Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-132/14 (I. H.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Uporedive situacije
  • Radni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-132/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 132/14, rješavajući apelaciju Irine Halapić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. studenog 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Irine Halapić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 012748 13 Rev od 19. studenog 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Irina Halapić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Perica Babić, odvjetnik iz Livna, podnijela je 13. siječnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 012748 13 Rev od 19. studenog 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 22. rujna 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 29. rujna 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 RS 012748 10 Rs od 13. srpnja 2011. godine obvezana je tužena Vlada Kantona 10 - Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici na ime razlike plaća isplati ukupan iznos od 5.573,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća 1. svibnja 2011. godine do konačne isplate, te da u uplati u korist nadležnog MIO doprinose za razlike plaća apelantice u iznosu od 1.857,70 KM, kao i da nadoknadi apelantici troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi, dok je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova postupka preciziranih u presudi. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica podnijela tužbu tom sudu protiv tužene radi isplate razlike plaća i naknade za topli obrok u iznosu preciziranom u presudi, i to zbog prekovremenog rada, rada noću, vikendom, blagdanima i državnim praznicima. Navedeno je da je na temelju dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelantica uposlenik tužene s činom policajca i da je raspoređena na radno mjesto policajac u Livnu, te da joj je plaća utvrđena u skladu sa Zakonom o policijskim službenicima Kantona 10, Odlukom o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće policijskih službenika MUP-a Kantona 10 i Pravilnikom o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona 10, kao i da se apelantici redovito isplaćuje trajni dodatak za posebne uvjete rada u visini od 30% od temeljne plaće policijskog službenika. U svezi s tim je navedeno da pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad, rad noću, rad u dane odmora, kao i rad u dane koji su zakonom određeni kao neradni, prema obrazloženju tog suda, proizlazi iz Zakona o radu FBiH (čl. 12., 39. i 71.), Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor - članak 12.), kao i iz odredbi Federalnog i Kantonalnog zakona o policijskim službenicima (čl. 98. i 99.). Općinski sud je istaknuo da je zbog navedenog neutemeljen prigovor tužene da je isplatom dodatka za posebne uvjete rada koji se redovito isplaćuje apelantici obuhvaćena i naknada za prekovremeni rad i rad u neradne dane jer, kako je obrazložio taj sud, navedeni dodatak se odnosi na uvjete rada ovisno o riziku, odgovornosti, složenosti i posebnosti radnih uvjeta, a nikako i na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, rad u dane blagdana, koji su po zakonu neradni, kao i rad na dan tjednog odmora.

6. Općinski sud je naveo da je odredbama članka 12. Zakona o radu propisano da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu ne mogu utvrditi manja prava od prava utvrđenih tim zakonom, osim ako to nije izričito predviđeno tim ili nekim drugim zakonom, te da je nesporno da uposlenik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada i noćni rad, te za rad nedjeljom i blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Nadalje je navedeno da je odredbama članka 12. Kolektivnog ugovora propisano da uposlenik ima pravo na povećanu plaću za noćni rad najmanje 30% bruto satnice, za rad na dan tjednog odmora najmanje 20% od bruto satnice i za rad na dan blagdana koji su po zakonu neradni najmanje 50% bruto satnice. Obrazloženo je i da iz nalaza vještaka financijske struke i dokaza provedenih u postupku proizlazi da je apelantica radeći noću, za dane blagdana i tjednog odmora za razdoblje od 2007. do 2010. godine radila iznos sati preciziranih u presudi koji, preračunati u novčane vrijednosti, daju iznose precizirane u presudi, te da joj u svezi s tim za uvećanje plaće po tim osnovama pripada ukupan iznos od 5.573,18 KM, a analogno tome joj pripada i pravo na uplatu doprinosa za MIO za razdoblja i u iznosu preciziranom u presudi. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

7. Protiv navedene presude tužena je podnijela priziv Kantonalnom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je Presudom broj 68 0 Rs 012748 12 Rsž od 25. ožujka 2013. godine priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravno stajalište prvostupanjskog suda. U svezi s tim je navedeno da je, prema mišljenju tog suda, prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je obvezao tuženu za isplatu razlika na ime uvećanja plaća za rad noću, u vrijeme blagdana i državnih praznika i u dan tjednog odmora, za što je taj sud, kako je obrazložio Kantonalni sud, dao valjane i argumentirane razloge koje u cijelosti prihvaća i taj sud. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je odbio priziv tužene kao neutemeljen.

8. Protiv navedene presude tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 68 0 Rs 012748 13 Rev od 19. studenog 2013. godine reviziju djelomično usvojio, obje nižestupanjske presude preinačio u dosuđujućem dijelu i u dijelu o troškovima postupka tako što je apelantici na ime razlike plaća tužena obvezana isplatiti ukupno 3.954,97 KM umjesto dosuđenih 5.573,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. svibnja 2011. godine pa do isplate, na ime doprinosa nadležnom MIO ukupan iznos od 1.318,30 KM umjesto dosuđenog 1.857,70 KM. Presudom je tužena obvezana apelantici naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.258,92 KM umjesto dosuđenih 1.774,02 KM. U preostalom dijelu revizija tužene je odbijena kao neutemeljena. U obrazloženju je navedeno da je taj sud, shodno odredbama članka 237. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), iznimno dopustio reviziju u predmetnom slučaju jer je ocijenio da će odlučivanje o naknadi za tjedni odmor (subota i nedjelja) biti od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. U svezi s tim je navedeno da je, prema mišljenju tog suda, revizija tužene djelomično utemeljena. Navedeno je da je predmet spora apelantičin zahtjev za isplatu naknade na ime rada noću, u dane vjerskih i državnih blagdana i u vrijeme tjednog odmora (subotom i nedjeljom) za razdoblje od 2007. do 2011. godine. Obrazloženo je da su na temelju provedenih dokaza nižestupanjski sudovi utvrdili da je apelantica uposlenica MUP-a Livno na radnom mjestu policajke, da joj je isplaćivana manja naknada za naprijed navedena potraživanja, od kojeg iznosa na rad u dane tjednog odmora (subota i nedjelja) pripada iznos od 1.618,21 KM, a da pri tome apelantica tijekom postupka nije dokazala da joj drugim danima u tjednu nije omogućeno korištenje tjednog odmora.

9. Vrhovni sud je istaknuo da u odnosu na navedeno smatra da su nižestupanjski sudovi nepravilno postupili kada su apelantici dosudili i iznos od 1.618,21 KM na ime naknade za rad u dane tjednog odmora (subota i nedjelja). U svezi s tim je navedeno da takva naknada pripada u slučaju kada se radi o neradnim danima, ali da rad policajaca subotom i nedjeljom, prema preraspodjeli radnog vremena policije, predstavlja redovito radno vrijeme koje se kao takvo obračunava, a iz razloga što policajci imaju druge dane u tjednu slobodne. Vrhovni sud je istaknuo da je člankom 39. Zakona o radu propisano da uposlenik ima pravo na tjedni odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno, a ako je neophodno da radi na dan svog tjednog odmora, osigurava mu se jedan dan u razdoblju određenom prema dogovoru poslodavca i uposlenika. Iz navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi da raspored radnog vremena treba da osigura što učinkovitije i produktivnije korištenje rada uposlenika i što učinkovitije i produktivnije korištenje sredstava rada, te da se tjednim rasporedom može utvrditi petodnevni radni tjedan i u tom slučaju dnevno radno vrijeme iznosi osam sati. Vrhovni sud je naveo da apelantica tijekom postupka nije tvrdila niti je dokazala da je tijekom tjedna radila više od pet dana, niti dnevno više od osam sati, zbog čega je taj sud ocijenio da je apelantičin zahtjev glede ovog dijela tužbenog zahtjeva neutemeljen. Ovo i stoga jer je, kako je obrazloženo, apelantica policajka i preraspodjelom poslova i radnog vremena joj je omogućeno korištenje tjednog odmora drugim danima, a ona suprotno nije dokazala. Osim toga, Vrhovni sud je naveo i da je u smislu odredbi članka 397. stavak 2. u svezi sa člankom 386. stavak 2. ZPP-a odlučio o troškovima spora uzimajući u obzir da je apelantica u sporu uspjela sa 71%, pa joj u tom omjeru pripada i pravo na naknadu troškova koji su obračunati u skladu sa važećom odvjetničkom tarifom. Imajući, između ostalog, u vidu navedeno Vrhovni sud je donio odluku kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantica navodi da je nesporno da je zakonima o policijskim službenicima na svim razinama, Kolektivnim ugovorom i Zakonom o radu propisano da uposlenik ima pravo na naknadu plaće za rad u dane tjednog odmora, zbog čega smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio te zakonske odredbe. Osim toga, smatra da je navedenim stavom diskriminirana u odnosu na ostale službenike policije i ostale građane jer je posao policijskih službenika organiziran tako da se odvija i subotom i nedjeljom i pored toga što je društvo organizirano tako da se veliki broj kulturnih, obiteljskih, vjerskih, sportskih aktivnosti obavlja baš tim danima, što znači da ih apelantica ne može obavljati kao ostali, te da je ta diskriminacija još očitija kada joj je uskraćeno pravo na naknadu za rad tim danima. Apelantica, također, smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je preinačio i odluku o troškovima postupka jer joj je smanjio dosuđeni iznos čime je prekršio i pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu kao i da taj sud stavlja pretjeran teret na nju kada zaključuje da je apelantica bila dužna dokazati da slobodne dane nije koristila nekim drugim danima (a ne subotom i nedjeljom).

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Članak 12. stavak 1.

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u ovom zakonu, osim ako to nije izričito predviđeno ovim ili drugim zakonom.

Članak 39.

Uposlenik ima pravo na tjedni odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno, a ako je prijeko potrebno da radi na dan svog tjednog odmora, osigurava mu se jedan dan u razdoblju određenom prema dogovoru poslodavca i uposlenika.

Članak 71.

Uposlenik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni rad i noćni rad, te za rad nedjeljom i blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, sukladno kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu.

13. U Zakonu o policijskim službenicima livanjskog kantona („Narodne novine HBŽ“ broj 4/07) relevantne odredbe, koje su identične istovjetnim odredbama Zakona o policijskim službenicima FBiH, glase:

Članak 98.

Radno vrijeme (1) Prosječno radno vrijeme je 40 sati sedmično, što uključuje odmor u toku radnog dana propisan važećim zakonima.

(2) Uobičajeno radno vrijeme je osam sati dnevno. Rukovodilac može odrediti drugačije radno vrijeme u sljedećim slučajevima:

a) kada je potreban kontinuitet rada,

b) kada se određeni zadaci moraju izvršiti u određenim rokovima ili u planiranom vremenskom periodu.

Članak 99.

Rad u posebnim uvjetima (1). Policijski službenik obavezan je raditi u posebnim uvjetima u slučaju kada su takvi uvjeti prijeko potrebni za izvršenje zadataka policijskog tijela.

(2). Posebnim se uvjetima smatraju: rad po vanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, blagdanima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama.

(3). Drugi načini rada u posebnim uvjetima mogu biti određeni ako to zahtijeva sigurnosna situacija ili ako je to jedini način za obavljanje određenih zadataka koji ne mogu biti odgođeni ili se moraju završiti u određenom roku.

(4). Policijski komesar, pismenim aktom, podrobnije određuje razloge iz kojih se drugi način rada u posebnim uvjetima iz stavka 3. ovoga članka može odrediti, a može ovlastiti i druge policijske službenike koji rade na rukovodnim radnim mjestima da to odrede. (5). Za poslove iz st. 2. i 3. ovoga članka policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim satima. Na prijedlog policijskog komesara ministar će podzakonskim aktom utvrditi način isplate i iznos ovih naknada.

14. U općem kolektivnom ugovoru za FBiH („Službene novine FBiH“ broj 45/05) relevantne odredbe glase:

Članak 12.

Zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za:

-prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice;

-noćni rad najmanje 30% od bruto satnice;

- rad na dan tjednog odmora najmanje 20% od bruto satnice;

-rad u dane blagdana koji su po zakonu neradni najmanje 50% od bruto satnice.

Dodaci se međusobno ne isključuju.

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Članak 7. stavak 1.

(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 397.

(1) Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučit će i o troškovima nastalim u postupku u povodu tog pravnog lijeka.

(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijeloga postupka.

(3) Kad se ukine odluka protiv koje je podnesen pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostavit će da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

(4) Sud može postupiti prema odredbi stavka 3. ovog članka i kad odluku protiv koje je podnesen pravni lijek samo djelimice ukine.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 012748 13 Rev od 19. studenog 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 27. prosinca 2013. godine, a apelacija je podnesena 13. siječnja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njezina prava iz čl. II/4. i II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stavak 1. i 14. Europske konvencije i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivanja apelantičinog prava na dodatak na plaću po osnovi rada u dane tjednog odmora (subota i nedjelja), dakle da se radilo o utvrđivanju apelantičinih građanskih prava i obveza, te su članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi.

24. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava jer je utvrđeno da joj ne pripada pravo na naknadu za rad subotom i nedjeljom jer nije dokazala da joj nije omogućeno takav odmor koristiti drugim danima i jer su joj dosuđeni manji troškovi postupka nego nižestupanjskim presudama. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je Vrhovni sud preinačio nižestupanjske presude u dijelu u kojem je apelantici bila dosuđena naknada za rad u dane tjednog odmora (subotom i nedjeljom) zbog toga što apelantica nije dokazala da joj za razdoblje za koje je tražila navedenu naknadu nisu omogućeni dani odmora drugim danima u tjednu, kao i da nije dokazala da je radila dulje od pet dana tijekom tjedna, niti više od osam sati tijekom dana. Ustavni sud zapaža i da se redoviti sud pri tome pozvao i na odredbe članak 39. Zakona o radu kojim je propisano da uposlenik ima pravo na tjedni odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno, a ako je neophodno da radi na dan svog tjednog odmora osigurava mu se jedan dan u razdoblju određenom prema dogovoru poslodavca i uposlenika. U svezi s tim Ustavni sud zapaža i da iz naprijed citiranih odredbi čl. 98. i 99. Zakona o policijskim službenicima livanjskog kantona, na koje su se u svojim presudama pozvali nižestupanjski sudovi, jasno proizlazi da radni tjedan tih službenika traje prosječno 40 sati, odnosno osam sati dnevno, te da, u slučaju ako poslovi i situacija to zahtijevaju, na temelju pismene naredbe policijskog komesara, policijski službenici mogu raditi i pod posebnim uvjetima, što podrazumijeva, između ostalog, rad subotom i nedjeljom, za što policijski službenici dobivaju ili slobodne dane ili naknadu u novcu. S obzirom da iz osporene presude proizlazi da apelantica nije dokazala da je radila subotom i nedjeljom bez osiguranih drugih slobodnih dana tijekom tjedna, Ustavni sud smatra da u obrazloženju Vrhovnog suda nema ništa što bi ukazivalo da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Zbog toga, Ustavni sud apelantičine navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra neutemeljenim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično pitanje u Odluci broj AP 2595/14 (vidi odluku broj AP 2595/14 od 17. veljače 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je odbacio kao prima facie neutemeljene apelacije uposlenika Državne agencije za istrage i zaštitu koje su se također odnosile, između ostalog, i na pitanje neisplaćenih naknada za rad u vrijeme dana vikenda i blagdana.

26. Osim toga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantičini navodi u svezi s proizvoljnom primjenom procesnog prava zbog smanjenja dosuđenih troškova postupka. Ovo stoga jer iz naprijed citiranih odredbi članka 397. stavak 2. ZPP-a, na koji se Vrhovni sud pozvao u osporenoj odluci, proizlazi da će sud kada po pravnom lijeku preinači nižestupanjsku odluku donijeti i odluku o troškovima cjelokupnog postupka. Kako je i u konkretnom slučaju Vrhovni sud preinačio nižestupanjske presude i odlučio o troškovima cijelog postupka, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud navedenu zakonsku odredbu proizvoljno primijenio, pa su i ovi apelantičini navodi neutemeljeni. Također, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i apelantičini navodi da je Vrhovni sud na nju stavio pretjeran teret kada je istaknuo da je ona morala dokazati da nije koristila slobodne dane tijekom drugih dana u tjednu jer je nesporno da je odredbama članka 7. stavak 1. i članka 123. ZPP-a propisano da je svako dužan dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

27. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na apelacijske navode u vezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava.

Pravo na imovinu

28. Apelantica smatra da joj je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.

Nediskriminacija

29. Apelantica smatra da je donošenjem osporene odluke koja je utemeljena na proizvoljnoj primjeni prava diskriminirana u odnosu na ostale službenike policije i građane jer joj se ne omogućava upražnjavanje aktivnosti karakterističnih za vikende, te da joj je time prekršeno pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

30. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

Članak 14. Europske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

31. U svezi s tim Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi je li se prema apelantici postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.

32. S obzirom na to da apelantica, osim naprijed istaknutog navoda o povredi ovog prava, tj. da je diskriminirana u odnosu na ostale pripadnike policije, nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnost da je različito tretirana u odnosu na ostale policijske službenike, niti je takvo što vidljivo iz osporenih presuda, zbog čega Ustavni sud smatra da eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nisu očigledne. Pri tome, Ustavni sud smatra da se apelantica ne može sa uspjehom pozivati na diskriminaciju u odnosu na ostale građane budući da kao pripadnica policijskih snaga obnaša poslove i radne zadatke s posebnim ovlaštenjima i pod posebnim uvjetima, što nesporno proizlazi iz naprijed citiranih relevantnih odredbi zakona o policijskim službenicima, a što nije svojstveno ostalim građanima i s čim se apelantica, samim zaposlenjem kao policijska službenica, i saglasila. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da nema kršenja prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 14. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud na argumentiran i jasan način obrazložio zašto apelantici ne pripada pravo na naknadu plaće za rad subotom i nedjeljom i zašto je trebalo preinačiti odluku o troškovima postupka.

34. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da pravo nije proizvoljno primijenjeno.

35. Nema kršenja ni prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije kada apelantica ne nudi argumente i dokaze da je diskriminirana u odnosu na ostale policijske službenike, niti kada se apelantica poziva na diskriminaciju u odnosu na ostale građane budući da je apelantica policijski službenik koji obnaša poslove i zadatke pod posebnim uvjetima i posebnim ovlaštenjima koja nisu svojstvena ostalim građanima.

36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-132/14 (I. H.) | Sudska praksa | Aktio