Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3009/16 (N. Š.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3009/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3009/16, rješavajući apelaciju Nijaza Šarića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nijaz Šarić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 170978 12 Rsž od 18. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nijaz Šarić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 170978 12 Rsž od 18. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, pored ostalog, poništenje odluke o otkazu ugovora o radu donesene od strane tužene („Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo), da se naloži tuženoj da uspostavi rano-pravni status apelantu na određenim poslovima, od određenog datuma, te da mu isplati plaće sa naknadama.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant u utuženom periodu bio zaposlenik tuženog, osnovom ugovora o radu, da je rješenjem tuženog od 19. decembra 2007.godine, apelant upućen na prinudni odmor, zbog nedostatka poslova, a da mu je dana 19. oktobra 2010 godine, Odlukom o otkazu ugovora o radu prestao radni odnos, bez otkaznog roka i bez prava na otpremninu. Dalje se navodi, da je utvrđeno da je apelantu otkazan ugovor o radu bez otkaznog roka, a iz razloga što je apelant počinio težu povredu radnog odnosa, zbog kojih se daje otkaz zaposleniku, propisano kao „povreda člana 3. ugovora o radu „ a u vezi sa članom 108. tačka 8. Pravilnika o radu tuženog, kojom je propisano da je teža povreda radne obaveze odbijanje izvršenja poslova, odnosno zadataka radnog mjesta na koje je zaposlenik raspoređen, odnosno drugih poslova u hitnim slučajevima iz neopravdanih razloga. Kantonalni sud konstatuje, da je navedeno suprotno navodima apelantove žalbe, jer je odredbama Pravilnika o radu tuženog, odbijanje izvršenja radnih zadataka kvalifikovano kao teža povrede radne obaveze, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud ocjenom sadržaja provedenih dokaza, te iskaza apelanta saslušanog u svojstvu parničnog stranke, a koji iskazom ne poriče da je odbio raspored na radno mjesto na projektu Šički Brod ( Tuzla ), te da je odbio da izvrši ljekarski pregled, iako je postojala potreba za zaposlenicima njegovog zanimanja. Također se navodi, da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojim se ukazuju na povredu postupka otkaza ugovora o radu, jer tuženi nije primjerno član 23. stav 1. tačka 3. Zakona o vijeću zaposlenika F BiH, te član 108. Zakona o radu. Odredba člana 23. Zakona o vijeću zaposlenika, propisuje da prije donošenja odluke značajne za prava i interese uposlenika, poslodavac se obavezno konzultira sa vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci, a naročito kada se radi o planu zapošljavanja, premještaju i otkazu, te je odluka poslodavca donesena suprotno odredbama ovog Zakona o obavezi konzultiranja s vijećem zaposlenika je ništavna kako to propisuje član 25. istog Zakona. Kantonalni sud ističe, da odredbama Zakon o vijeću zaposlenika kao lex specialis, između ostalog uređeno je pitanje obaveze poslodavaca konsultiranja vijeća zaposlenika i u slučaju „plana zapošljavanja, premještaja i otkaza zaposlenika„ a što nije konkretna pravna situacija apelanta kojem je odlukom tuženog otkazan ugovor o radu zbog povrede radne obaveze. Pored navedenog, Kantonalni sud ističe, da je članom 22. Općeg Kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH, propisano pravo na otpremninu u slučaju otkaza i to pod uvjetima utvrđenim u članu 100. Zakona o radu, pa slijedom navedene zakonske odredbe, pravo na isplatu otpremnine nemaju zaposlenici kojima je dat otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem, odnosno zaposlenici kojima je zbog njihovog ponašanja (povrede radnih obaveza) dat vanredni otkaz ugovora o radu, kao što je to u konkretnoj pravnoj situaciji apelanta.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman