Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2593/15 (Kantonalna bolnica Orašje)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Javna vlast
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2593/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-2593/15, rješavajući apelaciju Kantonalne bolnice Orašje, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kantonalna bolnica Orašje protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 037279 15 Rsž od 27. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Kantonalna bolnica Orašje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 22. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 037279 15 Rsž od 27. marta 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom Kantonalnog suda djelimično je usvojen tužbeni zahtjevi tužiteljice, zaposlenika apelanta i obavezan je apelant da tužiteljici na ime razlike plata i doprinosa za tačno precizirane periode isplati određene novčane iznose, sve pobliže precizirano u dispozitivu prvostepene presude. U obrazloženju osporenih presuda redovni sudovi su apelantovu obavezu za plaćanje dosuđenih naknada iz radnog odnosa temeljili na odredbama Pravilnika o radu apelanta od 19. septembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Uvažavajući presudu Ustavnog suda F BiH broj U-34/12 od 22. januara 2013. godine, kojom je Granski kolektivni ugovor proglašen neustavnim, redovni sudovi su prilikom odlučivanja, apelantovu obavezu za plaćanje dosuđenih naknada iz radnog odnosa temeljili na naprijed pomenutom Pravilniku, koji po ocjeni redovnih sudova ne dijeli pravnu sudbinu Granskog kolektivnog ugovora, nego je važeće i pravno relevantno materijalno pravo u konkretnom slučaju. Redovni sudovi su ukazali na odredbu člana 68. Pravilnika, kojom je propisano da od 1. januara 2009. godine neto satnica za sve uposlenike iznosi 2,00 KM. U obrazloženju presuda redovni sudovi navode da je među strankama sporno da li je apelant obračun plata za tužitelje i ostalih doprinosa trebao vršiti primjenom Granskog kolektivnog ugovora i Pravilnika uz obračun satnice od 2,00 KM. Naime, sporno je da li Granski kolektivni ugovor za područje Posavskog kantona važeći akt od dana objavljivanja presude Ustavnog suda F BiH u „Službenim novinama F BiH“ broj 19/13 od 8. marta 2013. godine, odnosno da li je sporni Pravilnik provedbeni akt Granskog kolektivnog ugovora, kao i to da li je na isti trebala biti data saglasnost nadležnog Ministarstva zdravstva, rada i socijalne politike Posavskog kantona. Redovni sudovi su iznijeli svoj stav u vezi s važenjem Pravilnika, te prema stavu redovnih sudova Pravilnik predstavlja autonomni opći akt apelanta kao poslodavca i ne može se tretirati kao provedbeni akt kolektivnog ugovora, niti odnos Pravilnik i Granski kolektivni ugovor ima obilježje hijerarhije koja obilježava odnos Zakona i podzakonskih akata, pa iz tih razloga u konkretnim slučajevima konstatovano je da nije bilo mjesta pokretanja pitanja primjene člana 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom F BiH, kojim je propisano da se od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama F BiH“, kojim je utvrđeno da se Zakon ili drugi propis organa Federalne, Kantonalne ili Općinske vlasti nije u skladu sa Ustavom F BiH, zakon ili propis koji se neće primjenjivati, niti propis donesen za njegovo provođenje. Osim toga, istaknuto je da je stav o autonomnosti Pravilnika zauzeo Vrhovni sud F BiH u presudi broj 43 0 P 013607 11 Rev od 15. marta 2012. godine. Nadalje je navedeno da budući da je Pravilnik autonomni opći akt poslodavca (apelanta) kojim se regulišu pravne situacije iz oblasti radnih odnosa na generalan način i da se na osnovu njega donose odnosno su doneseni pojedinačni akti od strane poslodavca (ugovor o radu za tužitelje), da nije provedbeni akt Granskog kolektivnog ugovora, da nije protivan Ustavu, ni protuzakonit.
Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant tvrdi da su redovni sudovi prilikom odlučivanja, apelantovu obavezu za plaćanje dosuđenih naknada iz radnog odnosa temeljili na Pravilniku o radu apelanta od 19. septembra 2007. godine, koji je donesen na osnovu člana 3. Granskog kolektivnog ugovora, napominjući da je Odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-34/12, utvrđeno da Granski kolektivni ugovor, u vrijeme zaključivanja, u odnosu na Posavski kanton nije bio zaključen u skladu s odredbama člana III/2.b) i 3. Ustava F BiH. Po apelantovom mišljenju, redovni sudovi su primijenili neustavne propise i nisu primijenili propise koji su donijeti na nivou Posavskog kantona.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da je apelant nositelj javno-pravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem je donesena osporena odluka. Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci Ustavnog suda broj AP-3519/11 od 4. jula 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se apelant pozvao, odnosno ništa što ukazuje da on ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman