Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1260/16 (A. F. i M. M.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1260/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1260/16, rješavajući apelacije Adise Ferhatović i Miralema Mehanovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Adisa Ferhatović, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Rs 002851 15 Rsž od 15. februara 2016. godine;

Miralem Mehanović, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Rs 004620 15 Rsž od 16. maja 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1260/16

1. Adisa Ferhatović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Olova, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 Rs 002851 15 Rsž od 15. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, u dijelu kojim je tražila da se obaveže tužena (Mješovita srednja škola „Musa Ćazim Ćatić“ Olovo) da joj isplati razliku plaće sa naknadom za minuli rad, isplatu za poseban dodatak na plaću za otežane uslove rada, isplatu razlike plaće po osnovu povećanja troškova života, te razliku doprinosa za penzijsko – invalidsko osiguranje.

2. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, je utvrđeno da apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu plaće nije osnovan u smislu odredbe člana 28. stav 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja (u daljnjem tekstu. Kolektivni ugovor), kojim je propisano da „plaća zaposlenika u srednjem obrazovanju ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova“. Naime, apelantica u predmetnom postupku nije dokazivala niti je predložila dokaze u tom smislu, kako bi dokazala da je iznos isplaćivane plaće niži od iznosa osnovne plaće koja predstavlja umnožak osnovice i koeficijenta, utvrđenih u postupku pregovaranja propisanog odredbom člana 28. stav 2. navedenog Kolektivnog ugovora. Nadležni sud konstatuje da u situaciji kada ovlašteni predstavnici zaposlenika i poslodavaca nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora, nisu nikada pristupili utvrđivanju visine osnovice za plaće i koeficijente složenosti poslova u postupku pregovaranja, propisanu odredbom člana 28. stav 2. Kolektivnog ugovora, apelantica bi mogla osnovano potraživati samo ukoliko bi dokazala da je plaća koja joj je isplaćivana niža od plaće koju su u istom periodu primali službenici organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Također je utvrđeno, da je apelantica radila po jednom nastavnom planu i programu, te da joj ne pripada naknada za poseban dodatak na plaću za otežane uslove (apelantica nije dokazala da je radila u otežanim uslovima rada u smislu da je imala tri nastavna programa više). Također je utvrđeno, da je dio apelanticinog tužbenog zahtjeva za naknadu razlike plaće po osnovu povećanja troškova života neosnovan. Naime, odredbom člana 9. Općeg Kolektivnog ugovora F BiH, je propisano da se najniža bruto satnica usklađuje sa povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog gospodarskog napretka, najmanje jednom godišnje odlukom Vlade F BiH na temelju usaglašenih stavova socijalnih partnera u Gospodarsko-socijalnom vijeću za teritorij F BiH. U predmetnom postupku, nadležni sud je konstatovao da je apelantica zahtjev za razliku plaće po osnovu povećanja troškova života zasnovala samo na osnovu činjenice da je donesena Odluka Vlade F BiH, u skladu sa odredbom člana 9. Općeg Kolektivnog ugovora, kojom je određena zaštita najniže cijene rada tj. neto satnica zbog porasta troškova života u posljednja tri mjeseca, a apelantica je, u spornom periodu, od tužene primala plaću koja nije isplaćivana prema najnižoj neto satnici, nego u znatno većim iznosima od iznosa najniže plaće.

AP-3044/16

3. Miralem Mehanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Olova, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 41 1 Rs 004620 15 Rsž od 16. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, u dijelu kojim je tražio da se obaveže tužena (Mješovita srednja škola „Musa Ćazim Ćatić“ Olovo) da mu isplati razliku plaće sa naknadom za minuli rad, isplatu razlike plaće po osnovu povećanja troškova života, te razliku doprinosa za penzijsko – invalidsko osiguranje.

4. U svom obrazloženi, pored ostalog, Kantonalni sud navodi da nije primjenjiv način obračuna visine osnovne plaće (član 27. Kolektivnog ugovora) jer koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama, kao jednog od dva parametra za utvrđenje osnovne plaće, nije određen na način propisan odredbama iz člana 28. stav 2. navedenog Kolektivnog ugovora, što dalje znači da prilikom izračuna osnovne plaće nije dopušteno jedan od parametara (osnovica i koeficijent) uzimati iz Kolektivnog ugovora, a drugi iz nekog drugog normativnog akta. Dalje se navodi, da izračun dobijen na navedeni (nedopušteni) način ne može dati iznos koji bi bilo osnovano dosuditi apelantu kao razliku između isplaćene i po Kolektivnom ugovoru pripadajuće plaće, jer ta razlika nije dobijena po ,,formuli“ propisanoj Kolektivnim ugovorom. Kantonalni sud konstatuje, da apelant nije dokazao ( član 7. stav 1. član 123. stav 1 i član 126. Zakona o parničnom postupku), što mi je bila obaveza, da je utuženi iznos razlika između isplaćene i po Kolektivnom ugovoru pripadajuće plaće za sporni period utvrđene u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora. Također se navodi, da obrazloženo čini neosnovanim i dio tužbenog zahtjeva za uplatu doprinosa, jer je u direktnoj vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće. Kantonalni sud ističe, da je neosnovan i dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade plaće po osnovu povećanja troškova života, jer apelant u konkretnom postupku nije proveo dokaze na okolnosti da je u spornom periodu plaća koju je kao zaposlenik primio od tužene bila u manjem iznosu od iznosa koji je kao najniži, zagarantovan u vidu najniže neto satnice od 1,95 KM, prema Odluci vlade F BiH, koja je donesena na osnovu člana 9. Općeg Kolektivnog ugovora. Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1260/16.

6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1260/16 (A. F. i M. M.) | Sudska praksa | Aktio