Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3032/16 (M. B.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3032/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3032/16, rješavajući apelaciju Muharema Begića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muharem Begić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 041249 15 Rev od 3. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muharem Begić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, podnio je 13. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 041249 15 Rev od 3. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi (E. B.) da apelantu naknadi nematerijalnu štetu zbog neosnovanog lišenja slobode, povrede časti i ugleda, nezakonitog pritvaranja, pretresanja stana, mučenja, tuče i ponižavajućeg postupanja, na način i u vrijeme bliže opisano u izreci prvostepene presude.

2. U obrazloženju, pored ostalog, Vrhovni sud navodi da su u predmetnom postupku nižestepeni sudovi utvrdili, da je tuženi bio načelnik Centra službi bezbjednosti, da je u tom službenom svojstvu dana 27. decembra 1993. godine naredio policiji da izvrše pretresanje apelantove kuće i njegovo privođenje u prostorije policije, da je apelant bio uhapšen i lišen slobode u trajanju od 30 sati i nalazio se u prostorijama policije, da su takve radnje prema apelantu izvršene zbog postojanja sumnje da je apelant navodno „vođa terorističke grupe“, da je uslijed tih radnji trpio duševne bolove zbog povrede časti, ugleda i slobode, da je tužba za naknadu štete podnesena 9. januara 2001. godine, da tuženi nije pravomoćnom presudom krivičnog suda oglašen krivim i kažnjen niti za jednu od radnji koje se navode u izreci prvostepene presude, činjenjem kojih je za apelanta nastupila šteta, da je presudom broj K: 169/99 tuženi oglašen krivim i kažnjen zbog krivičnog djela iz člana 211. Krivičnog zakona F BiH, neizvršavanje sudske odluke o vraćanju na rad, da je temeljem člana 2. Zakona o amnestiji ovaj krivični postupak obustavljen, da je dana 7. jula 1994. apelant lišen slobode po nalogu Službe državne bezbjednosti, a ne po nalogu tuženog, da apelant nije dokazao da je po nalogu ili direktnim radnjama tuženog izvršene štetne radnje 29. decembra 1993. i 4. januara 1995. godine. Dalje se navodi, da je drugostepeni sud odlučujući o prigovoru zastarjelosti zauzeo stav da u predmetnom slučaju nema osnova za primjenu člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO, a koji član je primijenio prvostepeni sud kada je zauzeo stav da nije nastupila zastara potraživanja naknade štete u odnosu na događaj od 27. decembar 1993. godine). Vrhovni sud ističe, da je takav stav drugostepenog suda pravilan. Naime, kod činjeničnog utvrđenja, da ne postoji pravomoćna presuda, kojom bi tuženi bio oglašen krivim i kažnjen za izvršenje bilo koje od radnji opisanih u izreci prvostepene presude, na kojima se temelji apelantov tužbeni zahtjev, to nije bilo ni osnova za primjenu člana 377. ZOO. Vrhovni sud konstatuje da pitanju postojanja krivičnog djela, parnični sud nije ovlašten rješavati kao prethodno pitanje, što pogrešno čine nižestepeni sudovi (prvostepeni sud), te da prvostepeni sud može samo izuzetno utvrđivati, kao prethodno pitanje, da li je šteta prouzrokovana krivičnim djelom i to u slučaju kada postoje pretpostavke zbog kojih se protiv počinitelja djela ne može voditi krivični postupak, a što u konkretnom spornom odnosu nije slučaj. Obzirom na izneseno, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je u konkretnom slučaju o prigovoru zastarjelosti odlučio na temelju člana 376. ZOO, utvrdivši da je isti osnovan, te tužbeni zahtjev odbio u cijelosti (posljednja štetna radnja počinjena 4. januara 1995 godine, a tužba podnijeta 9. januara 2001. godine). Do prekida zastarjelosti nije došlo u smislu člana 392. stav 3. ZOO, na što se apelantova revizija poziva, a kada se ima u vidu naprijed navedena činjenična utvrđenja, kojim je Vrhovni sud vezan (nedokazanosti da je protiv tuženog vođen i pravomoćnom presudom okončan krivični postupak zbog neke od radnji iz tužbe). Osim toga Vrhovni sud ukazuje da ni iz drugih zakonskih razloga nije došlo do prekida toka zastarjelosti, jer je apelantu bio omogućen pristup sudu, jer su se i on i tuženi nalazili u Bihaću gdje je sud radio u vrijeme nastanka štetnih događaja iz tužbe. Vrhovni sud zaključuje, da pozivanje apelanta na presudu u predmetu K: 169/99 i da je zbog amnestije, postupak u tom predmetu obustavljen, ne može uticati na drugačiju odluku, jer ta presuda nije donijeta povodom neke od radnji zbog kojih apelant potražuje štetu u konkretnom predmetu, već zbog krivičnog djela iz člana 211. Krivičnog zakona F BiH počinjenog od strane tuženog (neizvršenje sudske odluke-povrata na posao).

Apelacioni navodi

3. Iz navoda predmetne apelaciji proizlazi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo da lice ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3032/16 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio