Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-811/14 (D. J.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • In dubio pro reo
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-811/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 811/14, rješavajući apelaciju Damira Jukića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. studenog 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Damira Jukića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 07 0 K 000950 12 Kž od 24. prosinca 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 000950 01 K od 18. lipnja 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Damir Jukić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Davor Šilić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 19. veljače 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 000950 12 Kž od 24. prosinca 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 000950 01 K od 18. lipnja 2012. godine.

2. Apelant je istodobno zatražio donošenje privremene mjere kojom se bi se odložilo izvršenje zatvorske kazne do donošenja konačne odluke o podnesenoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je odlučujući o apelantovom prijedlogu za donošenje privremene donio Odluku broj AP 811/14 (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 811/14 od 12. ožujka 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je zahtjev odbijen.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužiteljstva iz Mostara (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 1. listopada 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužiteljstvo su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 7. listopada do 13. prosinca 2015. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 000950 01 K od 18. lipnja 2012. godine apelant je proglašen krivim što je u vrijeme i na način pobliže preciziran u izreci presude počinio kazneno djelo ubojstvo iz članka 36. stavak 1. preuzetog Kaznenog zakona RBiH (u daljnjem tekstu: KZRBiH), za što je primjenom odredaba čl. 42. i 43. preuzetog Kaznenog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, uz obvezivanje apelanta na naknadu troškova kaznenog postupka. Istom presudom oštećeni su upućeni na parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva, a od apelanta je oduzeta lovačka puška, sve preciznije navedeno u izreci presude.

8. Tijekom dokaznog postupka Kantonalni sud je izvršio uvid u materijalne dokaze, saslušao svjedoke, i to oštećenog Matu Kovačevića, Dragana Zečevića (vozača spornog vozila i očevica spornog događaja), vještaka balističara Vladimira Vranjića i vještaka sudske medicine dr. Hamzu Žuju), zatim, uz suglasnost stranaka u postupku, na glavnoj raspravi od 1. lipnja 2012. godine pročitao iskaz svjedoka Marka Miličevića, Dragana Zečevića i Ivice Nikolića (neposrednog očevica spornog događaja), te proveo vještačenje po vještacima balističaru, psihologu, neuropsihijatru, te vještaku sudske medicine. Nadalje je tijekom postupka izvršen uvid u zapisnik o uviđaju s lica mjesta PU Rama od 19. ožujka 1993. godine, fotodokumentaciju i skicu lica mjesta PS Rama od 19. ožujka 1993. godine, obdukcijski nalaz tijela poginulog Mije Kovačevića od 20. ožujka 1993. godine, zapisnik o pregledu leša poginulog Kovačevića, zapisnik o balističkom vještačenju Centra za kriminalistička vještačenja od 29. studenog 1995. godine, zapisnik o balističkom vještačenju Centra za kriminalističko vještačenje od 21. rujna 1993. godine, kao i zapisnik o vještačenju balističara Vladimira Vranjića. Kantonalni sud je u obrazloženju detaljno pojasnio u čemu se sastojalo inoviranje optužnog akta Kt: 83/01 (novi broj KT 0001516 01) od 17. lipnja 1993. godine koje je učinjeno na glavnoj raspravi od 8. lipnja 2012. godine (o čemu se Sud detaljno izjasnio na str. od 3. do 5. osporene presude).

9. Shodno provedenom dokaznom postupku Kantonalni sud je ocjenom provedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, izveo zaključak da je apelant odgovoran za kazneno djelo koje mu je optužnim aktom Kantonalnog tužiteljstva stavljeno na teret. Isto tako, Kantonalni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelant kritične prilike, kao uračunljiva i kazneno-pravno odgovorna osoba, bio svjestan da pucanjem na vozilo u kojem su se u kritičnom trenutku, osim vozača (svjedok Dragan Zečević), nalazile i dvije osobe na haubi vozila (poginuli Kovačević i svjedok Ivica Nikolić), a koje je apelant prethodno uočio, može nekoga od tih osoba lišiti života, kao što se u konkretnom slučaju i desilo, pa je očito pristao na nastupanje takve posljedice pucajući iz vatrenog oružja na vozilo lada niva koje se u momentu pucanja udaljavalo od apelantove kuće. Prema ocjeni Kantonalnog suda ovakve okolnosti izvršenja kaznenog djela isključuju svaku mogućnost da je apelant kritične prilike djelovao u domenu svjesnog nehata, odnosno da je bio svjestan da zbog njegovog činjenja može nastupiti smrt neke osobe, ali da je lakomisleno smatrao da do ovakve posljedice sa smrtnim ishodom neće doći. Kantonalni sud je istaknuo da se apelant ne može braniti navodima da je smatrao da tom prilikom neće doći do zabranjene posljedice kod nesporne činjenice da se apelant odlučio ispaliti dvije patrone sa sačmom na vozilo lada niva iako je znao da se u vozilu u tom trenutku nalaze najmanje tri osobe, što upravo upućuje na zaključak da je apelant već bio pristao na nastupanje zabranjene posljedice. Odluku o vrsti i visini kaznene sankcije Kantonalni sud je utvrdio cijeneći sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio u obrazloženju presude. Naime, Kantonalni sud je naveo da je za kazneno djelo ubojstvo za koje je apelant proglašen krivim propisana kazna zatvora od najmanje pet (do 15) godina, ali da se u konkretnom slučaju taj sud opredijelio na primjenu instituta ublažavanja kazne, shodno čl. 42. i 43. preuzetog KZSFRJ jer na strani apelanta nije pronađena niti jedna otegotna okolnost, pri čemu su utvrđene brojne olakotne okolnosti (iscrpnije o tome na strani 10. osporene presude).

10. Odlučujući o apelantovom prizivu Vrhovni sud je donio Presudu broj 07 0 K 000950 12 Kž od 24. prosinca 2013. godine kojom je priziv odbio i prvostupanjsku presudu u cijelosti potvrdio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se u konkretnom slučaju radi o dopuštenim modifikacijama optužnog akta jer se izmjene činjeničnog dijela optužbe na činjenični dio izreke pobijane presude ne odnose na odlučne činjenice koje predstavljaju obilježja kaznenog djela, tako da je identitet optužbe i presude očuvan. Prema ocjeni Vrhovnog suda, izmjene su učinjene glede nebitnih okolnosti (preciziranje marke vozila, broja i mjesta ispaljenih patrona), te apelantova psihičkog odnosa prema djelu, budući da se u optužnom aktu zastupala teza da je apelant postupao s direktnim umišljajem, pa kako je prvostupanjski sud postupio u korist apelanta prihvaćajući eventualni umišljaj, koji predstavlja blaži oblik vinosti, nižestupanjski sud nije prekoračio optužbu.

11. Osim toga, prema ocjeni Vrhovnog suda, takvim postupanjem prvostupanjski sud nije povrijedio ni apelantovo pravo na obranu jer u odnosu na modifikacije iz činjeničnog dijela optužbe prvostupanjski sud nije izvodio nikakve nove dokaze, niti je to bilo potrebno, pa su i ovi apelantovi navodi ocijenjeni kao neutemeljeni. Upravo zbog svega navedenog neutemeljenim su ocijenjeni i prizivni navodi da je donesena dijametralno suprotna presuda u odnosu na optužni akt, uz naglasak da se nije radilo o odlučnim činjenicama. U svezi s pisanim iskazom Marka Miličevića koji je obrana priložila uz priziv, Vrhovni sud je naveo da takav iskaz ne može predstavljati zakonit dokaz, niti može biti predmet razmatranja u toj fazi postupka, pojasnivši da je Marko Miličević saslušan u svojstvu svjedoka i da je njegov iskaz prvostupanjski sud cijenio i na kojem se, između ostalih, temelji prvostupanjska presuda. Vrhovni sud je apelantove prigovore koji se odnose na pravilnost i potpunost činjeničnog utvrđenja iz prvostupanjske presude ocijenio također neutemeljenim (o čemu se Vrhovni sud detaljno izjasnio na str. od 3. do 6. osporene presude). Naime, nasuprot prizivnim navodima, Vrhovni sud je izveo zaključak da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje jer je izvedene dokaze cijenio pojedinačno i zajedno, sve u svezi sa apelantovom obranom i jasno naveo u obrazloženju presude što prihvaća, odnosno ne prihvaća i zašto. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, nedostatak metka i puške, kao i izostanak parafinske rukavice nije od značaja kakav se pridaje u prizivu. Navedeno je još da samo iz tog razloga ne bi bila dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda iz obrazloženja presude da je apelant kritične prilike pucao iz lovačke puške. Isto tako, iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je apelant pucao u dva navrata, i to prvi put u zrak, iznad vozila na kojem su sjedili poginuli Kovačević i svjedok Ivica Nikolić, a drugi put u pravcu odlazećeg vozila. Nadalje, iz činjeničnog utvrđenja koje je utvrdio prvostupanjski sud proizlazi da je iz tijela poginulog Kovačevića izvađeno zrno sačme, a iz potvrde o predaji oružja od 19. ožujka 1993. godine proizlazi da je predmetna puška (lovačka dvocijevka) vještačena od strane vještaka balističke struke koji je sačinio nalazi i mišljenje i koji je ispitan na glavnom pretresu. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, okolnost da je raniji postupak vođen pred drugim sudom (Okružni vojni sud u Livnu koji je donio Presudu broj K.24/93 od 3. rujna 1993. godine kojom je apelant proglašen krivim), predstavljaju okolnosti koje čine razumljivim prihvaćanje nedostatka puške i metka, te izostanak uzimanja parafinske rukavice od apelanta, te bez obzira na takve okolnosti prvostupanjski sud je na pouzdan način utvrdio iz koje puške je pucao apelant i koliko patrona je ispalio, što ni apelant u svojoj obrani nije osporavao.

12. Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim prizivne navode kojima se prigovora čitanje iskaza svjedoka Ivice Nikolića na glavnom pretresu, koji nije bio dostupan organima gonjenja, pri čemu je za čitanje iskaza dana suglasnost. Nadalje, prizivom se ukazuje da je svjedok Ivica Nikolić, za čiji iskaz je prvostupanjski sud naveo da ima razloga da imenovani svjedok predstavi svoje sudjelovanje u spornom događaju na drugačiji način, s obzirom na doprinos ovom tragičnom događaju, sjedio na desnom dijelu haube vozila, a poginuli Kovačević na lijevom dijelu haube, pa se u svezi s tim u prizivu navodi da su imenovani svjedok i poginuli kritične prilike pucali na apelantovu kuću i da je svjedok Nikolić morao pucati preko ili pored poginulog Kovačevića, pa se u svezi s tim iznose sumnje u način na koji je nastupila štetna posljedica, odnosno usmrćenje Kovačevića. Nasuprot tim navodima Vrhovni sud je stao na stajalište da je potpuno irelevantno na kojoj strani haube vozila su sjedili poginuli Kovačević i svjedok Nikolić. Navedeno stoga što iz nalaza i mišljenja vještaka balističke struke proizlazi da je apelant ispaljivao patrone iz lovačke puške, čije je ispaljivanje snopa sačme trapezasto, pa su u takvim okolnostima i svjedok Nikolić i poginuli Kovačević bili nezaštićeni i postojala je realna mogućnost za obojicu da ih pogodi zrno sačme, koje je pogodilo samo poginulog Kovačevića od kojeg hica je i preminuo. Vrhovni sud je, osvrćući se na daljnje prizivne prigovore, koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje naveo da je prvostupanjski sud u svom obrazloženju iznio kratak sadržaj iskaza svjedoka Zečevića (vozača spornog vozila) i Ivice Nikolića, te jasno naveo zašto je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka Zečevića, a zašto je iskaz svjedoka Nikolića uzeo s rezervom. Naime, i prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio iskaze navedenih svjedoka, što ne daje obrani osnovu za iznošenje u prizivu drugačije teze glede nanošenja smrtonosne povrede poginulom Kovačeviću i iskazivanje sumnje u sve ono što je utvrdio i prihvatio prvostupanjski sud. Vrhovni sud je u svezi s tim naveo da i taj sud smatra da je svjedok Nikolić imao razlog da drugačije predstavi svoje sudjelovanje u napadu na apelantovu kuću kako bi umanjio svoj doprinos spornom događaj jer, prema ocjeni Suda, ne postoji niti jedno opravdanje da svjedok Nikolić i poginuli Kovačević kritične prilike iz pušaka s kojima su bili zaduženi ispaljuju hice u pravcu kapije i dvorišta kuće gdje se nalazio apelantov pas i da to čine kako u momentu prolaska pokraj kapije i dvorišta apelantove kuće tako i iz vozila sjedeći na haubi u vožnji prolazeći pored apelantove kuće. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nema sumnje da je takvo ponašanje bio povod da apelant poduzme radnju pucanja iz lovačke puške s prozora kuće, prvo u zrak iznad vozila, a potom i u pravcu vozila koje je bilo u pokretu i koje se udaljavalo od apelantove kuće. Upravo je to i bio razlog što prvostupanjski sud iskaz svjedoka Nikolića nije cijenio potpuno vjerodostojnim, kada je naveo da su prema kapiji i dvorištu apelantove kuće pucali samo kada su naišli pješice, što ne odgovora ostalim provedenim dokazima i zatečenom stanju na licu mjesta, te iskazu svjedoka Dragana Zečevića, koji je kritičnog dana upravljao vozilom, a koji je jasno naveo da su svjedok Nikolić i poginuli Kovačević, sjedeći na haubi vozila, ispaljivali hice iz puške u pravcu kapije apelantove kuće, pa kada su u vožnji odmakli od kuće rekli su mu da vozi brže jer neko puca iza njih, te je još naveo da je čuo pucanj koji nije poticao od pištolja, te je ubrzo došlo do loma zadnjeg vjetrobranskog stakla i pada poginulog Kovačevića s haube vozila na cestu.

13. U svezi s prigovorima priziva da je vještak balističke struke Vladimir Vranjić u svom nalazu i iskazu iznosio pretpostavke nečega što bi moglo biti, Vrhovni sud je naveo da iz nalaza proizlazi da je streljivo moglo biti ispaljeno iz oduzete lovačke puške, dakle odgovara joj, pri čemu vještak nije mogao tvrditi da je streljivo ispaljeno iz puške, što je učinio prvostupanjski sud nakon obavljene analize provedenih dokaza. Naime, kako je istaknuo Vrhovni sud, tako nešto vještak ne može ni tvrditi, niti je to njegov zadatak, već je njegov zadatak iznijeti podatke kao rezultat vještačenja i te podatke pojasniti sa stručnog aspekta. Prema ocjeni Vrhovnog suda, prigovori koji se u prizivu iznose rezultat su izražene sumnje obrane koja nema nikakvog uporišta u provedenim dokazima.

14. Nakon što je ispitao i odluku o kazni, iako priziv nije ukazivao na taj dio prvostupanjske presude, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita u svim segmentima, ocijenivši sve prizivne navode obrane neutemeljenim.

15. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je apelant pokrenuo postupak za ponavljanje postupka za koji nema informacija je li pravomoćno okončan, niti je o toj okolnosti apelant, u međuvremenu, informirao Ustavni sud.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Ukazuje, između ostalog, da zbog nedozvoljenih modifikacija optužnog akta od strane prvostupanjskog suda, obrana nije imala mogućnost prilagoditi strategiju obrane iz razloga što prvobitna optužnica iz 1993. godine, kao i ona precizirana na glavnom pretresu iz 2012. godine, nije u svom opisu imala četiri hica, nego samo jedan na čemu se koncept obrane i zasnovao. Na ovu okolnost apelant je ukazao i drugostupanjskom sudu, priloživši uz priziv pisani iskaz Marka Miličevića, čiji sadržaj dovodi u pitanje činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, ali ga je Vrhovni sud odbio razmotriti. U tom pravcu apelant navodi da je tijekom prvostupanjskog postupka pročitan iskaz Marka Miličevića dan u istrazi, ali da taj svjedok nije ispitan na glavnom pretresu. Apelant smatra da Vrhovni sud nije dao jasne razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud, uslijed modifikacije činjeničnog opisa optužnice, nije povrijedio pravo na obranu, na što pisani iskaz imenovanog svjedoka upravo ukazuje. U takvim okolnostima apelant smatra da je izostalo valjano obrazloženje od strane Vrhovnog suda. Navedeno i stoga što se Vrhovni sud nije upuštao u ocjenu svakog dokaza posebno i u uzajamnoj vezi s drugim dokazima, već je dao ocjenu dokaza koju je dao prvostupanjski sud. Potom kršenje prava na pristup sudu apelant vidi u činjenici da Vrhovni sud nije obavijestio apelanta i njegova branitelja o održavanju sjednice vijeća budući da su osnovano očekivali održavanje pretresa pred drugostupanjskim sudom, s obzirom na novi priloženi dokaz (pisana izjava Marka Miličevića). Apelant smatra da prvostupanjski sud nije rasvijetlio sve okolnosti predmetnog slučaja na što je obrana bezuspješno ukazivala. Zbog svega navedenog, apelant ukazuje da je osporenim odlukama došlo do kršenja načela in dubio pro reo. Opreza radi, apelant ističe da je od izvršenja kaznenog djela protekla skoro 21 godina (18. ožujka 1993. godine), o kojoj činjenici Vrhovni sud nije vodio računa jer je prema odredbi članka 95. stavak 3. KZSFRJ u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara kaznenog gonjenja. Apelant je iskazao i nezadovoljstvo pravosuđem u FBiH jer je unatoč iskaznoj dobroj volji i interesu da se predmetni kazneni postupak provede, i to samoinicijativno vrativši se iz Njemačke gdje apelant dulji niz godina živi i radi, ipak proglašen krivim za kazneno djelo ubojstvo. Ukazuje da je, pun pouzdanja u današnje pravosuđe u smislu garantiranih prava, uzdajući se u svoju nevinost, inicirao vođenje predmetnog postupka kako bi se oslobodio tereta s kojim živi od ratne 1993. godine, ali da su njegova nadanja iščezla kada je proglašen krivim. Smatra da su osporene presude dokaz da pravosuđe u BiH nije odmaklo dalje od pravosuđa iz ratne 1993. godine.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud se u odgovoru na apelaciju detaljno osvrnuo na sve ključne apelantove prigovore ocijenivši ih neutemeljenim, pri čemu je naglasio da je taj sud u obrazloženju presude pojasnio sve ključne apelacijske prigovore. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je iscrpno obrazložio zašto nisu prekršene odredbe članka 364. stavak 1. točka 9) preuzetog ZKPSFRJ koji je primijenjen u konkretnom slučaju, vezano za tvrdnje o prekoračenju optužbe, te članak 371. ZKP-a u svezi s nepozivanjem apelanta i njegova branitelja na sjednicu vijeća koja je održana pred drugostupanjskim sudom. Neutemeljenim su ocijenjeni i apelantovi prigovori da je u predmetnom postupku nastupila apsolutna zastarjelost kaznenog gonjenja, pri čemu se apelant pogrešno pozvao na odredbu članka 95. stavak 1. točka 3. preuzetog KZSFRJ jer, cijeneći zaprijećenu kaznu zatvora za kazneno djelo ubojstvo iz članka 36. stavak 1. KZRBiH, kojom je propisana kazna zatvora najmanje pet godina, što bi se glede zastarjelosti kaznenog gonjenja odnosilo na odredbu članka 95. stavak 1. točka 2. preuzetog KZSFRJ, prema kojoj je propisano da se kazneno gonjenje ne može poduzeti kada protekne 15 godina od izvršenja kaznenog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora preko deset godina, pa kada se sve navedeno dovede u svezu sa člankom 96. stavak 6. preuzetog KZSFRJ prema kojem zastarjelost kaznenog gonjenja nastupa u svakom slučaju kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost kaznenog gonjenja dolazi se do zaključka da je u konkretnom slučaju, shodno citiranim odredbama, potrebno da protekne 30 godina računajući od dana kada je kazneno djelo učinjeno (18. ožujka 1993. godine). Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant, u suštini, nije zadovoljan ocjenom dokaza i činjeničnim stanjem iako je apelantov branitelj svjestan da uloga Ustavnog suda nije u tome da ocjenjuje dokaze ako ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna, ali u apelaciji ipak inzistira na tome. Jednako tako apelant postupa i u zahtjevu za ponavljanje postupka, mada su tijekom postupka činjenice pravilno utvrđene. Apelant u apelaciji ponovo analizira izvršene modifikacije optužnog akta i iznosi svoje viđenje u svezi s tim iako takve opservacije nemaju nikakvo utemeljenje, te iako je Vrhovni sud zauzeo stajalište da su modifikacije činjeničnog stanja dopuštene. Istaknuto je da je modifikacija činjeničnog opisa dopuštena ukoliko se odnosi na isto djelo, tako da nije povrijeđeno apelantovo pravo na obranu. Istaknuto je da su apelacijski prigovori sasvim paušalni i predstavljaju apelantovu interpretaciju zakonskih odredbi. Predloženo je da se apelacija odbije.

19. Kantonalno tužiteljstvo je sve prigovore ocijenilo neutemeljenim predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena jer su redoviti sudovi u obrazloženjima presuda odgovorili na sve prigovore koje apelant u apelaciji ponavlja.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o kaznenom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 13/85, 36/77, 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90) koji se u RBiH primjenjivao na temelju Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju KZSFRJ („Službeni list R BiH“ broj 2/92) u relevantnom dijelu glasi:

Presuda Izricanje presude Član 346. stav (1) (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj ili proširenoj optužnici.

Član 364. stav (1) tačka 9.

Pravo na odbranu (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

9. ako je optužba prekoračena (član 346. stav 1.)

Član 371. stav (1) Zakonitost dokaza (1) O sjednici vijeća obavijestiće se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (čl. 373. do 375). Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja nije to zahtijevala, ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razjašnjenje stvari. Član 372.

(1) Drugostepeni sud donosi odluku u sjednici vijeća ili na osnovu održanog pretresa. (2) Da li će održati pretres odlučuje drugostepeni sud u sjednici vijeća.

21. Kazneni zakonu SRBiH („Službeni list SR BiH“ br. 16/77, 19/77 - ispravka, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87 - ispravka, 33/89, 2/90, 24/91; Službeni list RBiH br. 16/92, 21/92 - ispravka, 13/94 - potvrđivanje) u relevantnom dijelu glasi:

Krivična djela protiv života i tijela Ubistvo Član 36. stav (1) (1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.

22. U Kaznenom zakonu SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84,74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka), koji se u RBiH primjenjivao na temelju Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju KZSFRJ („Službeni list R BiH“ broj 2/92), relevantne odredbe glase: Ublažavanje kazne Član 42.

Sud može učiniocu odmeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primeniti blažu vrste kazne:

1) kad zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti;

2) kad utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

Zastarelost krivičnog gonjenja Član 95.

(1) Ako u ovom zakonu nije drugačije određeno, krivično gonjenje ne može se preduzeti kad protekne:

2) petnaest godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko deset godina;

3) deset godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko pet godina;

Tok i prekid zastarevanja krivičnog gonjenja Član 95.

(1) Zastarevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kad je krivično djelo učinjeno. (6) Zastarelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarelost krivičnog gonjenja.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 K 000950 12 Kž od 24. prosinca 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 8. siječnja 2014. godine a apelacija je podnesena 19. veljače 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka 13. Europske konvencije. Iako to apelant eksplicitno nije naveo iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje i na kršenje prava iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, te članka 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.

3. Svako tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

30. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi sa izvršenjem kaznenog djela ubojstva, pa je članak 6. Europske konvencije primjenljiv. Stoga, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva članak 6. Europske konvencije.

31. U svezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te na pogrešnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se apelacijom postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno na proizvoljnoj primjeni prava.

33. Glede apelantovih navoda kojima ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala ocjena dokaza, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodne sudačke ocjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).

34. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi na temelju svih provedenih dokaza utvrdili apelantovu kaznenu odgovornost za kazneno djelo ubojstva za što mu je, primjenom odredaba o ublažavanju kazne, izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, pri čemu je prvostupanjski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu, na temelju čega je zaključeno da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, a takvo stajalište je u cijelosti potvrdio Vrhovni sud koji je, suprotno apelantovim tvrdnjama, izvršio dodatnu ocjenu provedenih dokaza, potvrđujući u cijelosti stajalište prvostupanjskog suda. Ustavni sud također zapaža da se Vrhovni sud u prizivnom postupku bavio većinom apelantovih prigovora, koje apelant ponavlja u apelaciji, koje je ocijenio neutemeljenim. Isto tako, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju dodatno izjasnio i u svezi s prigovorima koje je apelantova obrana ranije iznosila tijekom postupka i u prizivu, kao i onim koje je apelantova obrana iznijela tek u apelaciji, a tiču se apsolutne zastarjelosti kaznenog gonjenja i kršenja prava na pristup sudu zbog nepozivanja apelanta i njegova branitelja na sjednicu vijeća jer su to oni opravdano očekivali. Naime, u svezi s apelantovim prigovorima da je u predmetnom kaznenom postupku nastupila apsolutna zastara kaznenog gonjenja jer je od počinjenja kaznenog djela proteklo 20 godina, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju osvrnuo na ovaj prigovor ocijenivši ga neutemeljenim, pozvavši se na odredbe članka 95. stavak 2. i članka 96. stavak 6. KZSFRJ, pojasnivši da u konkretnom slučaju nema apsolutne zastarjelosti kaznenog gonjenja jer nije proteklo 30 godina od počinjenja kaznenog djela (18. ožujka 1993. godine), a Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba KZSFRJ, ovakvo pojašnjenje Vrhovnog suda ne smatra proizvoljnim. Nadalje, u svezi sa apelantovim prigovorom koji se odnosi na kršenje prava na pristup sudu zbog nepozivanja apelanta i njegova branitelja na sjednicu vijeća, Ustavni sud zapaža da je i ovaj prigovor posebno obrazložen od strane Vrhovnog suda u odgovoru na apelaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u tom pravcu pozvao na odredbu članka 371. stavak

1. ZKP-a koju je citirao i sagledao u svjetlu činjenice da apelantov branitelj u prizivu, niti naknadno, nije tražio da prisustvuje sjednici vijeća, a imao je na to pravo, niti je tražio održavanje novog pretresa, na što je također imao pravo, pa u takvim okolnostima kada Vrhovni sud nije smatrao potrebnim da na sjednicu vijeća pozove apelanta i njegova branitelja jer ga na to nije obvezivala odredba članka 371. stavak 1. ZKP-a, nepozivanjem na sjednicu vijeća nije prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu. Stoga, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode usmjerene u pravcu kršenja prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

35. Nadalje, u svezi sa apelantovim prigovorima o kršenju prava iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode ničim nije konkretizirao, ali iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju načela in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza budući da apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštovanje ovog načela, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što je nezadovoljan zaključcima o svojoj krivnji do kojih su sudovi došli. Imajući u vidu navedeno, kao i prethodni zaključak Ustavnog suda o tome da nema ništa što ukazuje da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan načelima članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije smatra paušalnim i neutemeljenim.

