Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-680/14 (M. K.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-680/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine u predmetu broj AP-680/14, rješavajući apelaciju Mire Kičema, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Kičema podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 00136 12 Rev 2 od 12. novembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Kičema (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Prijedora, koju zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 11. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 00136 12 Rev 2 od 12. novembra 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 Rs 000136 11 Rs od 27. januara 2012. godine poništeni su kao nezakoniti: rješenje „Arcelor Mittal“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 81-130/04 od 20. septembra 2004. godine, odluka tuženog broj A-315/04-12-601 od 30. decembra 2004. godine, odluka tuženog broj B-579/10 od 13. decembra 2010. godine i odluka tuženog broj B-007/11-01-0010 od 10. januara 2011. godine, te je tuženi obavezan da apelanticu vrati na radno mjesto operater telefonske centrale ili drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stučnoj spremi i da joj za perod od januara 2005. godine do novembra 2011. godine isplati neisplaćene plate na način pobliže opisan tom presudom.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je apelantica bila radnik RŽR „Ljubija“ Prijedor od 1984. godine; da je kod RŽR „Ljubija“ Prijedor radila na poslovima telefoniste do 1992. godine, kada je prestala sa radom i upućena na čekanje posla; da je 30. aprila 2004. godine između RŽR „Ljubija“ a.d. Prijedor i „LNM“ (u daljem tekstu: osnivači) zaključen ugovor o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću za proizvodnju željeznih i drugih ruda „Novi rudnici Ljubija“ d.o.o. Prijedor (koji je kasnije promijenio naziv u „Mittal Rudnici Prijedor“ d.o.o. Prijedor - kako je sada označen tuženi), da se Ugovorom o osnivanju (član 17.) tuženi obavezao preuzeti sve zaposlene radnike osnivača RŽR „Ljubija“ Prijedor i za njih izmiriti pripadajuća prava i obaveze; da je tuženi sa apelanticom 16. avgusta 2004. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je apelanticu rasporedio na radno mjesto SS upravni tehničar sa srednjom upravnom školom; da je tuženi odlukom broj 81-130/04 od 20. septembra 2004. godine apelantici otkazao ugovor o radu u smislu odredaba člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu RS, jer je iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga prestala potreba za radom apelantice; da je odlukom tuženog broj A-315/04-12-601 od 30. decembra 2004. godine odbijen prigovor apelantice na odluku kojom joj je otkazan ugovor o radu; da je apelantici slijedom utvrđene dinamike, a shodno članu 5. Sporazuma o načinu i dinamici izmirenja preuzetih obaveza tuženi isplatio 3.453,50 KM; da je tuženi prije prestanka radnog odnosa apelantici, a kada se ista nalazila na spisku neraspoređenih radnika, raspisao interni oglas za prekvalifikaciju i dokvalifikaciju za određena radna mjesta, na koji oglas se apelantica nije javila; da je prema Pravilniku o sistematizaciji poslova i radnih zadataka od 25. oktobra 2004. godine predviđeno radno mjesto operater telefonske centrale sa jednim izvršiocem srednje PTT škole IV stepena; da je na radno mjesto operater na telefonskoj centrali 31. marta 2005. godine primljena V.R. sa završenom školom mješovitih struka i stručnim nazivom proizvođač keksa i vafla III stepen.

4. S obzirom na naprijed utvrđeno činjenično utvrđenje, Osnovni sud je zaključio da su odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelantici nezakonite, budući da je istima povrijeđena odredba člana 126. Zakona o radu RS (prečišćeni tekst - „Službeni glasnik RS“ broj 55/07; u daljnjem tekstu: ZR) kod činjenice da je na radno mjesto operater telefonske centrale, na kojem je radila apelantica i dobila otkaz ugovora o radu, u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa apelantici, tuženi primio drugo lice, u ovom slučaju V.R., koja ima istu stručnu spremu kao apelantica, a da pri tome apelantici nije ponudio zaposlenje.

5. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 000136 12 Rsž od 22. avgusta 2012. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda Osnovnog suda od 27. januara 2012. godine potvrđena. Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i zaključak tog suda u pogledu zakonitosti prestanka radnog odnosa apelantice.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 00136 12 Rev 2 od 12. novembra 2013. godine usvojena je revizija tuženog i presuda Okružnog suda od 22. avgusta 2012. godine preinačena na način da se žalba tuženog usvaja, presuda Osnovnog suda od 27. januara 2012. godine preinačava, tako što se zahtjev apelantice u cjelosti odbija.

7. U obrazloženju revizione odluke je navedeno da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne. Obrazlažući svoj stav, Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 113. stav 1. tačka 2. i stav 2. ZR propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika (stav 1.). Otkaz ugovora o radu u slučaju iz tačke 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.(stav 2). Zatim je navedeno da je odredbama člana 126. ZR propisano da ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu člana 124. ovog Zakona namjerava da zaposli određen broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, dužan je da, prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima, ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu. Pravilnim tumačenjem odredaba člana 126. ZR proizlazi, po ocjeni Vrhovnog suda, da je poslodavac dužan, pod uslovima propisanim naprijed navedenom zakonskom odredbom, da ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu, samo u slučaju, ukoliko namjerava da zaposli određen broj radnika sa istom stručnom spremom koji do tad nisu bili zaposleni kod tuženog, a ne i u slučaju kada je u pitanju preraspodjela radnika unutar samog tuženog. Kod činjenice da je tuženi 31. marta 2005. godine primio V.R. na radno mjesto operatera telefonske centrale, sa kojom je već ranije imao zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 16. avgusta 2004. godine, pravilno se prema mišljenju Vrhovnog suda revizijom tuženog ukazuje da je nepravilan stav nižestepenih sudova da se odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelantici zasnivaju na povredama odredaba člana 126. ZR.

8. Potom je navedeno da, prema Pravilniku o sistematizaciji poslova i radnih zadataka od 25. oktobra 2004. godine, za radno mjesto operater telefonske centrale je predviđen jedan izvršilac sa srednjom PTT školom IV stepen. Kako apelantica ima završenu srednju upravnu školu sa stručnim nazivom SS upravni tehničar, revizioni sud je istakao da je jasno da apelantica ne ispunjava uslove za radno mjesto operatera telefonske centrale, jer ista nema stručnu spremu koja se zahtjeva za ove poslove, shodno naprijed navedenom Pravilniku. Sama činjenica da je na radno mjesto operatera telefonske centrale primljena V.R., koja također sa završenom školom mješovitih struka i stručnim nazivom proizvođač keksa i vafla - III stepen nema adekvatnu stručnu spremu za to radno mjesto, po ocjeni Vrhovnog suda, ne utječe na zaključak da apelantica ne može s uspjehom isticati postavljeni zahtjev, jer ona ne ispunjava uslove za radno mjesto operatera telefonske centrale, a niti je, u smislu odredaba člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07. 49/09 i 61/13 - u daljnjem tekstu: ZPP), dokazala da su odluke tuženog na osnovu kojih joj je prestao radni odnos zasnovane na pogrešnoj primjeni odrebaba čl. 124. i 125. ZR. Naprotiv, Vrhovni sud je istakao da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tuženi, otkazujući apelantici ugovor o radu u smislu odredaba člana 113. stav 1. tačka 2. i stav 2. ZR, pravilno primijenio odredbe člana 124., 125. i 126. ZR. Kako apelantica ne ispunjava uslove za radno mjesto operater telefonske centrale, bez utjecaja je na drugačiji zaključak Vrhovnog suda činjenica da je apelantica kao radnik RŽR ,,Ljubija“ radila na poslovima operatera telefonske centrale. Ta činjenica bila bi od utjecaja samo pod uslovom da apelantica ispunjava uslove za radno mjesto operater telefonske centrale. Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom člana 250. stav 1. u vezi sa članom 456 a) ZPP.

9. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog načina na koji je u predmetnoj pravnoj stvari radi zaštite prava iz radnog odnosa Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Osim prava na pravično suđenje, apelantica se pozvala i na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, navodeći da je osporenom odlukom Vrhovnog suda diskriminisana po osnovu pola stavljanjem u neravnopravan položaj u odnosu na druga lica zbog toga što je u vrijeme kada je dobila otkaz koristila porodiljsko odsustvo, na koje je ostvarila pravo u smislu odredbe člana 73. stav 1. ZR.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Apelantica smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. relevantne odredbe Zakona o radu. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom radnom sporu, jasno ukazao da u okolnostima konkretnog predmeta nije prekršena odredba člana 126. ZR, zauzimajući pravni stav da bi u smislu naprijed navedene zakonske odredbe obaveza tuženog kao poslodavca da ponudi zaposlenje apelantici kao radnici kojoj je otkazan ugovor o radu, postojala samo u situaciji postojanja namjere tuženog da zaposli novog radnika koji nije bio zaposlen kod tuženog. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da u okolnostima konkretnog predmeta nije došlo do zapošljavanja „novog“ radnika, već da se radilo o preraspodjeli radnika unutar samog tuženog, s obzirom da je V.R. (koja je zaposlena na radno mjesto na kojem je radila apelantica) imala zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa tuženim od 16. avgusta 2004. godine. Osim toga, pravni stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice u konkretnom slučaju Vrhovni sud je obrazložio i činjenicom da apelantica ne ispunjava formalne uslove za radno mjesto operatera telefonske centrale, jer ista nema stručnu spremu koja se zahtjeva za ove poslove, shodno Pravilniku o sistematizaciji poslova i radnih zadataka tuženog od 25. oktobra 2004. godine. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe (koje su citirane u obrazloženju osporene odluke) sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao taj sud u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno navodima apelantice, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Zatim, u odnosu na apelacione navode koji se tiču zabrane diskriminacije na osnovu pola, Ustavni sud konstatuje da apelantice ove navode zasniva na nespornoj činjenici da je odluka o prestanku njenog radnog odnosa donesena tokom trajanja njenog porodiljskog odsustva. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je odredbom člana 73. stav 1. ZR, a na koju odredbu se apelantica pozvala u apelacionim navodima, propisano da za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta, žena ima pravo na porodiljsko odsustvo u trajanju od jedne godine neprekidno, a za blizance i svako treće i naredno dijete, u trajanju od 18 mjeseci neprekidno. Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju tuženi kao poslodavac nije apelantici onemogućio korištenje porodiljskog odsustva, niti je otkaz ugovora o radu apelantica dobila zbog korištenja porodiljskog odsustva, već zbog prestanka za potrebom rada radnika iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga. Također, Ustavni sud primijećuje da je u radnom zakonodavstvu Republike Srpske zabrana otkaza ugovora za vrijeme trudnoće i porodiljskog odsustva propisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 20/07) koji je stupio na snagu 30. marta 2007. godine, dakle nakon donošenja odluke o otkazu o radu apelantice (20. septembra 2004. godine). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-680/14 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio