Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1584/16 (F. M. iz Tomislavgrada i drugi)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1584/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016 godine, u predmetu broj AP-1584/16, rješavajući apelacije Feriza Musagića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Feriz Musagić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 016963 14 Rev od 29. decembra 2015.

godine;

Boris Crnčević protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 012770 14 Rev od 22. decembra 2015.

godine;

Ante Brdar protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 012850 14 Rev od 5. januara 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 012850 13 Rsž 2 od 18. novembra 2013. godine;

Marinko Berić protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 015843 15 Rev od 22. decembra 2015.

godine i presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 015843 13 Rsž 2 od 19. decembra 2013. godine;

Tome Jurič protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 021002 14 Rev od 14. januara 2016. godine;

Ante Čulo protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 016145 14 Rev od 14. januara 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 016145 13 Rsž od 7.

januara 2014. godine;

G.P. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 013160 14 Rev od 14. januara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1584/16 Feriz Musagić iz Tomislavgrada (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 5. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 016963 14 Rev od 29. decembra 2015. godine.

U predmetu kojeg je pokrenuo apelant protiv Kantona broj 10 Livno-Ministarstvo unutrašnjih poslova Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojena revizija tuženog, pa su obje nižestepene presude preinačene u dijelu koji se odnosi na isplatu povećanja plaće za rad u dane sedmičnog odmora (subota i nedjelja) tako da se u tom dijelu apelantov zahtjev odbija kao neosnovan, te u dijelu odluke o visini pripadajućih doprinosa. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je naknada za rad u dane sedmičnog odmora prema postojećoj sudskoj praksi ovog suda pripada u slučaju kada se radi o neradnim danima. Međutim, rad policajaca subotom i nedjeljom, prema preraspodjeli radnog vremena policije, predstavlja redovno radno vrijeme, koje se tako i obračunava, a na ime čega policajci imaju druge dane u sedmici slobodne. Članom 39. Zakona o radu FBiH propisano je da zaposlenik ima pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno, a ako je neophodno da radi na dan svog sedmičnog odmora, osigurava mu se jedan dan u periodu određenom prema dogovoru poslodavca i zaposlenika. Iz navedenog, po ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi da raspored radnog vremena treba da obezbijedi što efikasnije i produktivnije korištenje rada zaposlenika, kao i što efikasnije i produktivnije korištenje sredstava rada. Sedmičnim rasporedom može se utvrditi petodnevna radna sedmica i u tom slučaju dnevno radno vrijeme iznosi osam sati. S tim u vezi je navedeno da apelant u toku postupka nije tvrdio, niti je dokazao da je u toku sedmice radio više od pet dana, niti dnevno više o osam sati. Zbog toga je revizioni sud ocijenio da je tužbeni zahtjev apelanta u pogledu tog dijela neosnovan, jer je apelant policajac i preraspodjelom poslova mu je omogućeno korištenje sedmičnog odmora drugim danima.

2. AP-1585/16 Boris Crnčević iz Livna (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 5. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 012770 14 Rev od 22. decembra 2015. godine.

U predmetu kojeg je pokrenuo apelant protiv Kantona broj 10 Livno-Ministarstvo unutrašnjih poslova Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojena revizija tuženog, pa su obje nižestepene presude preinačene u dijelu koji se odnosi na isplatu povećanja plaće za rad u dane sedmičnog odmora (subota i nedjelja) tako da se u tom dijelu apelantov zahtjev odbija kao neosnovan, te u dijelu odluke o visini pripadajućih doprinosa. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je naknada za rad u dane sedmičnog odmora prema postojećoj sudskoj praksi ovog suda pripada u slučaju kada se radi o neradnim danima. Međutim, rad policajaca subotom i nedjeljom, prema preraspodjeli radnog vremena policije, predstavlja redovno radno vrijeme, koje se tako i obračunava, a na ime čega policajci imaju druge dane u sedmici slobodne. Članom 39. Zakona o radu FBiH propisano je da zaposlenik ima pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno, a ako je neophodno da radi na dan svog sedmičnog odmora, osigurava mu se jedan dan u periodu određenom prema dogovoru poslodavca i zaposlenika. Iz navedenog, po ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi da raspored radnog vremena treba da obezbijedi što efikasnije i produktivnije korištenje rada zaposlenika, kao i što efikasnije i produktivnije korištenje sredstava rada. Sedmičnim rasporedom može se utvrditi petodnevna radna sedmica i u tom slučaju dnevno radno vrijeme iznosi osam sati. S tim u vezi je navedeno da apelant u toku postupka nije tvrdio, niti je dokazao da je u toku sedmice radio više od pet dana, niti dnevno više o osam sati. Zbog toga je revizioni sud ocijenio da je tužbeni zahtjev apelanta u pogledu tog dijela neosnovan, jer je apelant policajac i preraspodjelom poslova mu je omogućeno korištenje sedmičnog odmora drugim danima.

3. AP-1613/16 Ante Brdar iz Livna (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 8. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 012850 14 Rev od 5. januara 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti broj AP-61/14 od 12. februara 2014. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP-246/14), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari presuda Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 012850 13 Rsž 2 od 18. novembra 2013. godine.

U predmetu kojeg je pokrenuo apelant protiv Kantona broj 10 Livno-Ministarstvo unutrašnjih poslova Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojena žalba tuženog, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na isplatu povećanja plaće za rad u dane sedmičnog odmora (subota i nedjelja) tako da se u tom dijelu apelantov zahtjev odbija kao neosnovan, te u dijelu odluke o visini pripadajućih doprinosa. U obrazloženju odluke, Kantonalni sud je naveo da, prema postojećoj sudskoj praksi, ova naknada pripada u slučaju kada se radi o neradnim danima, a u konkretnom slučaju rad policajaca subotom i nedjeljom prema preraspodjeli radnog vremena policije predstavlja redovno radno vrijeme, koje se tako i obračunava i zbog toga policajci imaju druge dane u tjednu slobodne, stoga je zahtjev koji se odnosi na isplatu po osnovu uvećanja plaće za rad u dane tjednog odmora neosnovan, pa je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke u pogledu tog tužbenog zahtjeva.

4. AP-1614/16 Marinko Berić iz Livna (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 8. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 015843 15 Rev od 22. decembra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti broj AP-4546/12 od 12. marta 2014. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP-429/14), Ustavni sud konstatuje da je konačna meritorna odluka u predmetnoj pravnoj stvari presuda Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 015843 13 Rsž 2 od 19. decembra 2013. godine. U predmetu kojeg je pokrenuo apelant protiv Kantona broj 10 Livno-Ministarstvo unutrašnjih poslova Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom Kantonalnog suda je djelimično usvojena žalba tuženog, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na isplatu povećanja plaće za rad u dane sedmičnog odmora (subota i nedjelja) tako da se u tom dijelu apelantov zahtjev odbija kao neosnovan, te u dijelu odluke o visini pripadajućih doprinosa. U obrazloženju odluke, Kantonalni sud je naveo da, prema postojećoj sudskoj praksi, ova naknada pripada u slučaju kada se radi o neradnim danima, a u konkretnom slučaju rad policajaca subotom i nedjeljom prema preraspodjeli radnog vremena policije predstavlja redovno radno vrijeme, koje se tako i obračunava i zbog toga policajci imaju druge dane u tjednu slobodne, stoga je zahtjev koji se odnosi na isplatu po osnovu uvećanja plaće za rad u dane tjednog odmora neosnovan, pa je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke u pogledu tog tužbenog zahtjeva.

5. AP-1744/16 Tome Jurič iz Tomislavgrada (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livno, podnio je 14. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 021002 14 Rev od 14. januara 2016. godine. U predmetu kojeg je pokrenuo apelant protiv Kantona broj 10 Livno-Ministarstvo unutrašnjih poslova Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojena revizija tuženog, pa su obje nižestepene presude preinačene u dijelu koji se odnosi na isplatu povećanja plaće za rad u dane sedmičnog odmora (subota i nedjelja) tako da se u tom dijelu apelantov zahtjev odbija kao neosnovan, te u dijelu odluke o visini pripadajućih doprinosa. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je naknada za rad u dane sedmičnog odmora prema postojećoj sudskoj praksi ovog suda pripada u slučaju kada se radi o neradnim danima. Međutim, rad policajaca subotom i nedjeljom, prema preraspodjeli radnog vremena policije, predstavlja redovno radno vrijeme, koje se tako i obračunava, a na ime čega policajci imaju druge dane u sedmici slobodne. Članom 39. Zakona o radu FBiH propisano je da zaposlenik ima pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno, a ako je neophodno da radi na dan svog sedmičnog odmora, osigurava mu se jedan dan u periodu određenom prema dogovoru poslodavca i zaposlenika. Iz navedenog, po ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi da raspored radnog vremena treba da obezbijedi što efikasnije i produktivnije korištenje rada zaposlenika, kao i što efikasnije i produktivnije korištenje sredstava rada. Sedmičnim rasporedom može se utvrditi petodnevna radna sedmica i u tom slučaju dnevno radno vrijeme iznosi osam sati. S tim u vezi je navedeno da apelant u toku postupka nije tvrdio, niti je dokazao da je u toku sedmice radio više od pet dana, niti dnevno više o osam sati. Zbog toga je revizioni sud ocijenio da je tužbeni zahtjev apelanta u pogledu tog dijela neosnovan, jer je apelant policajac i preraspodjelom poslova mu je omogućeno korištenje sedmičnog odmora drugim danima. AP-1922/16 Ante Čulo iz Tomislavgrada (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 29. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 016145 14 Rev od 14. januara 2016. godine. Imajući u vidu Odluku dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3932/12 od 10. aprila 2014. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP-1008/14), Ustavni sud konstatuje da je konačna meritorna odluka u predmetnoj pravnoj stvari presuda Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 016145 13 Rsž od 7. januara 2014. godine.

U predmetu kojeg je pokrenuo apelant protiv Kantona broj 10 Livno-Ministarstvo unutrašnjih poslova Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom Kantonalnog suda je djelimično usvojena žalba tuženog, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na isplatu povećanja plaće za rad u dane sedmičnog odmora (subota i nedjelja) tako da se u tom dijelu apelantov zahtjev odbija kao neosnovan, te u dijelu odluke o visini pripadajućih doprinosa. U obrazloženju odluke, Kantonalni sud je naveo da, prema postojećoj sudskoj praksi, ova naknada pripada u slučaju kada se radi o neradnim danima, a u konkretnom slučaju rad policajaca subotom i nedjeljom prema preraspodjeli radnog vremena policije predstavlja redovno radno vrijeme, koje se tako i obračunava i zbog toga policajci imaju druge dane u tjednu slobodne, stoga je zahtjev koji se odnosi na isplatu po osnovu uvećanja plaće za rad u dane tjednog odmora neosnovan, pa je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke u pogledu tog tužbenog zahtjeva.

6. AP-1978/16 G.P. iz Kupresa (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 6. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 013160 14 Rev od 14. januara 2016. godine.

U predmetu kojeg je pokrenuo apelant protiv Kantona broj 10 Livno-Ministarstvo unutrašnjih poslova Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojena revizija tuženog, pa su obje nižestepene presude preinačene u dijelu koji se odnosi na isplatu povećanja plaće za rad u dane sedmičnog odmora (subota i nedjelja) tako da se u tom dijelu apelantov zahtjev odbija kao neosnovan, te u dijelu odluke o visini pripadajućih doprinosa. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je naknada za rad u dane sedmičnog odmora prema postojećoj sudskoj praksi ovog suda pripada u slučaju kada se radi o neradnim danima. Međutim, rad policajaca subotom i nedjeljom, prema preraspodjeli radnog vremena policije, predstavlja redovno radno vrijeme, koje se tako i obračunava, a na ime čega policajci imaju druge dane u sedmici slobodne. Članom 39. Zakona o radu FBiH propisano je da zaposlenik ima pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno, a ako je neophodno da radi na dan svog sedmičnog odmora, osigurava mu se jedan dan u periodu određenom prema dogovoru poslodavca i zaposlenika. Iz navedenog, po ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi da raspored radnog vremena treba da obezbijedi što efikasnije i produktivnije korištenje rada zaposlenika, kao i što efikasnije i produktivnije korištenje sredstava rada. Sedmičnim rasporedom može se utvrditi petodnevna radna sedmica i u tom slučaju dnevno radno vrijeme iznosi osam sati. S tim u vezi je navedeno da apelant u toku postupka nije tvrdio, niti je dokazao da je u toku sedmice radio više od pet dana, niti dnevno više o osam sati. Zbog toga je revizioni sud ocijenio da je tužbeni zahtjev apelanta u pogledu tog dijela neosnovan, jer je apelant policajac i preraspodjelom poslova mu je omogućeno korištenje sedmičnog odmora drugim danima. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1584/16.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1584/16 (F. M. iz Tomislavgrada i drugi) | Sudska praksa | Aktio