Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3160/16 (M. P.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3160/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3160/16, rješavajući apelaciju Milana Popovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Popović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 018679 14 Rev od 4. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Popović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Oštre Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec, iz Prijedora, podnio je 22. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 Rs 018679 14 Rev od 4. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, pored ostalog, da se ponište odluke tužene (Opština Oštra Luka) o prestanku radnog odnosa apelanta, da se obaveže tužena da apelanta vrati na posao, da mu naknadi plate za određeni vremenski period, te da na ime apelanta uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da kako je odredbom člana 1. Zakona o lokalnoj samoupravi (u daljnjem tekstu: ZLS), propisano da se tim zakonom, između ostalog, uređuju prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave (u daljem tekstu: administrativna služba), da se prema odredbi člana 119. stav 1. istog zakona upražnjeno radno mjesto u administrativnoj službi popunjava putem javnog konkursa i da je, prema odredbi člana 111. tačka 7. ZLS, apelant kao stručni saradnik u administrativnoj službi (kakve poslove je, na određeno vrijeme obavljao, prije imenovanja na radno mjesto predsjednika Skupštine opštine Oštra Luka), imao status službenika, te da odredbama tog zakona nije predviđena mogućnost pretvaranja radnog odnosa zasnovanog na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme, pa po ocjeni Vrhovnog suda, nije pogriješio drugostepeni sud kada je zaključio da se u pogledu razrješenja radnopravnog statusa apelanta ne može primijeniti odredba člana 18. stav 2. Zakona o radu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud ističe, da su bez uticaja na rješenje konkretnog spora apelantovi navodi kojima objašnjava kontinuitet svog rada kod tužene, koji i nije trajao čitavo vrijeme na istim poslovima (bio je najprije odbornik u Skupštini, zatim zamjenik načelnika kada je po isteku mandata uživao beneficije kao neraspoređen funkcioner, raspoređen je potom - na određeno vrijeme - na radno mjesto stručnog saradnika i konačno izabran za predsjednika Skupštine, u kakvom svojstvu mu je i prestao radni odnos). Također se navodi, da je apelantu radni odnos na radnom mjestu stručnog saradnika prestao zbog nespojivosti statusa odbornika u skupštini jedinice lokalne samouprave i obavljanja dužnosti službenika, kako proizlazi iz izreke rješenja kojim mu je prestao radni odnos na radnom mjestu stručnog saradnika za prostorno uređenje, građevinarstvo, ekologiju i zaštitu životne sredine. Vrhovni sud konstatuje, da je navedeno rješenje utemeljeno na odredbama člana 151. stav 1. i stav 2. ZLS, prema kojim službenik ne može obavljati dužnost ili biti na položaju koji je u suprotnosti sa njegovim službenim dužnostima (stav 1.), odnosno - službenik (kakvo radnopravno svojstvo je bez sumnje imao apelant obavljajući posao stručnog saradnika), prema odredbi stava 2. istog člana, ne može biti, pored ostalog, ni odbornik u Skupštini (kakvo svojstvo je imao apelant - jer je ostavku od 6. februara 2009. godine, datu na mjesto odbornika, na koje je biran 10. novembra 2008. godine, povukao dana

- 16. marta 2009. godine, kada je na sjednici skupštine i donesena odluka da mu prestane radni odnos na temelju citirane odredbe ZLS). Dalje se navodi, da apelant protiv ovog rješenja tužene nije izjavljivao prigovor (član 152. stav 2. ZLS) ili pokretao kakav drugi postupak, a ni u konkretnom postupku nije tražio poništenje tog rješenja na osnovu kojeg mu je prestao radni odnos na radnom mjestu stručnog saradnika, pa je ono, kao takvo postalo konačno, slijedom čega ne može svoja prava, koja su predmet ovog spora, pozivom na odredbu člana 30. Zakona o statusu funkcionera jedinica lokalne samouprave, zasnivati na obavljanju poslova stručnog saradnika na kojem radnom mjestu mu je prestao radni odnos, zbog nespojivosti funkcija, prije izbora i zasnivanja radnog odnosa kod tužene u svojstvu predsjednika Skupštine. Po ocjeni Vrhovnog suda, činjenica da je apelant prije donošenja naprijed navedenog rješenja o prestanku radnog odnosa na radnom mjestu stručnog saradnika, izvjesno vrijeme obavljao te poslove iako je bio odbornik u Skupštini (što je protivno citiranoj odredbi člana 151. ZLS), na čemu insistira apelant (ukazujući da to nije njegova greška nego greška načelnika koji ga nije pozvao da napravi izbor) ne dokazuje da je nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa na tom radnom mjestu i pod uslovom da se njegova zakonitost može, bez zahtjeva apelanta, ocjenjivati u ovom postupku.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3160/16 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio