Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-21/14 (D. L.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Nematerijalna šteta
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Naknada štete
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Građanski postupak
  • Miješanje u privatni život
  • Kleveta
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-21/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 21/14, rješavajući apelaciju Dragana Lukača, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Lukača podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 079856 12 Gž od 27. novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 079856 10 P od 10. jula 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Lukač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banjaluke, podnio je 31. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 079856 12 Gž od 27. novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 079856 10 P od 10. jula 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog Drage Jajčevića, kojeg je u postupku zastupao advokat Omer Hadžiselimović (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. septembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovor na apelaciju 19. i 22. septembra 2016. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 079856 10 P od 10. jula 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu na ime nematerijalne štete zbog duševnih bolova usljed povrede ugleda i časti isplati iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Navedenom presudom apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja, tj. od 10. jula 2012. godine pa do isplate, dok je tuženi odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da prema provedenim dokazima proizlazi da je u prekršajnom postupku na glavnom pretresu (16. februara 2010. godine) kod Osnovnog suda, koji se vodio protiv Auto-kuće „Jajčević“ iz Banjaluke, čiji je vlasnik tuženi, nevezano za prekršajni predmet, u prisustvu pripadnika Odjeljenja komunalne policije ASG Banjaluka N. R. i B. S., tuženi iznio sljedeće: „Vaš šef Dragan Lukač je 1998. godine minirao moju kuću dok su u njoj bili moji roditelji. O ovome sam upoznao SIPA-u Sarajevo i oni vode istragu. Ne mogu vam gledati te uniforme koliko su ružne, a 1993. godine sam bio 20 dana u logoru na Manjači.“ Istaknuto je da je navedene komentare tuženi ponavljao tokom cijelog postupka, te da ga je postupajući sudija upozorio da navedeno nije predmet spora, gdje je u početku tuženi okrivljivao načelnika Odjeljenja za inspekcijske poslove Grada Banjaluka N. P., a nakon toga je više puta ponavljao da je za navedeno odgovoran isključivo apelant, te da je sve on učinio sa svojim momcima.

7. Ukazano je da apelantove navode tuženi osporava navodeći da je pri razgovoru sa apelantom nakon prve kontrole servisa od strane komunalne inspekcije, gdje ga je u svoju kancelariju primio apelant, tuženi apelantu saopštio da ima informacije da je on učestvovao u miniranju njegove kuće, ali da nije direktno on nego pripadnici njegove policije koje je on poslao. Tuženi je naveo da je navedene informacije dobio od čovjeka koji se nalazi u Kanadi, a koji je ranije bio pripadnik specijalne policije, koje navode apelant osporava navodeći da su neistiniti, kao i navodi da je tuženi kontaktirao sa apelantom 1995. godine prilikom iseljavanja njegove tetke iz kuće, navodeći da je apelant u to vrijeme boravio na liječenju u VMA u Beogradu nakon teškog ranjavanja. Apelant je naveo da je tuženi više puta iznosio navedene informacije, da se o tome pričalo po gradu kao i među kolegama na poslu. Stoga, prema apelantovom mišljenju, stavljanjem navedenih radnji na teret apelantu, on je označen kao lice koje čini nezakonite radnje, koje postupanje bi vodilo krivičnoj odgovornosti, a za koje tuženi nije dokazao da su istinite i da je apelant krivično odgovarao niti da je kod Sipe, kako navodi, provedena istraga u vezi s navedenim radnjama. Prema tome, prema apelantovom mišljenju, tuženi je iznošenjem neistinitih informacija za koje je naveo da ih je čuo od bivšeg pripadnika specijalne policije koji se nalazi u inostranstvu, kojem ne zna ni ime ni prezime niti adresu, navedenim postupanjem oklevetao apelanta među radnim kolegama i poznanicima, pri čemu je apelant imao određenih neprijatnosti.

8. Osnovni sud je naveo da je čast skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće, a da se o ugledu govori kao o tzv. „vanjskoj časti“ koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Stoga, prema mišljenju Suda, predmet štete bi bila nematerijalna dobra vezana za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog. Istaknuto je da je tuženi u više navrata i prije glavnog pretresa u prekršajnom postupku apelanta nazivao ratnim zločincem i fašistom, te iznosio informacije da je apelant minirao njegovu kuću dok su u njoj bili njegovi roditelji, te da je o tome upoznao „SIPA-u“ u Sarajevu koja vodi istragu. Navedene informacije su saopštavane apelantu i prilikom svake kontrole koju je u skladu sa zakonom vršila komunalna policija u firmi tuženog, što su mu prenosili njegovi saradnici, te da je navedene komentare čuo i od njemu poznatih ljudi u gradu koji su mu pričali da tuženi i dalje priča kako je apelant sa svojim momcima minirao njegovu kuću. Apelant je naveo da mu je to u tom momentu teško padalo, da se osjećao povrijeđenim kao čovjek i kao lice koje dugo obavlja odgovornu funkciju kako pri Specijalnoj policiji MUPRS tako i kao načelnik Odjeljenja komunalne policije Administrativne službe grada Banjaluka. Ukazao je da mu je teško padalo kada mora da se pravda da su navedene činjenice neistinite, ali da navedene činjenice nisu došle do njegove porodice i da njegova porodica nije pretrpjela nikakvu štetu, kao i da apelant nije mogao da razmišlja o tome da li će neki čovjek u Gradskoj upravi reći kako je on minirao kuću tuženog i da je htio pobiti njegovu porodicu, te da je pored toga mogao da jede i spava. Prema mišljenju Osnovnog suda, iz navedenog slijedi da iako je apelant bio jednim dijelom vidno uzrujan povisujući ton prilikom iznošenja svog iskaza koji je obrazlagao rukama, na njega navedene informacije nisu uticale u smislu prouzrokovanja štete iz osnova odredaba člana 5 Zakona o zaštiti od klevete.

9. Cijeneći sve okolnosti Osnovni sud je zaključio da se radi o takvom slučaju iznošenja neistinitih činjenica koje su ostale u okvirima pojedinih saradnika neposredno pred apelantom koji bi se zatekli direktno u inspekcijskoj kontroli Auto-kuće „Jajčević“, vlasništvo tuženog, te pojedinih ljudi iz okruženja, da takve informacije nisu dospjele široj javnosti u smislu medijskog iznošenja, te da nisu prekoračile dozvoljenu granicu i potrebnu toleranciju. Pri tome je navedeno da se apelant, kako prije tako u toku rata i poslije rata, nalazi na vrlo odgovornim funkcijama i od strane javnog mnjenja podložnim kontrolama, kritici i praćenju od strane javnosti, pa navedeno iznošenje činjenica, za koje tuženi nije dokazao da su istinite, nije prekoračilo dozvoljenu granicu i potrebnu toleranciju, a učinjeno djelo klevete nije nanijelo štetu apelantovom ugledu. Prema mišljenu suda, apelant je mogao imati i imao je određenih neugodnosti kada su mu najbliži saradnici i kolege direktno saopštili da tuženi iznosi činjenice o tome da mu je apelant minirao kuću u kojoj su bili njegovi roditelji i da je sve prijavio „SIPA-i“ koja vodi istragu, što nije odlučujuće da se udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete kod klevete jer novčana naknada se dosuđuje ako postoji teški stepen povrede integriteta oštećenog.

10. Osnovni sud je naveo da je apelant sve vrijeme u periodu i prije 16. februara 2010. godine, prema njegovom iskazu datom na glavnoj raspravi, kako prije rata tako i poslije rata, obavljao odgovorne dužnosti kao pripadnik MUPRS, kao komandant Specijalne policije, te poslije rata načelnik svih specijalnih jedinica MUPRS, gdje je radio sve do 2005. godine kada prelazi u Gradsku upravu grada Banjaluka na poslove koje i danas obavlja kao načelnik Odjeljenja komunalne policije. Prema mišljenju Suda, iz navedenog proizlazi da izjava tuženog, iako neistinita, nije bila takvog intenziteta da bi dovela do povrede ugleda apelanta, tj. navedenim iznošenjem tuženog za apelanta nije nastupila šteta, a čak i da jeste - da apelant nije proveo niti jedan dokaz kojim bi dokazao njen obim. Istaknuto je, naime, da iz apelantovog iskaza proizlazi da kada čuje navedenu informaciju on se osjeća neugodno, ali da o tome nije razmišljao, te da je noću mogao da spava kao i da jede i da takve informacije nisu došle do njegove porodice na način da bi mogao da trpi određene štetne posljedice od okoline, kao i duševne patnje. Iz navedenog, prema mišljenju Suda, slijedi da Zakon o zaštiti od klevete štiti samo ugled, da izjava tuženog nije promijenila mišljenje sredine o apelantu i nije dovela do štete iako je sadržina te izjave bila neistinita (s obzirom da tuženi nije dokazao njihovu istinitost) kako proizlazi iz materijalnih dokaza. Nadalje, prema ocjeni Suda, apelant nije oklevetan u mjeri u kojoj bi trpio štetu jer iz utvrđenog proizlazi da šteta nije ni proizašla. Ukazano je da je ponuđenim materijalnim dokazima, te iskazom apelanta i svjedoka, apelant dokazao da su navedene neistinite činjenice od strane tuženog o njemu iznošene pred njegovim kolegama, ali da navedeno iznošenje činjenica za apelanta nije prouzrokovalo nikakvu štetu, osim osjećaja neugode pred radnim kolegama i nekim poznanicima, ali da kod njega nije uzrokovalo duševne patnje jer o navedenom nije razmišljao i da tih duševnih patnji nije bilo jer je mogao normalno da obavlja poslove i dužnosti kao načelnik Odjeljenja komunalne policije, te da normalno jede i spava, što i sam potvrđuje u toku postupka. Nadalje, Osnovni sud je naveo da ako je duševnih patnji i bilo apelant to nije dokazao jer na te okolnosti nije proveo dokaz eventualno vještačenjem od strane vještaka medicinske struke. Prema tome, kako povreda ugleda mora da bude u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom, a kako izjava tuženog nije promijenila mišljenje sredine o apelantu i nije dovela do štete jer apelant i dalje nesmetano obavlja preuzete dužnosti, nesmetano živi i radi u sredini u kojoj se i ranije kretao i radio, a da to nije uzrokovalo njegove duševne patnje jer iznošenje neistinitih činjenica nije prekoračilo dozvoljenu granicu, nego je bilo u granicama potrebne tolerancije, kojim iznošenjem apelantu nije narušen društveni ni privatni status.

11. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 079856 12 Gž od 27. novembra 2013. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.400,00 KM.

12. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud se pozvao na odredbu člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te naveo da prema sudskoj praksi koja se zasniva na navedenoj odredbi napad na lična dobra čovjeka (čast, ugled, sloboda, tjelesni integritet), o čemu se radi u konkretnom slučaju, može prouzrokovati neimovinsku štetu koja se, po pravilu, ispoljava u poremećaju psihičke ravnoteže ličnosti, poremećajima normalnog duševnog stanja i trpljenjem fizičkih ili duševnih bolova, i to na bitnim životnim područjima oštećenog kao što su poziv i porodica. Pri tome se ova vrsta novčane satisfakcije ograničava samo na relevantne napade koji prema svom intenzitetu i prema prilikama društvene sredine predstavljaju jasno manifestovanu povredu časti i ugleda. Istaknuto je da utvrđivanje štete nastale povredom ugleda nekog lica zavisi od niza činjenica kao što su pretrpljeni duševni bolovi, reakcija i stepen osjetljivosti oštećenog i konkretizacija posljedica koje su nastale u domenu njegovih ličnih, porodičnih i socijalnih odnosa. Ukazano je da je postojanje tih činjenica, koje će biti osnov dosuđivanja naknade, dužna dokazati strana koja se poziva na njihovo postojanje shodno odredbi čl. 7 stav 1 i 123 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a sud je dužan pravilno cijeniti navedene činjenice i donijeti zaključak o postojanju ili nepostojanju tih okolnosti, odnosno postojanju ili nepostojanju osnova za naknadu ovog vida štete, uz prethodno utvrđivanje postojanja odgovornosti lica koja su u sporovima ove vrste tuženi.

13. Okružni sud je naveo da iz stanja spisa slijedi da je 2009. godine izvršena inspekcija reklamnih sadržaja Auto-kuće „Jajčević“ d. o. o. Banjaluka i tom prilikom je tuženi iznio verbalne uvrede na račun apelanta („da je ratni zločinac protiv kojeg SIPA vodi istragu, da se neće smiriti dok apelant ne bude zatvoren, da se ne radi o nacionalisti nego o fašisti“, itd.), da je na usmenom pretresu održanom 16. februara 2010. godine pred Osnovnim sudom tuženi ponovo verbalno napao apelanta („vaš šef Dragan Lukač je 1998. godine minirao moju kuću dok su u njoj bili moji roditelji, o ovom sam upoznao SIPA-u u Sarajevu i oni vode istragu, ne mogu vam gledati te uniforme koliko su ružne, 1993. godine sam bio 20 dana u logoru na Manjači“), zbog čega ga je sudija upozorio. Ukazano je da je apelant obrazložio da je upoznat sa iznijetim uvredama zbog kojih mu je bilo neugodno, ali je mogao da spava i jede, samo mu je teško palo što mora da se pravda (pred sudom) za nešto s čim nema nikakve veze. Izneseno stanje je bilo osnov za donošenje pobijane odluke, odnosno za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva iz razloga što apelantov ugled nije narušen.

14. Prema mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je valjano interpretirao sve izvedene dokaze, dajući njihovu ocjenu u smislu člana 8 ZPP-a. U tom smislu prvostepeni sud je obrazložio zašto izvedenim dokazima poklanja ili ne poklanja vjeru dovodeći ih u vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem i kako ti dokazi utiču na osnovanost zahtjeva, pravilno zaključujući da se radi o iznošenju neistinitih navoda koji su ostali u krugu apelantovih saradnika, da nisu dospjeli u javnost u smislu medijskog iznošenja, te da nisu prekoračili dozvoljenu granicu i potrebnu toleranciju zbog čega ovakvo postupanje tuženog nije nanijelo štetu apelantovom ugledu. Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je dao analizu izvedenih dokaza u smislu ZPP-a, obrazlažući odluku na valjan način i u skladu sa članom 191 stav 4 ZPP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da ne bi pokrenuo parnicu da se nije smatrao povrijeđenim. Ukazuje da sâm način na koji je veoma emotivno iznosio svoj iskaz na raspravi dvije godine nakon događaja savršeno jasno pokazuje kako se psihički osjeća. Smatra da redovni sudovi nisu dali odgovor na njegov postavljeni tužbeni zahtjev o tome zbog čega potpuno nesporno iznesena kleveta ne bi predstavljala nematerijalnu štetu tolikog intenziteta da bi dala osnov za dosuđivanje naknade.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud je naveo da je obrazloženje osporene presude tog suda u saglasnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s materijalno-pravnim propisima na kojima je zasnovana drugostepena odluka.

17. Osnovni sud je naveo da je svoju odluku donio u skladu sa članom 8 ZPP-a i odredbama Zakona o zaštiti od klevete, te da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Odgovornost za klevetu Član 5. stav 1.

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili uslijed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(... ) Naknada štete Član 11. stav 1.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 079856 12 Gž od 27. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 31. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi odgovoran za klevetu, tj. da je iznošenjem spornih izjava od strane tuženog o apelantu prouzrokovana šteta njegovom ugledu, te da se tuženi slijedom toga obaveže da apelantu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti naknadi nematerijalnu štetu. Budući da se, dakle, suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantovom ugledu.

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

28. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana.

30. Nadalje, Ustavni sud, podsjeća da pravo na „privatni život“ iz člana 8 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava, za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Praksa Evropskog suda za ljudska prava pojašnjava da, iako je u osnovi cilj člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinca protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti, to ne znači da taj član samo primorava državu da se suzdrži od takvog miješanja. Osim tog prvenstveno negativnog djelovanja, moraju postojati pozitivne obaveze neodvojive od djelotvornog poštovanja privatnog i porodičnog života. Te obaveze mogu da obuhvate usvajanje mjera za osiguranje privatnog života, čak i u sferi odnosa između pojedinaca. U oba slučaja treba voditi računa o pravičnoj ravnoteži između interesa pojedinca i zajednice u cjelini i u oba slučaja država uživa izvjesno polje procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Von Hannover protiv Njemačke, aplikacija broj 59320/00 od 24. juna 2004. godine). Stoga, iako apelant u konkretnom slučaju nije eksplicitno u apelaciji naveo povredu prava iz člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da, u suštini, iz apelantovih navoda proizlazi kršenje prava na ugled zaštićenog članom 8 Evropske konvencije.

31. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor da li predmetni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno apelantovog prava na ugled iz člana 8 Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud smatra da predmetni postupak koji se odnosio na utvrđivanje okolnosti u vezi sa povređivanjem apelantovog prava na ugled i čast, što je dovedeno u pitanje spornim tvrdnjama tuženog o apelantu („da je ratni zločinac protiv kojeg SIPA vodi istragu, da se neće smiriti dok apelant ne bude zatvoren, da se ne radi o nacionalisti nego o fašisti, da je minirao kuću tuženog dok su unutra bili njegov roditelji“, itd.) ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno apelantovog prava na ugled iz člana 8 Evropske konvencije.

32. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja apelantovog časti i ugleda, što predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njene ličnosti. Čast se najčešće definiše kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stiče se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati sa različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građanskopravne zaštite (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2814/13 od 20. aprila 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 42).

33. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama apelant odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti koje je, prema navodima tužbe, pretrpio zbog iznošenja spornih tvrdnji od strane tuženog. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporene odluke Okružnog i Osnovnog suda nesumnjivo predstavljaju „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) da bude predviđeno zakonom, (b) da ima legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i (c) da bude u skladu s principom proporcionalnosti.

34. Dakle, prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštovanje ugleda u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio novčanu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti odbijen. Naime, u konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da apelant obavlja dužnosti javnog službenika, te da se u svojoj karijeri nalazio na vrlo odgovornim dužnostima kao pripadnik MUPRS. U vrijeme kada je tuženi o apelantu iznio sporne tvrdnje apelant je obavljao funkciju načelnika Odjeljenja komunalne policije grada Banjaluka. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da su sporne tvrdnje tuženog neistinite, da su one ostale u krugu apelantovih saradnika, dakle nisu izašle u javnost, odnosno u sredinu u kojoj apelant nesmetano živi i radi, te da stoga navedene tvrdnje za apelanta, osim nelagode koju osjeća, nisu prouzrokovale štetu. Dakle, u konkretnom slučaju je utvrđeno da nije bilo medijskog iznošenja navedenih tvrdnji zbog čega, prema mišljenju redovnih sudova, nije prekoračena dozvoljena granica i potrebna tolerancija, te apelantu ni na koji način nije narušen društveni i privatni status u sredini u kojoj živi i radi. Stoga su redovni sudovi zauzeli stav da u konkretnom slučaju nema klevete, pa ni odgovornosti za klevetu u smislu člana 5 Zakona o zaštiti od klevete. Dakle, budući da u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje klevete iako tuženi pred redovnim sudovima nije dokazao da su njegovi navodi istiniti, apelant takođe nije iznio tvrdnje iz kojih bi proisteklo da je njegov ugled povrijeđen, pa proizlazi da nema ni štete na strani apelanta, a time ni prava na satisfakciju na strani apelanta. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost budući da je zasnovano na relevantnim odredbama zakona (Zakon o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP) koji su javno objavljeni i čije odredbe su dovoljno jasne kako bi svi građani mogli odrediti svoju pravnu poziciju i način ostvarivanja svojih interesa. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na poštovanje ugleda bilo u skladu sa zakonom.

35. Međutim, bez obzira na prethodni stav, Ustavni sud smatra svrsishodnim, u odnosu na stav redovnih sudova u konkretnom slučaju da apelant nije dokazao nastanak štete, odnosno štetne posljedice, kao ni njenu visinu u smislu člana 200 ZOO-a, ukazati na svoju praksu izraženu, između ostalih, u Odluci Ustavnog suda broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine u kojoj je ukazao na različitu praksu redovnih sudova u Bosni i Hercegovini u pogledu načina utvrđivanja naknade štete zbog povrede ugleda. S tim u vezi, u toj odluci Ustavni sud je naveo: „…da je Zakon o zaštiti od klevete lex specialis u takvim predmetima, tako da je naknadu potrebno odrediti na način da se postigne pravična ravnoteža između prava na slobodu izražavanja i prava na ugled, dakle primjenom načela proporcionalnosti. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ni redovni sudovi, niti osobe koje traže naknadu štete zbog povrede ugleda nisu ograničeni nekim posebnim formalnim dokaznim sredstvima. To prvenstveno znači da osoba koja traži naknadu štete zbog povrede ugleda nije dužna da na okolnost pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda predlaže izvođenje dokaza vještačenjem, niti to može biti uvjet koji, ako se ne ispuni, vodi odbijanju zahtjeva za naknadu štete. Dakle, pri utvrđivanju štete zbog povrede ugleda potrebno je sagledati sve okolnosti slučaja, bez zahtjeva da se predlože i izvedu neki posebni formalni dokazi u pravcu utvrđivanja 'jačine i trajanja duševnih bolova' jer samim tim što je neko oklevetan nanesena je i nekakva šteta njegovom ugledu. Konačno, Ustavni sud ukazuje da prilikom ocjenjivanja visine naknade štete, redovni sudovi pri ocjeni kakvu je štetu osoba pretrpjela i vrste satisfakcije koja bi joj pripadala, trebaju voditi računa da visina naknade štete bude proporcionalna nastaloj šteti, pri čemu će uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, tim prije što redovni sudovi mogu ocijeniti da se može i na drugi način, a ne samo novčano, sankcionirati klevetničko izražavanje i zaštititi ugled pojedinca u pitanju“ (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, stav 37 i broj AP 3878/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 65, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud naglašava da stav redovnih sudova u vezi s dokazivanjem nastanka štete kod apelanta u konkretnom slučaju ne korespondira s navedenom praksom Ustavnog suda pri kojoj ovaj sud i dalje ostaje.

36. U vezi s pitanjem da li miješanje u apelantovo pravo na privatan život ima legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa, odnosno da li je predmetno miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u zaštiti ugleda svakog fizičkog lica od iznošenja ili pronošenja neistinitih činjenica na način da se to lice identifikuje trećem licu u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Nadalje, odredba člana 200 ZOO-a ima za cilj ostvarivanje satisfakcije, odnosno namirenje odgovarajuće nematerijalne štete na ime povrede određenih prava, koju su počinili drugi, što svakako predstavlja legitiman cilj (vidi, mutatis mutandis Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1625/07 od 2. decembra 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 34).

37. Dalje, da bi miješanje u pravo na poštovanje privatnosti bilo opravdano, ono ne samo da mora služiti ostvarivanju legitimnog cilja od javnog ili opšteg interesa nego mora postojati i razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići. Stoga, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na poštovanje ugleda bilo u skladu s principom proporcionalnosti, tj. da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na ugled i zahtjeva opšteg javnog interesa. Ova pravična ravnoteža se ne postiže ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud uočava da je apelant podnio predmetnu tužbu koju su sudovi odbili kao neosnovanu imajući u vidu odredbe Zakona o zaštiti od klevete, ZOO-a i ZPP-a. Kako je već rečeno, Ustavni sud smatra da se legitiman cilj za miješanje u konkretnom slučaju ogleda u zaštiti nečijeg prava na ugled. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da sporni navodi tuženog nisu dospjeli u javnost, čime bi bio doveden u pitanje apelantov društveni i privatni status, proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da na njega nije stavljen pretjeran teret.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasne i precizne razloge zasnovane na zakonu zbog čega je u konkretnom slučaju apelant odbijen s postavljenim tužbenim zahtjevom, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, kao i da je miješanje u apelantovo pravo na ugled imalo legitiman cilj i bilo u skladu s principom proporcionalnosti, odnosno da na njega nije stavljen pretjeran teret.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-21/14 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio