Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3304/16 („Unimar“ d.o.o. Posušje)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni postupak
  • Porez
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3304/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3304/16, rješavajući apelaciju „Unimar“ d.o.o. Posušje, na osnovu člana 18. stav 3. tačka h) i stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Unimar“ d.o.o. Posušje, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 016090 14 U od 1. juna 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Unimar“ d.o.o. Posušje, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 016090 14 U od 1. juna 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. „Unimar“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Barbarić & Bevanda, iz Širokog Brijega, podnio je 1. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 016090 14 U od 1. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje BiH), kojim je okončan upravni postupak, u kojem je apelantu kao poreskom obvezniku, za određeni poreski period, utvrđen razrez indirektnih poreza i naložena uplata dodatno utvrđenih obaveza po osnovu PDV-a, u određenom novčanom iznosu.

2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Sud BiH navodi da je prema stanju spisa predmeta, apelant pravo na odbitak ulaznog poreza iskoristio po fakturi ispostavljenoj od dobavljača „ELIPSA" d.o.o. Posušje, za kojeg dobavljača je u postupku ograničene provjere utvrđeno da taj poreski obveznik u svom knjigovodstvu i KIF-u nije evidentirao predmetnu fakturu, niti je po istoj u PDV prijavama evidentirao i prijavio isporuku dobara, niti izlazni PDV. S obzirom na navedeno činjenično stanje, prema stanovištu Suda BiH, nisu osnovani prigovori apelanta istaknuti u odnosu na predmetnu fakturu, jer i Sud BiH nesporno izvodi zaključak da je pravo na odbitak ulaznog poreza apelant iskoristio po predmetnoj fakturi dobavljača „ELIPSA" d.o.o. Posušje, za kojeg su u postupku kontrole utvrđene nepravilnosti koje nesumnjivo upućuju na zaključak da je u pitanju fiktivni promet, a koji u smislu člana 64. Zakona o PDV-u znači obavljanje poslovne djelatnosti sa ciljem da se prevarom izbjegne plaćanje PDV-a, iz kojeg razloga također, u skladu sa propisima člana 66. Zakona o PDV-u se nisu stekli uslovi za primjenu člana 32. Zakona o PDV-u, jer ispostavljene fakture nije pratila isporuka dobara kao osnovni preduslov za ostvarivanje prava na odbitak ulaznog poreza, iz kojeg razloga je pravilna i na zakonu zasnovana odluka tužene u odnosu na predmetnu fakturu. Apelant je i po nalaženju Suda BiH, a kako su pravilno zaključili i poreski organi, svoje tvrdnje da su građevinski radovi ugovoreni, izvedeni i fakturisani, trebao dokazati a što nije učinio, a na što ga je obavezivala odredba člana 61. stav 1. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, koja propisuje da je teret dokazivanja na obvezniku indirektnih poreza. Također se navodi, da su od strane poreskih organa izvršene provjere po predmetnim fakturama od 12. oktobra 2009. godine i od 19. oktobra 2009. godine, koje su apelantu ispostavljene od dobavljača „POLIMEDA" d.o.o. Sarajevo, te je utvrđeno da je „POLIMEDA" d.o.o. Sarajevo nabavku inventara po navedenim fakturama koji je isporučila apelantu, izvršila od poreskog obveznika ,,ALKON“ d.o.o. Odžak, a koji dobavljač nije podnosio poreske prijave od marta 2009. godine i nije iskazivao bilo kakve isporuke dobara i usluga niti izlazni PDV, kao i da se ne nalazi na prijavljenoj adresi, da je odgovorno lice, koje je pronađeno na adresi stanovanja, dalo izjavu u pismenoj formi da nema knjigovodstvene dokumentacije za predmetni poreski period, da pravni subjekt ,,ALKON“ d.o.o. Odžak ne posluje od 31. decembra 2006. godine, da za kontrolisani period od 1. januara 2007. godine do 31. avgusta 2011. godine nema knjigovodstvenu dokumentaciju. Sud BiH ističe, da su poreski organi imajući u vidu utvrđeno činjenično stanja, i po nalaženju Suda BiH, izveli pravilan zaključak da nije bilo predmetnog prometa između ,,ALKON“ d.o.o. Odžak kao dobavljača i „POLIMEDIA" d.o.o. Sarajevo, kao kupca, te samim tim nije se mogao desiti niti promet iste opreme između apelanta kao kupca i „POLIMEDIA" d.o.o. Sarajevo kao dobavljača, te da nema uslova za primjenu člana 32. Zakona o PDV-u, jer ispostavljene fakture nije pratila isporuka dobara kao osnovni uslov za ostvarivanje prava na odbitak ulaznog poreza. Samim tim, po ocjeni Suda BiH, bez osnova je apelantov tužbeni prigovor da u konkretnom slučaju činjenica prometa roba i usluga nije utvrđivana. Naime, u PDV sistemu svi učesnici u prometu, zainteresovani da kroz mehanizam odbitka ulaznog poreza od oporezivanja izuzmu sva dobra i usluge koja nabavljaju u svrhu obavljanja djelatnosti, tako da se kod svakog oporezuje samo dodatna vrijednost, što zahtjeva samokontrolu i međusobnu kontrolu između učesnika u prometu koju ovaj sistem obezbjeđuje, što znači da je apelant bio dužan da prije prijema faktura od navedenih dobavljača utvrdi da li isti postupaju u skladu sa propisima kojima je uređeno oporezivanje PDV, u suprotnom snosi rizik, kao što se u konkretnom slučaju i desilo. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacija, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

6. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3304/16 („Unimar“ d.o.o. Posušje) | Sudska praksa | Aktio