Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2262/13 (Rimokatolički župski ured „Marija zvijezda“ Banjaluka)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Legitimno očekivanje
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Restitucija
  • Uporedive situacije
  • Upravni postupak
  • Građevinsko zemljište
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2262/13

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2262/13, rješavajući apelaciju Rimokatoličkog župskog ureda „Marija zvijezda“ Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Rimokatoličkog župskog ureda „Marija zvijezda“ Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 005658 12 Uvp od 27. februara 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 005658 10 U od 10. aprila 2012. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske broj 21.05/476-266/10 od 22. oktobra 2010. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske - Područna jedinica Banjaluka broj 21.11/476-84/10 od 16. septembra 2010.

godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rimokatoličkog župskog ureda „Marija zvijezda“ Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 005658 12 Uvp od 27. februara 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 005658 10 U od 10. aprila 2012. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske broj 21.05/476-266/10 od 22. oktobra 2010. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske - Područna jedinica Banjaluka broj 21.11/476-84/10 od 16. septembra 2010.

godine u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rimokatolički župski ured „Marija zvijezda“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 005658 12 Uvp od 27. februara 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 005658 10 U od 10. aprila 2012. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 21.05/476-266/10 od 22. oktobra 2010. godine i Rješenja Uprave - Područna jedinica Banjaluka (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 21.11/476-84/10 od 16. septembra 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Uprave i Područne jedinice zatraženo je 4. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Uprava i Područna jedinica su u periodu od 10. do 18. marta 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

5. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelant 29. aprila 2009. godine podnio zahtjev za uspostavljanje ranijeg svojinsko-pravnog odnosa na zemljištu pobliže opisanom u tom zahtjevu (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište) u skladu sa članom 44 Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06 - u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu), navodeći, između ostalog, da je bio raniji vlasnik predmetnog zemljišta koje, do podnošenja tog zahtjeva, nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društvenu odnosno državnu svojinu je prešlo na osnovu Odluke Okružne agrarne komisije Banja Luka broj 99-2-1944 od 17. aprila 1946. godine.

6. Odlučujući o tom zahtjevu, Područna jedinica je donijela Rješenje broj 21.11/476- 84/10 od 16. septembra 2010. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za utvrđivanje prestanka državne svojine i uspostavljanja ranijeg svojinsko-pravnog odnosa na predmetnom zemljištu.

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je, nakon što je apelant prethodno otklonio nedostatke koje je sadržavao njegov zahtjev, te dostavio određene podatke i dopunio zahtjev, u prvostepenom postupku utvrđeno da je predmetno zemljište dijelom u naravi šuma 2. klase, a dijelom njiva 5. klase i da je u listu nepokretnosti broj 32 upisano na ime DŠPP Banjaluka, dok se u zemljišno-knjižnom izvatku broj 25 kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom zemljištu vode JPŠ „Srpske šume“, Šumsko gazdinstvo Banjaluka, kao i da je predmetno zemljište prešlo u svojinu Federativne Narodne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: FNRJ) na osnovu Odluke Okružne agrarne komisije Banja Luka broj 99-2- 1946 od 26. februara 1947. godine. Shodno tome, zaključeno je da u konkretnom slučaju nema uslova za primjenu člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu.

8. Uprava je rješenjem broj 21.05/476-266/10 od 22. oktobra 2010. godine odbila kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Područne jedinice, ističući u obrazloženju rješenja da je prihvatila navedeni zaključak Područne jedinice (da nema uslova za primjenu člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu) kao pravilan i zasnovan na zakonu. U vezi s tim, Uprava je navela je da je odredbama člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu propisano da stupanjem na snagu tog zakona po sili zakona prestaje državna svojina na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni, a u društvenu, sada državnu svojinu je prešlo na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58; u daljnjem tekstu Zakon o nacionalizaciji), Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera („Službeni list SRBiH“ broj 24/68; u daljnjem tekstu: Zakon o određivanju građevinskog zemljišta) ili na osnovu odluke opštine, „a prema stavu 2. [navedene zakonske odredbe] na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke opštine, na kojem je prestalo državno vlasništvo, na osnovu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske, broj 86/03).“ Uprava je konstatovala da iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, kao i na osnovu izvršenog uvida u spis predmeta, nesporno proizlazi da predmetno zemljište na kojem se zahtijeva uspostavljanje ranijeg svojinsko-pravnog odnosa nije postalo društvena odnosno državna svojina ni po jednom od pravnih osnova propisanih u članu 44 st. 1 i 2 Zakona o građevinskom zemljištu. Shodno tome, zaključila je da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da se pod odlukom opštine iz stava 2 citirane zakonske odredbe smatra i Odluka Okružne agrarne komisije broj 99-2-1946 od 17. aprila 1946. godine. Pri tome, Uprava je ukazala da se odluka Opštine o kojoj je riječ u stavu 2 citirane zakonske odredbe odnosi na Odluku skupštine opštine jedinice lokalne samouprave kojom je prema potrebi te jedinice lokalne samouprave odnosno ranije opštine vršeno proširenje nacionalizacije na teritoriji određene opštine u odnosu na nacionalizaciju izvršenu po osnovu zakona navedenih u stavu 1 citirane zakonske odredbe. Osim toga, Uprava je zaključila da su neosnovani i ostali žalbeni navodi, pa i oni koji se odnose na povredu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da se u konkretnom slučaju ne radi ni o diskriminaciji. U vezi s tim, Uprava je ukazala da povrat ove vrste nepokretnosti u svojinu bivših vlasnika nema uporište u citiranoj zakonskoj odredbi, već da može uslijediti samo u postupku restitucije, nakon eventualnog donošenja Zakona o restituciji na nivou Bosne i Hercegovine odnosno entiteta.

9. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Uprave koju je Okružni sud Presudom broj 11 0 U 005658 10 U od 10. aprila 2012. godine odbio kao neosnovanu.

10. Okružni sud je u obrazloženju presude zaključio da je odluka Uprave zakonita. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je uvidom u Odluku Agrarne komisije Banjaluka od 17. aprila 1946. godine nedvosmisleno utvrđeno da je Okružna agrarna komisija izvršila eksproprijaciju zemljišnog posjeda Samostana Trapisti „Marija zvijezda“ u Delibašinom selu kod Banjaluke i da je pravni osnov promjene režima svojine upravo odluka navedene komisije. Dalje, Okružni sud je citirao odredbe člana 44 st. 1 i 2 Zakona o građevinskom zemljištu i konstatovao je da zemljište na kojem se zahtijeva uspostavljanje ranijeg svojinsko-pravnog odnosa nije postalo društveno odnosno državno ni po jednom od pravnih osnova propisanih u članu 44 st. 1 i 2 navedenog zakona, a što taj zahtjev čini neosnovanim. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da nije došlo do povrede ljudskih prava i sloboda iz Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da su navodi iz tužbe u svemu neosnovani.

11. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 U 005658 12 Uvp od 27. februara 2013. godine kojom je zahtjev odbio.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je neophodno ispunjenje sljedećih uslova da bi se utvrdio prestanak državne svojine u smislu odredbe člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu: da se radi o građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu s regulacionim planom i da je u državnu (ranije društvenu) svojinu prešlo na osnovu jednog od zakona iz stava 1 ili stava 2 člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu. Vrhovni sud je istakao da su ovi uslovi određeni kumulativno, pa da neostvarivanje bilo kojeg od njih ima za posljedicu odbijanja zahtjeva stranke. Vrhovni sud je konstatovao da iz istorijata zemljišnoknjižnog uloška broj 5 k. o. Mađir za predmetno zemljište, i to ,,B“ list, upis broj 3, slijedi da je ono u svojinu FNRJ prešlo na osnovu Odluke Okružne agrarne komisije Banja Luka broj 99-7-1946 od 26. februara 1947. godine. Vrhovni sud je konstatovao da je tačno da ta odluka nije pribavljena u prvostepenom postupku. Međutim, ocijenio je da se to ukazuje nemogućim jer iz apelantovih podnesaka upućenih prvostepenom organu, Zemljišno-knjižnoj kancelariji Osnovnog suda Banja Luka i Arhivu Republike Srpske, slijedi da ovi organi ne mogu pribaviti i izdati tu odluku, a da ta odluka, kao osnov upisa državne svojine među strankama nije ni sporna. Takođe, ocijenio je da među strankama nije sporno ni to da je odlukom Okružne agrarne komisije Banjaluka broj 99-2- 1946 od 17. aprila 1946. godine, od apelanta eksproprijacijom oduzeta imovina, pored ostale, i iz zk. ul. broj 5. k. o. Mađir. Međutim, Vrhovni sud je konstatovao da, kako je svojina FNRJ u zemljišne knjige upisana na osnovu prethodno navedene odluke od 26. februara 1947. godine, Odluka od 17. aprila 1946. godine i momenat njene pravosnažnosti nije od značaja za rješenje ove upravne stvari.

13. Vrhovni sud je dalje konstatovao da iz upisa u zk. ulošku broj 5. k. o. Mađir i odluke od 17. aprila 1946. godine, bez obzira što odluka od 26. februara 1947. godine nije pribavljena, proizlazi da je zakonski osnov donošenja oba akta Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji („Službeni list FNRJ“ broj 64/45) i Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NRBIH („Službeni list NRBiH“ broj 2/46 i 18/46), a ne i neki od zakona navedenih u stavu 1 tač. a) ili b) ili u stavu 2 člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu. Shodno tome, a konstatujući da je za primjenu odredbe člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu neophodno kumulativno ispunjenje svih uslova propisanih tom odredbom, Vrhovni sud je zaključio da je u momentu kada je u prvostepenom postupku pribavljen istorijat zk. uloška broj 5 k. o. Mađir i kopija Odluke od 17. aprila 1946. godine bilo je potpuno jasno da nije ispunjen uslov potrebnog zakonskog osnova za prestanak državne svojine na predmetnom zemljištu. Vrhovni sud je zaključio da se, shodno tome, prvostepeni akt mogao donijeti i bez sprovođenja posebnog ispitnog postupka, pravilnom primjenom odredbe člana 129 tačka 1 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Vrhovni sud je, takođe, ukazao da su zakoni koji su navedeni u tač. a) i b) stava 1 i stavu 2 člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu doneseni 12 i više godina nakon donošenja tih konkretnih akata (odluka) o prenosu svojine na FNRJ.

14. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 10 stav 3 Osnovnog ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) propisano da će BiH Katoličkoj crkvi u roku od deset godina od dana stupanja tog ugovora na pravnu snagu vratiti sva nepokretna dobra - nacionalizovana ili uzeta bez naknade, a za dobra koja se ne mogu vratiti, BiH će za njih dati pravičnu naknadu, o čemu će se dogovoriti vlasti BiH i zakoniti titulari prava. Vrhovni sud je takođe istakao da je za pravilno razumijevanje ove odredbe relevantna i izjava iz Dodatnog protokola kojom se bliže pojašnjava da će se restitucija nepokretnosti ili nacionalizovanih dobara uzetih bez odgovarajuće naknade, uključujući rok njihove restitucije, sprovesti u skladu sa zakonom kojim će se urediti materija restitucije u BiH. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da će se vraćanje nepokretnosti u svojinu Katoličke crkve sprovesti prema zakonu o restituciji, a da takav zakon nije donesen na nivou Bosne i Hercegovine, niti na nivou entiteta, a da sam Ugovor nije osnov uspostavljanja ranijih svojinsko-pravnih odnosa. U skladu s tim, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovano apelantovo pozivanje na Osnovni ugovor kao osnov uspostavljanja ranijih svojinsko-pravnih odnosa. Vrhovni sud je zaključio da iz navedenih razloga apelant nema nikakvo „opravdano očekivanje” u smislu odredbe člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, „niti se javna vlast na bilo koji način umiješala u vršenje prava, koje [apelant] nema“ zbog čega, odbijanjem njegovog zahtjeva u upravnom postupku i tužbe u upravnom sporu, nije povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine, a time nije došlo ni do zabranjene diskriminacije.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. U vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelant tvrdi da je predlagao da se pribavi spis „Imovinsko pravne službe opštine Banja Luka broj 99-2-1946“ iz kojeg, bi se, kako navodi, mogle utvrditi relevantne činjenice u predmetnoj upravnoj stvari. Tvrdi da, međutim, postupajući organi nisu izvršili uvid u navedeni spis, niti su mu omogućili da u posebnom ispitnom postupku ostvari i zaštiti svoja prava i pravne interese. Navodi da postupajući organi nisu sproveli sve relevantne dokaze koje je predložio i da su paušalno zaključili da se u predmetnom postupku nisu stekli uslovi za usvajanje njegovog zahtjeva. Tvrdi da je odbijanje njegovog zahtjeva rezultat očito proizvoljne primjene zakona, s obzirom da, kako smatra, u konkretnom slučaju nije izvršen uvid u Odluku Okružne agrarne komisije broj 99-2-1946 od 26. februara 1947. godine na osnovu koje je u ZK ulošku broj 5 uknjižena društvena svojina na predmetnom zemljištu, a iz drugih dokaza se sa sigurnošću nije moglo utvrditi da ona ne predstavlja odluku u smislu člana 44 stav 2 Zakona o građevinskom zemljištu. Apelant takođe tvrdi da su isti organi koji su odlučivali o njegovom zahtjevu usvojili zahtjeve za uspostavljanje ranijeg svojinsko-pravnog odnosa koje su podnijela lica iz čije svojine je prešlo građevinsko zemljište koje nije privedeno namjeni u skladu s regulacionim planom u društvenu odnosno državnu svojinu, a na osnovu Zakona o nacionalizaciji ili Zakona o određivanju građevinskog zemljišta, odnosno lica koja su ispunjavala uslove iz člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu i da to nije sporno i u osporenoj presudi Vrhovnog suda od 27. februara 2013. godine, zbog čega nije dostavio dokaze u tom smislu. Apelant smatra da se nalazi u sličnoj situaciji kao i ta lica, ali da je neopravdano tretiran drugačije, odnosno da u odlukama postupajućih organa nije sadržano obrazloženje u kom cilju je apelant tretiran različito u odnosu na ta lica. Shodno tome, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku.

17. U vezi s navodnom povredom prava na imovinu, apelant tvrdi da činjenica se u konkretnom slučaju radi o imovini koju štiti član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju proizlazi, između ostalog, iz odredbe člana 10 Osnovnog ugovora Svete Stolice i BiH kojim se BiH obavezala Katoličkoj crkvi vratiti imovinu oduzetu bez naknade, te koji je potpisan 16. aprila 2006. godine, a ratifikovan 20. avgusta 2007. godine. Apelant smatra da, shodno tome, ima „opravdano očekivanje“ da će dobiti predmetnu imovinu, te da je ona i ranije bila njegova svojina i oduzeta mu je bez naknade. Apelant navodi da neuspostavljanje ranijeg svojinsko-pravnog režima, a na šta se BiH obavezala predmetnim ugovorom, predstavlja miješanje u njegovu imovinu koje nije opravdano. Ovo posebno kada se, kako navodi, ima u vidu da organi Republike Srpske usvajaju zahtjeve za uspostavljanje ranijeg svojinsko-pravnog odnosa lica koja su u sličnoj situaciji kao apelant. Apelant tvrdi da su to lica iz čije je svojine građevinsko zemljište koje nije privedeno namjeni u skladu s regulacionim planom prešlo u društvenu odnosno državnu svojinu, a na osnovu Zakona o nacionalizaciji ili Zakona o određivanju građevinskog zemljišta, dakle lica koja ispunjavaju uslove iz člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu. Takođe, apelant ističe da nedonošenje Zakona o restituciji nije opravdanje za vlasti BiH koje apelantu onemogućavaju mirno uživanje njegove imovine.

b) Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, smatrajući da u konkretnom slučaju nisu učinjene povrede prava na koje apelant ukazuje u apelaciji i ostajući pri razlozima datim u osporenoj presudi. Istakao je da je u osporenoj presudi detaljno obrazložio razloge zbog kojih je prihvatio činjenično utvrđenje upravnih organa i nižestepenog suda navodeći da nisu ispunjeni kumulativni uslovi iz člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu za uspostavljanje svojinsko-pravnih odnosa na predmetnom zemljištu. Vrhovni sud je naveo da ne stoje navodi da je taj sud postupio različito prema apelantu u odnosu na druga lica jer je i sam apelant naveo da je drugim licima usvojen zahtjev za uspostavljanje svojinsko-pravnih odnosa budući da su bili ispunjeni zakonski uslovi za usvajanje njihovih zahtjeva jer je građevinsko zemljište na kojem su ta lica bili vlasnici nacionalizovano na osnovu Zakona o nacionalizaciji ili Zakona o određivanju građevinskog zemljišta, dok je zemljište na kojem je pravo svojine imao apelant prešlo u državnu svojinu na osnovu Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NRBiH („Službeni list NRBiH“ br. 2/46 i 18/46). Vrhovni sud je istakao da iz tih razloga nije bilo ni potrebno pribavljati spis Imovinsko-pravne službe Opštine Banja Luka broj 99-2-1946 pri nespornoj činjenici da apelantovo zemljište nije nacionalizovano na osnovu Zakona o nacionalizaciji ili Zakona o određivanju građevinskog zemljišta, već po sasvim drugom osnovu. Vrhovni sud je istakao da će se o eventualnom zahtjevu apelanta za povrat nacionalizovane imovine odlučivati kada bude donesen Zakon o restituciji, a kada će taj zakon biti donesen ne zavisi od Suda jer je donošenje zakona u nadležnosti zakonodavnog organa BiH.

19. Okružni sud je istakao da je dao razloge za svoju odluku kojom je odbio apelantovu tužbu, kao i da je Vrhovni sud svojom odlukom odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje te presude, a za koju je dao jasne razloge.

20. Uprava je ukratko izložila tok predmetnog postupka i istakla da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta postupljeno pravilno i u skladu s pozitivnim zakonskim propisima. Shodno tome, Uprava smatra da su apelantovi navodi neosnovani i da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu, pa je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Područna jedinica je, između ostalog, ukratko izložila tok predmetnog postupka i istakla da nema nikakvog uticaja na donošenje zakona o restituciji.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 129. stav 1.

Organ može po skraćenom postupku rešiti stvar:

1) ako je stranka u svom zahtevu navela činjenice ili podnela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu opštepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate;

23. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 38/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 44.

(1) Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, odnosno državno vlasništvo je prešlo na osnovu:

a) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ", broj 52/58),

b) Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera ("Službeni list SRBiH", broj 24/68), koji se odnosi na opštine Banja Luka, Doboj, Rudo, Višegrad i Zvornik.

(2) Na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke opštine, na kojem je prestalo državno vlasništvo, na osnovu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/03) utvrdiće se prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa.

(3) Prestanak vlasništva iz st. 1. i 2. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem nadležnog organa uprave za imovinsko pravne poslove.

(4) Rješenje iz stava 2. ovog člana može se osporavati žalbom u postupku pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove.

[...]

24. Odluka o ratifikaciji Osnovnog Ugovora između Bosne i Hercegovine i Svete Stolice i Dodatnog protokola na Osnovni ugovor („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine - međunarodni ugovori“ broj 10/07), koju je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donijelo na sjednici održanoj 20. avgusta 2007. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ratifikuju se Osnovni ugovor između Bosne i Hercegovine i Svete Stolice i Dodatni protokol na Osnovni ugovor, potpisani u Sarajevu 19. aprila 2006. godine i 29. septembra 2006. godine na engleskom jeziku.

Član 2.

Tekst Osnovnog ugovora i Dodatnog protokola u prevodu glase

OSNOVNI UGOVOR

IZMEĐU BOSNE I HERCEGOVINE I SVETE STOLICE

[...] Član 10.

[...]

3. Bosna i Hercegovina će Katoličkoj crkvi u roku od deset godina od stupanja na snagu ovog ugovora vratiti sve nacionalizovane nekretnine ili dobra uzeta bez odgovarajuće naknade. Za nekretnine i dobra koja ne bude moguće vratiti, Bosna i Hercegovina će za njih dati pravednu naknadu o čemu će se dogovoriti dotične vlasti i zakoniti nosioci vlasništva.

Član 19.

1. Ovaj će ugovor, sastavljen na engleskom jeziku, biti potpisan u duplikatu, biti ratifikovan u skladu s proceduralnim propisima ugovornih strana i stupiće na snagu u trenutku razmjene ratifikacijskih instrumenata

2. U slučaju da jedna od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj ugovor, tako da ga treba mijenjati, započeće odgovarajuće pregovore.

[...]

DODATNI PROTOKOL

NA OSNOVNI UGOVOR IZMEĐU BOSNE I HERCEGOVINE I SVETE

STOLICE

Bosna i Hercegovina i Sveta Stolca, u nastojanju da se izbjegnu sve poteškoće u tumačenju Osnovnog ugovora, potpisanog 19. aprila 2006. godine u Sarajevu, kao i da osiguraju preciznu primjenu člana 10. stav 3. navedenog Osnovnog ugovora, proglašavaju:

1. Restitucija nepokretne imovine ili nacionalizovanih dobara konfiskovanih bez odgovarajuće nadoknade, uključujući i rok njihovog povratka, obaviće se u skladu sa zakonom koji će regulisati pitanje restitucije u Bosni i Hercegovini.

2. U cilju određivanja nepokretne imovine koja će biti prenijeta u crkveno vlasništvo ili će na odgovarajući način biti nadoknađena, formiraće se Mješovita komisija sastavljena od predstavnika dviju strana.

3. U skladu sa članom 18.Osnovnog ugovora, pitanja koja zahtijevaju nova ili dodatna rješenja, biće riješena putem Mješovite komisije, koja će podnositi svoje prijedloge na odobrenje nadležnim vlastima.

Ovaj Dodatni protokol čini sastavni dio Osnovnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Svete Stolice i biće ratifikovan zajedno sa navedenim Osnovnim ugovorom.

Sadašnji Protokol sastavljen na engleskom jeziku biće potpisan u dva primjerka i stupiće na snagu zajedno sa Osnovnim ugovorom između Bosne i Hercegovine i Svete Stolice.

[...] VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

26. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacionih navoda u vezi s povredom navedenih prava Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3)Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom

27. Apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo na imovinu osporenim odlukama kojima je odbijen njegov zahtjev za utvrđivanje prestanka državne svojine i uspostavljanja ranijeg svojinsko-pravnog odnosa na predmetnom zemljištu čiji je bio raniji vlasnik, a koje je, kako je u redovnom postupku utvrđeno, prešlo u svojinu FNRJ na osnovu Odluke Okružne agrarne komisije Banja Luka broj 99-2-1946 od 26. februara 1947. godine. Apelant ove svoje navode zasniva na tvrdnji da se BiH odredbom člana 10 Osnovnog ugovora zaključenog sa Svetom Stolicom obavezala Katoličkoj crkvi vratiti imovinu oduzetu bez naknade, i da, shodno tome, ima „opravdano očekivanje“ da će „dobiti“ predmetnu imovinu koja je ranije bila njegova svojina i oduzeta mu je bez naknade.

28. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo da ispita da li je član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i sopstvenu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). S druge strane, nada da bi imovina koja je nekada davno oduzeta mogla da bude vraćena ne može se smatrati „imovinom“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni uslovno potraživanje s kojim apelant nije uspio zato što nije ispunio traženi uslov (idem).

29. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije sporno da se apelantov zahtjev ne tiče njegove postojeće imovine. Međutim, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant u konkretnom postupku mogao imati bar „legitimno očekivanje“ da bi njegov zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je „ostvariv“.

30. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim ukazati da je apelant podnio predmetni zahtjev za uspostavljanje ranijeg svojinsko-pravnog odnosa na predmetnom zemljištu u skladu sa članom 44 Zakona o građevinskom zemljištu. Ustavni sud podsjeća da je članom 44 st. 1 i 2 Zakona o građevinskom zemljištu propisano: „(1) Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, odnosno državno vlasništvo je prešlo na osnovu: a) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58), b) Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera („Službeni list SRBiH“ broj 24/68), koji se odnosi na opštine Banja Luka, Doboj, Rudo, Višegrad i Zvornik. (2) Na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke opštine, na kojem je prestalo državno vlasništvo, na osnovu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/03) utvrdiće se prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa.“ Ustavni sud primjećuje da je u redovnom postupku u konkretnom slučaju utvrđeno da nisu ispunjeni uslovi iz člana 44 st. 1 i 2 Zakona o građevinskom zemljištu, uz obrazloženje da je to zemljište prešlo u svojinu FNRJ na osnovu Odluke Okružne agrarne komisije Banja Luka broj 99-7-1946 od 26. februara 1947. godine i da je zakonski osnov za donošenje te odluke (kao i Odluke Okružne agrarne komisije broj 99-2-1946 od 17. aprila 1946. godine) Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji („Službeni list FNRJ“ broj 64/45) i Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NRBiH („Službeni list NRBiH“ br. 2/46 i 18/46), a ne i neki od zakona navedenih citiranoj odredbi Zakona o građevinskom zemljištu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije imao „legitimno očekivanje“ da bi njegov zahtjev mogao biti riješen pozitivno prema odredbama Zakona o građevinskom zemljištu.

31. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da u konkretnom slučaju ima „legitimno očekivanje“ u skladu sa odredbom člana 10 Osnovnog ugovora koji je BiH zaključila sa Svetom Stolicom, Ustavni sud zapaža da je apelant te navode iznosio i u redovnom postupku, te da je Vrhovni sud, očitujući se o tim navodima, obrazložio da je odredbom člana 10 stav 3 Osnovnog ugovora između Svete Stolice i BiH propisano da će BiH Katoličkoj crkvi u roku od deset godina od dana stupanja tog ugovora na pravnu snagu vratiti sva nepokretna dobra - nacionalizovana ili uzeta bez naknade, a za dobra koja se ne mogu vratiti, BiH će za njih dati pravičnu naknadu, o čemu će se dogovoriti vlasti BiH i zakoniti titulari prava. Vrhovni sud je takođe obrazložio da je za pravilno razumijevanje ove odredbe relevantna izjava iz Dodatnog protokola (zaključenog uz Osnovni ugovor) kojom se bliže pojašnjava da će se restitucija nepokretnosti ili nacionalizovanih dobara uzetih bez odgovarajuće naknade, uključujući rok njihove restitucije, sprovesti u skladu sa zakonom kojim će se urediti materija restitucije u BiH. Shodno tome, Vrhovni sud je obrazložio da će se vraćanje nepokretnosti u svojinu Katoličke crkve sprovesti prema zakonu o restituciji, a da takav zakon nije donesen na nivou BiH, niti na nivou entiteta, a da sam Osnovni ugovor nije osnov uspostavljanja ranijih svojinsko-pravnih odnosa, zbog čega je neosnovano apelantovo pozivanje na njega i zbog čega apelant nema „opravdano očekivanje” u smislu odredbe člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu tekst odredbe člana 10 stav 3 Osnovnog ugovora i tekst Dodatnog protokola u smislu Odluke o ratifikaciji Osnovnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Svete Stolice i Dodatnog protokola na Osnovni ugovor („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine - međunarodni ugovori“ broj 10/07), koju je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donijelo na sjednici održanoj 20. avgusta 2007. godine, Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje Vrhovnog suda jasno, logično i argumentovano i da apelant u konkretnom slučaju u predmetnom postupku nije imao „legitimno očekivanje“ da bi njegov zahtjev mogao da bude riješen pozitivno, dakle da je „ostvariv“ u smislu pozitivnih zakonskih propisa koji su važili u trenutku donošenja osporenih odluka, budući da „legitimno očekivanje“ mora da bude mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i mora da bude zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Shodno tome, Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta („legitimnog očekivanja“) pokretali slična pravna pitanja (mutatis mutandis Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 670/13 od 28. aprila 2016. godine, tačka 20 i Odluka o dopustivosti broj AP 3901/14 od 22. decembra 2015. godine, tačka 6, dostupne na www.ustavnisud.ba), smatra da je apelacija u dijelu navoda o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

32. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da je to pravo po svom karakteru akcesorno pravo u odnosu na pravo na imovinu, pa s obzirom na svoj zaključak iznesen u prethodnoj tački ove odluke u vezi s pravom na imovinu Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u okolnostima konkretnog slučaja, takođe ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

33. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u odnosu na apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelaciju odbacio kao nedopuštenu jer je inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije i član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 14 Evropske konvencije u vezi s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije

34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 005658 12 Uvp od 27. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 23. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

39. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

40. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant tražio utvrđivanje prestanka državne svojine i uspostavljanja ranijeg svojinsko-pravnog odnosa na predmetnom zemljištu, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

41. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je osporenim odlukama kojima je kao neosnovan odbijen njegov zahtjev za utvrđivanje prestanka državne svojine i uspostavljanja ranijeg svojinsko-pravnog odnosa na predmetnom zemljištu proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

42. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

44. Ustavni sud, podsjeća da je u redovnom postupku utvrđeno da je predmetno zemljište prešlo u svojinu FNRJ na osnovu odluke Okružne agrarne komisije Banja Luka broj 99-7- 1946 od 26. februara 1947. godine. U vezi sa apelacionim navodima da u predmetnom postupku nije izvršen uvid u navedenu odluku, koje navode je, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, apelant istakao i u postupku pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci obrazložio da iz istorijata zemljišnoknjižnog uloška broj 5 k. o. Mađir za predmetno zemljište, i to ,,B“ list, upis broj 3, slijedi da je ono u svojinu FNRJ prešlo na osnovu navedene odluke Okružne agrarne komisije Banja Luka. Nadalje Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji i u vezi s tim istakao da je tačno da ta odluka nije pribavljena u prvostepenom postupku, ali da se to ukazuje nemogućim jer iz apelantovih podnesaka upućenih prvostepenom organu, Zemljišno-knjižnoj kancelariji Osnovnog suda Banja Luka i Arhivu Republike Srpske, slijedi da ovi organi ne mogu pribaviti i izdati tu odluku, a da ta odluka, kao osnov upisa državne svojine među strankama nije ni sporna. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud obrazložio da iz upisa u zk. ulošku broj 5. k. o. Mađir i odluke od 17. aprila 1946. godine, bez obzira što odluka od 26. februara 1947. godine nije pribavljena, proizlazi da je zakonski osnov donošenja oba akta Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji („Službeni list FNRJ“ broj 64/45) i Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NRBiH („Službeni list NRBiH“ br. 2/46 i 18/46), a ne i neki od zakona navedenih u stavu 1 tačke a) ili b) ili u stavu 2 člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu. Shodno tome, te konstatujući da je za primjenu odredbe člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu neophodno kumulativno ispunjenje svih uslova propisanih tom odredbom, Vrhovni sud je obrazložio da je u momentu kada je u prvostepenom postupku pribavljen istorijat zk. uloška broj 5 k. o. Mađir i kopija odluke od 17. aprila 1946. godine bilo je potpuno jasno da nije ispunjen uslov potrebnog zakonskog osnova za prestanak državne svojine na predmetnom zemljištu, zbog čega se prvostepeni akt mogao donijeti i bez sprovođenja posebnog ispitnog postupka, pravilnom primjenom odredbe člana 129 tačka 1 ZUP-a. Ustavni su zapaža da je, pored toga, Vrhovni sud ukazao da su zakoni koji su navedeni u tač. a) i b) stava 1 i stavu 2 člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu doneseni 12 i više godina nakon donošenja tih konkretnih akata (odluka) o prenosu svojine na FNRJ. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, kao i uzimajući u obzir odredbe propisa na kojima su zasnovane osporene odluke, obrazloženja nižestepenih osporenih odluka, kao i činjenicu da u konkretnom slučaju apelant u apelaciji ukazuje nespornim da je predmetno zemljište prešlo u svojinu FNRJ na osnovu Odluke Okružne agrarne komisije Banja Luka broj 99-7-1946 od 26. februara 1947. godine, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka dovoljno jasna i logična i su skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da iz njih, suprotno apelacionim navodima, ne proizlazi da je u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, niti proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio i apelantove navode u vezi s primjenom Osnovnog ugovora između Svete Stolice i BiH, te Dodatnog protokola, na koje se apelant poziva i u apelaciji, te dao eksplicitne razloge zašto nije moglo biti udovoljeno apelantovom zahtjevu primjenom navedenog ugovora, a data obrazloženja ni u ovom dijelu Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo iz razloga što je odredbama Dodatnog protokola regulisano: „Restitucija nepokretne imovine ili nacionalizovanih dobara konfiskovanih bez odgovarajuće nadoknade, uključujući i rok njihovog povratka, obaviće se u skladu sa zakonom koji će regulisati pitanje restitucije u Bosni i Hercegovini“, a nesporno je da takav zakon još uvijek nije donesen.

45. Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Zabrana diskriminacije

46. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

47. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

48. Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

49. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultuje različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

50. Ustavni sud zapaža da apelant, koji predstavlja organ vjerske zajednice, tvrdi da je diskriminisan u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer smatra da je osporenim odlukama stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druga lica čiji su zahtjevi za uspostavljanje ranijeg svojinsko-pravnog statusa usvojeni u postupku pred istim organima koji su donijeli osporene odluke. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim ukazati na Odluku Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) broj CH/02/9628 od 9. maja 2003. godine (vidi Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/02/9628 od 9. maja 2003. godine). Predmetnom odlukom Doma je utvrđeno da je podnosilac prijave Vrhbosanska nadbiskupija diskriminisana u uživanju svog prava na slobodu vjeroispovijesti iz člana 9 Evropske konvencije s obzirom da je Opština Travnik vratila Islamskoj zajednici u Travniku školu i jedan dio poslovnog prostora, dok je podnosilac prijave dobio samo dio bivše škole, iz čega je zaključeno da je Opština Travnik izložila podnosioca prijave i Katoličku zajednicu različitom postupanju u odnosu na Islamsku zajednicu. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da iz navedene odluke Doma proizlazi da je u postupku pred Domom utvrđeno da vraćanje škole Islamskoj zajednici nije izvršeno na osnovu bilo kakve zakonske odredbe, već isključivo na osnovu odluke Opštine Travnik.

51. Međutim, Ustavni sud smatra da je apelantov predmet u bitnom različit od navedenog predmeta Doma i da se praksa iz tog predmeta ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Ovo, prije svega, u odnosu na to što iz apelacionih navoda i ne proizlazi da apelant uopšte ukazuje na diskriminaciju u uživanju svog prava na slobodu vjeroispovijesti iz člana 9 Evropske konvencije, niti tvrdi da je drugim vjerskim zajednicama vraćeno oduzeto zemljište u Republici Srpskoj. Ustavni sud primjećuje da apelant svoje navode o diskriminaciji u vezi s pravom na pravično suđenje zasniva na tvrdnjama da je u konkretnom slučaju stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druga lica čiji su zahtjevi usvojeni pred organima koji su donijeli osporene odluke jer su u njihovim predmetima ispunjeni uslovi iz člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu za uspostavljanje ranijeg svojinsko-pravnog odnosa. Pri tome, Ustavni sud naglašava da apelant u apelaciji ne tvrdi da su nadležni organi u predmetima u kojima nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu donosili odluke kojima su uvažavali takve zahtjeve za uspostavljanje ranijeg svojinsko-pravnog statusa. Dakle, apelant, u čijem predmetu je osporenim odlukama utvrđeno da ne postoje uslovi iz člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu za uspostavljanje ranijeg svojinsko-pravnog odnosa, smatra da je diskriminisan u odnosu na lica čijim zahtjevima je udovoljeno jer ispunjavaju uslove iz člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu. Međutim, Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizlazi da se takva lica upravo nalaze u različitoj pravnoj situaciji u odnosu na apelanta, i to na osnovu izričite zakonske odredbe. Ustavni sud takođe ne vidi diskriminaciju po samom Zakonu o građevinskom zemljištu koji jasno i precizno reguliše uslove za uspostavljanje ranijeg svojinsko-pravnog odnosa na gradskom građevinskom zemljištu. Shodno tome, te imajući u vidu da Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke nije našao bilo kakvu proizvoljnost u postupanju organa uprave i redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka kojima je utvrđeno da u apelantovom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu i da je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su osporene odluke logično i jasno obrazložene u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava u vezi s tim, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

53. Takođe, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema elementa koji ukazuju na povredu apelantovog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

54. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2262/13 (Rimokatolički župski ured „Marija… | Sudska praksa | Aktio