Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1925/13 (V. K. i N. K.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Suvlasništvo
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Miješanje u pravo na dom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1925/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP 1925/13, rješavajući apelaciju Velimira Kozomara i Nemanje Kozomara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velimira Kozomara i Nemanje Kozomara podnesena presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 012934 12 Gž od 13. marta 2013. godine i presude Osnovnog suda Prijedoru broj 77 0 P 012934 11 P 2 od 29. maja 2012.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Velimir Kozomara i Nemanja Kozomara (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prijedora, koje zastupa Živko Dragosavljević, advokat iz Prijedora, podnijeli su 4. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 012934 12 Gž od 13. marta 2013. godine i presude Osnovnog suda Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 012934 11 P 2 od 29. maja 2012. godine. Apelanti su, na vlastitu inicijativu, dostavili dopunu apelacije 23. oktobra 2013. godine, a apelaciju su, na zahtjev Ustavnog suda za dostavu dokumentacije, dopunili i 20. septembra 2016. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 012934 11 P 2 od 29. maja 2012. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 77 0 P 012934 12 Gž od 13. marta 2013. godine, obavezani su apelanti da isele iz sobe i potkrovlja koje koriste u kući tužitelja Đure Kozomara (u daljnjem tekstu: tužitelj), oca prvoapelanta i djeda drugoapelanta, te da te prostorije predaju oslobođene od svojih stvari i tužitelju naknade troškove postupka. Nakon provedenog postupka, Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj vlasnik zemljišta 1/1, da je na tom zemljištu izgrađena kuća, te da na tom području ne postoji zemljišna knjiga i ne postoji druga zemljišno-knjižna evidencija osim katastarskog operata. Dalje, utvrđeno je da su se apelanti, na tužiteljev poziv, 2007. godine uselili u porodičnu kuću „nakon privatnog stanovanja u Prijedoru, ali da je ubrzo nakon toga došlo do čestih verbalnih sukoba između tužitelja i prvoapelanta. Također, Osnovni sud je uvidom u krivični spis broj 77 0 K 009584 10 Kv utvrdio da je prvoapelant proglašen krivim zato što je fizički napao i nanio povrede tužiteljevoj majci, kao i da je namjerno fizički oštetio tužiteljevo vozilo udarajući u njega više puta da bi sebi oslobodio prolaz iz garaže. Osnovni sud je također utvrdio da je tužitelj već ranije bio izbacio apelante iz kuće, ali da je tada reagovao Centar za socijalni rad Prijedor u interesu tada još maloljetnog drugoapelanta (rođen 25. septembra 1994. godine). Tužitelj i prvoapelant su tada dogovorili da prvoapelant učestvuje u troškovima porodičnog domaćinstva i mjesečno plaća 100,00 KM na ime troškova struje i vode, ali da ovaj to nije poštovao.
3. Osnovni sud je obio kao neosnovane prvoapelantove navode da je on suvlasnik na porodičnoj kući, budući da u tom pravcu prvoapelant nije predložio niti izveo bilo kakav dokaz. Osim toga, iz iskaza tužiteljeve supruge i prvoapelantove majke, Dušanke Kozomara, utvrđeno je da prvoapelant u vrijeme izgradnje nije živio s njima u porodičnom domaćinstvu, ali da je povremeno dolazio i „fizički učestvovao u gradnji kuće“, kao i da je „tužitelj tada jedini radio u porodici“. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 54/02, 41/08 i 63/14,u daljnjem tekstu: ZOSPO) prema kojem je pretpostavka vlasničkopravne zaštite, između ostalog i pitanje vlasništva, navodeći da od toga je li tužitelj vlasnik stvari zavisi da li će mu se pružiti stvarnopravna zaštita vlasništva. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da je tužitelj nesporno upisan kao vlasnik parcela na kojima je izgrađena porodična kuća, te da je „kao jedini zaposleni u porodici, obezbjeđivao materijalna sredstva za izgradnju nove kuće“. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je zaključio da je tužitelj „kvalificirani posjednik odnosno pretpostavljeni vlasnik i da je njegov posjed sa aspekta vlasničkih ovlaštenja jači u odnosu na [apelante]“. Također, Osnovni sud je utvrdio da je nesporno da između članova porodičnog domaćinstva, naročito tužitelja i prvoapelanta postoji netrpeljivost, te da su se nakon „dogovornog useljenja [apelanata] u kuću prilike toliko izmijenile da postignuti dogovor više ne odgovara stranačkim očekivanjima“, zbog čega je tužitelju „pripalo pravo da traži raskid njihovog dogovora, što je tužitelj i učinio“. Budući da su apelanti svojim ponašanjem doveli do međusobnih nesuglasica, usljed čega je zajednički život u tužiteljevoj kući postao nepodnošljiv, tužiteljev zahtjev za vlasničku zaštitu je, prema stavu Osnovnog suda, osnovan.
4. Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda zakonita i pravilna. Naročito, Okružni sud je naveo da je nesporno da je porodična kuća sagrađena na zemljištu na kojem je tužitelj vlasnik, te da činjenica da nije upisan u zemljišne knjige koje za to područje i ne postoje, ne utječe na njegovo pravo da u sudskom postupku zahtijeva predaju u posjed na osnovu člana 37. ZOSPO. Dalje, Okružni sud je ukazao i na odredbu člana 41. ZOSPO prema kojem lice koje drži stvar u posjedu može dokazivati jače pravo na posjed, ali da prvoapelant ničim nije dokazao „da je sticanjem u porodičnoj zajednici stekao pravo suvlasništva“. Također, sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata o tome da tužitelj nije isključivi vlasnik porodične kuće na osnovu člana 272. Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: PZ RS) jer, kako je Okružni sud obrazložio, „i pored činjenice da je Kozomara Dušanka supružnik tužitelja i da je ista učestvovala u sticanju imovine u braku sa tužiteljem, zakonska pretpostavka da je bračni supružnik suvlasnik imovine stečene u braku, ne može se primijeniti automatizmom na predmetnu nekretninu, bez prethodnog vođenja postupka ili dogovora između supružnika (u svakom slučaju u pismenom obliku)“. Stoga, budući da je tužitelj upisan kako vlasnik zemljišta, stambena zgrada sagrađena na tom zemljištu „dijeli sudbinu zemljišta“, a tužiteljeva supruga se ne može smatrati nužnim suparničarem u ovom slučaju.
5. Dalje, Okružni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode da je na apelante prebačen veliki teret, budući da tužitelj kao pretpostavljeni vlasnik kuće ima sva vlasnička ovlaštenja iz člana
3. ZOSPO. Također, Okružni sud je zaključio i da su ispunjeni i razlozi za raskid ugovora o korištenju porodične kuće, pa da je osnovan i zahtjev za njihovo iseljenje. Naime, kako je sud dalje zaključio, zbog ponašanja apelanata tužitelj je taj koji je onemogućen u mirnom uživanju svog doma, pa je zbog toga je odbio žalbene navode o kršenju prava apelanata iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, Okružni sud je obrazložio da je porodična kuća u pitanju „trenutno dom tuženih“, ali da u toj kući stanuju temeljem tužiteljevog odobrenja, što je „određena vrsta ugovora o podstanarstvu“. Zbog ispunjenih uslova za raskid ugovora, kako je dalje obrazložio Okružni sud, „nastupila su ograničenja koja propisuje stav 2. člana 8. Evropske konvencije“, budući da je prvostepena presuda zasnovana na zakonu i donesena sa ciljem zaštite tužiteljevog prava na privatni i porodični život.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da u konkretnom slučaju nisu pravilno primijenjene relevantne odredbe ZOSP-a i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, navode da je u konkretnom slučaju, po sili zakona, kao tužilac morala biti označena i tužiteljeva supruga kao nužni suparničar, budući da prema PZ RS i ona ima jednak udio u porodičnoj kući koja je njena bračna stečevina, te da su sudovi o tome morali voditi računa čak i po službenoj dužnosti. U vezi s tim ističu da su ih sudovi „zakinuli u njihovim kako procesnim pravima tako i temeljnim ljudskim pravima“ zato što se apelanti „izbacuju iz imovine koja nije samo tužiteljeva već je i pretpostavljeno vlasništvo Kozomara Dušanke koja je majka, tj. baka apelanata“. Apelanti navode da ovakvim presudama dolaze u bezizlazan položaj „nakon dugogodišnjeg korištenja nekretnine koju su koristili na poziv tužitelja i Kozomara Dušanke“, te da nemaju „nikakve mogućnosti da nađu rezervnu varijantu“, jer je ovo bio njihov dom „jer drugog doma nemaju“. Uz dopunu apelacije, apelanti su dostavili izvještaj Centra za socijalni rad Prijedor od 10. augusta 2012. godine koji se odnosi ocjenu ponašanja tada maloljetnog drugoapelanta u krivičnom predmetu koji se protiv njega vodio pred sudijom za maloljetnike Osnovnog suda. Apelanti smatraju da je to „novi dokaz“ koji „potvrđuje tvrdnje apelanata da su u ovu kuću pozvani da žive i stanuju“, ako i da je tužitelj osoba sklona alkoholu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje ne može se smatrati proizvoljnim. U odnosu na apelacione navode da je tužiteljeva supruga morala biti označena kao tužiteljica s obzirom na član 272. PZ RS koji propisuje da „[s]vakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine“, Ustavni sud zapaža da je pogrešan stav Okružnog suda da se ova odredba ne primjenjuje „automatizmom....bez prethodnog vođenja postupka ili dogovora između supružnika“. Međutim, takvo pogrešno tumačenje odredaba PZ RS nije relevantno u konkretnom slučaju jer se navedenom odredbom tog zakona uređuju imovinski odnosi među supružnicima i ima utjecaja na raspolaganje takvom imovinom, npr. nemogućnost opterećavanja imovine koja predstavlja bračnu stečevinu bez prethodne saglasnosti supružnika koji je ex lege suvlasnik na toj imovini. U konkretnom slučaju, međutim, sudovi su utvrdili da je tužitelj aktivno legitimisan za podnošenje tužbe zato što je nesporno vlasnik zemljišta na kojem je sagrađena porodična kuća koja nije upisana u zemljišne knjige pošto one u području u kojem se kuća nalazi nisu ni uspostavljene, ali je upisan kao vlasnik zemljišta na kojem je kuća izgrađena. Dalje, Ustavni sud zapaža da je tužiteljeva supruga svjedočila u korist njegovih tužbenih navoda i zahtjeva za iseljenje apelanata, a nije ni na koji način, kao suvlasnica na kući kao zajedničkoj imovini, istakla bilo kakav prigovor u odnosu na tužiteljev zahtjev. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju pitanje da li se i o kojoj vrsti suparničarstva radi u konkretnom slučaju nije relevantno i ne može voditi zaključku da je na bilo koji način prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno da im je uskraćena neka temeljna procesna garancija koju ovo pravo pretpostavlja.
11. Također, apelanti ničim nisu dokazali u postupku koji je prethodio donošenju osporenih presuda da se radi o njihovoj „imovini“ koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naprotiv, u apelaciji i sami navode da su se u sporne prostorije uselili isključivo po tužiteljevom pozivu i odobrenju. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da oni imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Što se tiče navoda o kršenju prava na dom, apelanti nisu argumentirali ove navode, osim što tvrde da je prostor koji su, kako i sami navode u apelaciji, koristili po tužiteljevom odobrenju, njihov dom i da „drugog doma nemaju“. Iako se može prihvatiti navod da bi prostor koji su apelanti koristili mogao biti okarakterisan kao „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je miješanje u to pravo bilo zasnovano na zakonu, budući da je nesporno utvrđeno da je tužitelj kao vlasnik imao pravo tražiti predaju u posjed spornog prostora od apelanata, te da je utvrđeno da apelanti nisu ispunjavali svoje obaveze kako su to dogovorili sa tužiteljem. Također, osim što je bilo „u skladu sa zakonom“, miješanje u pravo apelanata na dom je bilo proporcionalno cilju koji se miješanjem želio postići – zaštiti tužiteljevih vlasničkih prava i prava na mirno uživanje u privatnom i porodičnom životu, budući da je zbog ponašanja apelanata dolazilo do verbalnih i fizičkih sukoba, kako je nesporno utvrđeno u postupku pred sudovima. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu iznijeli ništa što bi pokazalo da imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na dom iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman