Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5099/13 (Z. H., vlasnik „UNA PROJEKT“ Gračanica)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5099/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5099/13, rješavajući apelaciju Zuhre Harčin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zuhre Harčin.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 149140 13 Rev od 24. septembra 2013.

godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda, apelantici Zuhri Harčin u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati Zuhri Harčin zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zuhre Harčin podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 149140 13 Rev od 24. septembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Ps 002941 09 Pž od 28. septembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Ps.169/04 od 29.

maja 2009. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zuhra Harčin, vlasnica „UNA PROJEKTA“ Gračanica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gračanice, koju zastupa Velid Harčin, advokat iz Gračanice, podnijela je 10. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 149140 13 Rev od 24. septembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Ps 002941 09 Pž od 28. septembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps.169/04 od 29. maja 2009. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Građevinara d.o.o. Gračanica kao tužitelja odnosno protivtuženog (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 8. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 15. do 20. jula 2016. godine.

4. Ustavni sud je 27. jula 2016. godine od Općinskog suda zatražio da dostavi spis predmeta, koji je 2. augusta 2016. godine postupio po traženom.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Tužitelj kao tražitelj izvršenja je 21. marta 2001. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv apelantice kao izvršenika. Općinski sud u Gračanici donio je rješenje o izvršenju 26. marta 2001. godine na koje je apelantica izjavila prigovor. Rješenjem od 24. aprila 2001. godine usvojen je apelanticin prigovor i rješenje o izvršenju stavljeno van snage i određeno da će se po pravomoćnosti rješenja postupak nastaviti kao parnični postupak. Predmet je preveden u PS upisnik Općinskog suda u Gračanici.

7. Rješenjem od 25. oktobra 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 8. februara 2002. godine, Općinski sud u Gračanici oglasio se stvarno nenadležnim za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari i odredio da će se po pravomoćnosti rješenja predmet dostaviti Kantonalnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.

8. Kantonalni sud je u periodu od 18. juna do 11. septembra 2002. godine zakazao tri ročišta, od kojih su dva odložena na apelanticin prijedlog.

9. U periodu od 26. marta do 17. septembra 2003. godine Kantonalni sud je (u vijeću sastavljenom, između ostalih, i od sutkinje Silve Stanković) održao šest ročišta (na ročištu od 17. septembra 2003. godine su izvedeni dokazi saslušavanjem svjedoka Avde Zahirovića i Ćamila Helića).

10. Apelantica je podneskom od 28. aprila 2003. godine postavila protivtužbeni zahtjev kojim je tražila sniženje naknade za krov koji ne odgovara kvalitetu i nije upotrebljiv za namjenu za koju je ugovoren, naknadu štete koja predstavlja razliku cijene koju je ona morala platiti za izradu novog krova, naknadu štete na ime zamjene postojećih oluka, te naknadu štete koju je imala na privremenoj sanaciji krova. Kako iznos svih vidova štete prevazilazi iznos postavljenog tužbenog zahtjeva, to je postavljenim protivtužbenim zahtjevom apelantica tražila da se tužitelj obaveže da joj isplati iznos od 6.756,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

11. Kantonalni sud je 12. novembra i 18. decembra 2003. godine, te 16. januara 2004. godine održao ročišta, a dopisom od 20. februara 2004. godine obavijestio parnične stranke da se ročišta za glavnu raspravu zakazana za 22. i 23. mart 2004. godine neće održati zbog promjene nadležnosti za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.

12. Tužitelj je dopisom od 9. jula 2007. godine zatražio od Općinskog suda da predmet uzme u rad. Općinski sud je 24. oktobra 2007. godine i 26. februara 2008. godine održao ročišta, a rješenjem od 3. marta 2008. godine odredio vještačenje u predmetnoj pravnoj stvari. Ročišta za glavnu raspravu zakazana za 8. maj, 18. august, 23. oktobar i 16. decembar 2008. godine Općinski sud je odgodio zbog toga što mu nije dostavljen nalaz i mišljenje vještaka.

13. Općinski sud je u periodu od 17. februara do 28. aprila 2009. godine zakazao pet ročišta za glavnu raspravu.

14. Općinski sud je donio Presudu broj Ps.169/04 od 29. maja 2009. godine kojom je obavezao apelanticu da tužitelju na ime duga za izvedene radove plati iznos od 78.307,74 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu navedenom u presudi. Istom presudom odbijen je apelanticin protivtužbeni zahtjev.

15. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je između tužitelja i apelantice 17. augusta 1998. godine zaključen ugovor o građenju, da je predmet ugovora bila izgradnja poslovnog objekta u Gračanici po projektu projektanta čiji je vlasnik apelantica, da je utvrđena vrijednost radova, da je ugovoreno da će investitor o svom trošku vršiti nadzor nad izvođenjem radova i na taj način kontrolirati kvalitet radova, upotrebu materijala i opreme, da je tužitelj izvršio sve ugovorene radove, dostavio okončanu situaciju koju su potpisali tužitelj, apelantica i nadzorni organ, da je apelantica kao investitor bez ikakvih primjedbi ovjerila građevinske dnevnike i da je primopredaju objekta 8. jula 1999. godine izvršila ovlaštena komisija općinskog organa u prisustvu apelantice i tužitelja, da nije bilo primjedbi na zapisnik o tehničkom pregledu izvedenih radova, te da je 19. jula 1999. godine izdata upotrebna dozvola. Općinski sud je istakao da je osnovan tužbeni zahtjev budući da je tužitelj izgradio poslovni objekat, a da apelantica nije u cijelosti izmirila ugovorenu cijenu radova, zbog čega je obavezao apelanticu da tužitelju izmiri potraživani iznos.

16. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, Općinski sud je naveo da je apelantica blagovremeno izjavila prigovor za izvedene radove na krovu, a da tužitelj nije otklonio nedostatke na krovu. Iz provedenih dokaza slijedi da je bilo određenih propusta i nedostataka, međutim apelantica nije dokazala visinu troškova koje je imala na uklanjanju nedostataka i visinu štete. Naime, iz iskaza svjedoka koji su od apelantice kupili poslovne prostore slijedi da je tokom 2000. godine došlo do pojave vlage u poslovnim prostorima, da je šteta bila neznatna i da oni nisu tražili smanjenje kupoprodajne cijene. U odnosu na skrivene nedostatke, Općinski sud je naveo da u skladu sa članom 615. ZOO-a istekom dvije godine od prijema obavljenog posla naručitelj se više ne može pozvati na nedostatke. Naime, 18. maja 1999. godine tužitelj i apelantica potpisali su okončanu situaciju, a 19. jula 1999. godine izdata je upotrebna dozvola. Međutim, apelantica se tek 28. aprila 2003. godine (podnošenjem protivtužbenog zahtjeva) pozvala i na skrivene mane, dakle istekom roka od dvije godine.

17. Presudom Kantonalnog suda (u vijeću sastavljenom, između ostalih, i od sutkinje Silve Stanković) broj 03 0 Ps 002941 od 28. septembra 2012. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud našao da tako postavljeni protivtužbeni zahtjev za naknadu štete zbog nekvalitetno izgrađenog krova, odnosno ugradnje nekvalitetnog materijala kao skrivenih mana nije osnovan zato što nije podnesen u roku, tako da je apelantica izgubila pravo na sudsku zaštitu za naknadu štete po protivtužbi. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno našao da je apelantica blagovremeno izjavila prigovore u vezi s izvedenim radovima na krovu, da ih tužitelj nije otklonio, ali da apelantica nije sa sigurnošću dokazala isključivu krivicu tužitelja za propuste u izgradnji krova, a ni eventualni omjer odgovornosti, nalazeći da odgovornost za te propuste snose i nadzorni organ i projektant, što je u konkretnom slučaju sama apelantica, te da nije dokazala ni visinu štete, a ni visinu traženog sniženja naknade.

18. Presudom broj 32 0 Ps 149140 13 Rev od 24. septembra 2013. godine Vrhovni sud je odbio apelanticinu reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tužitelj dokazao osnovanost svojih potraživanja, a da apelantica nije dokazala osnovanost svoje kompenzacione protivtužbe, odnosno prigovor prebijanja i zahtjev za sniženje naknade. Naime, kako iz okončane situacije proizlazi da je apelantica ostala dužna iznos po tužbenom zahtjevu, da je apelantica kao investitor potpisala zapisnik o primopredaji objekta 8. jula 1999. godine, time je priznala da su izvedeni radovi izvršeni u ugovorenom obimu, kvalitetu i roku, bez ikakvih primjedbi i da je tužitelj kao izvođač stekao pravo naplate za izvršene radove za koje je izdata i upotrebna dozvola, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova o usvajanju tužbenog zahtjeva. U vezi s protivtužbenim zahtjevom koji se zasniva na skrivenim nedostacima u pogledu radova na krovu, Vrhovni sud je naveo da u skladu sa članom 615. stav 1. ZOO-a ako se kasnije pokaže neki nedostatak koji se nije mogao ukloniti običnim pregledom, naručitelj se može pozvati na njega pod uvjetom da o njemu obavijesti poslenika što prije, a najduže u roku od mjesec dana od njegovog otkrivanja. Odredbom stava 2. istog člana propisano je da istekom dvije godine od prijema obavljenog posla, naručitelj se više na može pozvati na taj nedostatak. Apelantica kao naručitelj ne može se pozvati na skrivene nedostatke dvije godine nakon obavljenog posla budući da je apelantica izvršila prijem navedenog posla 8. jula 1999. godine, a da je protivtužbeni zahtjev postavila 28. aprila 2003. godine. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelantica ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, da je ona dokazala da je u garantnom roku izjavila reklamaciju, da je dokazala da je tužitelj kao izvođač radova u krovište objekta ugradio materijal neodgovarajućeg kvaliteta i da je to učinio na nestručan način, tako da je osnovana njena kompenzaciona protivtužba, a u slučaju neblagovremenosti njen prigovor prebijanja i zahtjev za sniženje naknade i naknade štete. Međutim, sudovi su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, odbili njenu protivtužbu kao neosnovanu, a o prigovoru prebijanja za sniženje naknade i naknadu štete nisu donijeli nikakvu odluku.

20. Osim toga, apelantica ukazuje na povredu prava na pravično suđenje jer je prvostepeni postupak trajao devet godina, a nakon toga je po žalbi i po reviziji postupak trajao još četiri godine, tako da je ovaj postupak trajao punih trinaest godina.

21. Apelantica tvrdi da je pravo na pravično suđenje povrijeđeno posebno iz razloga što je sutkinja Silva Stanković, kao član sudskog vijeća koje je odlučivalo u drugom stepenu, kao postupajuća sutkinja učestvovala u prvostepenom postupku, odnosno postupala kao sutkinja na raspravi vođenoj 2003. godine (na ovoj raspravi je vršeno saslušanje svjedoka Avde Zahirovića i Ćamila Helića) tako da se ova sutkinja morala izuzeti iz odlučivanja u drugostepenom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelanticina ustavna pravna, odnosno da primjena prava nije bila proizvoljna.

23. Kantonalni sud je istakao da je apelacija neosnovana, te predložio da se apelacija odbije.

24. Općinski sud je naveo hronologiju postupanja, te istakao da nije bilo kršenja apelanticinih ustavnih prava. U vezi s dužinom postupka, Općinski sud je naveo da je postupak u nadležnosti ovog suda bio od maja 2007. godine, da je presuda donesena 29. maja 2009. godine, da se radi o kompleksnom predmetu sa obimnim dokaznim materijalom, da je saslušano jedanaest svjedoka, da su stranke uredno pozivane na rasprave i da su učestvovale na raspravama. Općinski sud je istakao da je postupak proveden u skladu sa članom 10. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tako da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku.

25. Tužitelj je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana. U vezi s dužinom postupka, tužitelj je istakao da je postupak dugo trajao, ali isključivo zbog apelanticine krivice, a on se u više navrata obraćao sudovima i tražio ubrzanje postupka.

V.Relevantni propisi

26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 615.

(1)Ako se kasnije pokaže neki nedostatak koji se nije mogao otkriti običnim pregledom, naručitelj se ipak može pozvati na njega, pod uvjetom da o njemu obavijesti poslenika što prije, a najdulje u roku od mjesec dana od njegovog otkrivanja.

(2)Istekom dvije godine od prijema obavljenog posla, naručitelj se više ne može pozvati na nedostatke.

Član 616.

(1) Naručitelj koji je poslenika na vrijeme obavijestio o nedostacima izvršenog posla ne može svoje pravo ostvariti sudskim putem po isteku godine dana od učinjenog obavještenja.

(2) Ali i po isteku tog roka naručitelj može, ako je o nedostacima blago-vremeno obavijestio poslenika, prigovorom protiv poslenikovog zahtjeva za isplatu naknade istaći svoje pravo na sniženje naknada i na naknadu štete.