36. Konačno, iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje i na kršenje prava na obranu iz članka 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije koje apelant vezuje za odbijanje Vrhovnog suda da cijeni „novi“ dokaz koji je u prizivu dostavio (pisani iskaz svjedoka Maraka Miličevića), te „nedopuštenu“ modifikaciju optužnog akta kojom je, kako to apelant tvrdi, poremećen njegov koncept obrane. U svezi s „novim“ dokazom koji je apelant dostavio u prizivu, a tiče se pismene izjave svjedoka Marka Miličevića, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u svezi s tim također jasno izjasnio u obrazloženju presude, obrazloživši da Vrhovni sud takav dokaz nije mogao cijeniti budući da je pred prvostupanjskim sudom pročitan iskaz toga svjedoka koji je dan u istrazi, te da je njega cijenio prvostupanjski sud prilikom donošenja prvostupanjske presuda na kojem se, između ostalih provedenih dokaza, temelji prvostupanjska presuda. Ustavni sud iz raspoloživih dokaza ne zapaža da je apelant tijekom prvostupanjskog postupka kao dokaz obrane eventualno tražio neposredno svjedočenje tog svjedoka kako bi svjedok bio podvrgnut direktnom, odnosno unakrsnom ispitivanju, niti tako što tvrdi u apelaciji, pa u takvim okolnostima kada je iskaz tog svjedoka koji je dan u istrazi uz suglasnost stranaka pročitan tijekom postupka i kao takav cijenjen od strane prvostupanjskog suda, Ustavni sud u postupanju Vrhovnog suda ne uočava nikakvu proizvoljnost koja bi za posljedicu dovela do kršenja apelantova prava na obranu.

37. U svezi s modifikacijom optužnog akta Ustavni sud zapaža da su se redoviti sudovi dovoljno jasno i detaljno izjasnili da su se izmjene odnosile na nebitne okolnosti, na preciziranje nekih činjenica, te psihičkog odnosa apelanta prema djelu (prvostupanjski sud se o tome detaljno izjasnio na str. 3. i 4.), da je u tom smislu zapravo postupljeno u apelantovu korist, da u svezi s modifikacijom iz činjeničnog dijela optužbe nisu izvođeni novi dokazi, te je u takvim okolnostima ocijenjeno neutemeljenim pozivanje apelantove obrane da svoje dokaze nije mogla prilagoditi izmijenjenoj optužnici. Ustavni sud na temelju dostupnih i raspoloživih dokaza ne može izvesti zaključak da su dana obrazloženja proizvoljna i da je modifikacija optužnog akta, na način kako je to učinio prvostupanjski sud i dodatno ispitao Vrhovni sud, za posljedicu moglo dovesti do kršenja apelantova prava na obranu. Stoga, Ustavni sud smatra neutemeljenim i apelantov prigovor o kršenju prava na obranu iz članka 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije.

38. Cijeneći sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni kazneni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. Europske konvencije, te da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1., 2. i 3. točka d) Europske konvencije.

Pravo na učinkovit pravni lijek

39. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u svezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u svezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove u kaznenom postupku (što uključuje i apelantov zahtjev za ponavljanje postupka), pa činjenica da priziv Vrhovnom sudu nije rezultirao apelantovim uspjehom, sama po sebi, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije neutemeljen. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. i stavak 3. točka d) Europske konvencije kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti tako i njihove međusobne povezanosti i kada je apelantu omogućeno ravnopravno sudjelovati u postupku u okviru zakonom propisanog postupka, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

41. Nije bilo kršenja prava iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisani pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju, a nezadovoljstvo presudom koja je donesena u povodu priziva, per se, ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.

42. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-811/14 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio