Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1481/14 (B. B.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Suvlasništvo
  • Smetanje posjeda
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1481/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1481/14, rješavajući apelaciju Beriše Burina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Beriše Burina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 008266 13 Rev od 23. januara 2014.

godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 008266 13 Gž od 1. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 008266 93 P od 25. oktobra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Beriša Burin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Mensur Hodžić, advokat iz Zenice, podnio je 2. aprila 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 008266 13 Rev od 23. januara 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 008266 13 Gž od 1. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 008266 93 P od 25. oktobra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda te od Kazimira Bojića, Fahre Pekmezovića i Mukadese Mujagić (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetužena ili tuženi) zatraženo je 10. oktobra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, drugotuženi zastupan po Taibi Purišević, advokatici iz Sarajeva, i trećetužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 24. oktobra 2016. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 36 0 P 008266 93 P od 25. oktobra 2012. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, utvrđeno je da su ništavi i bez pravne valjanosti zapisnik o primopredaji nekretnina od 18. decembra 1992. godine, izjava od 29. decembra 1992. godine i ugovor o zamjeni nekretnina od 19. juna 1997. godine sačinjeni između prvotuženog i drugotuženog u vezi dijela poslovnog prostora pravnog prednika apelanta Beriša Ešrefa (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanta) u prizemlju zgrade u Ulici Stanislava Traupa u Kaknju, površine 13,70 m , kojeg je prvotuženi 20. decembra 1992. godine oduzeo od prednika apelanta i pregradio, te ustupio drugotuženom, a koji je do tada bio vlasništvo i nesmetan posjed prednika apelanta. U preostalom dijelu su zapisnik o primopredaji nekretnina, izjava i ugovor o zamjeni nekretnina ostali na snazi. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev da se tuženi obavežu na predaju poslovnog prostora od 13,70 m apelantu uz naknadu troškova parničnog postupka. Također je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se utvrdi njihovo suvlasništvo na predmetnom poslovnom prostoru.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je između istih stranaka pred Općinskim sudom vođeno više postupaka radi smetanja posjeda, utvrđenja ništavosti ugovora i predaje u posjed koji su prekinuti do okončanja parnice koja se vodila pod brojem P-210/98, nakon čega je Općinski sud Rješenjem broj P-210/98 od 23. aprila 2002. godine spojio predmete broj P- 84/2002, P-210/98 i P-1/93, te odredio da će se dalji postupak voditi pod brojem 1/93. U tom postupku je Općinski sud donio Presudu broj P-1/93 od 30. juna 2008. godine kojom je tužbeni zahtjev odbijen. Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-002171 od 14. decembra 2009. godine uvažena je žalba, prvostepena presuda broj P-1/93 ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku je proveden obiman dokazni postupak, između ostalog, uvidom u pismenu dokumentaciju, saslušanjem stranaka i svjedoka i vještačenjem po vještaku geodetske struke, nakon čega je Općinski sud donio Presudu broj 36 0 P 008266 93 P od 25. oktobra 2012. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev djelimično usvojen, a u drugom dijelu odbijen. Općinski sud je nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza istakao nespornu činjenicu prema kojoj su stranke u postupku (pravni prednik apelanta i tuženi) od ranijih suvlasnika Mate Vlajića i Marice Karamehić ugovorima o prometu nekretnina stekli suvlasništvo na spornoj nekretnini. Spornim se postavilo pitanje da li je prvotuženi mogao raspolagati svojim suvlasničkim dijelom na način da je s drugotuženim razmjenjivao određeni (fizički) dio objekta, te je sporno koji dio prizemlja objekta treba predati apelantu, a koji drugotuženom u posjed. Općinski sud je nakon toga naveo sadržaj odredbe člana 15. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) kojim je propisano da suvlasništvo postoji kada nepodijeljena stvar pripada dvjema ili više osoba, tako da je dio svake od njih određen srazmjerno cjelini (idealni dio), da svaki suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njom koristi srazmjerno svom dijelu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika, te da suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika. Također je navedena odredba člana 13. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o zamjeni od 19. juna 1997. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), kojom je propisano da više lica imaju pravo suvlasništva na nepodijeljenoj stvari kada je dio svakog od njih određen srazmjerno cjelini (idealni dio). U odredbi člana 14. stav 1. ZOSPO je propisano je da suvlasnik ima pravo da stvar drži i njome se koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmjerno svom dijelu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika, da suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika (stav 2) i da u slučaju prodaje suvlasničkog dijela ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine samo ako je to Zakonom određeno (stav 3). Općinski sud je zatim naveo sadržaj odredbi čl. 103. stav l, 104. stav 1. i 105. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u kojima su propisani uvjeti za ništavost ugovora, posljedice ništavosti ugovora i posljedice djelimične ništavosti.

7. Općinski sud je zatim na osnovu utvrđenih činjenica naglasio da u konkretnoj situaciji stranke, dakle apelant i tuženi, jedni drugima ne osporavaju veličinu suvlasničkih dijelova, nego apelant osporava prvotuženom da je mogao raspolagati sa svojim suvlasničkim dijelom tako što je s drugotuženim razmijenio konkretan i određen fizički dio objekta. Na osnovu ocjene izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, prvostepeni sud je zaključio da stranke, niti njihovi pravni prednici kao suvlasnici predmetnog objekta nisu izvršili fizičku diobu nekretnine. Naime, stranke se nisu sporazumjele o načinu i uvjetima fizičke diobe, niti je o fizičkoj diobi objekta odluku donio sud, pa stoga nisu ni dobili svoje realne dijelove. Prema odredbi člana 13. ZOSPO koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja ugovora koji se osporava, suvlasništvo je pravo vlasništva više lica na nepodijeljenoj stvari kada je dio svakog od njih određen idealno, u određenoj razmjeri prema cjelini, a ne realno, u određenom fizičkom dijelu. U odredbi člana 15. stav 4. ZOSPO je regulirano da je za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja potrebna saglasnost svih suvlasnika. U vrijeme zaključenja spornog ugovora, prednik apelanta je bio suvlasnik sa 1/3 idealnog dijela, dok su prvotuženi i ostali suvlasnici bili suvlasnici sa 2/3 idealnog dijela. Prvotuženi je spornim ugovorom otuđio fizički dio suvlasničke nekretnine prije nego što je izvršena fizička dioba, i to bez znanja, dozvole, odobrenja i prihvaćanja ostalih suvlasnika. S tim u vezi, Općinski sud je naglasio da je ova činjenica utvrđena, osim uvidom u materijalne dokaze (ZK izvatke), i na osnovu iskaza saslušanih svjedoka Mate Vlajića i Marice Karamehić kao pravnih prednika parničnih stranaka, odnosno ranijih suvlasnika, koji su u svojim iskazima naveli da sporni objekat između njih dvoje kao suvlasnika nije bio fizički podijeljen. Stoga je Općinski sud zaključio da je dio spornog ugovora u kojem je navedeno na šta se konkretno (u naravi) odnosi suvlasnički dio prvotuženog, odnosno šta se drugotuženom predaje u posjed, protivan prinudnom propisu ZOSPO. S tim u vezi je naglašeno da u konkretnom slučaju nije bilo osnova da se u zapisniku, izjavi i spornom ugovoru tačno navede šta se predaje u posjed jer je za preduzimanje takvih poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja potrebna saglasnost svih suvlasnika (član 15. stav 4. ZOSPO), a ta saglasnost u konkretnom slučaju nije data, pa je zaključeno da je ništav dio spornog ugovora kojim je zamijenjen određeni dio nekretnine. Preostali dio ugovora kojim je prvotuženi raspolagao svojim idealnim suvlasničkim dijelom ostao je na snazi, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant zahtijevao predaju u posjed tačno određenog dijela nekretnine za koju je u prethodnom stavu utvrđeno da na opisani način (osim u idealnom dijelu) nije mogla biti predmet zamjene.

8. Kantonalni sud je Presudom broj 36 0 P 008266 13 Gž od 1. aprila 2013. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi i po službenoj dužnosti, a shodno članu 221. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je ocijenio da je u prvostepenom postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi je napomenuto da se apelantova žalba u najvećoj mjeri zasniva na tvrdnji da je trebalo udovoljiti dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena predaja u posjed poslovnog prostora jer je prvobitnom tužbom tražena posjedovna zaštita za smetanje posjeda koje je izvršeno 20. decembra 1992. godine (kada mu je posjed i oduzet), zbog čega je tužbu radi smetanja posjeda podnio 11. januara 1993. godine. Međutim, nakon što je apelant precizirao tužbeni zahtjev 10. februara 2012. godine, prvostepeni sud se, odlučujući u granicama jasno opredijeljenog tužbenog zahtjeva, u obrazloženju presude pozivao na odgovarajuće odredbe ZVPO kojima je reguliran institut suvlasništva, odnosno prava suvlasnika na stvari kada stvar nije realno podijeljena i odredbe ZOSPO kojima su regulirana prava suvlasnika prilikom redovnog upravljanja na stvari u suvlasništvu. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u svojoj presudi u cijelosti odgovorio na navode apelantove žalbe s obzirom da apelant u najvećoj mjeri i u žalbi ponavlja iste navode, tvrdnje i činjenice koje je isticao i u tužbi i tokom prvostepenog postupka (apelant je cijelo vrijeme postupka tvrdio i dokazivao da mu pripada pravo i na dio prostora u prizemlju objekta u površini od 13,70 m koji dio drže tuženi, dok su tuženi tvrdili suprotno). Obrazloženje odluke prvostepenog suda Kantonalni sud je prihvatio u cijelosti kao zakonito, valjano i svoje, te je apelant upućen na obrazloženje odluke prvostepenog suda, a u smislu člana 231. ZPP-a.

9. Kantonalni sud je, međutim, obrazlažući dalje ispitao navode iz žalbe koji su, prema mišljenju tog suda, od odlučnog značaja. S tim u vezi je napomenuto da se apelantov tužbeni zahtjev zasniva i tiče pitanja suvlasništva i prava koja na osnovu suvlasništva na stvari pripadaju suvlasnicima, kao i da mu se dosudi ono što osporava suprotnoj strani (predaja u posjed prostora od 13,70 m , a koji prostor drže tuženi). Prvostepeni sud je, razmotrivši činjenice navedene u tužbi i iznesene tokom prvostepenog postupka, prema mišljenju Kantonalnog suda, zauzeo pravilan stav kada je utvrdio da se sporni vlasničko-pravni odnos tiče suvlasništva i prava koja pripadaju suvlasnicima iz takvog odnosa. U konkretnoj situaciji je pravilno odlučio, kako je dalje navedeno, jer je nesporno utvrdio suvlasništvo više lica na određenoj stvari (nekretnini) i stoga obavezu postizanja saglasnosti svih suvlasnika za preuzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja. Naime, otuđenje suvlasničkog dijela sa navođenjem konkretnog fizičkog dijela (umjesto idealnog) nekretnine nesumnjivo predstavlja posao koji prelazi okvir redovnog upravljanja, a za takvo otuđenje je potrebna saglasnost ili sporazum o tome svih suvlasnika. Navedena nekretnina nije nikada fizički podijeljena, niti u spisu prvostepenog suda postoji sporazum o načinu diobe koji su potpisali svi suvlasnici da bi takav sporazum bio pravno valjan i obavezujući, a prvostepeni sud je pravilno postupio kada je na konkretan pravni odnos koji postoji između apelanta i tuženih primijenio odredbe materijalnog prava koje uređuju pitanje suvlasništva i prava suvlasnika na nekretnini koja nije realno podijeljena, dakle odredbe ZVPO i ZOSPO. Osim toga, pravilno je obrazloženo zbog čega je trebalo djelimično udovoljiti tužbenom zahtjevu, a sa preostalim dijelom odbiti, budući da ništavost jednog djela neke odredbe ugovora ne povlači ništavost cijelog ugovora, kako je u žalbi pogrešno navedeno.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 36 0 P 008266 13 Rev od 23. januara 2014. godine apelantovu reviziju odbio. Nakon što je drugostepena presuda ispitana na osnovu člana 241. ZPP-a u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga koje je apelant istakao u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, Vrhovni sud je napomenuo da je tužbeni zahtjev o kome je odlučivano apelant odredio na pripremnom ročištu 2012. godine. Iz tog zahtjeva proizlazi da je apelant zatražio predaju u posjed dijela poslovnog prostora na osnovu prava vlasništva na poslovnom prostoru od tuženih kao posjednika prostora, dakle tužbom za zaštitu prava vlasništva po članu 43. ZVPO, a ne na osnovu smetanja posjeda po članu 80. ZVPO, kako je prvobitno postavio zahtjev uz ostale tužbene zahtjeve. Zbog toga su irelevantnim ocijenjeni navodi u reviziji da je prednik apelanta bio u nesmetanom posjedu poslovnog prostora od 1984. godine pa sve do 20. decembra 1992. godine, kada je dio poslovnog prostora pregradio i koristio prvotuženi. Vrhovni sud je zatim ponovio sadržaj činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku koja je prihvatio i drugostepeni sud i nespornu činjenicu prema kojoj na predmetnoj nekretnini i među suvlasnicima nije izvršena fizička dioba, odnosno da i dalje egzistira suvlasnička zajednica nekretnina. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostepeni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tuženi nisu mogli raspolagati realnim dijelom predmetnog poslovnog prostora. Istaknuto je da apelant revizijom pobija drugostepenu presudu u odnosu na predaju u posjed poslovnog prostora. Zakonski uslov za zaštitu prava vlasništva prema odredbi člana 43. ZVPO, pored uvjeta da tužbu može podnijeti samo vlasnik individualno određene stvari, jeste i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U postupku pred nižestepenim sudovima je utvrđeno da određeni poslovni prostor, čiji povrat apelant zahtijeva kao vlasnik poslovnog prostora, nije u posjedu tuženih jer su ga u međuvremenu prodali (2008. godine). S obzirom da kumulativno nisu ispunjene zakonske pretpostavke za zaštitu prava vlasništva, pravilno je pobijanom odlukom apelant odbijen s tim dijelom tužbenog zahtjeva. Zbog toga ostale prigovore u reviziji Vrhovni sud nije posebno cijenio jer nisu od značaja za pravilnost pobijane odluke. Vrhovni sud je ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je revizija odbijena kao neosnovana primjenom odredbe člana 248. ZPP-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena sljedeća prava: pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju naprijed navedenih prava obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava zbog pogrešnog stava koji je izražen u osporenim presudama, a tiče se tumačenja relevantnih odredbi ZVPO i ZOSPO. Naime, apelant napominje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude potvrdio da mu je tuženi oduzeo posjed poslovnog prostora, a u izreci presude je odbijen njegov zahtjev da mu tuženi navedeni poslovni prostor vrate u posjed. Smatra da su takvim postupanjem redovnih sudova, na njegovu štetu, povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazao. S tim u vezi je naveo da je osporenim presudama doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale suvlasnike na nekretnini, da je u postupku dokazano da mu je oduzet posjed prostora na kom je njegov pravni prednik imao zadnji mirni posjed i da se spor za smetanje posjeda vodio više od 20 godina, a zatim je spojen s drugim predmetom iz kog su proizašle osporene presude. Osim toga, prostor čiji je povrat posjeda tražio stvarao mu je dohodak za preživljavanje, a odlukama kojima mu je uskraćen posjed prostora nanesena šteta na imovini koju je zakonito stekao.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je neosnovana i da u postupku nisu povrijeđena prava na koja je apelant u apelaciji ukazao.

13. Kantonalni sud smatra da je apelant u apelaciji istakao svoje mišljenje koje se razlikuje od pravnog shvaćanja izraženog u osporenim presudama, a različita pravna shvaćanja se ne mogu dovoditi u vezu s povredama odredbi Evropske konvencije odnosno Ustava BiH, pa je predloženo da se apelacija odbije.

14. Općinski sud smatra da su neosnovani navodi apelacije jer je postupak pred Sudom u konkretnom slučaju u cijelosti proveden na način da nisu kršena prava iz Evropske konvencije, Ustava BiH, ZVPO i ZPP-a.

15. Drugotuženi je u odgovoru naveo da je apelant istovjetne prigovore iz apelacije isticao u redovnom sudskom postupku i da su sudovi na tri instance opširno i jasno obrazložili razloge svojih odluka. Osim toga, smatra da je apelacija neosnovana i da u postupku nije bilo kršenja prava na koja je apelacijom ukazano, pa je predloženo da se apelacija odbaci ili odbije.

16. Trećetužena je osporila navode iz apelacije i istakla da sporni objekat nikad nije bio u vlasništvu apelantove porodice koja joj je spriječila korištenje njezinog idealnog dijela.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 103.

Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo [...] Član 104.

(1)U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. [...] Član 105.

(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.

(2) Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

18. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Suvlasništvo postoji kada nepodijeljena stvar pripada dvjema ili više osoba, tako da je dio svake od njih određen srazmjerno cjelini (idealni dio).

Svaki suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njom koristi srazmjerno svom dijelu, ne povrijeđujući prava ostalih suvlasnika.

Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez suglasnosti ostalih suvlasnika. U slučaju prodaje suvlasničkog dijela, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine samo ako je to zakonom određeno.

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

Član 80.

Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda).

19. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90)) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

Više lica imaju pravo suvlasništva na nepodijeljenoj stvari kada je dio svakog od njih određen srazmjerno prema cjelini (idealni dio). [...] Član 14.

Suvlasnik ima pravo da stvar drži ili da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmjerno svom dijelu , ne povređujući prava ostalih suvlasnika. [...] Član 15.

Suvlasnici imaju pravo da zajednički upravljaju sa stvari.

Za preuzimanje poslova redovnog upravljanja sa stvari, potrebna je saglasnost suvlasnika čiji dijelovi čine više od polovine vrijednosti stvari. [...]

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 008266 13 Rev od 23. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. februara 2014. godine, a apelacija je podnesena 2. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. U konkretnom slučaju, postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na utvrđenje ništavosti ugovora i predaju u posjed, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo. Osim toga, smatra da sudovi nisu bili efikasni povodom njegovog zahtjeva za smetanje posjeda jer je taj predmet pripojen predmetu u kom su donesene presude koje djelomično, u odbijajućem dijelu, osporava.

28. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi bilo kakve procesne propuste, niti tvrdi da je parnični postupak pred redovnim sudovima proveden na štetu njegovih procesnih prava. Apelant je, naime, u parničnom postupku iz kojeg su proizašle osporene presude tražio da se utvrdi ništavost zapisnika o primopredaji nekretnina i ugovora o zamjeni nekretnina kojeg su zaključili prvotuženi i drugotuženi u vezi dijela poslovnog prostora i da mu tuženi predaju u posjed i slobodno raspolaganje navedeni poslovni prostor. Svoj zahtjev za predaju u posjed je zasnovao na pravu svog pravnog prednika koji je imao nesmetani posjed poslovnog prostora u periodu od 1984. do 1992. godine. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim presudama, odlučujući u granicama opredijeljenog tužbenog zahtjeva, kao i žalbenih i revizionih prigovora, imajući u vidu relevantne odredbe ZOO, ZVPO i ZOSPO zauzeli stavove koji se ni u kojem slučaju ne mogu ocijeniti proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su u presudama na koje je ukazano apelacijom, imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrđeno na osnovu analize i ocjene svih provedenih dokaza, zauzeli jedinstven stav prema kojem su parnične stranke suvlasnici s različitim suvlasničkim dijelovima na nekretninama koje su predmet spora i da jedni drugima ne osporavaju veličinu suvlasničkih dijelova. Stoga su, imajući u vidu također nespornu činjenicu prema kojoj na spornoj nekretnini nikada nije izvršena fizička dioba i da svaki od suvlasnika na toj nekretnini ima idealni, a ne tačno određeni i realni dio, kako smatra apelant, zaključili da je jedan dio apelantovog zahtjeva osnovan, i to upravo u pogledu raspolaganja suvlasničkim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika, zbog čega je utvrđena ništavost ugovora, zapisnika i izjave za sporne nekretnine na osnovu odredbi ZOO, ZVPO i ZOSPO. S druge strane je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio predaju u posjed dijela poslovnog prostora jer iz činjenica predmeta proizlazi da apelant nije tražio posjedovnu zaštitu, već je svoj konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev (koji je prema obrazloženju redovnih sudova postavio pripremnom ročištu 2012. godine) zasnovao na tvrdnji da je vlasnik tog prostora, dakle na odredbi člana 43. ZVPO, u kom slučaju je, pored uvjeta da je vlasnik individualno određene stvari, morao dokazati da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženih, a u postupku to nije dokazao pa stoga nije dokazao ni zakonske pretpostavke za zaštitu prava vlasništva po tom osnovu.

30. Nadalje, apelant smatra da sudovi povodom njegove tužbe za smetanje posjeda nisu bili dovoljno efikasni jer se o toj tužbi odlučivalo 20 godina. S obzirom da se predmet raspravljanja konkretne tužbe tiče suvlasništva i prava koja pripadaju suvlasnicima iz takvog odnosa, a ne smetanja posjeda, pri čemu je, nasuprot navodima apelacije, isključeno raspravljanje o pravu na posjed i pravnom osnovu posjeda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u tom pravcu za svoje stavove dali jasne, precizne i logične zaključke zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant, kao i njegov pravni prednik, vodio više postupaka počev od 1993. godine radi utvrđenja ništavosti i smetanja posjeda, te da je Općinski sud u aprilu 2002. godine spojio predmete i odredio da će se daljnji postupak voditi pod brojem P-1/93, čemu se apelant i njegov pravni prednik nisu protivili, već je tužbeni zahtjev opredijeljen na način da se utvrdi ništavost pravnog posla o kojem je bilo riječi u prethodnim stavovima ove odluke i da se apelantu preda u posjed određeni dio nekretnine, a ne da mu se pruži posjedovna zaštita.

31. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, odlučujući u granicama zahtjeva kojeg je u postupku postavio apelant, za svoje tvrdnje dali jasne, precizne i logične zaključke zasnovane na pravilnoj primjeni ZVBPO, ZOSPO i ZOO.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navodi u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava nisu osnovani, te da, stoga, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

33. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se tvrdnje o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi primijenili relevantne odredbe materijalnog prava – ZVPO, ZOSPO i ZOO na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.

35. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koja su u okolnostima konkretnog slučaja dovedena u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1481/14 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio