Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2771/16 (D. A. i M. M.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Razuman rok
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2771/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2771/16, rješavajući apelacije Davora Andrića i Miloša Matića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Davor Andrić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 025578 15 Rev od 25. februara 2016. godine i Miloš Matić protiv presude Vrhovnog sud Republike Srpske broj 89 0 P 030869 14 Rev od 10. februara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2771/16
1. Davor Andrić iz Pala (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnio je 27. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 025578 15 Rev od 25. februara 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom Vrhovnog suda su preinačene nižestepene (usvajajuće) odluke pa je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog Grad Istočno Sarajevo u predmetu radi sticanja bez osnova-isplata novčanog iznosa na ime nedovršenih (ugovorenih i plaćenih) radova. Apelant je, također, obavezan da naknadi tuženom troškove parničnog postupka. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da su pogrešno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo i sudili kada su predmetno potraživanje apelanta okvalifikovali kao neosnovano obogaćenje koje predviđa odredba člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da je pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu neizvedenih, a ugovorenih radova, naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262. stav 2. ZOO). Naime, kada jedna strana u dvostrano obaveznom ugovoru ne ispuni svoju dospjelu obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (član 124. ZOO). U tom smislu se, prema pravnom shvatanju revizionog suda, šteta apelanta sastoji u umanjenju vrijednosti stana zbog neizvršenih, a ugovorenih i od strane tužitelja plaćenih radova, ali ovaj vid štete apelant u predmetnoj parnici nije tražio, niti je na te okolnosti izvodio dokaze. Također, po ocjeni Vrhovnog suda, traženi iznos naknade nema ni karakter štete u vidu eventualnih izdataka za radnje koje bi bile preduzete s ciljem otklanjanja štetnih posljedica koje su nastupile zbog neispunjenja ugovorne obaveze, čime bi (eventualnim izdacima) imovina apelanta bila umanjena (član 155. ZOO). Međutim, apelant tužbom zahtjeva isplatu iznosa (od 3.951,21 KM) na ime vrijednosti neizvršenih radova, koji s obzirom na izloženo po ocjeni Vrhovnog suda ne predstavljaju štetu u smislu člana 262. stav 2. ZOO. Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. u vezi sa članom 241. i 456.a) Zakona o parničnom postupku Republike Srpske.
AP-2787/16
3. Miloš Matić iz Pala (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnio je 28. juna 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 030869 14 Rev od 10. februara 2016. godine.
4. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom Vrhovnog suda su preinačene nižestepene (usvajajuće) odluke pa je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog Grad Istočno Sarajevo u predmetu radi utvrđenja, uknjižbe i sticanja bez osnova-isplata novčanog iznosa na ime nedovršenih (ugovorenih i plaćenih) radova. Apelant je, također, obavezan da naknadi tuženom troškove parničnog postupka. U obrazloženju osporene odluke je, između ostalog, navedeno da su pogrešno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo i sudili kada su predmetno potraživanje apelanta okvalifikovali kao neosnovano obogaćenje koje predviđa odredba člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da je pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu neizvedenih, a ugovorenih radova, naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262. stav 2. ZOO). Naime, kada jedna strana u dvostrano obaveznom ugovoru ne ispuni svoju dospjelu obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (član 124. ZOO). U tom smislu se, prema pravnom shvatanju revizionog suda, šteta apelanta sastoji u umanjenju vrijednosti stana zbog neizvršenih, a ugovorenih i od strane tužitelja plaćenih radova, ali ovaj vid štete apelant u predmetnoj parnici nije tražio, niti je na te okolnosti izvodio dokaze. Također, po ocjeni Vrhovnog suda, traženi iznos naknade nema ni karakter štete u vidu eventualnih izdataka za radnje koje bi bile preduzete s ciljem otklanjanja štetnih posljedica koje su nastupile zbog neispunjenja ugovorne obaveze, čime bi (eventualnim izdacima) imovina apelanta bila umanjena (član 155. ZOO). Međutim, apelant tužbom zahtjeva isplatu iznosa (od 2.664,85 KM) na ime vrijednosti neizvršenih radova, koji s obzirom na izloženo po ocjeni Vrhovnog suda ne predstavljaju štetu u smislu člana 262. stav 2. ZOO. Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. u vezi sa članom 241. i 456.a) Zakona o parničnom postupku Republike Srpske. Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2771/16.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su, u okviru garancija prava na pravično suđenje, naveli i povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama Vrhovnog suda, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Osim toga, u odnosu na navode apelacija koji se tiču prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, smatra da je dužina trajanja predmetnih parničnih postupaka od oko tri godine i šest mjeseci (AP-2771/16), odnosno tri godine i dva mjeseca (AP-2787/16) primjerena okolnostima konkretnih slučajeva. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman