Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2776/16 (Z. B. i J. V.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2776/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2776/16, rješavajući apelacije Zvonka Bušića i Jelke Vasiljčenko, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zvonko Bušić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049257 14 Rev od 7. aprila 2016. godine i Jelka Vasiljčenko protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 048077 15 Gž od 16. juna 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2776/16
1. Zvonko Bušić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emin Ćosić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049257 14 Rev od 7. aprila 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv N.D. radi predaje u posjed (stana-garsonjere u Sarajevu) i naknade štete. Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je predmetni stan vlasništvo Opštine Centar Sarajevo i da se kao korisnik stana vodi I.T. (u toku postupka je tuženi napustio predmetni stan), slijedom čega je zaključeno da apelant nije dokazao da je vlasnik spornog stana te da nisu ispunjene pretpostavke vlasničko-pravne zaštite u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03). Zatim je u obrazloženju osporene odluke navedeno da je, na osnovu Ugovora o udruživanju novčanih sredstava za stambenu izgradnju apelantu rješenjem Stambenog preduzeća Sarajevo od 25. marta 1975. godine, predmetni stan dat na korištenje, slijedom čega je apelant u svojstvu pretplatnika na stanarsko pravo sa Stambenim preduzećem Sarajevo zaključio 21. aprila 1975. godine ugovor o korištenju predmetnog stana na neodređeno vrijeme. S tim u vezi je, po ocjeni Vrhovnog suda, apelant stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, a ne pravo vlasništva, kako to apelant tvrdi i na kom pravu temelji svoj tužbeni zahtjev. Također je istaknuto da je u upravnom postupku vođenom za povrat u posjed predmetnog stana rješenjem nadležnog stambenog organa uprave od 10. oktobra 2003. godine odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana uz obrazloženje da apelant taj stan nije koristio i da je nosilac stanarskog prava na drugom stanu. Na kraju je zaključeno da apelant kao nositelj stanarskog prava sporni stan nije mogao izdati u zakup, zbog čega je neosnovan i njegov zahtjev za isplatu naknade štete u vidu neplaćene zakupnine. AP-3282/16
3. Jelka Vasiljčenko iz Prijedora (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec, advokati iz Prijedora, podnijela je 1. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 048077 15 Gž od 16. juna 2016. godine.
4. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je usvojen tužbeni zahtjev UTP „Kozaraturist“ a.d. Prijedor u stečaju kojeg je podnio protiv apelantice u pravnoj stvari radi predaje u posjed tavanskog prostora. Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je tužitelj vlasnik stvari, predmetne prostorije, da se ista nalazi u državini apelantice, da apelantica po zahtjevu tužitelja nije predala predmetnu prostoriju, iako je protekao period za koji je odobreno korištenje tog spornog dijela nekretnine tužitelja. Slijedom navedenog činjeničnog utvrđenja, Okružni sud je u obrazloženju konačno osporene odluke zaključio da je pravilno prvostepeni sud, pozivom na relevantne zakonske odredbe Zakona o stvarnim pravima RS (član 126. tačka 1. i član 127. tačka 1.), obavezao apelanticu da stvar preda u posjed vlasnika (tužitelja) iz kojeg razloga je i bez osnova tvrdnja žalbe apelantice da je prvostepenom presudom sud nezakonito ukinuo pravo korištenja sporne prostorije apelantici.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2776/16.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da iz navoda apelacije proizlazi da se apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica Jelka Vasiljčenko (AP-3282/16) se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman