Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3732/14 (S. V.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Uknjižba
- Šta se smatra imovinom
- Propisano zakonom
- Stanovi JNA
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Legitiman cilj
- Građanski postupak
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3732/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3732/14, rješavajući apelaciju Slobodana Vujičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Slobodana Vujičića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantu osigura prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.
marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Vujičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Udruženje građana za zaštitu ljudskih prava izbjeglih i raseljenih osoba „Topli dom“ – ovlašteni djelatnik Nikola Vujinović, podnio je 12. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 048614 13 Rev od 3. juna 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 048614 11 Gž od 30. aprila 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 048614 06 P od 25. oktobra 2010. godine.
2. Prethodno je Odlukom Ustavnog suda broj AP 4719/12 od 17. septembra 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena kao preuranjena apelantova apelacija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 048614 11 Gž od 30. aprila 2012. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 P 048614 06 P od 25. oktobra 2010. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da nakon njezinog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. tada važećih Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Pravobraniteljstva Federacije Bosne i Hercegovine kao zakonskog zastupnika tužene Federacije BiH - Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. septembra 2016. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.
4. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 21. septembra 2016. godine, Općinski sud 26. septembra 2016. godine, a tužena 29. septembra 2016. godine. Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 048614 06 P od 25. oktobra 2010. godine, u stavu jedan izreke presude utvrđeno je da je pravno valjan Ugovor broj 3513-2476-4 od 2. aprila 1992. godine o kupoprodaji stana zaključen između apelanta i države SFRJ-SSNO, Vojno-građevinske direkcije Sarajevo, a koji se nalazi u Ulici Envera Šehovića broj 46/VII, Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Stavom drugim izreke presude odbačena je apelantova tužba u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su navodi prvostepenih organa kojima se apelantu osporava pravo na povrat stana neosnovani, kao i pravomoćna Presuda Kantonalnog suda broj U-299/03 od 18. februara 2004. godine. Stavom trećim izreke prvostepene presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži ZK uredu - KPU Općinskog suda u Sarajevu da u knjigu položenih ugovora izvrši upis prava vlasništva s dijelom 1/1 na ime apelanta na predmetnom stanu, dok je stavom četvrtim izreke presude odbačena apelantova tužba u dijelu zahtjeva koji se odnosi na naknadu materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da iz Ugovora o prodaji - otkupu nekretnine broj 3513-2476-4 od 2. aprila 1992. godine proizlazi da je on zaključen između apelanta kao kupca i države SFRJ-SSNO Vojno-građevinske direkcije Sarajevo, da je podnesen Gradskoj upravi društvenih prihoda Grada Sarajeva, te da iz provedenog dokaza (priznanica) proizlazi da je apelant izvršio uplatu ugovorene kupoprodajne cijene stana. Imajući u vidu da je ugovor u cijelosti izvršen, da ga je apelant zaključio prije 6. aprila 1992. godine i da ga je dostavio nadležnoj Poreskoj službi, Općinski sud je zaključio da je primjenom člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04) valjalo udovoljiti dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji - otkupu nekretnine broj 3513-2476-4 od 2. aprila 1992. godine. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio uknjižbu predmetnog stana, Općinski sud je istakao da za uknjižbu moraju biti ispunjeni uvjeti iz člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a kojim je, između ostalog, propisano da nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od FBiH, utvrđenu u skladu sa članom 18. Zakona, umanjenu za amortizaciju. U vezi s navedenim Općinski sud je naveo da da bi se apelantu utvrdilo pravo na uknjižbu predmetnog stana on je morao dokazati da nakon 14. decembra 1995. godine nije ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine. Međutim, iz Naredbe broj 20-246, objavljene u Službenom vojnom listu broj 23, str. 615, od 9. decembra 1996. godine, proizlazi da je apelant i nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno Općinski sud je zaključio da je apelanta u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je zahtijevao da se u ZK uredu - KPU Općinskog suda naloži upis prava vlasništva 1/1 na ime apelanta na predmetnom stanu valjalo odbiti.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 048614 11 Gž od 30. aprila 2012. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud iz provedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje i saglasno materijalnim propisima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 54/04) pravilno odlučio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je naveo da činjenica da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 14. decembra 1995. godine proizlazi iz Naredbe broj 20-246 načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije od 19. novembra 1996. godine, koja je objavljena u Službenom vojnom listu broj 23, str. 615, 9. decembra 1996. godine, prema kojoj apelantu – sanitetskom pukovniku, prestaje profesionalna vojna služba. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da dokumentacija na koju se apelant poziva (da je državljanin BiH, da sa porodicom ima status izbjeglice, da je u toku i poslije rata do penzije bio ljekar i kao pripadnik Vojske RS i imao zvaničnu dužnost u Banjoj Luci, da je prijavljen na stalnom boravku u Banjoj Luci i da niti jednog trenutka nije boravio na teritoriji SRJ kao pripadnik njezinih oružanih snaga), suprotno navodima žalbe, ne osporava činjenicu da je apelant bio u službi oružanih snaga SRJ do 19. novembra 1996. godine, tako da utvrđenja iz navedenih dokumenata nisu mogla biti od utjecaja na primjenu zakonskog propisa člana 39.e Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Kantonalni sud je dalje naveo da je suprotno žalbenim navodima prvostepeni sud pravilno cijenio i apelantovo pozivanje na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Đokić protiv BiH od 27. oktobra 2010. godine i prema ocjeni Kantonalnog suda nije prešao granice odlučivanja shodno članu 2. stav l. ZPP-a jer, suprotno apelantovoj žalbi, tužbenim zahtjevom nije zahtijevana isplata cijene stana, nego povrat stana u posjed. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo reguliran pravni način za realizaciju potraživanja osoba koje su prije 6. aprila 1992. godine zaključile pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO, a navedeni zakon je lex specialis u odnosu na zakone o prometu nekretnina i Zakon o vlasničkopravnim odnosima, te da prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo apelantu ne pripada pravo na upis vlasništva na osnovu ugovora, nego pravo na novčanu naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, čime je apelantu omogućeno da ostvari svoja imovinska prava. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda o tužbenom zahtjevu pravilna i zakonita, a apelantova žalba neosnovana.
9. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 048614 13 Rev od 3. juna 2014. godine reviziju odbacio, navodeći da imovinski cenzus, kao kriterij dozvoljenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP-a, nije ostvaren, te da taj sud ni po kriteriju uvjeta iz odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a nije ocijenio da reviziju treba izuzetno dopustiti jer odlučivanje o njoj ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su odluke redovnih sudova pravno neosnovane, zbog čega predlaže da Ustavni sud donese pravno odgovarajuću odluku u smislu domaćih i međunarodnih odredaba o zaštiti apelantovog prava na imovinu i prava na dom i da, u skladu sa odlukom Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine, apelantu izvrši adekvatnu isplatu vrijednosti stana, te materijalne i nematerijalne štete koja mu je nanesena. b)Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je odluka donesena u skladu s važećim zakonima i Ustavom FBiH, te da nisu učinjene povrede na koje apelant neosnovano ukazuje.
12. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je prvostepeni postupak proveden u skladu s domaćim i međunarodnim propisima i da je taj sud donio pravilnu i zakonitu odluku iz razloga koji su navedeni u obrazloženju, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Pravobraniteljstvo FBiH je u ime tužene u odgovoru na apelaciju istaklo da je apelacija neosnovana i da su osporene presude u potpunosti osnovane i na zakonu zasnovane. Također, navedeno je da je kao zakonski zastupnik tužene zatražilo odgovor od Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Služba) i da taj odgovor od 27. septembra 2016. godine dostavlja uz apelaciju. U tom odgovoru Služba je, između ostalog, navela da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine i 14. decembra 2015. godine što proizlazi iz Naredbe Generalštaba Vojske Jugoslavije od 19. novembra 1996. godine, te da je navedenu činjenicu utvrdio i CRPC u svojoj Odluci broj 302-3410-171 od 8. oktobra 2002. godine i Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo u Rješenju broj 23/6-372-2165/98 od 5. aprila 2005. godine. Slijedom toga, predloženo je da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992.
godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
15. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. Ustavni sud zapaža da apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 048614 13 Rev od 3. juna 2014. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 048614 11 Gž od 30. aprila 2012. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 048614 11 Gž od 30. aprila 2012. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu.
19. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 4719/12 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4719/12 od 17. septembra 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je apelant Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 048614 11 Gž od 30. aprila 2012. godine primio 4. oktobra 2012. godine, a da je apelaciju u predmetu broj AP 4719/12 podnio 31. decembra 2012. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, među kojima je i Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštovanjem prava na imovinu u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).
23. S obzirom na navedeno, te dovodeći ga u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud smatra svrsishodnim, imajući u vidu tužbeni zahtjev o kojem je odlučivano u osporenim odlukama, prvenstveno da razmotri apelacione navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
24. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
26. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova, između ostalog, odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje apelantovog prava vlasništva i prava na uknjižbu prava vlasništva na tzv. vojnom stanu.
27. U vezi s prigovorima koji se predmetnom apelacijom postavljaju, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant predmetni stan otkupio kao nositelj stanarskog prava. Nadalje, Ustavni sud mora utvrditi da li se u konkretnom slučaju radi o imovini koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku tražio da se utvrdi pravna valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana, i da se, shodno tome, naloži upis prava vlasništva u javnim evidencijama na ime apelanta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi konačno zaključili da je ugovor kojim je apelant otkupio predmetni stan pravno valjan u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova. Stoga, imajući u vidu identičan stav Kantonalnog i Općinskog suda u pogledu pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju može govoriti o imovini apelanta koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Kada je Ustavni sud otklonio tu dilemu, a imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, Ustavni sud će, prije ocjene osnovanosti apelantovih navoda, podsjetiti na dosadašnju praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slična činjenična i pravna pitanja (postojanje pravno valjanog ugovora o otkupu tzv. vojnog stana i nemogućnost ulaska u posjed i upisa prava u zemljišnu knjigu). Ustavni sud podsjeća da je pitanje primjene člana 39. Zakona o otkupu stanova razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 79/12, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojima je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima toga predmeta djelimično usvojio apelaciju, utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koju je obavezao da osigura apelantova ustavna prava u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.
29. U citiranoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama utvrđena pravna valjanost ugovora o otkupu vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tužene, zaključio da ti stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu općeg načela mirnog uživanja imovine, te zaključio da je nesporno da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu (tač. od 32. do 34). Odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na odluku u predmetu broj U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade), te odluku u predmetu Đokić protiv BiH (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U tom kontekstu Ustavni sud je zaključio da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao da smatra da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da osobe kao što je apelant, koje, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu, niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed (tačka 47).
30. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada osobama koje imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (tačka 51).
31. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu s navedenim stavovima iz Odluke broj AP 1205/08, Ustavni sud smatra da bi se navedeni stavovi u cijelosti mogli primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant posjeduje pravno valjan ugovor o otkupu stana u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da to pravo na predmetnom stanu ne može uknjižiti u javne evidencije jer ne ispunjava jedan od dva kumulativno postavljena uvjeta za upis u zemljišnu knjigu, a to je legalno korištenje stana. Ustavni sud podsjeća da član 39a. Zakona o otkupu stanova propisuje dva kumulativno postavljena uvjeta za upis prava u zemljišnim knjigama, i to valjan ugovor o otkupu stana (što u konkretnom slučaju nije sporno), te legalno korištenje stana. Ustavni sud, također, podsjeća da apelant nije ostvario pravo na povrat predmetnog stana u posjed jer je taj njegov zahtjev odbijen ranijim odlukama CRPC-a. Međutim, tokom postupka je nesporno utvrđena pravna valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana za koji je utvrđeno da predstavlja apelantovu imovinu, pa apelant ima pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije u smislu člana 39.e Zakona o prodaji stanova koji je bio u primjeni u relevantnom periodu, iako tu naknadu nije eksplicitno tražio pred redovnim sudovima koji je predmet apelacije. Dakle, podržavajući svoju praksu iz citiranog predmeta, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u redovnom postupku, kojom je potvrđeno da je ugovor o otkupu predmetnog stana pravno valjan, ali da apelant nema pravo na uknjižbu prava vlasništva došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito, ali da iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja mu pripada umjesto predaje u posjed navedenog stana i upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na predmetni stan iz čega proizlazi da u konkretnom slučaju nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu.
32. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4021/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba) naglasio da su relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale važiti 13. februara 2013. godine. Međutim, kako je Ustavni sud naglasio u citiranoj odluci, iako je ta odredba prestala važiti, posmatrano iz perspektive apelanata, njihov status je u konačnici sličan položaju apelanata iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1205/08. Stoga je, dakle, nesporno da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno na njega je stavljen pretjeran teret, pa je zbog toga došlo do povrede prava na imovinu.
33. Dakle, shodno navedenom, Ustavni sud je, podržavajući praksu iz predmeta broj AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
Ostali navodi
34. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada osobama koje imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana umjesto uknjižbe, odnosno nakon prestanka važenja neustavne odredbe Zakona uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantima pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na predmetni stan, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu, odnosno na njih je stavljen prevelik teret.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman