Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-483/14 (A. I. iz Sarajeva)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Povrat stana
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Miješanje u pravo na dom
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-483/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 483/14, rješavajući apelaciju Azemine Islamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Azemine Islamović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046955 09 Gž od 6. novembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046955 07 P od 19. maja 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Azemina Islamović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kenan Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. januara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 046955 09 Gž od 6. novembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 046955 07 P od 19. maja 2009. godine. Apelantica je, također, 24. maja 2016. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio odluku broj AP 483/14 od 7. juna 2016. godine kojom je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Profesionalne vatrogasne brigade Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 16. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud i tužitelj su dostavili odgovore 23. septembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Stavom 1. Presude Općinskog suda broj 65 0 P 046955 07 P od 19. maja 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obaveže apelantica da iseli iz stana u Ulici Hamdije Kreševljakovića broj 24 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), da predmetni stan slobodan od stvari i lica preda u posjed tužitelju, te da apelantica tužitelju naknadi troškove postupka. Stavom 2. presude je odbijen i apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla svojstvo nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, te da joj tužitelj prizna sva prava koja proizlaze iz tog svojstva, uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj podnio tužbu protiv apelantice navodeći da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda I u Sarajevu broj P-1229/00 od 22. oktobra 2001. godine, prednica apelantice Šemsa Islamović (u daljnjem tekstu: prednica apelantice) kao tadašnja korisnica predmetnog stana obavezana da predmetni stan, koji inače ima status službenog stana, slobodan od ljudi i stvari preda tužitelju, te da joj tužitelj osigura drugi odgovarajući stan na području grada Sarajeva. Navedeno je i da je prednica apelantice umrla 17. januara 2007. godine, a da je nakon njezine smrti apelantica s članovima svoje porodice nastavila koristiti predmetni stan iako joj je bilo poznato da stan ima službeni status kod tužitelja kao vlasnika i korisnika stana. Osim toga, u tužbi je navedeno da je apelantica vlasnica stana - garsonjere u Sarajevu, Prvomajska broj 18, koji je stekla na osnovu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zbog čega je tužitelj i podnio predmetnu tužbu kojom traži da mu apelantica preda predmetni stan u posjed, a što apelantica odbija navodeći da ne prihvaća iseljenje iz stana jer se ne smatra bespravnom korisnicom, te da nakon smrti prednice apelantice, a kao član njezinog porodičnog domaćinstva ima pravo da i dalje koristi predmetni stan. Navedeno je i da je apelantica podnijela protivtužbu tražeći da se prizna da je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da se tužitelj obaveže da joj prizna sva prava koja iz tog statusa proizlaze.

7. S tim u vezi navedeno je da je na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi utvrđeno da je prednica apelantice u predmetnom stanu stanovala dugi niz godina, od 1978. godine, da su u tom stanu stanovali njezini umrli roditelji, da je sporni stan dodijeljen na korištenje ocu prednice apelantice po osnovu radnog odnosa, te je stan dobio kao službenik tužitelja. Utvrđeno je i da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva prednice apelantice, pa je Sud u sudskoj presudi, shodno takvoj utvrđenoj činjenici, iz osnova te činjenice utvrdio da apelantici i pripadaju prava da nastavi s korištenjem stana koji je kao namjenski dužna vratiti tužitelju kad joj se osigura drugi odgovarajući stan. Općinski sud je, nadalje, naveo da kako se identifikacija presude vrši na osnovu podataka iz uvoda i izreke presude, te činjenične osnove iz obrazloženja presude, a kako činjenice navedene u pravnosnažnoj presudi Općinskog suda I Sarajevo broj P: 1229/00 od 22. oktobra 2001. godine obavezuju taj sud, to je u konkretnom slučaju, prema obrazloženju Općinskog suda, taj sud cijenio da nije osnovan apelanticin prigovor u pogledu statusa predmetnog stana, odnosno da se u konkretnom slučaju ne radi o službenom (namjenskom stanu) s obzirom da je takav status predmetnog stana već utvrđen pravomoćnom izrekom navedene sudske odluke. Navedeno je i da s obzirom da apelantica ničim nije dokazala da je u periodu od donošenja navedene presude Općinskog suda I pa do njezine pravomoćnosti došlo do promjene statusa predmetnog stana, to prema obrazloženju tog suda ne postoji nikakav zakonski osnov za usvajanje apelanticinog protivtužbenog zahtjeva i utvrđivanja da je stekla stanarsko pravo na predmetnom službenom stanu. Osim toga, u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja, navedeno je da u konkretnom slučaju nije od značaja činjenica da je apelantica kupila stan u Prvomajskoj ulici, pa da zbog toga treba da mu vrati predmetni stan. Ovo stoga što se, kako je obrazložio taj sud, radi o stanu koji je kupljen, a ne otkupljen shodno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo jer taj zakon priznaje otkup samo jednog stana po osnovu stanarskog prava, a istovremeno ne zabranjuje kupovinu drugog stana po drugom osnovu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio kao neosnovan i tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Protiv navedene presude i apelantica i tužitelj su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 046955 09 Gž od 6. novembra 2013. godine žalbu tužitelja uvažio i preinačio prvostepenu presudu u stavu 1. izreke na način da je obavezao apelanticu da iseli iz predmetnog stana i da ga slobodnog od ljudi i stvari preda u posjed tužitelju u roku od 30 dana od dostavljanja presude. Presudom je odbijena apelanticina žalba i prvostepena presuda potvrđena u stavu 2. kojim je odbijen kao neosnovan apelanticin protivtužbeni zahtjev. U obrazloženju su ponovljene utvrđene činjenice i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je, prema mišljenju tog suda, žalba tužitelja osnovana. S tim u vezi navedeno je da je odredbom člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima propisano da se ne smatraju stanom u smislu ovog zakona, između ostalih, stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje, kao i da korisnici ovih stanova nisu stjecali stanarsko pravo, nego samo prava utvrđena samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje i prava utvrđena ugovorom o zakupu. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, nije sporno među strankama da apelantica (a ni njezina majka - prednica apelantice) s tužiteljem nije zaključila ni ugovor o korištenju, niti ugovor o zakupu spornog stana, zbog čega se, prema mišljenju tog suda, apelantica, suprotno zaključku iz prvostepene presude, ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva u smislu Zakona o stambenim odnosima s pravima koja iz tog zakona proističu. Iz navedenog razloga, prema obrazloženju tog suda, apelantica ne može da nastavi koristiti predmetni stan jer prednica apelantice nije bila nositeljica stanarskog prava, nego samo korisnica prava utvrđenih Pravilnikom davaoca stana na korištenje, u ovom slučaju prava osiguranja odgovarajućeg stana na području grada Sarajeva, kako je to utvrđeno ranijom presudom.

9. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, ni ovo pravo nije moglo preći na apelanticu nakon smrti prednice apelantice, pri čemu nije od utjecaja nesporna činjenica da je apelantica koristila stan zajedno s prednicom apelantice i svojim sinom. Kako je obrazložio Kantonalni sud, apelantica nema zaključen ugovor o zakupu, niti je takav ugovor imala njezina prednica, pa se ona, prema mišljenju tog suda, smatra bespravnom korisnicom predmetnog stana, zbog čega tužitelj kao vlasnik stana i eventualni zakupodavac ima pravo tužbom kod suda zahtijevati predaju ispražnjenog stana u skladu sa odredbom člana 62. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na navedeno, prema zaključku Kantonalnog suda, neosnovani su apelanticini žalbeni navodi da joj pripada pravo utvrđivanja statusa nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, a shodno tome i ostalih prava koja joj prema tom statusu pripadaju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

10. Iz tužiteljevog odgovora na apelaciju proizlazi da je apelantica protiv navedene presude izjavila i reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 65 0 P 046955 14 Rev od 25. septembra 2014. godine odbacio kao neblagovremenu, uz obrazloženje da je rok za reviziju u odnosu na apelanticu isticao 2. januara 2014. godine, koji datum se prebacivao zbog novogodišnjih praznika na prvi radni dan nakog toga, što je bio 3. januar 2014. godine, a revizija je izjavljena 7. januara 2014. godine, zbog čega je neblagovremena. Navedenu odluku apelantica nije osporila u postupku pred Ustavnim sudom, već je apelaciju podnijela, kako je naprijed rečeno, protiv presuda Kantonalnog suda i Općinskog suda.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je nesporno da joj pripada pravo na korištenje predmetnog stana jer su njezin djed, a nakon toga i njezini roditelji predmetni stan koristili počev od 1963. godine, i to u svojstvu nositelja stanarskog prava, te da i lica koja poimenično navodi u apelaciji, koriste stanove istog tužitelja iako nemaju zaključen nikakav ugovor o tome, kako ga nema ni ona. Apelantica također smatra da, bez obzira na sve, tužitelj ima obavezu da joj osigura drugi odgovarajući stan, te da se u konkretnom slučaju radi o već presuđenoj stvari jer je po tom pitanju donesena presuda iz 2001. godine na koju se u svojim odlukama pozivaju redovni sudovi i u konkretnom slučaju. Smatra i da je u konkretnom slučaju sudio mjesno nenadležni sud iz Goražda, a ne iz Sarajeva.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da je u svojoj presudi dao jasne i argumentirane razloge za odluku u skladu sa ZPP-om.

13. Tužitelj je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koje se apelantica poziva, te je prezentirao hronologiju predmeta i naveo da je apelacija u vrijeme podnošenja bila preuranjena jer nije bio okončan postupak po reviziji.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89), koji je preuzet kao Zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list RBiH“ br. 11/98 i 38/98, 12/99 i 19/99), relevantne odredbe glase:

Član 4.

Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:

[...] 3) stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama, i sl., stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada-kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i sl., stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i sl. [...]

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 046955 09 Gž od 6. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 30. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njezina prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesenu u postupku koji se ticao apelanticinog prava na korištenje stana, odnosno prava povrata stana tužitelju, dakle postupka u kojem se odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantice i tužitelja, iz čega proizlazi da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

23. Apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice kada su zaključili da je ona bespravna korisnica predmetnog stana i da se radi o presuđenoj stvari jer je po istom pitanju već donesena presuda 2001. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelantica bespravna korisnica službenog stana, čiji je vlasnik tužitelj, jer apelantica nikada nije zaključila ugovor o zakupu s tužiteljem (a takav ugovor nije imala ni njezina prednica), te da je 2001. godine donesena presuda precizirana u prethodnim tačkama ove odluke u kojoj je utvrđeno da predmetni stan na osnovu odluke tužitelja predstavlja službeni stan koji je vezan za vršenje službe kod tužitelja i da je prednica apelantice dužna da se u presudom ostavljenom roku iseli iz predmetnog stana. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima, na koji su se redovni sudovi u konkretnom slučaju pozvali, kojim je propisano da se stanom u smislu tog zakona ne smatraju stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje. Dovodeći navedene zakonske odredbe u kontekst s činjenicama ovog predmeta Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da su obrazloženja osporenih presuda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud ove apelanticine navode smatra neosnovanim.

25. Osim toga, Ustavni sud primjećuje, a što je, kako je već rečeno, navedeno i u obrazloženju osporenih presuda, da je u postupku utvrđeno da je apelantica bespravna korisnica predmetnog stana, te da se ne može smatrati ni članom porodičnog domaćinstva svoje prednice jer je i njezina prednica bespravno koristila predmetni stan, odnosno nije bila nositeljica stanarskog prava, zbog čega je drugostepenom presudom i preinačena presuda Općinskog suda na način da se apelantica obavezuje da se iseli iz predmetnog stana i preda ga slobodnog od ljudi i stvari tužitelju bez obaveze tužitelja da joj iz naprijed navedenog razloga osigura drugi stan. Zbog toga, Ustavni sud smatra i ove apelanticine navode neosnovanim. Nadalje, apelantica navodi imena lica za koja tvrdi da također koriste službene stanove tužitelja i koja također, kao ni ona, nemaju zaključen nikakav ugovor s tužiteljem. Međutim, apelantica, osim tog paušalnog navoda, ne nudi nikakve dokaze, niti argumente iz kojih bi bilo vidljivo da se apelantica nalazi u istoj situaciji kao i navedena lica, pa su i ovi navodi neosnovani. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelanticine navode da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari jer je povodom istog pitanja već donesena presuda 2001. godine, te da je osporenu drugostepenu presudu donio nenadležni sud u Goraždu. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na prethodne tačke ove odluke iz kojih je jasno vidljivo da je u konkretnom slučaju osporenu presudu donio sud u Sarajevu, te da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, kako je to i obrazloženo, s obzirom da se navedena presuda odnosila na prednicu apelantice i njezinu obavezu na iseljenje iz predmetnog stana, odnosno da apelantica nije bila stranka u tom postupku. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom

27. Apelantica, također, navodi da je osporenim presudama prekršeno i njezino pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da je obavezna da tužitelju preda u posjed stan koji koristi kao svoj dom.

