Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3033/16 („UniCredit Bank“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3033/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3033/16, rješavajući apelaciju „UniCredit Bank“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „UniCredit Bank“ a.d. Banja Luka, protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 049600 15 Gž 2 od 26. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „UniCredit Bank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska firma "Sajić" o.d. Banja Luka, podnio je 13. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 049600 15 Gž 2 od 26. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, usvojena je žalba tražitelja izvršenja (J. B.), pa je usvojen prijedlog za izvršenje tražioca izvršenja, tako što se dozvoljava izvršenje protiv apelanta pravnog slijednika „Nove Banjalučke banke“ a.d. Banja Luka, a ova kao pravni slijednik „Banjalučke banke“ a.d. Banja Luka, radi namirenja novčanih potraživanja po izvršnoj presudi.

2. U obrazloženju Okružnog suda se, između ostalog, navodi da je u ponovnom postupku, prvostepeni sud donio rješenje od 4. jula 2003. godine protiv „Nove Banjalučke banke“ kao izvršenika, tako da je obavezu isplate predmetnog iznosa odredio „Novoj Banjalučkoj banci“, da su protiv tog rješenja, žalbu izjavile stranke, pa je Okružni sud rješenjem od 27. oktobra 2008. godine ukinuo rješenje od 4. jula 2003. godine i predmet vratio na ponovni postupak u kojem je naloženo da se predmetno potraživanje tražioca izvršenja treba uskladi u smislu odredbe člana 4. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje koji se primjenjuje od 15. aprila 2006. godine. Dalje se navodi, da je u ponovnom postupku, tražilac izvršenja pismenim podneskom uredio prijedlog, te je kao izvršenike označio apelanta kao pravnog slijednika „Nove Banjalučke banke“, te Bosnu i Hercegovinu i Republiku Srpsku i predložio isplatu iznosa u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu Republike Srpske kao lex specialis propisa u skladu s kojim se vrši isplata obaveze po osnovu devizne štednje deponovane kod banaka na teritoriji Republike Srpske do 31. decembra 1991. godine, izmirenjem kroz obveznice sa rokom dospijeća 14 godina. Okružni sud ističe, da odlučujući o prijedlogu tražioca izvršenja prvostepeni sud donosi pobijano rješenje od 10. novembra 2015. godine kojim djelimično usvaja prigovor izvršenika (Republike Srpske) i prigovor tražioca izvršenja te izvršenje potraživanja tražioca izvršenja po izvršnoj ispravi određuje emisijom dugoročnih obveznicama sa rokom dospijeća od pet godina, od dana emisije, a u skladu sa Zakonom o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj. Također se navodi, da je protiv tog rješenja žalbu izjavio tražilac izvršenja, nezadovoljan odlukom prvostepenog suda, tvrdeći da prvostepeni sud nije razriješio pitanje pasivne legitimacije izvršenika, te da se u konkretnom slučaju ne može odrediti izvršenje emisijom obveznica, jer se radi o čistom obligacionim odnosu koji je proistekao iz ugovora prema kojem se izvršenik (Banka) obavezala izvršiti vraćanje deponovanog iznosa uvećanog za iznos ugovorene kamate i to na dan 1. septembar 1993. godine, od kada nije platio glavni dug pa je pao u docnju i od tada mu teku zakonske zatezne kamate. Okružni sud konstatuje, da imajući u vidu sadržaj podneska koji se nalazi u spisu, a koji je izdat od strane Privredne banke Sarajevo Filijala Banja Luka dana 22. novembra 1978. godine (banka koja je dala stambeni kredit predniku tražioca izvršenja), proizlazi da je u cilju sticanja prava na kredit prednik tražioca izvršenja otvorio partiju neopozivog oročavanja dinarskih-deviznih sredstava na određeni rok u iznosu od 50.000,00 dinara u protuvrijednosti 5.202,57 DM. Stoga Okružni sud cijeni da se u konkretnom slučaju ne radi o staroj deviznoj štednji, kako je to pogrešno zaključeno u odluci od 27. oktobra 2008. godine, već da se radi o oročenim dinarskim sredstvima u protuvrijednosti strane valute DM, pa su stoga osnovani navodi žalbe da se način isplate tražiocu izvršenja po osnovu izvršne isprave ne može vezati za odredbe Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i da kao izvršenik ne treba biti označena Republika Srpska. Po ocjeni Okružnog suda, u konkretnom slučaju iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je materijalno pravni odnos zasnovan između banke i tražioca izvršenja, pa se obaveza u gotovini može jedino nametnuti banci-apelantu, koja je legitimisana u konkretnom izvršnom postupku kao izvršenik.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3033/16 („UniCredit Bank“ a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio