Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-91/15 (N. B.,M. P.,M. V.,M. T. i M. P.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-91/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-91/15, rješavajući apelacije Nenada Boškovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nenad Bošković protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 020096 13 Rsž od 11. septembra 2014. godine;

Milka Petrović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036803 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine;

Milanko Vavan protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030957 14 Rev od 30. oktobra 2014. godine;

Mirko Terzić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003610 14 Rev od 24. novembra 2014. godine;

Milan Pandžić protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Rs 030739 13 Rsž od 26. novembra 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-91/15

1. Nenad Bošković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čajniča, kojeg zastupa Zufer Pjano advokat iz Goražda, podnio je 6. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 020096 13 Rsž od 11. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apelant kod tuženog (JZU Dom zdravlja „Vaso Pelagić“ Čajniče) zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme od 23. maja 2013. godine na radnom mjestu vozača, da se naloži tuženom da apelanta vrati na poslove i zadatke koje je obavljao do prestanka radnog odnosa i isplati mu pripadajuće plate i troškove postupka, dok je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi u sedam navrata produžavali važnost ugovora o radu na određeno vrijeme, za period od po tri mjeseca, te da je ukupno produžavanje trajalo do dvije godine od dana zaključivanja prvog ugovora o radu, nakon čega je apelantu prestao radni odnos 23. maja 2013. godine, istekom roka određenog ugovorom o radu, dakle, po sili zakona. Okružni sud je, cijeneći činjenicu da se apelant više puta zapošljavao kod tuženog na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, istakao da apelant nije ostvario 24 mjeseca rada u toku posljednje tri godine odnosno, da je pravilan zaključak prvostepenog suda da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 18. stav 2. Zakona o radu da radni odnos apelantu na određeno vrijeme, po samom zakonu (ex lege), preraste u radni odnos na neodređeno vrijeme. Naime, u konkretnom slučaju apelantu je radni odnos prestao istekom roka određenog ugovorom o radu na određeno vrijeme u smislu odredbe člana 16. stav 4. i odredbe člana 126. stav 1. tačka 6. Zakona o radu, dok okolnost da poslodavac (tuženi) nije omogućio apelantu da iskoristi sve dane dijela godišnjeg odmora daje pravo apelantu da eventualno zahtijeva naplatu novčane naknade umjesto neiskorištenog dijela godišnjeg odmora, zaključio je na kraju Okružni sud.

AP-165/15

2. Milka Petrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Boris Stojanović advokat iz Banjaluke, podnijela je 12. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036803 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, usvojena je revizija tužene (Republika Srpska-Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Banjaluka) i preinačene su obje nižestepene presude u dosuđujućem dijelu (kojim su poništena kao nezakonita rješenja tužene od 9. decembra 2003. godine i 12. maja 2004. godine, naloženo tuženoj da apelanticu vrati na poslove i zadatke na kojima je radila do prestanka radnog odnosa ili na druge poslove i zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, isplati apelantici neisplaćene plate zajedno sa pripadajućim kamatama, te uplati pripadajuće doprinose i isplati naknadu za zimnicu i ogrjev za 2007. godinu, kao i troškove postupka) tako što je tužbeni zahtjev apelantice odbijen kao neosnovan. U postupku je nesporno utvrđeno da je apelantica zasnovala radni odnos kod tužene na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme za period od 1. januara 2002. godine do 30. juna 2002. godine na poslovima spremačice, te od 1. jula 2002. godine do 31. decembra 2003. godine na poslovima administrativnog izvršioca, tako da je bila u radnom odnosu kod tužene na određeno vrijeme ukupno dvije godine, kao i da apelantica nema status državnog službenika. Dalje, rješenjem tužene broj 01-1513/03 od 9. decembra 2003. godine utvrđeno je da apelantici radni odnos prestaje 31. decembra 2003. godine zbog proteka vremena na koje je primljena u radni odnos i prestanka potrebe za njenim radom, dok je drugostepenim rješenjem tužene broj 01-850/04 od 12. maja 2004. godine djelomično usvojen prigovor izjavljen na prvostepeno rješenje i utvrđeno da apelantica ima pravo na otpremninu u visini iznosa šestomjesečne plate ili 2.391,24 KM i naknadu plate za otkazni rok u trajanju od dva mjeseca u iznosu od 797,08 KM. Vrhovni sud je naveo da su kod ovakvog stanja činjenica, da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tužene na određeno vrijeme u periodu od 1. januara 2002. godine do 31. decembra 2003. godine, dakle, ukupno dvije godine, suprotno stavu nižestepenih sudova, rješenje tužene od 9. decembra 2003. godine, kojim je utvrđeno da apelantici radni odnos prestaje 31. decembra 2003. godine zbog proteka vremena za koje je primljena u radni odnos, kao i drugostepeno rješenje od 12. maja 2004. godine kojim nije usvojen prigovor apelantice u odnosu na tu odluku tužene, donesena su u skladu sa odredbom člana 16. stav 2. Zakona o radu, kojom je propisano da radni odnos zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog tim ugovorom, ako se radnik i poslodavac drugačije ne sporazumiju. S obzirom da iz utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnom slučaju ne proizlazi da su se parnične stranke o tome drugačije sporazumjele, to je zbog isteka roka važenja ugovora o radu na određeno vrijeme apelantice, ugovor prestao da važi 31. decembra 2003. godine u skladu sa odredbom člana 112. tačka 6. Zakona o radu. Dakle, tužena u reviziji osnovano tvrdi da je pobijana odluka, u dijelu kojim je odbijena njena žalba i potvrđena prvostepena presuda o usvajanju tužbenog zahtjeva za poništenje njenih odluka o prestanku radnog odnosa tužiteljice, donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, zaključio je na kraju Vrhovni sud. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku RS.

AP-343/15

3. Milanko Vavan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milan Romanić advokat iz Banjaluke, podnio je 21. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030957 14 Rev od 30. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište prvostepeno i drugostepeno rješenje disciplinskog suda tužene (Republika Srpska-MUP RS), kojima je apelant oglašen krivim za teže povrede radnih obaveza i izrečena mu je disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, te da se obaveže tužena da mu isplati naknadu plata za period od novembra 2006. godine do maja 2012. godine zajedno sa troškovima parničnog postupka. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju protiv apelanta vođen disciplinski postupak u kojem su mu stavljene na teret povrede radnih dužnosti propisane odredbom člana 4. stav 1. tač. 9. i 37. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policajaca i drugih zaposlenih u MUP-u RS (u daljnjem tekstu: Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti). Dalje se navodi da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant (kao pomoćnik komandira policijske stanice) nije obavljao policijske poslove čiji je djelokrug određen odredbom člana 5. Zakona o unutrašnjim poslovima i između ostalog obuhvata „zaštitu svih oblika svojine, sprečavanje vršenja krivičnih djela, pronalaženje, hvatanje i predaju izvršilaca krivičnih djela nadležnim organima“, već je za sebe pribavio protivpravnu imovinsku korist čime je počinio težu povredu radne obaveze iz odredbe člana 4. stav 1. tačka 19. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, te da takvo ponašanje apelanta svakako ima obilježja i povrede radne obaveze „ponašanje koje šteti ugledu Ministarstva“ iz člana 4. stav 1. tačka 9. navedenog pravilnika. Naime, pravilno je zaključio drugostepeni sud da je apelant počinio teže povrede radnih obaveza koje su vrednovane sa 25 i 15 kaznenih bodova, kojima je dodano pet kaznenih bodova na ime povrede radnih obaveza za koje je apelant ranije odgovarao (član 6. stav 5. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti). Dakle, kako se prema odredbi člana 6. stav 3. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti za povrede radne dužnosti koje nose 30 bodova i više obavezno izriče mjera prestanka radnog odnosa, proizlazi da je apelantu radni odnos kod tužene prestao na zakonit način, zaključio je na kraju Vrhovni sud.

AP-424/15

4. Mirko Terzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Nedžla Šehić advokatica iz Sarajeva, podnio je 27. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003610 14 Rev od 24. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, usvojen je dio tužbenog zahtjeva apelanta i poništeno je rješenje prvotuženog (BiH-Vijeća ministara-Odbora državne službe za žalbe) broj 01- 07138/10 od 21. septembra 2010. godine, odbačen je dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se utvrdi da ima pravo na naknadu troškova smještaja i naknadu za odvojeni život, dok je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obaveže drugotužena (BiH-Ministarstvo finansija i trezora BiH) da mu na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova smještaja i odvojenog života za određeni vremenski period, isplati određeni novčani iznos, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je apelantov poslodavac Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine odbilo zahtjev apelanta za ostvarivanje prava na naknadu troškova smještaja i troškova odvojenog života, a koja odluka je potvrđena rješenjem Odbora državne službe za žalbe broj: 01-07-138/10 od 21. septembra 2010.godine, kojim je žalba apelanta odbijena kao neosnovana. Dalje, prvostepenom presudom, koja je potvrđena od strane drugostepenog vijeća, poništeno je pobijano rješenje Odbora državne službe za žalbe, čime je odlučivanje o zahtjevu apelanta vraćeno u fazu ponovnog odlučivanja. Sud BiH ističe da je pravilan zaključak drugostepenog vijeća da sama činjenica poništenja rješenja ne podrazumijeva osnovanost tužbenog zahtjeva opredijeljenog na utvrđivanje prava na naknadu troškova za odvojeni život i naknadu troškova smještaja, kako to apelant u reviziji neosnovano ističe. Također, pravilan je zaključak prvostepenog suda i drugostepenog vijeća da u konkretnom slučaju, o zahtjevu apelanta kojim traži da se utvrdi pravo na naknadu troškova odvojenog života i troškova smještaja, može odlučiti samo poslodavac, a ne sud u sporu pune jurisdikcije. Ovo iz razloga što sud u sporu pune jurisdikcije odlučuje samo kada se zahtijeva realizacija već utvrđenih prava, što u konkretnom sporu nije slučaj. S obzirom da postupak pred poslodavcem apelanta nije okončan, odluka o odbacivanju tužbe u ovom dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje utuženih naknada je pravilna i zakonita. U odnosu na zahtjev apelanta za naknadu štete koji je bio usmjeren prema drugotuženoj, pravilan je zaključak drugostepenog vijeća da je isti neosnovan, za što je u pobijanoj presudi dato jasno i temeljito obrazloženje, koje prihvata i ovo vijeće. Naime, pravo na naknade troškova odvojenog života i troškova smještaja zaposlenika u institucijama BiH proizlazi iz odredbi člana 30. stav 1. tačka g) Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH. Kako je zbog neisplaćivanja utužene naknade došlo do umanjenja imovine apelanta, pravilan je zaključak da je šteta nastala iz osnova rada za koju odgovara poslodavac. Ovo iz razloga što je odredbom člana 70. stav 6. Zakona o radu u institucijama BiH propisano da ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan zaposleniku štetu naknaditi. Dakle, navedena potraživanja spadaju u domen pojedinačnih prava iz radnog odnosa i mogu se ostvarivati samo kod poslodavca, slijedom čega nema odgovornosti drugotužene, te je tužbeni zahtjev u ovom dijelu pravilno ocijenjen kao neosnovan, zaključio je na kraju Sud BiH.

AP-471/15

5. Milan Pandžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 29. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Rs 030739 13 Rsž od 26. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi rješenje direktora tuženog (Srednjoškolski centar „Petar Kočić“ Šipovo) od 28. novembra 2012. godine o prestanku radnog odnosa apelanta i odluka Školskog odbora od 24. decembra 2012. godine, te da se utvrdi da je između apelanta i tuženog po sili zakona zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme uz obavezu tuženog da apelanta vrati na radno mjesto i prijavi ga kao svog radnika kod Fonda PIO RS, dok je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant zasnovao radni odnos sa tuženim na radnom mjestu nastavnik fizičke kulture, na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme broj 603/08 od 22. novembra 2008. godine, te da je prilikom zaključivanja ugovora o radu striktno navedeno da ugovor o radu na određeno vrijeme traje do povratka radnika na rad, koga je apelant mijenjao, tj. Milana Plavšića koji je bio izabran na funkciju zamjenika načelnika Opštine Šipovo. Okružni sud je naveo da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbe člana 172. stav 2. Zakona o radu kojom je propisano da radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme prava i obaveze iz radnog odnosa miruju za vrijeme obavljanja javne funkcije u državnom organu ili organizaciji, javnoj službi, sindikatu ili političkoj organizaciji, te cijeneći da je radniku Milanu Plavšiću za vrijeme obavljanja javne funkcije radni odnos mirovao i da je isti imao pravo da se vrati na rad na svoje ranije radno mjesto, pravilno odbio tužbeni zahtjev uz konstataciju da je apelant prilikom zaključivanja ugovora na određeno vrijeme ugovor zaključuje samo do povratka odsutnog radnika sa javne funkcije. Naime, nesporno je da je zaključivanju ugovora o radu na određeno vrijeme sa apelantom prethodio javni konkurs raspisan radi prijema radnika – nastavnika fizičke kulture na određeno vrijeme, do povratka radnika sa javne funkcije, te da nije raspisan javni konkurs radi prijema radnika na navedeno radno mjesto na neodređeno vrijeme, iz razloga što tuženi opravdano smatra da je radno mjesto popunjeno. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku RS. Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-91/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-91/15 (N. B.,M. P.,M. V.,M. T. i M. P.) | Sudska praksa | Aktio