Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-29/14 (V. Z.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Posjed
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-29/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 29/14, rješavajući apelaciju V. Z., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka

b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. studenog 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija V. Z. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900482 13 Rev 2 od 8. listopada 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 900482 12 Gž 2 od 21. siječnja 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. V. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 3. siječnja 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900482 13 Rev 2 od 8. listopada 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 900482 12 Gž 2 od 21. siječnja 2013. godine. Apelant je, također, 20. ožujka 2015. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje u predmetu Općinskog suda broj 58 0 P 900482 1413 do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Malo vijeće Ustavnog suda je Odlukom broj AP 29/14 od 15. travnja 2015. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbilo kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, kao i od Sulejmana Kevelja (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i od Grada Mostara (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 20. srpnja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni i Kantonalni sud i prvotuženi su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 27. srpnja do 30. kolovoza 2016. godine, dok drugotuženi nije odgovorio.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 900482 04 P od 25. svibnja 2009. godine obvezan je prvotuženi da apelantu plati iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i naknadi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 4.367,67 KM (stavak 1. izreke). Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio utvrđenje da je u odnosu na prvotuženog zakonit i savjestan posjednik stana - mansardne dogradnje u Mostaru (u daljnjem tekstu: sporni stan) na temelju ugovora o kupoprodaji zaključenog između prvotuženog kao prodavatelja i apelanta kao kupca 29. lipnja 1993. godine, ovjerenog kod Općinskog suda, prema kojem je predmet kupoprodaje sporni stan uz utvrđenu isplaćenu cijenu od 30.000,00 KM (tadašnjih DM), te da se utvrdi da su prvotuženi i drugotuženi pečaćenjem i predajom spornog stana na zahtjev prvotuženog omeli apelanta u njegovom zakonitom i savjesnom posjedu, te da su tuženi slijedom navedenih utvrđenja dužni vratiti apelantu u posjed sporni stan slobodan od stvari prvotuženog i trećih osoba (stavak 2. izreke). Navedenom presudom odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog (stavak 3. izreke). Apelant je obvezan drugotuženom naknaditi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu (stavak 4. izreke).

7. U obrazloženju presude Općinski sud je istaknuo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da su 29. lipnja 1993. godine apelant i prvotuženi zaključili kupoprodajni ugovor čiji je predmet sporni stan. Dalje je utvrđeno da je u ugovoru navedena cijena spornog stana (30.000.00 DM), potom da prvotuženi ima status vlasnika spornog stana. Međutim, kako je dalje utvrđeno, u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora prvotuženi je bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu. Nadalje je utvrđeno da je sporni stan vraćen prvotuženom u posjed na temelju rješenja drugotuženog od 14. travnja 2004. godine u skladu sa člankom 7. točka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da je primopredaja izvršena zapisnički 15. lipnja 2004. godine i prvotuženi uveden u posjed spornog stana. Dalje je utvrđeno da je prvotuženi 21. siječnja 2007. godine sa drugotuženim zaključio ugovor o kupoprodaji spornog stana, čime je postao njegov vlasnik. Također je utvrđeno da je svjedok V. Č. (brat apelantove supruge) izjavio da je on osobno sastavio ugovor o kupoprodaji od 29. lipnja 1993. godine, da je apelant prvotuženom predao novac u njegovom kafiću, ali da je novac brojan ispod stola. Nadalje je utvrđeno da je svjedok D. V. izjavio da je primopredaja novca obavljena u kafiću, ali da on novac nije brojao. Istaknuto je da je prvotuženi u svom iskazu naveo da je zaključenje navedenog kupoprodajnog ugovora obavljeno u uvjetima ratne opasnosti, da je bila učestala pojava upada pripadnika HVO-a u bošnjačke stanove, pa i u njegov stan, da su se vršila odvođenja iz stanova (da su dvojica njegovih susjeda odvedeni i ubijeni), a on i njegova obitelj da su maltretirani. Dalje je istaknuto da je prvotuženi u iskazu naveo da je zbog spomenutih događaja stupio u kontakt sa svjedokom V. Č. i potpisao predmetni ugovor koji nije pročitao, kao i da apelanta nikad nije upoznao, niti primio novac od njega. Općinski sud je kao prethodno pitanje u konkretnom slučaju utvrdio da je apsolutno ništav kupoprodajni ugovor od 29. lipnja 1993. godine i da kao takav ne proizvodi pravno dejstvo od momenta zaključenja, te da su zbog toga i sva davanja koja su izvršena u njegovom izvršenju bez osnove. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je primjenom članka 210. stavak 2. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) usvojio apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 30.000,00 KM, uz obrazloženje da je prvotuženi zahtijevani iznos stekao bez osnove, dok je odbio kao neutemeljen dio apelantovog tužbenog zahtjeva za utvrđenje smetanja posjeda i predaju spornog stana u posjed.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 900482 12 Gž 2 od 21. siječnja 2013. godine donesenom u ponovnom postupku (budući da je rješenjem Vrhovnog suda od 27. ožujka 2012. godine ukinuta ranija presuda Kantonalnog suda od 7. rujna 2010. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje) apelantov priziv je djelomično uvažen i prvostupanjska presuda preinačena u stavku 4. izreke tako što je odbijen zahtjev drugotuženog kojim je tražio da mu se naknade troškovi parničnog postupka (stavak 1. izreke). Priziv prvotuženog je uvažen, te je prvostupanjska presuda preinačena u stavku 1. izreke tako što je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se prvotuženi obveže da mu isplati iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka (stavak 2. izreke). Apelant je obvezan prvotuženom naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.283,00 KM (stavak 3. izreke).

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je u ponovnom postupku, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja (prethodna odluka tog suda je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda koji je utvrdio da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno), održao raspravu 27. prosinca 2012. godine na kojoj je ponovo proveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka V. Č. i D. V., te da je nakon ocjene provedenih dokaza odlučio o neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 30.000,00 KM. U obrazloženju takvog zaključka Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao visinu zahtijevanog iznosa od 30.000,00 KM, da je samo apelant tvrdio da je taj iznos dao prvotuženom koji je to kategorično osporavao, te da su oba svjedoka izjavila da nisu pratili brojanje novca jer je novac brojan ispod stola.

10. Protiv navedene presude apelant je podnio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 58 0 P 900482 13 Rev 2 od 8. listopada 2013. godine reviziju odbio kao neutemeljenu.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo da su nižestupanjski sudovi, odlučujući o prethodnom pitanju, pravilno zaključili da je apsolutno ništav kupoprodajni ugovor od 29. lipnja 1993. godine i da kao takav ne proizvodi pravno dejstvo. Nadalje je navedeno da apelant prizivom nije pobijao prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva (smetanje posjeda i predaja spornog stana u posjed). Vrhovni sud je utvrdio da je drugostupanjska presuda pravilna i zakonita. Dalje je istaknuto da je apelant u reviziji prigovarao da je u ponovnom postupku drugostupanjski sud, mimo zakonskih pravila i procedure, dao novu priliku prvotuženom da se sasluša kao parnična stranka i pored toga što se u prvostupanjskom postupku nije odazvao na poziv Suda (prvotuženi se tada nalazio u Norveškoj). Suprotno navedenom prigovoru, kako je utvrdio Vrhovni sud, drugostupanjski sud je dao jasno obrazloženje zašto je u smislu članka 163. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prvotuženog saslušao u svojstvu parnične stranke, to jeste da se nije radilo o novom dokazu, već o ponovnom provođenju već provedenog dokaza, da Sud u pravilu saslušava obje stranke u postupku što nalaže načelo ravnopravnosti i kontradiktornosti, a da u smislu članka 164. ZPP-a sud ima mogućnost donijeti odluku o saslušanju samo jedne stranke tek na glavnoj raspravi ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili se ne odazove na poziv suda. Kako se prvotuženi odazvao na poziv drugostupanjskog suda, a nije uskratio svoj iskaz, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je postupio drugostupanjski sud kada je na zakazanoj raspravi, shodno članku 217. stavak 2. ZPP-a, proveo ponovo već izvedeni dokaz - saslušanje parničnih stranaka.

12. Kod utvrđenih činjenica da je prvotuženi kupoprodajni ugovor potpisao pod prinudom u zamjenu za siguran izlazak iz grada Mostara sa obitelji, potom da saslušani svjedoci (koje je predložio apelant) nisu vjerodostojno i pouzdano potvrdili koliko je novca izbrojano i predato prvotuženom (oba svjedoka su izjavila da se novac brojao ispod stola, pa da nisu pratili brojanje), prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostupanjski sud je donio pravilnu odluku kada na temelju izvedenih dokaza i njihovom ocjenom nije utvrdio činjenice odlučne za udovoljavanje apelantovom tužbenom zahtjevu. Stoga je, kako je naveo Vrhovni sud, drugostupanjski sud pravilno postupio kada je o postojanju odnosno nepostojanju odlučnih činjenica zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 126. ZPP-a), ocijenivši da apelant nije dokazao odlučne činjenice o kojima ovisi utemeljenost tužbenog zahtjeva, odnosno visina zahtjeva za isplatu iznosa od 30.000,00 KM.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na efektivan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega je u predmetnom postupku apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen. Apelant navodi da je Kantonalni sud u ponovnom prizivnom postupku upotpunjavao postupak navodno izvođenjem već izvedenih dokaza, čime je, prema apelantovom mišljenju, počinio povredu članka 217. stavak 2. u svezi sa člankom 164. ZPP-a. Ističe da je u prvostupanjskom postupku proveden dokaz saslušanjem parničnih stranaka na temelju članka 163. ZPP-a, pa kako se uredno obaviješteni prvotuženi nije odazvao pozivu taj dokaz je proveden prema članku 164. ZPP-a saslušanjem samo jedne strane. Naime punomoćnik prvotuženog je kod ponovljenog urednog poziva odustao od prijedloga saslušanja prvotuženog u svojstvu parnične stranke, dakle prvotuženi se po pravilnoj primjeni ZPP-a odrekao prava da bude saslušan kao parnična stranka (što proizlazi iz zapisnika Općinskog suda). Međutim, kako smatra apelant, Kantonalni sud je pozivajući prvotuženog ponovo kao parničnu stranku i bez prijedloga u tom pravcu, povlašćivao prvotuženog na štetu apelanta prekoračivši ovlaštenja u ponovnom postupku (članak 253. u svezi sa člankom 228. ZPP-a). Time je, prema apelantovom mišljenu, povrijeđeno njegovo pravo na jednakost stranaka u postupku i pravo na jednakost pred zakonom. Dalje je naveo da je Vrhovni sud apelantove revizijske navode da se radilo o novom dokazu odbio kao neutemeljene, čime je preferirao prvotuženog. Apelant smatra da je time diskriminiran, i to na nacionalnoj osnovi. Također, apelant smatra da su redoviti sudovi u osporenim odlukama na paušalan i površan način zaključili da po pravilu tereta dokazivanja apelant nije dokazao da je izvršio isplatu cijene za sporni stan prvotuženom. Apelant ističe da je nesporno platio prvotuženom potraživani iznos. Smatra da je zbog nepravičnih odluka sudova ostao i bez stana i bez imovine. Također je istaknuo da mu je povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek jer je imao samo formalnu mogućnost izjave revizije, te budući da Vrhovni sud osporenom odlukom nije sankcionirao propuste Kantonalnog suda taj pravni lijek nije bio efektivan.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da ostaje pri razlozima danim u odluci tog suda, te da su apelantove tvrdnje o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji neutemeljene. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

16. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju istaknuo da su navodi apelacije neutemeljeni, te predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06)) relevantne odredbe glase:

Članak 7. stavak 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Članak 163.

Na prijedlog stranke, sud će odrediti izvođenje dokaza saslušanjem stranaka.

Članak 164.

Sud će odlučiti da se sasluša samo jedna stranka, ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili se ne odazove pozivu suda.

Članak 217. stavak 2.

(2) Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog ustanovljenja činjeničnog stanja potrebito pred drugostupanjskim sudom ustanoviti nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku potrebito održati raspravu pred drugostupanjskim sudom.

Članak 228.

Prvostupanjski sud je dužan, odmah po primitku rješenja drugostupanjskog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka rješenja drugostupanjskoga suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju.

Članak 253.

Ako u čl. 237. do 252. ovoga zakona nije što drugo određeno, u postupku u povodu revizije na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredaba o održavanju rasprave pred drugostupanjskim sudom.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 900482 13 Rev 2 od 8. listopada 2013. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelant je osporenu presudu primio 8. studenog 2013. godine, a apelacija je podnesena 3. siječnja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer, ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je apelacija očigledno (prima facie) neutemeljena.

21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zatim članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj uz Europsku konvenciju, kao i pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te članka 13. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

24. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

25. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko pravne prirode u kojem je apelant potraživao isplatu novčanog iznosa, odnosno povrat u posjed spornog stana, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

26. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovitih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava.

27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

29. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom parničnom postupku redoviti sudovi odlučivali na tri sudske instance, te da je u konačnici Vrhovni sud donio odluku kojom je odbijen apelantov zahtjev da mu prvotuženi isplati potraživani novčani iznos. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant u provedenom postupku isticao prizivne i revizijske prigovore, o kojima su redoviti sudovi odlučili i dali razloge za svoje odluke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud djelomično usvojio apelantov priziv (u svezi s naknadom troškova drugotuženom), a da je Vrhovni sud, potvrđujući drugostupanjsku presudu (u dijelu kojim je apelant odbijen sa zahtjevom za isplatu potraživanog novčanog iznosa), dao razloge zašto apelantovi revizijski prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Također, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelacijskim navodima ponavlja svoje tvrdnje koje je već isticao u parničnom postupku i o kojima su redoviti sudovi dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

30. Nadalje, u odnosu na apelantove tvrdnje da su sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili procesno pravo a time povrijedili i apelantovo pravo na jednakost stranaka u postupku i pravo na jednakost pred zakonom jer je Kantonalni sud na održanoj raspravi saslušao kao parničnu stranku prvotuženog iako se on u prvostupanjskom postupku nije odazvao na poziv Suda, a njegov punomoćnik odustao od prijedloga saslušanja prvotuženog u svojstvu parnične stranke, Ustavni sud zapaža da je navedene apelantove prigovore Vrhovni sud detaljno razmotrio i dao obrazloženje zašto su oni neutemeljeni, shodno čl. 164. i 217. stavak 2. ZPP-a. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naveo jasne i razumne razloge zašto se u danim okolnostima nije radilo o novom dokazu, već o ponovnom provođenju već provedenog dokaza, pri čemu je Vrhovni sud cijenio okolnosti da je Kantonalni sud na provedenoj raspravi u odnosu na prvotuženog koji se odazvao pozivu odlučio shodno članku 164. ZPP-a. U odnosu na apelantove navode da mu je zbog saslušanja prvotuženog na raspravi pred Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na jednakost stranaka u postupku i pravo na jednakost pred zakonom, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi upravo vodili računa o načelima ravnopravnosti stranaka u postupku i načelu kontradiktornosti budući da je apelant, sudjelujući na raspravi kao parnična stranka imao mogućnost iznijeti svoje argumente i dokaze, kao i komentirati i svojim argumentima osporavati izjave prvotuženog, što je apelant i činio. Stoga, Ustavni sud smatra istaknute apelacijske navode neutemeljenim. Imajući u vidu da je Kantonalni sud na raspravi provedenoj shodno članku 217. stavak 2. ZPP-a, na kojoj se u pravilu saslušavaju obje parnične stranke shodno načelima ravnopravnosti stranaka i kontradiktornosti, kao parničnu stranku saslušao prvotuženog u skladu sa člankom 164. ZPP-a, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode da je Kantonalni sud time prekoračio ovlaštenja koja ima prema članku 253. u svezi sa člankom 228. ZPP.

31. Glede apelantovih navoda da su sudovi proizvoljno primijenili članak 126. ZPP-a, Ustavni sud, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje prema kojem apelant nije dokazao odlučne činjenice u svezi s njegovim tvrdnjama da je prvotuženom isplatio iznos od 30.000,00 KM, o kojima ovisi utemeljenost tužbenog zahtjeva, odnosno visina zahtjeva, te polazeći od sadržaja odredbi članka 7. stavak 1., čl. 123. i 126. ZPP-a, ne nalazi bilo kakve elemente proizvoljnosti u primjeni procesnog zakona na koje se apelant poziva. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebice zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio relevantnu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

32. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na učinkovit pravni lijek

33. Članak 13. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svatko kome su povrijeđena prava i slobode, koji su predviđeni u ovoj konvenciji, ima pravo na učinkovit pravni lijek pred domaćim vlastima...

34. Prema pravnoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj članak zahtijeva da se osigura pravni lijek u svezi sa pravima garantiranim Europskom konvencijom. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno u svezi s pravom na pravično suđenje.

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku imao i koristio mogućnost podnošenja priziva i revizije kao konačnog pravnog lijeka. Dakle, očigledno je da je apelant imao na raspolaganju i koristio pravne lijekove predviđene ZPP-om. Također, nesporno je da Kantonalni i Vrhovni sud koji su donijeli osporene odluke, imaju potpunu jurisdikciju, što znači da mogu prema propisanim pravnim lijekovima donositi obvezujuće odluke, što je i glavna karakteristika tzv. remedijalne efektivnosti kao jednog od elemenata instituta „učinkovitog pravnog lijeka“. Činjenica da rezultat ovih pravnih lijekova nije imao pozitivne posljedice za apelanta, sama po sebi, ne predstavlja kršenje prava na učinkovit pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.

Pravo na nediskriminaciju

36. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

Članak 14. Europske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

37. Iako apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stavak 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran u smislu da je zbog svoje nacionalne pripadnosti tretiran drugačije u odnosu na druge osobe u identičnoj ili sličnoj situaciji. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, također, neutemeljeni. Pravo na imovinu

39. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljenim.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne razloge za svoje odluke, te kada iz njih ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu.

41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Nema kršenja prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je apelant imao na raspolaganju i koristio pravne lijekove predviđene ZPP-om, o kojima su odlučivali sudovi pune jurisdikcije.

43. Također, nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji.

44. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-29/14 (V. Z.) | Sudska praksa | Aktio