fondu na ime tužitelja u iznosu od 100,00 KM, po utvrđenju nižestepenih sudova, također na osnovu financijskog vještačenja. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250. Zakona o parničnom postupku FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-637/15.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-637/15 (D. M. iz Foče) | Sudska praksa | Aktio