Član 630. stav 1.

(1)Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obvezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje da mu za to isplati određenu cijenu. Član 336.

Dužnik može izvršiti prijeboj potraživanja koje ima prema vjerovniku s onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.

27. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 357. stav 1. tač. 4. i 5.

Sudija ne može suditi:

(4) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa; (5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 149140 13 Rev od 24. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 10. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantica tvrdi da su joj u postupku prekršena prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak odnosi na isplatu duga, sniženje naknade i naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, tako da apelantica u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Apelantica prije svega ukazuje da je postupak trajao trinaest godina, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Pravo na suđenje u razumnom roku

a) Relevantna načela

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut u martu 2001. godine, a da je okončan u septembru 2013. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka je period od više od dvanaest godina.

c) Analiza dužine trajanja postupka

39. U konkretnom slučaju radi se o sporu u kojem je tužitelj potraživao dug po osnovu ugovora o građenju, odnosno u kojem je apelantica podnijela kompenzacionu protivtužbu, tj. istakla prigovor prebijanja potraživanja. Iz prvostepene presude slijedi da je u postupku proveden veliki broj dokaza tako da se može konstatirati da se radilo o složenom predmetu. Ustavni sud uočava da je apelantica u više navrata tražila odlaganja ročišta, tako da proizlazi da je i apelantica jednim dijelom utjecala na dužinu postupka.

40. Ustavni sud uočava da su nadležni sudovi koji su postupali u prvostepenom postupku održavali i odlagali veliki broj ročišta (određeni broj na apelanticin prijedlog, određeni broj zbog toga što nije dostavljen nalaz i mišljenje vještaka). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine) prema kojoj sud koji ima ulogu da djelotvorno kontrolira postupak ima presudnu i najvažniju ulogu. Ustavni sud napominje da je Evropski sud u toj svojoj odluci zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak zato što odlučuju o tome kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zagarantiranim članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju očito je da nadležni sudovi nisu djelotvorno kontrolirali postupak. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u okviru prvostepenog postupka više od tri godine nije bilo postupanja u predmetu. Ustavni sud uočava da je u tom periodu vršena reorganizacija administrativnog i pravnog sistema u Federaciji Bosne i Hercegovine, što je objektivno utjecalo na dužinu postupka. Međutim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. U daljnjem toku postupka Ustavni sud uočava da su Kantonalni i Vrhovni sud donijeli presude u roku od nešto više od četiri godine.

41. Imajući u vidu sve navedeno, posebno činjenicu da su prvostepeni sudovi propustili djelotvorno kontrolirati postupak, odnosno da u okviru prvostepenog postupka više od tri godine nije bilo postupanja u predmetu, iako je Ustavni sud konstatirao da se postupak može smatrati složenim i da je apelantica jednim dijelom doprinijela dužini trajanja postupka, Ustavni sud nalazi da dužina trajanja postupka od više od dvanaest godina ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u „razumnom roku“ kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

43. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što je sutkinja Silva Stanković, kao član sudskog vijeća koje je odlučivalo u drugom stepenu, kao postupajuća sutkinja učestvovala u prvostepenom postupku, odnosno postupala kao sutkinja na raspravi vođenoj 2003. godine (na ovoj raspravi je vršeno saslušanje svjedoka Avde Zahirovića i Ćamila Helića), tako da se da se ova sutkinja morala izuzeti iz odlučivanja u drugostepenom postupku.

44. Dakle, apelanticini navodi se odnose na pravo na nepristrasan sud. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud ističe da se prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi postoje li lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Također, postojanje nepristrasnosti ocjenjuje se i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje je li sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (op. cit., Mežnarić, stav 29. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07). Apelantica u konkretnom slučaju nije dovela u pitanje subjektivnu nepristrasnost sutkinje Silve Stanković, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelantica je osporila pristrasnost navedene sutkinje prema objektivnom načelu. Iz dokumenata spisa proizlazi da je ista sutkinja kao član sudskog vijeća učestvovala u postupku donošenja drugostepene odluke, a da je u prvostepenom postupku u jednom dijelu bila član vijeća koje je postupalo u predmetu.

45. Što se tiče objektivne nepristrasnosti, mora se utvrditi mogu li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju postoje li u konkretnom slučaju opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste može li se takva bojazan objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno pravda se ne treba samo provesti već se mora i vidjeti da se ona provodi (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, Serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristrasnost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru) nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, Serija A, broj 204). U vezi s navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.

46. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što je sutkinja Silva Stanković bila član sudskog vijeća koje je odlučivalo u drugom stepenu, a kao član vijeća učestvovala je u prvostepenom postupku. Ustavni sud zapaža da iz navedenog proizlazi ova sutkinja nije učestvovala u donošenju odluke nižeg suda (nakon promjene nadležnosti odluku u prvom stepenu donio je Općinski sud), nego je bila član vijeća Kantonalnog suda pred kojim se postupalo u ranijoj fazi postupka, odnosno nije vidljivo da je donosila bilo kakvu odluku, tako da se ne radi se o situaciji koju propisuje član 357. stav 1. tačka 4. ZPP-a. Nasuprot tome, navedena sutkinja je kao član sudskog vijeća Kantonalnog suda u žalbenom postupku u kojem je odbijena apelanticina žalba učestvovala u donošenju meritorne odluke. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji da se „jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta“. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelanticino pravo na nepristrasan sud.

47. Apelantica navodi da je dokazala da je u garantnom roku izjavila reklamaciju, da je dokazala da je tužitelj kao izvođač radova u krovište objekta ugradio materijal neodgovarajućeg kvaliteta i da je to učinio na nestručan način, tako da je osnovana njena kompenzaciona protivtužba, a u slučaju neblagovremenosti njen prigovor prebijanja i zahtjev za sniženje naknade i naknade štete.

48. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

49. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je tužitelj dokazao osnovanost svojih potraživanja, a da apelantica nije dokazala osnovanost svoje kompenzacione protivtužbe, odnosno prigovora prebijanja i zahtjeva za sniženje naknade. Naime, redovni nisu udovoljili protivtužbenom zahtjevu zato što je apelantica propustila rok od dvije godine, u smislu člana 615. stav 2. ZOO-a, u kojem se mogla pozvati na skrivene nedostatke, odnosno zato što apelantica nije sa sigurnošću dokazala isključivu krivicu tužitelja za propuste u izgradnji krova, te nije dokazala ni visinu štete, a ni visinu traženog sniženja naknade. Ustavni sud primjećuje da je apelantica podnijela protivtužbu i istakla prigovor prebijanja, te tražila da joj tužitelj nakon prebijanja treba isplatiti određeni iznos. Dakle, apelantica tvrdi da tužiteljevo potraživanje ne postoji jer je prestalo prebijanjem. U slučaju da je apelanticina protivtužba bila osnovana, odnosno da je apelanticin prigovor prebijanja bio osnovan, redovni sudovi bi odbili tužbeni zahtjev tužitelja bez obzira što je tužitelj dokazao tužbeni zahtjev. Međutim, redovni sudovi provodili su dokaze po apelanticinoj protivtužbi, odnosno po apelanticinom prigovoru prebijanja, nakon čega su zaključili da apelantica nije dokazala osnovanost svoje kompenzacione protivtužbe, odnosno prigovora prebijanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim.

50. Imajući u vidu sve navedeno, u odnosu na aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud zaključuje da apelacija nije osnovana.

Ostali navodi

51. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno zaključuje da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

Pitanje naknade nematerijalne štete

52. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može, u odluci kojom usvaja apelaciju, odrediti naknadu nematerijalne štete koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

53. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao više od dvanaest godina, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantici na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 1.800,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju zato što, iako je Ustavni sud konstatirao da se postupak može smatrati složenim i da je apelantica jednim dijelom doprinijela dužini trajanja postupka, kod činjenice da su prvostepeni sudovi propustili djelotvorno kontrolirati postupak, odnosno da u okviru prvostepenog postupka više od tri godine nije bilo postupanja u predmetu, dužina postupka od više od dvanaest godina ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“.

55. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu zato što sutkinja koja je bila član vijeća koje je donijelo drugostepenu presudu nije učestvovala u donošenju odluke nižeg suda, nego je bila član vijeća pred kojim se postupalo u ranijoj fazi postupka i nije donosila bilo kakvu odluku i zato što su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim.

56. Na osnovu člana 59. st. (1) , (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5099/13 (Z. H., vlasnik „UNA PROJEKT“ Gračanica) | Sudska praksa | Aktio