Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3396/16 (M. B.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Služnost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3396/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3396/16, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. B., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 024234 15 Gž od 13. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Džejlana Šaćirbegović-Alibašić, advokatica iz Zenice, podnio je 9. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 024234 15 Gž od 13. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je određeno da je apelant dužan omogućiti tužiteljima (I. B. i Š. B.) da o svom trošku naspu kamenje na cio kolski put (bliže opisan u izreci prvostepene presude), te da im omogući da potkrešu određena stabla, koja padaju na navedeni put, te da im omogući da postave nedostajuće ivičnjake, s desne strane puta, a koji put ide preko parcela apelanta kao poslužnog dobra, koji vodi do parcela tužitelja, a koja služnost je utvrđena pravosnažnom presudom od 20. marta 2001. godine.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je usvojio tužbeni zahtjev, te da suprotno apelantovim žalbenim navodima, nije povrijedio odredbu člana 2. Zakona o parničnom postupku, odnosno kretao se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, pri čemu tužioci nisu dobili više služnosti nego što im je ustanovljeno pravosnažnom presudom, jer u konkretnom postupku tužioci su samo štitili postojeću služnost puta u identitetu povlasnog i poslužnog dobra, obimu i površinama kako je ustanovljeno pravosnažnom presudom. Dalje se navodi, da apelant tokom postupka nije osporavao činjenične navode tužbe da je podigao kamenje sa puta, da je uklonio ivičnjake, da ne vrši podrezivanje grana dva stabla jabuka. Također se navodi, da apelant u žalbi razmatra pitanje osnovanosti postojanja stvarne služnosti kolskog prolaza navodeći da tužioci nemaju vozilo kojim bi prolazili o čemu je već odlučeno pravosnažnom presudom od 20. marta 2011. godine, kojom je utvrđeno pravo stvarne služnosti kolskog prolaza. Kantonalni sud ističe, da apelantovi žalbeni navod da tužioci kupovinom druge nekretnine imaju direktni izlaz na javni put, koju činjenicu apelant tek u žalbi iznosi i prilaže Ugovor o kupoprodaji nekretnine, pri čemu nije dokazao da te činjenice i dokaze bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave u smislu odredbe člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku F BiH, pa je Kantonalni sud odlučio da ih neće ni razmatrati. Kantonalni sud, također, navodi da te činjenice mogu biti predmet nekog drugog spora, a ne u konkretnom u kojem tužioci traže zaštitu već utvrđene služnosti kolskog prolaza. Kantonalni sud konstatuje da apelant tokom prvostepenog postupka nije tražio plaćanje novčane naknade kao vlasniku poslužnog dobra, pa je bezpredmetno pozivanje u žalbi da je sud propustio odlučiti o nečemu što se tokom postupka nije ni tražilo, nego se prvi put ističe tek u žalbi. Kantonalni sud zaključuje, da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 260. i 261. Zakona o stvarnim pravima, kada je tužiocima pružio pravnu zaštitu na način i u obimu kako su tužbom zahtijevali, obzirom da su tokom postupka dokazali svoje pravo služnosti utvrđeno pravosnažnom presudom i apelantov čin onemogućavanja i uznemiravanja vršenja tog prava.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman