Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5132/15 (N. S.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5132/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-5132/15, rješavajući apelaciju Nasufa Sijarića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nasuf Sijarić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 K 053040 15 Kž od 11. augusta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nasuf Sijarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Kadrija Kolić advokat iz Ilidža, podnio je 23. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 K 053040 15 Kž od 11. augusta 2015. godine. Apelant je, također, dopisom od 13. oktobra 2016. godine tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 K 053040 14 K od 3. oktobra 2014. godine i naložiti Općinskom sudu u Sarajevu da stavi van snage uputni akt za izvršenje krivične sankcije u predmetu broj 65 0 K 570162 16 Iks3 do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u predmetnoj apelaciji.
2. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa krivičnim djelom ugrožavanje javnog prometa iz člana 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, čije su radnje bliže opisane u izreci prvostepene presude, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka B.N. kao objektivan i sačinjen u skladu sa pravilima struke, zasnovan na materijalnim dokazima u spisu (tragovima koji su evidentirani na licu mjesta odmah nakon prometne nezgode) koji se u cjelosti podudara sa izjavama saslušanih svjedoka očevidaca koji su detaljno iznijeli šta se dešavalo na licu mjesta, neposredno prije i za vrijeme prometne nezgode.
3. Kantonalni sud je u vezi navoda o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 312 stav 2 ZKP FBiH, koji se ogledaju u tome da je apelantovom punomoćniku dostavljen nepotpisan i pečatom neovjeren pismeni otpravak presude i da to predstavlja razlog za njeno ukidanje, zaključio da je isti neosnovan iz razloga što je apelantov punomoćnik nakon prijema takvog primjerka pismene presude protiv iste podnio žalbu, a imao je mogućnost i da interveniše pred prvostepenim sudom u pravcu dostavljanja takvog primjerka, te da taj eventualni propust nije učinjen u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude tako da i nije moglo uticati na zakonito i pravilno presuđenje. Dalje se navodi da je neosnovan i prigovor apelanta o nedostatku razloga o odlučnim činjenicama i pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Prije svega, sud je naveo da je svaka (odlučna) činjenica rezultat nastao ocjenom dokaza i u tom smislu je dovoljno ukazati da je prvostepeni sud dao razloge o tome što ne prihvata nalaz i mišljenje vještaka odbrane Š.K., a time i okolnosti koje je isti cijenio pri davanju nalaza i mišljenja odnosno prilikom svjedočenja o tom nalazu. Zbog toga, Kantonalni sud nalazi da je presuda iznijela ocjenu dokaza na kojima se ona zasniva ali i ocjenu protivrječnih dokaza, te da će u tom smislu dalje navode žalbe cijeniti u okviru pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da žalbeni navodi apelanta, polazeći od sasvim površnog i tendencioznog nalaza vještaka Š.K. i slijedeći takve premise, iznosi opširno koje odredbe iz blanketne norme je prekršio vozač R.M. Kako kršenje tih odredbi nije u uzročnoj vezi sa nastalom posljedicom, a neka od njih i ne postoje, to je Kantonalni sud naveo da je nepotrebno davati osvrte posebno kod činjenice da su svi tragovi kočenja i zanošenja oba vozila nastali na lijevoj strani kolovoza i obzirom na površine vozila koje su ostvarile kontakt na lijevoj strani, a što veoma jasno ukazuju na način nastanka nezgode. Zaključak kakav je iznio prvostepeni sud u obrazloženju presude je zasnovan i na stručnom mišljenju vještaka B.N., kome se, zbog saglasnosti sa objektivnim dokazima, ne može staviti bilo kakva zamjerka, pa proizlazi da je uzrok predmetne saobraćajne nezgode kršenje odredbe člana 36. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putevima od strane apelanta, tako da je neosnovan prigovor u pogledu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Također, neosnovani su i navodi apelanta zbog odluke o kazni jer je prvostepeni sud dao određene razloge i naveo okolnosti koje je cijenio prilikom odmjeravanja kazne, a koje razloge prihvata i Kantonalni sud, osim navoda u pogledu otežavajućih okolnosti (nejavljanje optuženog-apelanta porodici poginulog i nepokazivanje interesovanja) jer se isti ne mogu cijeniti kao otežavajuća okolnost.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman