Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1214/15 (M.H.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1214/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1214/15, rješavajući apelaciju M.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija M.H.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 005562 11 Gž od 23. decembra 2014. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici M.H., u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog rok plati apelantici M.H. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija M.H. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 005562 11 Gž od 23.

decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 005562 09 P od 31. augusta 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M.H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 18. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 005562 11 Gž od 23. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 005562 09 P od 31. augusta 2011. godine, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 15. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 22. septembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 27. septembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu 10. decembra 2009. godine protiv „Bosna-lifta“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete, vsp. 500,00 KM. Tokom postupka apelantica je precizirala tužbeni zahtjev na način kako je to detaljnije navedeno u obrazloženju presude. Apelantica je predmetnom tužbom, između ostalog, tražila da Općinski sud obaveže tuženog da joj plati pričinjenu materijalnu štetu u stanu u Ulici Turalibegova 42 u Tuzli, u iznosu od 3.950,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, da joj plati popravke krova koje je vršila o svom trošku u iznosu do 300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude, kao i troškove postupka u iznosu od 270,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od pravosnažnosti presude do isplate. Apelantica je u tužbi navela da joj je prouzrokovana direktna šteta prodorom oborinskih voda sa krova u njen stan a zbog toga što krov nije popravljen. Tuženi je u odgovoru na tužbu osporio apelanticin tužbeni zahtjev, istakavši prigovor nedostatka aktivne legitimacije na apelanticinoj strani i prigovor pasivne legitimacije na strani tuženog. Tuženi je naveo da je apelantica samo jedan od etažnih vlasnika stana u predmetnoj zgradi, a radi se o stanu koji se nalazi na četvrtom spratu, da su etažni vlasnici stanova 1. augusta 2005. godine zaključili međuvlasnički ugovor i ovjerili ga kod Općinskog suda. Nakon što su etažni vlasnici za upravitelja izabrali tuženog, 26. septembra 2005. godine su zaključili ugovor o upravljanju stambenom zgradom-ulazom, nakon čega je Služba za stambene poslove Općine Tuzla rješenjem ukinula prinudnu upravu za navedenu zgradu sa 1. oktobrom 2005. godine. Tuženi je dalje naveo da je po pravnoj prirodi odnos između etažnih vlasnika i upravitelja odnos nalogodavca i nalogoprimca, te se na njega mogu primijeniti odredbe ugovora o nalogu, a na šta ukazuje odredba člana 21. stav 2. Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, gdje je propisano da upravitelj zgrade obavlja poslove upravitelja u ime i za račun etažnih vlasnika. Imajući u vidu navedeno, tuženi smatra da apelantica nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe, jer su ugovorna strana sa upraviteljem svi etažni vlasnici zgrade i samo svi oni mogu podnijetu tužbu protiv upravitelja zgrade. Pasivnu legitimaciju obrazlaže time da se upravitelj nije mogao pojaviti u ulozi tuženog, jer su pasivno legitimirani samo etažni vlasnici, jer upravitelj - tuženi nema na raspolaganju potrebna sredstva, jer njih nisu osigurali etažni vlasnici, pa samim tim ne može ni odgovarati za radove koji nisu preduzeti.

6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 005562 09 P od 31. augusta 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo dokaze koji su provedeni pred tim sudom, te, između ostalog, istakao da apelantica tužbeni zahtjev temelji na odredbama člana 154. stav 1. Zakona o obiligacionim odnosima, kojim je regulirano da, ko drugom prouzrokuje štetu, dužan ju je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Općinski sud je istakao da je u konkretnoj situaciji tuženi upravitelj zgrade čiji je jedan od etažnih vlasnika apelantica, a pravni odnos upravitelja i etažnih vlasnika je reguliran ugovorom na osnovu Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, pa se u konkretnoj situaciji isti zakon ima primijeniti kao lex specialis. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 7. stav 1. Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade („Službene novine TK“ br. 7/00, 14/02 i 05/07, u daljem tekstu: Zakon) određeno da se međusobna prava i obaveze u pogledu korištenja, upravljanja i održavanja zajedničkih dijelova reguliraju međuvlasničkim ugovorom, što su etažni vlasnici zgrade, čiji je etažni vlasnik i apelantica, i regulirali. Stavom 3. istog člana je regulirano da ugovor koji je potpisalo više od 50% etažnih vlasnika obavezuje i one etažne vlasnike koji su ga odbili potpisati. Odredbom člana 12.a. Zakona je određeno da etažni vlasnici zaključuju ugovor sa upraviteljem, te da odluka o izboru upravitelja obavezuje. Odredbom člana 21.a. Zakona određeni su poslovi koji se obavljaju radi upravljanja zgradom, te je u stavu 2. regulirano da će sve navedene poslove upravitelj obavljati u ime i za račun etažnih vlasnika, a u skladu sa pravima i obavezama definiranim ugovorom.

7. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da nije osnovano apelanticino traženje da joj tuženi naknadi štetu nastalu u njenom stanu iako je ona nastala jer je tuženi upravitelj zgrade u smislu člana 12.a. i člana 21. stav 2. Zakona. Općinski sud je naveo da sve zakonom navedene poslove upravitelj zgrade obavlja u ime i za račun etažnih vlasnika, a u skladu sa međusobnim odnosima, pravima i obavezama definiranim u ugovoru, osim ukoliko sa upraviteljem nije zaključen poseban ugovor o vanrednom održavanju, a što u konkretnom nije slučaj. Polazeći od sadržine prava i obaveza upravitelja, odnosno tuženog, propisanim Zakonom i potpisanim ugovorom, tuženi ni po Zakonu nije imao obavezu da postupa po apelanticinim zahtjevima i poduzima mjere na saniranju krova iznad njenog stana a da ne dobije odobrenje ili naloge Odbora etažnih vlasnika ili predstavnika Odbora etažnih vlasnika u određenim situacijama. Šteta koju apelantica evidentno trpi curenjem vode sa krova, i to niz godina, nema uzročno-posljedičnu vezu sa tuženim, dakle, tuženi nije pasivno legitimiran kako bi apelantica u konkretnom slučaju mogla njega vezati za nastalu štetu u stanu. Općinski sud je naveo da tuženi postupa samo za račun i u ime etažnih vlasnika zgrade, a kako je to regulirano odredbom člana 21. stav 2. Zakona, gdje je propisano da upravitelj zgrade obavlja poslove upravljanja u ime i za račun etažnih vlasnika. Općinski sud je zaključio da je, iz navedenih razloga, neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev, kojim zahtijeva da joj tuženi, kao upravitelj zgrade, naknadi štetu u stanu nastalu prodorom oborinskih voda sa krova zgrade, kao i da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženik plati iznos od 300,00 KM na ime troškova saniranja oštećenja na krovu iznad njenog stana zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, a i iz razloga što apelantica ničim nije ni dokazala da je radove na krovu i izvršila.

8. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud rješenjem od 1. septembra 2011. godine odbio kao neosnovan apelanticin prijedlog, kao predlagateljice osiguranja, kojim je tražila da sud odredi mjeru osiguranja kojom će naložiti tuženom, kao protivniku osiguranja, da sačini stručni nalaz o vrstama i obimu kvarova na pozicijama krova od kojih je pričinjena najveća šteta u apelanticinom stanu i od kojih prijeti najveća opasnost sada i ubuduće, a to su uvale iznad spavaće i dnevne sobe sa pripadajućim okapnicama, olucima i vertikalom, sa troškovima za potrebni materijal i radnu snagu za izvođenje hitnih popravki, a zatim ih dostavi na saglasnost predstavniku etažnih vlasnika Begi Fetiću, te na teret sredstava naknada za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade i/ili osiguranjem pozajmice otkloni kvarove na krovu njihovim dovođenjem u tehnički ispravno, odnosno funkcionalno stanje. Osim toga, apelantica je tražila da izrečena mjera osiguranja ostane na snazi najduže do isteka roka od 30 dana po nastupanju uvjeta za prinudno izvršenje, kada će sud po službenoj dužnosti dostaviti rješenje o određivanju mjere osiguranja nadležnom izvršnom sudu radi njenog prinudnog provođenja, te da doneseno rješenje, osim stranaka u postupku, obaveže i predstavnika etažnih vlasnika Begu Fetića. Stavom drugim apelantica je obavezna naknaditi tuženom troškove postupka u iznosu od 240,00 KM, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je stavom trećim izreke odbijen višak zahtjeva tuženog za troškove postupka preko dosuđenog iznosa do traženog iznosa od 360,00 KM.

9. Općinski sud je rješenjem od 2. septembra 2011. godine naložio apelantici da na ime neplaćene sudske takse na presudu od 31. augusta 2011. godine plati iznos od 20,00 KM, na žiroračun Ministarstva finansija Tuzlanskog kantona, te dostavi u spis suda dokaz o uplati, dok je stavom drugim izreke naznačeno da, ukoliko apelantica ne postupi po predmetnom rješenju, taksu će naplatiti prinudnim putem nadležni porezni organ, uz naplatu kaznene takse u visini od 50 % od iznosa redovne takse.

10. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Općinski sud 9. septembra 2011. godine zaprimio apelanticinu žalbu podnesenu protiv presude Općinskog suda od 31. augusta 2011. godine i protiv rješenja Općinskog suda od 1. i 2. septembra 2011. godine, te da je predmetni spis 31. oktobra 2011. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje po žalbi.

11. Apelantica je podnescima od 23. septembra i 1. decembra 2014. godine urgirala kod Kantonalnog suda, tražeći da taj sud ubrza donošenje odluke u konretnom predmetu.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 005562 11 Gž od 23. decembra 2014. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda od 31. augusta 2011. godine i rješenja od 1. i 2. septembra 2011. godine potvrđeni. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu podnesenu protiv rješenja od 2. septembra 2011. godine, istakavši da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbu člana 2. stav 3. Zakona o sudskim taksama („Službene novine TK“ broj 5/09) kada je utvrdio da apelantica ne podliježe oslobađanju sudske takse u smislu čl. 11. i 12. tog zakona, zbog čega je apelanticu i obavezao da, na osnovu člana 8. istog zakona, plati taksu na presudu u iznosu od 20,00 KM. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je odbio apelanticin prijedlog za izdavanje sudske mjere osiguranja, jer apelantica činjeničnim navodima i izvedenim dokazima nije dokazala da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti iz člana 269. stav 1 u vezi sa članom 272. stav 1. tačka 3. ZPP da bi se odredila predložena mjera osiguranja. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno u datim razlozima utvrdio da se, shodno sadržini predložene mjere osiguranja, te činjeničnom opisu iz prijedloga, a u vezi sa apelanticinim opredijeljenim tužbenim zahtjevom kojim se želi osigurati, radi o mjeri osiguranja koja nije u vezi sa tužbenim zahtjevom, odnosno nije usmjerena na osigutanje tužbenog zahtjeva koji je decidirano opredijeljen na naknadu štete apelantici, nego da bi u konkretnom slučaju, pod određenim uvjetima, bilo potrebno tražiti mjeru osiguranja radi osiguranja novčanog potraživanja (član 271. ZPP). Ovo tim prije što i apelantica iznesenim žalbenim navodima protiv tog rješenja sama potvrđuje da je predloženu mjeru osiguranja opredijelila na uklanjanje izvora opasnosti od kojeg potječe šteta u stanu (član 156. st. 1. i 2. ZOO), dakle, njome nije tražila osiguranje tužbenog zahtjeva koji je usmjeren na naknadu konkretne štete u njenom stanu (član 154. stav 1. ZOO), odnosno troškova opravke krova koje je sama snosila, pa se irelevantnim pokazuju ostali žalbeni prigovori koji su, u suštini, vezani za sam meritum spora.

13. Nadalje, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv provostepene presude od 31. augusta 2011. godine, Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te, između ostalog, istakao da su neprihvatljivi apelanticini žalbeni prigovori da joj pripada pravo na naknadu tražene štete u stanu zbog toga što apelantica, po ocjeni Kantonalnog suda, nije dokazala da je tuženi povrijedio ugovorenu obavezu iz člana 7 a u vezi sa članom 5. navedenog ugovora. Naime, navedenim ugovorom regulirani su poslovi upravljanja zgradom, obaveze upravitelja zgrade u obavljanju poslova upravljanja (čl. 2. i 3), dok je članom 5. regulirano da se upravitelj obavezuje da će intervenirati na puknućima i zapušenjima na vodovodnim i kanalizacionim instalacijama, na liftu, organizirati cjelodnevno dežurstvo, te će se, shodno tome, odmah pristupiti otklanjanju navedenih kvarova. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 7. stav 1. ugovora regulirano da će upravitelj na zahtjev i pristanak etažnih vlasnika obavljati i poslove vanrednog održavanja zgrade, što će se regulirati posebnim ugovorom dok je stavom 2. regulirano da u vanredno održavanje spadaju iznenadne veće popravke: remonti lifta, veće popravke hidroforskog postrojenja, popravka krova, fasade, saniranje temelja i drugo. Stoga, kako iz predloženih i izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženi kao upravitelj imao zahtjev i pristanak etažnih vlasnika, izuzev apelantice kao etažnog vlasnika, da on izvrši popravku krova koju je prijavila apelantica (članom 5. ugovora regulirano je koje poslove upravitelj direktno obavlja), niti je dokazala da je tuženi imao zaključen poseban ugovor sa etažnim vlasnicima iz ulaza u kome je i apelanticin stan, da on može vršiti vanredno održavanje zgrade, a u koje spada i popravka krova (kako je to predviđeno članom 7. stav 2. ugovora), to apelantici ne pripada pravo da traži naknadu štete od tuženog zbog povrede ugovorne obaveze, a u smislu odredbe čl. 266. i 262. stav 2. ZOO. S tim u vezi, kako apelantica nije dokazala da je tuženi povrijedio ugovornu obavezu, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio i njen zahtjev za naknadu troškova koje je ona kao lični izdatak imala radi sanacije krova, pa se u tom smislu izneseni žalbeni prigovori pokazuju neosnovanim.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Također, apelantica smatra da joj je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“. Apelantica je ukratko opisala hronologiju predmetnog parničnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te, između ostalog, istakla da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelantica je istakla da je predmetni postupak trajao pet godina, te da su joj stoga povrijeđena navedena prava u kojem slučaju su sudovi morali voditi računa o bitnosti vođenja postupka. Apelantica je navela da se ovo naročito odnosi na Kantonalni sud kod koga je predmet bio četiri godine, što predstavlja svojevrsnu šikanu, jer je očigledno da je od početka znao kakvu će presudu donijeti i ne samo da je potvrdio presudu prvostepenog suda nego je i navode iz presude citirao pozivanjem na određene stranice i pasuse.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, te da u svemu ostaje kod razloga iznesenih u Presudi broj 32 0 P 005562 11 Gž od 23. decembra 2014. godine zbog čega je i donesena odluka pravilna i zakonita, te je predložio da se apelacija odbije.

16. Općinski sud se u odgovoru na apelaciju ukratko osvrnuo na hronologiju predmetnog parničnog postupka koji je, u skladu sa dostavljenim podacima, naveden u činjeničnom stanju. Općinski sud je naveo da ne nalazi da je u konkretnoj predmetnoj stvari opravdan apelanticin zahtjev i da predočene činjenice mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zagarantiranih Ustavom BiH i EKLJP. Nadalje, Općinski sud je, očitujući se na dužinu trajanja predmetnog postupka, naveo da je postupak iniciran tužbom 10. decembra 2009. godine, a presuda je donesena 31. augusta 2011. godine, dakle, dužina trajanja postupka pred Općinskim sudom koji Ustavni sud treba uzeti kao relevantan jeste jedna godina, osam mjeseci i 21 dan. Osim toga, Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o kompleksnom predmetu sa obimnim dokaznim materijalom.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123. stav 1.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

18. Zakon o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade („Službene novine TK“ br. 7/00, 14/02 i 05/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. st. 1. i 3.

(Međusobni odnosi etažnih vlasnika) (1) Međusobna prava i obaveze u pogledu korištenja, upravljanja i održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade etažni vlasnici regulišu međuvlasničkim ugovorom. (3) Ugovor koji je potpisalo više od 50% etažnih vlasnika obavezuje i one vlasnike koji su ga odbili potpisati, kao i etažne vlasnike koji su pravo vlasništva stekli nakon sklapanja tog ugovora.

Član 12a. st. 1. i 3.

Etažni vlasnici zaključuju ugovor sa upraviteljem.

Odluka o izboru upravitelja obavezuje ostale vlasnike.

Član 21a. st. 1. i 2.

Upravljanje zgradom obuhvata:

a) vođenje svih potrebnih evidencija o stanovima, vlasnicima stanova i poslovnih prostora,

b) zaključivanje ugovora o održavanju i upravljanju zajedničkih dijelova stambenih zgrada sa vlasnicima stanova i poslovnih prostora,

c) naplatu naknade za upravljanje i održavanje zajedničkih dijelova stambenih zgrada,

d) vođenje odvojenih knjigovodstvenih evidencija i operativno-finansijsko poslovanje u funkciji upravljanja i održavanja zajedničkih dijelova stambenih zgrada za svaku stambenu zgradu - ulaz,

e) osiguranje stambenih zgrada i poslovi refundacije šteta u stambenoj zgradi, osiguranje od odgovornosti, osiguranje od požara,

f) izradu godišnjih planova i programa održavanja zajedničkih dijelova stambenih zgrada, te prezentacija istih vlasnicima, izrada i podnošenje izvještaja vlasnicima,

g) organizaciju realizacije usvojenih godišnjih planova,

h) pružanje svih informacija predstavnicima vlasnika u stambenoj zgradi,

i) koordinaciju sa predstavnicima vlasnika u zgradi,

j) ugovaranje izvođenja radova na zajedničkim dijelovima i uređajima stambene zgrade,

k) nadzor nad izvođenjem radova,

l) izradu godišnjih planova i programa za velike opravke, poboljšanje, zamjenu dotrajalih elemenata stambenih zgrada, kao i plana modernizacije stambene zgrade po izričitom zahtjevu predstavnika stambene zgrade,

m) izradu kalkulacija, raspisivanje licitacije, prikupljanje ponuda i odabir izvođača i nadzor na izvođenju radova.

Sve navedene poslove upravitelj će obavljati u ime i za račun etažnih vlasnika, a u skladu sa međusobnim odnosima, pravima i obavezama definisanim u ugovoru.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 005562 11 Gž od 23. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

23. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak odnosi na naknadu materijalne štete pričinjene na apelanticinom stanu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te apelantica u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

Pravo na suđenje u razumnom roku

27. Apelantica ukazuje na dužinu trajanja postupka, te navodi povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Relevantni principi

28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

29. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Period koji se uzima u obzir

30. Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula postupak tužbom od 10. decembra 2009. godine, a konačna odluka u predmetu je presuda Kantonalnog suda od 23. decembra 2014. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao duže od pet godina.

Analiza razumnosti trajanja postupka

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet tužbenog zahtjeva bio apelanticin zahtjev za naknadu štete, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra, suprotno navodima Općinskog suda, da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je postupak vrlo značajan za apelanticu.

32. Razmatrajući apelanticino ponašanje, Ustavni sud konstatira da apelantica ni na koji način nije doprinijela dužini trajanja postupka. Štaviše, apelantica je podnescima od 23. septembra i 1. decembra 2014. godine urgirala kod Kantonalnog suda, tražeći da taj sud donese odluku u konkretnom predmetu. Dakle, apelantica je preduzela sve radnje koje su joj bile na raspolaganju kako bi ubrzala predmetni postupak.

33. Ocjenjujući predmetni postupak sa aspekta dužine njegovog trajanja, Ustavni sud zapaža da je konkretni parnični postupak ukupno trajao duže od pet godina, kao i da se navedeni period odnosi na samo dvije sudske instance, odnosno postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak trajao jednu godinu i osam mjeseci (presuda Općinskog suda od 31. augusta 2011. godine) i navedeni period, po mišljenju Ustavnog suda, zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nasuprot tome, postupak pred Kantonalnim sudom je trajao tri godine i jedan mjesec (presuda Kantonalnog suda od 23. decembra 2014. godine). Ustavni sud zapaža da je navedeni period bio potreban Kantonalnom sudu da bi na sjednici vijeća donio presudu kojom je odbio apelanticinu žalbu. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju naveo „da se u konkretnom slučaju radi o kompleksnom predmetu sa obimnim dokaznim materijalom“, dok je Kantonalni sud naveo da u svemu ostaje kod razloga iznesenih u presudi od 23. decembra 2014. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je period od više od tri godine za predmetni žalbeni postupak izvan razumnog roka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je ukupna dužina predmetnog postupka od oko pet godina izvan razumnog roka pri čemu je postupak pred Kantonalnim sudom u odlučujućoj mjeri utjecao na ukupnu dužinu postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

35. Apelantica smatra da joj je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

37. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da apelantica nije dokazala da je tuženi pasivno legitimiran da bi u konkretnom slučaju tuženog mogla vezati za nastalu štetu u stanu, te da su se redovni sudovi pozvali na odredbu čl. 12.a. i 21. stav 2. Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je već citiranim odredbama određeno da etažni vlasnici zaključuju ugovor sa upraviteljem, te da odluka o izboru upravitelja obavezuje, kao i poslovi koji se obavljaju radi upravljanja zgradom, odnosno da će sve te poslove upravitelj obavljati u ime i za račun etažnih vlasnika, a u skladu sa pravilima i obavezama definiranim u ugovoru. Dovodeći u kontekst činjenice konkretnog predmeta sa navedenim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ili utvrđivanju činjenica od redovnih sudova. Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda u skladu sa standardima Evropske konvencije, kao i da ih apelantica svojim navodima ničim nije dovela u pitanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su ovi apelanticini navodi neosnovani.

38. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

39. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

40. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je parnični postupak, u predmetu koji se po zakonu ne smatra hitnim, trajao duže od pet godina, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 750,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

41. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da apelantica, osim svog paušalnog pozivanja na navedene odredbe, nije navela u čemu se sastoji kršenje prava iz tih odredaba u predmetnom postupku koji je okončan osporenim presudama a u kojem se odlučivalo o apelanticinom tužbenom zahtjevu za naknadu štete. Također, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih odredaba. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u ovom dijelu neosnovani.

42. U odnosu na povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može da tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni parnični postupak trajao duže od pet godina, pri čemu su Kantonalnom sudu bile potrebne tri godine i jedan mjesec da bi odlučio o apelanticinoj žalbi.

44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti ima povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava iz člana 17. Evropske konvencije.

45. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1214/15 (M.H.) | Sudska praksa | Aktio