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

29. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

30. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C).

31. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o kršenju člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin „dom“ u smislu značenja stava 1. člana

8. Evropske konvencije, te predstavljaju li odluke koje apelantica osporava „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49).

32. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam „dom“ obuhvaća kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, Serija A, broj 109, stav 46.f i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju „bespravni korisnici“, ističući da pravni odnos podnositelja prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

33. Što se tiče pitanja može li se sporni stan smatrati apelanticinim „domom“, iz činjenica predmeta proizlazi da apelantica dugi niz godina živi u predmetnom stanu s porodicom, zbog čega je nesporno da predmetni stan predstavlja apelanticin dom u smislu člana 8. Evropske konvencije.

34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je miješanje u apelanticin dom izvršeno „u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenom presudom, primjenom člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima, usvojen zahtjev tužitelja (vlasnika stana) i obavezana apelantica da se kao bespravna korisnica iz tog stana iseli (kao što je prije toga bila obavezana i prednica apelantice - njezina majka). U postupku je utvrđeno da sporni stan spada u kategoriju tzv. namjenskih stanova, dakle stanova koji su vezani za vršenje službene dužnosti i koji se ne smatraju stanom u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima, a da apelantica ne obavlja nikakvu službenu djelatnost kod tužitelja.

35. Dakle, miješanje u apelanticin dom je zasnovano na zakonu, a predmetni zakon je objavljen u službenim glasilima, njegove odredbe su dovoljno jasne i precizne u smislu određivanja šta se (ne)smatra stanom, te se jasno navode i prava i obaveze u vezi s tim. Stoga, Ustavni smatra da je apelantica bila „upućena na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet“ u smislu da je predmetni stan u kategoriji stanova na kojima se ne može steći stanarsko pravo, tzv. namjenski stan vezan za vršenje službene dužnosti kod tužitelja, a koju dužnost apelantica nesporno ne vrši, te da je smrću njezinog prednika, koji je stan dobio od tužitelja na korištenje s obzirom na vršenje službe kod tužitelja, prestao i pravni osnov za korištenje navedenog stana.

36. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticin dom na osnovu navedenih zakonskih odredbi proporcionalno zakonitom cilju kojem se teži i koji je njima propisan. U konkretnom slučaju je utvrđeno da apelantica, iako je koristila predmetni stan, nije mogla da regulira svoj status na tom stanu u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, kao uostalom ni njezina majka prije nje jer je predviđeno da se takav stan daje namjenski licu koje obavlja službenu djelatnost. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticin dom proporcionalno zakonitom cilju, što se u ovom slučaju ogleda u nemogućnosti da se apelantici dozvoli da stekne određeno pravo zbog činjenice da je u pitanju namjenski stan koji se po zakonu i ne smatra stanom, već službenim prostorom vezanim za obavljanje tačno određene službe.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice kada su utvrdili da je apelantica dužna da se iseli iz predmetnog stana čiji je vlasnik tužitelj i koji ima status službenog, tj. namjenskog stana koji je vezan za obavljanje službe kod tužitelja, što apelantica nesporno ne obavlja.

39. Nema kršenja ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je predmetni stan predstavljao apelanticin dom, ali kada je miješanje u apelanticin dom izvršeno u skladu sa zakonom jer se radi o namjenskom stanu vezanom za obavljanje službene dužnosti kod tuženog (koju apelantica ne obavlja) i kada je zbog navedenog to miješanje proporcionalno cilju koji se ogleda u nemogućnosti da se apelantici dozvoli da stekne određeno pravo zbog činjenice da je u pitanju namjenski stan koji se po zakonu i ne smatra stanom.

40. Na osnovu člana 59. st.(1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-483/14 (A. I. iz Sarajeva) | Sudska praksa | Aktio