Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-673/15 (R. M.,S. Š.,D. J.,B. K. i A. M.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-673/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-673/15, rješavajući apelacije Remzije Mulahasanovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Remzija Mulahasanović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 167566 12 Rsž od 17. decembra 2014. godine;

Samir Šabanić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013710 14 Gž od 13. januara 2015. godine;

Dalibor Jovković protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013711 14 Gž od 12. januara 2015. godine;

Boro Kaurinović protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 047959 14 Už od 19.

januara 2015. godine;

Adil Mostarlić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129501 11 Rsž od 7. januara 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-673/15

1. Remzija Mulahasanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 12. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 167566 12 Rsž od 17. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje Odbora državne službe za žalbe FBiH od 24. septembra 2010. godine kao i rješenje Glavnog inspektora Federalnog ministarstva finansija

– Finansijska policija Sarajevo (tuženi), da se naloži tuženom da apelanta vrati na poslove i zadatke finansijskog inspektora ili druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj radnoj spremi i radnom iskustvu uz naknadu dospjele plaće za oktobar 2010. godine, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tuženog (državni službenik u Odsjeku za inspekcijski nadzor Tuzla, Odjeljenje za inspekcijski nadzor Finansijske policije), da mu je rješenjem tuženog od 9. avgusta 2010. godine prestao radni odnos zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, uz pravo na otpremninu, da je apelant protiv navedenog rješenja izjavio žalbu Odboru državne službe za žalbe koji je rješenjem od 24. septembra 2010. godine odbio žalbu. Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju, s obzirom na apelantov status državnog službenika, trebalo primijeniti odredbu Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH kojom je određeno da se državnom službeniku može utvrditi prestanak radnog odnosa ispunjenjem jednog od dva uslova i to: ili navršenjem 65 godina života ili navršenjem 40 godina penzijskog staža. Dakle, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je apelant ispunio uslov navršavajući 40 godina penzijskog staža, što je tuženi i konstatovao u svom rješenju od 9. avgusta 2010. godine, pa je utvrđeni prestanak radnog odnosa apelanta zakonit. Naime, članom 51. stav 1. tačka b) Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH je propisano da državnom službeniku prestaje radni odnos u organu državne službe ispunjavanjem zakonskih godina života, odnosno navršavanjem 40 godina penzijskog staža, dok je članom 52. istog zakona propisano da državnog službenika razrješava rukovodilac organa državne službe prema prethodno pribavljenom mišljenju Agencije za državnu službu Federacije BiH. S obzirom da su se kod apelanta stekli uslovi za prestanak radnog odnosa zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, to su ispunjeni uslovi iz navedenog člana 51. stav 1. tačka b) Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH odnosno, tuženi je donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta, zaključio je na kraju Kantonalni sud.

AP-743/15

2. Samir Šabanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Damir Alagić advokat iz Sarajeva, podnio je 18. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013710 14 Gž od 13. januara 2015. godine. Apelant je 21. maja 2015. godine dostavio sudu i rješenje Suda BiH broj S1 3 P 013710 15 Rev od 12. maja 2015. godine kojim je apelantova revizija, u predmetnom postupku, odbačena kao nedopuštena. S obzirom na navedeno konstatuje se da je presuda Suda BiH, protiv koje je i podnesena apelacija, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim traži da se poništi rješenje tužene (Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara BiH, Odbor za žalbe policijskih službenika) od 30. maja 2013. godine i predmet vrati tuženoj na ponovni postupak. U svom obrazloženju Sud BiH navodi da je rješenjem, čije se poništenje zahtijeva, odbijena apelantova žalba i potvrđeno je rješenje Disciplinske komisije Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH na osnovu utvrđenja da je apelant, sa policijskim službenicima sa kojima je obavljao službu, propustio obavijestiti neposrednog rukovodioca o izvršenoj radnji lijepljenja folije na novopostavljenoj kućici. Dalje se navodi da provedeni dokazi potvrđuju da je apelant u vrijeme preduzimanja radnji koje mu se stavljaju na teret (rješenjem na koje je uložio žalbu), usmeno upozoren o nedozvoljenosti preduzimanja bilo kakvih radnji na novim policijskim kućicama i da kada su se takve radnje obavile lijepljenjem zatamnjene folije, o istim nije obavijestio nadređene za koje je znao da treba da daju odobrenje za izvršene promjene. Također se navodi da sve činjenice, na kojima se zasniva osporavana odluka drugostepene disciplinske komisije, u pogledu radnji u kojima se ostvaruju bitna obilježja povrede službene dužnosti koja je apelantu stavljena na teret, proizlaze iz provedenih dokaza. Sud BiH navodi da je predmet tužbenog zahtjeva poništenje samo drugostepenog rješenja, a ne i prvostepenog kojim je apelantu izrečena novčana kazna zbog učinjene teže povrede službene dužnosti, pa su, obzirom da ove dvije odluke čine pravno jedinstvo, oba rješenja trebala biti predmet poništenja. Sud BiH je istakao da u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva primjenom odredbe člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH može ispitati samo zakonitost i pravilnost drugostepenog rješenja kojim je odbijena žalba apelanta, ne ulazeći u pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenom disciplinskom postupku. S tim u vezi, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je pobijana odluka zakonita iz razloga što je Odbor za žalbe policijskih službenika prema zapisniku o vijećanju od 30. maja 2013. godine proveo proceduru odlučivanja o žalbi u skladu sa odredbama čl. 121. stav 4 i 122. Zakona o policijskim službenicima.

AP-744/15

3. Dalibor Jovković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Damir Alagić advokat iz Sarajeva, podnio je 18. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013711 14 Gž od 12. januara 2015. godine. Apelant je 21. maja 2015. godine dostavio sudu i rješenje Suda BiH broj S1 3 P 013711 15 Rev od 6. maja 2015. godine kojim je apelantova revizija, u predmetnom postupku, odbačena kao nedopuštena. S obzirom na navedeno konstatuje se da je presuda Suda BiH, protiv koje je i podnesena apelacija, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim traži da se poništi rješenje tužene (Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara BiH, Odbor za žalbe policijskih službenika) od 21. juna 2013. godine i predmet vrati tuženoj na ponovni postupak. U svom obrazloženju Sud BiH navodi da pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja Odbora za žalbe policijskih službenika od 21. juna 2013. godine nije dovedena u sumnju navodima žalbe. Naime, apelant u žalbi osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja i ukazuje na razloge nezakonitosti odluke prvostepene disciplinske komisije. Pri tome žalba zanemaruje da je predmet pobijanja u konkretnoj parnici bila samo odluka drugostepene disciplinske komisije kojom je odbijena žalba apelanta. Dalje se navodi da predmet tužbenog zahtjeva u sporu o zakonitosti izrečene disciplinske mjere treba da bude prvostepena i drugostepena odluka disciplinskih organa, te da samo u takvom slučaju sud može preispitati zakonitost konačne odluke o izrečenoj disciplinskoj sankciji u postupku kao cjelini i cijeniti da li utvrđeno činjenično stanje proizilazi iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku. Sud BiH je istakao da u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva primjenom odredbe člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH može ispitati samo zakonitost i pravilnost drugostepenog rješenja kojim je odbijena žalba apelanta, ne ulazeći u pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenom disciplinskom postupku. S tim u vezi, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je pobijana odluka zakonita iz razloga što je Odbor za žalbe policijskih službenika prema zapisniku o vijećanju od 18. juna 2013. godine proveo proceduru odlučivanja o žalbi u skladu sa odredbama čl. 121. stav 4 i 122. Zakona o policijskim službenicima.

AP-962/15

4. Boro Kaurinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 2. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 047959 14 Už od 19. januara 2015. godine. Apelant je 16. marta 2015. godine dopunio apelaciju. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi rješenje tužene (Apelacione komisije Kancelarije gradonačelnika Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine) od 29. maja 2012. godine i rješenje Gradonačelnika od 2. aprila 2012. godine, te da se obaveže tužena da mu isplati razliku plate za svaki mjesec od 30. oktobra 2008. godine do pravosnažnosti presude i naknadi sve troškove upravnog spora. U konkretnom upravnom postupku, koji se tiče prestanka radnog odnosa apelanta (službenika u organima uprave Brčko Distrikta) zbog navršenih potrebnih godina života i staža za sticanje prava na penziju, kao i u upravnom postupku koji je prethodio ovom sporu, nesporno je utvrđeno da je apelant na dan 30. oktobar 2008. godine navršio 65 godina života i 33 godine, pet mjeseci i jedan dan staža osiguranja. S tim u vezi, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud, prvostepeni upravni organ, donoseći odluku da apelantu radni odnos prestaje sa navedenim danom (isto se odnosi i na drugostepeni upravni organ) pravilno je primijenio u tom momentu važeću odredbu člana 117. Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kojom je propisano da službeniku prestaje rad u službi navršenjem potrebnih godina života i staža u skladu sa posebnim propisima kojima se regulišu prava na penziju i penzijsko-invalidsko osiguranje, imajući u vidu da odredba člana 75. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u stavu 1. reguliše da pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja. Vezano za žalbene navode apelanta u pogledu retroaktivnog dejstva prvostepenog upravnog akta Apelacioni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o povredi načela vremenskog važenja zakona, budući da je nakon poništenja upravnih akata donesenih u upravnom sporu, koji je pred Osnovnim sudom Brčko distrikta Bosne i Hercegovine vođen pod brojem 96 0 U 003797 09 U, konkretna upravna stvar vraćena u stanje prije poništenja tih rješenja, pa je i rješenje gradonačenika u ponovnom postupku, odnosno prvostepeni upravni akt o prestanku radnog odnosa apelanta, u suštini deklaratornog karaktera. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 335. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 32. Zakona o upravnim sporovima.

AP-1192/15

5. Adil Mostarlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ribnica, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 19. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129501 11 Rsž od 7. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, uvažena je žalba tuženog (GP Bosnaputevi d.d. Sarajevo) i preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog od 24. septembra 2009. godine o otkazu ugovora o radu apelantu, da se naloži tuženom da apelantu uspostavi radno pravni status počev od 27. septembra 2009. godine, isplati plate i uplati pripadajuće doprinose za određeni period, te naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik kod tuženog na radnom mjestu KV tesara, da je radni odnos kod tuženog zasnovao na određeno vrijeme zaključenjem ugovora o radu dana 26. septembra 2007. godine i 27. septembra 2008. godine, da je članom 2. zaključenih ugovora propisano i među strankama kao ugovaračima dogovoreno da se ugovor zaključuje na godinu dana tj. na određeno vrijeme, kao i da je 24. septembra 2009. godine tuženi rješenjem o prestanku ugovora o radu utvrdio prestanak radno pravnog statusa apelanta sa danom 27. septembar 2009. godine, radi isteka ugovora o radu. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 19. stav 4. Zakona o radu kojom je propisano da ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda u pogledu pravne ocjene radno pravnog statusa apelanta (član 18. stav 2. Zakona o radu), iz razloga što je prvostepeni sud cijenio da je apelantov radni odnos iz osnova zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Naime, kako ističe Kantonalni sud, iz utvrđenih činjenica proizlazi da apelant nije radio kod tuženog duži period od dvije godine bez prekida, te da se nisu ispunili zakonom propisani uslovi niti pravne posljedice da je tužitelj zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme kod tuženog, te u skladu s tim i obaveza tuženog da apelanta vrati na rad i rasporedi ga na odgovarajuće radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. Dakle, u konkretnom slučaju tuženi je postupio shodno članu 86. stav 1. tačka 6. Zakona o radu, kojom odredbom je propisano da je kao način prestanka ugovora o radu i istek vremena na koji je ugovor zaključen, zaključio je na kraju Kantonalni sud.

Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-673/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-673/15 (R. M.,S. Š.,D. J.,B. K. i A. M.) | Sudska praksa | Aktio