Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-253/14 (A. M.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni odnos
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-253/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 253/14, rješavajući apelaciju Asima Mujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Asima Mujića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan donošenjem Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 I 008084 13 Gž od 16. decembra 2013. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Asimu Mujiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Asimu Mujiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Asima Mujića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 I 008084 13 Gž od 16. decembra 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 I 008084 08 I od 24. oktobra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Asim Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 15. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 I 008084 13 Gž od 16. decembra 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 I 008084 08 I od 24. oktobra 2013. godine. Apelant je 10. oktobra 2016. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i izvršenika "Tvornice žičanih proizvoda" d.d. Cazin (u daljnjem tekstu: izvršenik), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 30. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 10. oktobra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 17. oktobra 2016. godine. Pismeno kojim je zatražen odgovor od izvršenika je vraćeno sa naznakom da izvršenik "ne postoji".

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 09/2-34-1915-UP-1/02 od 11. aprila 2005. godine utvrđeno je da apelant ima status zaposlenika na čekanju posla u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona, te je naloženo poslodavcu (tj. izvršeniku) da apelantu riješi radnopravni status od dana podnošenja zahtjeva, u roku od 15 dana od prijema tog rješenja.

6. Apelant je 9. jula 2008. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, na osnovu pravosnažnog rješenja Kantonalne komisije, radi "uspostave radnopravnog statusa od 1. aprila 1993. godine, utvrđenja prestanka radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine, po sili zakona, te utvrđenja visine otpremnine u smislu odredaba člana 143. st. 4. do 7. Zakona o radu".

7. Rješenjem Općinskog suda broj 20 0 I 008084 08 I od 24. oktobra 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za izvršenje. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je odredbama člana 22. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da se izvršenje određuje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Također, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 23. ZIP-a propisano da su izvršne isprave – izvršna sudska odluka i izvršno sudsko poravnanje, izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno, izvršna notarska isprava i druge isprave koje su zakonom određene kao izvršne isprave. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da predmetno rješenje Kantonalne komisije, na osnovu kojeg je apelant podnio prijedlog za izvršenje, ne predstavlja niti izvršnu niti vjerodostojnu ispravu u smislu odredaba čl. 22. i 23. ZIP-a. Općinski sud je ukazao da iz odredaba člana 143. Zakona o radu proizlazi da se odluka o uspostavi radnopravnog statusa ne može prinudno izvršiti, već da u slučaju da poslodavac ne pozove radnika na rad, nastupaju posljedice iz stava 4. tog člana.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 20 0 I 008084 13 Gž od 16. decembra 2013. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da rješenje Kantonalne komisije, na osnovu kojeg je apelant podnio prijedlog za izvršenje, ne predstavlja niti izvršnu niti vjerodostojnu ispravu u smislu odredaba čl. 22. i 23. ZIP-a. Kantonalni sud je naveo da iz odredaba člana 143. Zakona o radu proizlazi da se odluka o uspostavi radnopravnog statusa ne može prinudno izvršiti, već da u slučaju da poslodavac ne pozove radnika na rad, nastupaju posljedice iz stava 4. tog člana. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za izvršenje, te da je za svoju odluku dao razloge koje prihvata i taj sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te čl. 2. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i čl. 2. i 7. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku", jer je predmetni postupak nedopustivo dugo trajao, za koje vrijeme su redovni sudovi promijenili pravno stanovište u pogledu toga da li rješenja Kantonalne komisije predstavljaju izvršne isprave. Apelant navodi da su redovni sudovi u drugim predmetima prihvatali da rješenje Kantonalne komisije predstavlja izvršnu ispravu u smislu odredaba člana 23. stav 1. tačka 4) i stava 2. ZIP-a, a da su u njegovom predmetu odbili prijedlog za izvršenje kao neosnovan.

b) Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene odluke tog suda. Također, Kantonalni sud je naveo da je predmetni spis, radi odlučivanja o žalbi, dostavljen tom sudu 21. novembra 2013. godine, te da je taj sud o žalbi odlučio 16. decembra 2013. godine. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Općinski sud je naveo da je rješenje od 24. oktobra 2013. godine donio u skladu sa važećim propisima. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na "suđenje u razumnom roku", Općinski sud je naveo da je "preopterećen" predmetima i da je usporeno postupao po predmetima, kao i u konkretnom predmetu.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) relevantne odredbe glase:

Član 5. stav 1.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 22.

Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 23.

(1) Izvršne isprave su:

1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje;

2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno, 3) izvršna notarska isprava;

4) druge isprave koje su zakonom određene kao izvršne isprave.

(2) Pod izvršnom ispravom iz stava 1. ovog člana smatra se svaka takva isprava donesena u Bosni i Hercegovini.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 20 0 I 008084 13 Gž od 16. decembra 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 25. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 15. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te čl. 2. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i čl. 2. i 7. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

20. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom rješenja donesena u izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo tražioca izvršenja iz čega slijedi da apelant u ovom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

21. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno zaključili da rješenje Kantonalne komisije ne predstavlja izvršnu ispravu u smislu relevantnih odredaba ZIP-a, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

22. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim prvostepenim rješenjem, koje je kao pravilno potvrđeno osporenim drugostepenim rješenjem, odbijen apelantov prijedlog za izvršenje uz obrazloženje da rješenje Kantonalne komisije ne predstavlja izvršnu ispravu u smislu odredaba čl. 22. i 23. ZIP-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge kojima su se rukovodili pri izvođenju takvog zaključka, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2055/08 od 17. aprila 2008. godine, tačka 9, i Odluka o dopustivosti broj AP 4/11 od 10. decembra 2013. godine, predmeti br. AP 1325/11 i AP 1326/11, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke, tj. da su u drugim predmetima prihvatali da rješenja Kantonalne komisije predstavljaju izvršne isprave, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.

U odnosu na "suđenje u razumnom roku"

23. Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18, i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).

24. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3641/09 od 6. decembra 2012. godine, tačka 33, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant 9. jula 2008. godine pokrenuo predmetni izvršni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem rješenja Kantonalnog suda od 16. decembra 2013. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je pet godina i pet mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je prvostepeni sud tek nakon pet godina odlučio o apelantovom prijedlogu za izvršenje na način da je odbio predmetni prijedlog kao neosnovan. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se izvršni postupak, prema izričitoj zakonskoj odredbi, smatra hitnim (član 5. stav 1. ZIP-a), što je zahtijevalo dodatnu ažurnost suda u tom postupku. Ustavni sud ukazuje da je, s druge strane, drugostepeni sud u vrlo kratkom roku odlučio o apelantovoj žabi protiv prvostepenog rješenja. Imajući u vidu da je predmetni postupak trajao više od pet godina, i to isključivo zbog neaktivnosti prvostepenog suda, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog postupka suprotna principu "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju, kao razloge za nepostupanje u predmetnom postupku, naveo veliki broj predmeta. Međutim, Ustavni sud je već ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, tako da Ustavni sud ne može prihvatiti ponuđene razloge kao valjane. Stoga, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je ponudio Općinski sud nikako ne mogu smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovakvu neaktivnost tog suda, odnosno za ukupno trajanje postupka pred tim sudom u periodu od više od pet godina (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3315/09 od 9. novembra 2011. godine i AP 3380/09 od 13. juna 2012. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

26. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

27. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

28. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao pet godina, te da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznos od 1.500,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

30. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravni lijek propisan zakonom, budući da je protiv rješenja prvostepenog suda izjavio žalbu drugostepenom sudu, te da je taj sud razmotrio žalbene navode i dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, to jest da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

31. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo ni po kom osnovu je diskriminiran, niti je ponudio činjenice ili dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. spol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.

32. Imajući u vidu navedene zaključke u pogledu člana 13. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati apelantove navode koji se odnose na kršenje čl. 2. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i čl. 2. i 7. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, budući da je suština garancija iz spomenutih odredaba navedenih međunarodnih instrumenata ista kao i garancije koje pružaju navedene odredbe člana Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije jer je postupak, koji je hitne prirode, trajao više od pet godina i to isključivo zbog neaktivnosti prvostepenog suda, koji pri tome nije ponudio valjane razloge koji bi mogli opravdati neaktivnost tog suda, odnosno tako dugo trajanje predmetnog postupka.

34. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer je apelantu na raspolaganju bila mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene odluke, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na postojanje diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu.

37. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-253/14 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio