Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-648/14 (M. S., R. Đ., R. S., B. K., S. K., M. H., M. B., N. D., M. M., M. R., M. Š. i S. S.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-648/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 648/14, rješavajući apelaciju Munevere Sijerčić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Munevere Sijerčić, Ramize Đurđević, Ramize Sjenar, Besime Karić, Slobodanke Kulenović, Mirsade Husović, Mirsade Bulbul, Nazifa Džepara, Medihe Močević, Milene Redžović, Marije Šerbec i Salihe Smječanin.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 115991 13 Rev od 14. novembra 2013. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Muneveri Sijerčić, Ramizi Đurđević, Ramizi Sjenar, Besimi Karić, Slobodanki Kulenović, Mirsadi Husović, Mirsadi Bulbul, Nazifu Džeparu, Medihi Močević, Mileni Redžović, Mariji Šerbec i Salihi Smječanin u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Munevere Sijerčić, Ramize Đurđević, Ramize Sjenar, Besime Karić, Slobodanke Kulenović, Mirsade Husović, Mirsade Bulbul, Nazifa Džepara, Medihe Močević, Milene Redžović, Marije Šerbec i Salihe Smječanin podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 115991 13 Rev od 14. novembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 115991 12 GŽ od 18. februara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65-0-P-115991-10-P 2 od 16. jula 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Munevera Sijerčić, Ramiza Đurđević, Ramiza Sjenar, Besima Karić, Slobodanka Kulenović, Mirsada Husović, Mirsada Bulbul, Nazif Džepar, Mediha Močević, Milena Redžović, Marija Šerbec i Saliha Smječanin (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 7. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 115991 13 Rev od 14. novembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 115991 12 GŽ od 18. februara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65-0-P-115991-10-P 2 od 16. jula 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Ljubljanske banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju 16, 21, 23. i 29. septembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 65-0-P-115991-10-P 2 od 16. jula 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je radni odnos apelanata kod tužene prestao u postupku i na način suprotan zakonu (stav I), da se tuženoj naloži da apelantima ponudi zasnivanje radnog odnosa na istim ili drugim poslovima i radnim zadacima (stav II), da se tužena obaveže da apelantima isplati po osnovu razlike plaće za razdoblje čekanja, jubilarne nagrade, regres i naknadu za topli obrok, i to za svakog od apelanata određen iznos bliže naznačen u stavu III presude (stav III), da se tužena obaveže da isplati apelantima po osnovu plaće za razdoblje od 5. maja 2000. godine do 31. decembra 2004. godine iznose od po 35.941,68 KM za svakog apelanta pojedinačno sa zakonskim zateznim kamatama (stav IV), da se tužena obaveže da isplati apelantima po osnovu plaće za razdoblje od 1. januara 2005. godine do 31. decembra 2010. godine svakom apelantu po 50.047,32 KM, sa zakonskim zateznim kamatama (stav V), da se tužena obaveže da na ime neisplaćenih plaća isplati svakom apelantu za razdoblje od 1. januara 2011. godine pa do povratka na posao pripadajuće plaće (stav VI).
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da su apelanti predmetnu tužbu podnijeli 15. augusta 2000. godine, a preciziranim podnescima od 21. marta 2005. godine i 20. septembra 2011. godine su tražili provođenje postupka i donošenje odluke kojom se usvaja njihov tužbeni zahtjev.
7. Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio da je tužena donijela za apelante odluke o utvrđivanju statusa zaposlenika na čekanju, što je termin koji je priznat pozitivnim zakonodavstvom kao naslijeđe ranijeg sistema. Ukazano je da je tužena za vrijeme čekanja isplaćivala zaposlenicima na čekanju iznos od 5,00 KM prema svojim odlukama za koje apelanti tokom postupka nisu tražili da se utvrdi da su ništave. Tužena je odluke o naknadi donijela u skladu sa ovlaštenjem, odnosno obavezom iz člana 143. Zakona o radu s tim što pozitivnim zakonskim i podzakonskim aktima nije utvrđeno koliki je minimum kojeg se poslodavac ima pridržavati kod takvog odlučivanja tako da sud ne može naći u čemu se sastoji nezakonito i nepravilno postupanje tužene po ovom pitanju. Po mišljenju suda, nezadovoljstvo apelanata iznosom od 5,00 KM ne čini isplate niti odluke o visini naknade od 5,00 KM (za vrijeme dok zaposlenici kod poslodavaca ne rade) nezakonitim i nepravilnim. Ukazano je da zaposlenici za vrijeme čekanja imaju pravo na naknadu, a ne i plaću, jer plaća je isplata za rad. Istaknuto je da je tužena u skladu sa odredbom člana 143. Zakona o radu potpisala ugovore i isplatila apelantima otpremnine. Tužena je, također, apelantima za vrijeme čekanja izvršila obračun i uplatu doprinosa kod Zavoda za PIO, i to prema nalazu vještaka Š.J., u cijelosti ispravno nakon izvršene kontrole. Prema tome, po ocjeni suda, tužena je postupila prema odredbi člana 143. Zakona o radu kada su u pitanju njene obaveze prema zaposlenicima na čekanju. Navedena odredba je, po mišljenju suda, specialis u Zakonu o radu propisana radi reguliranja radnih odnosa „po okončanju vanrednog ratnog stanja“ i posljedica koje je rat imao po radnopravne odnose u BiH. Stoga se, po mišljenju suda, na zaposlenike na čekanju ne mogu primjenjivati odredbe koje se odnose na višak zaposlenika uslijed reorganizacije i smanjenog obima poslovanja, te donošenja programa o zbrinjavanju viška zaposlenika do čega dolazi uslijed normalnog i redovnog poslovanja privrednih subjekata kada je potrebno zatražiti mišljenje sindikata ili vijeća zaposlenika (pa čak i za takav slučaj apelanti nisu predložili dokaz o obavezi pribavljanja mišljenja sindikata, postojanju sindikata ili vijeća zaposlenika kod tužene itd.).
8. Nadalje je navedeno da su apelanti svoje pravo pokušali utemeljiti na činjenici da je prema spisku zaposlenika PIO tužena u 2000. godini, odnosno godinu dana od prestanka radnog odnosa zaposlenika na čekanju (apelanata) zapošljavala nove zaposlenike dok je, prema odredbi člana 143. Zakona o radu, bila dužna da apelantima prije toga ponudi zaključivanje ugovora o radu. S tim u vezi, sud je ukazao da apelanti ničim ne dokazuju niti traže da sud umjesto njih pribavi isprave do kojih su pokušali doći (niti dokazuju da su pokušali doći do bilo kakvih dokaza o tome bezuspješno) da se zapravo radi o zapošljavanju osoba iste kvalifikacije, odnosno stručne spreme koju i sami imaju. Sam podatak o određenom broju novozaposlenih osoba kod tužene nije činjenica kojom se osnovano i utvrđeno dokazuje da je tužena nakon što je apelantima prestao radni odnos zaposlila nove osobe istih kvalifikacija, odnosno stručne spreme.
9. Prema tome, po mišljenju Općinskog suda, apelanti nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva povodom pitanja naknade za vrijeme čekanja, uspostave radnopravnog statusa, pa prema tome, ni isplate plaća. Apelanti (posmatrano neovisno od pravnog osnova) nisu dokazali ni samu visinu svojih potraživanja, jer je mišljenje suda da apelanti ne mogu potraživati prosječnu plaću svih zaposlenika tužene (2000 -2004), odnosno prosječnu plaću u FBiH. Ukazano je da apelanti ne navode niti dokazuju na kojim radnim mjestima su radili prije upućivanja na čekanje, te osim navoda vještaka Š.J., ni o tome nema dokaza. Nadalje, apelanti traže vraćanje na rad, a ne kažu na koja radna mjesta, dakle, općenito ne dovode u vezu svoja konkretna prava sa konkretnim osnovom, niti sa konkretnim činjenicama tako da je cjelokupan tužbeni zahtjev postavljen paušalno i neosnovano. Posebno se ističe neosnovanost dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu regresa i toplog obroka za vrijeme dok apelantice nisu radile, dok se radi o potraživanjima iz radnog odnosa koja su akcesorne prirode i vezana su isključivo za korištenje godišnjeg odmora (regres), odnosno za dane koje zaposlenik provede na radu (topli obrok). Također je naglašeno da se i pravo na jubilarnu nagradu stječe radom u određenom vremenskom razdoblju. Ukazano je da je očigledno da apelanti izjednačavaju čekanje na rad sa radom što je, također, neutemeljeno u pozitivnim pravilima.
10. Protiv prvostepene presude apelanti su podnijeli žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 65 0 P 115991 12 Gž od 18. februara 2013. godine odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
11. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud slobodnom ocjenom dokaza utvrdio činjenice koje se ni navodima žalbe ne dovode u sumnju a iz kojih proizlazi da su apelanti bili zaposlenici kod tužene sa statusom radnika na čekanju, te da im je taj status prestao odlukom tužene u skladu sa članom 143. Zakona o radu 5. maja 2000. godine. Utvrđeno je da je tužena apelantima, kao i svim zaposlenicima u statusu čekanja posla isplaćivala mjesečnu naknadu čija je visina bila utvrđena internim odlukama tužene kao poslodavca prema finansijskim mogućnostima tužene, te da je sa apelantima potpisala ugovore o otpremnini koju je otplatila, kao i da je za vrijeme čekanja apelantima izvršila obračun i isplatu doprinosa kod Zavoda za PIO.
12. Po mišljenju Kantonalnog suda, u pobijanoj presudi prvostepeni sud je dao jasne, potpune i adekvatne razloge zašto apelantima za period čekanja na posao ne pripada razlika plaće, jubilarne nagrade, regresa i naknade za topli obrok. Ukazano je da navedene razloge prihvata i drugostepeni sud koji je ocijenio da je prvostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana. Nadalje, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno raspravio i pravilno zaključio da nije osnovan ni zahtjev apelanata za uspostavu radnopravnog statusa i isplatu plaća počev od 5. maja 2000. godine pozivom na nepoštivanje od tužene odredbe člana 143. Zakona o radu zapošljavanjem novih zaposlenika u periodu godinu dana od dana prestanka radnog odnosa apelanata kao zaposlenika na čekanju.
13. Istaknuto je da je odredbom člana 143. Zakona o radu propisana zabrana poslodavcu da u periodu jedne godine zaposli drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili stepen stručne spreme osim lica koja su se zatekla na čekanju ako su ta lica nezaposlena. Međutim, ukazano je da se navedena zabrana odnosi na poslodavca i suprotno razlozima žalbe ne daje pravo zaposleniku koji ima status zaposlenika na čekanju posla da traži uspostavu radnopravnog statusa direktno iz navedene zakonske odredbe. Navedeno je da, ukoliko bi poslodavac zaposlio drugo lice suprotno odredbi člana 143. stav 8. Zakona o radu a što (prema zapisniku Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice-Odjeljenje inspekcije rada i zaštite na radu sačinjenom u prostorijama tužene 1. augusta 2002. godine u postupku inspekcijske kontrole zasnivanja radnog odnosa sa drugim izvršiocima u periodu iz citirane odredbe Zakona o radu) nije slučaj u predmetnoj pravnoj stvari, onda bi poslodavac i njegovo odgovorno lice činili prekršaj za koji se izriče novčana kazna.
14. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 65 0 P 115991 13 Rev od 14. novembra 2013. godine odbio kao neosnovanu.
15. U obrazloženju revizione presude se navodi da osnovanost svog zahtjeva apelanti i u reviziji temelje na tvrdnjama da je tužena kao poslodavac, uprkos zakonskoj zabrani iz člana 143. stav 8. Zakona o radu da u periodu od jedne godine od vremena kada je apelantima radni odnos prestao, zaposlio drugo lice iste kvalifikacije ili stručne spreme osim lica koja su se zatekla na čekanju posla ili im je uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju posla, ako je to lice nezaposleno.
16. Istaknuto je da navedene tvrdnje apelanti tokom postupka nisu dokazali iako su, u skladu sa čl. 7. stav 1, 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bili dužni dokazati činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe, odnosno da je tužena u roku od godinu dana od kada je apelantima prestao radni odnos, suprotno odredbi člana 143. stav 8. Zakona o radu, zaposlila druga lica iste kvalifikacije ili istog stepena stručne spreme iako su apelanti imali pravo na prioritetno zapošljavanje. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, na apelantima, a ne na tuženoj strani, bio je teret dokazivanja činjenica koje čine osnov tužbe.
17. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 126. ZPP kojom je propisano pravilo o teretu dokazivanja.
18. Istaknuto je da su apelanti u reviziji ponovo ukazali na uvjerenje Zavoda PIO kao dokaz o novim zaposlenjima u 2000. godini, odnosno godinu dana od prestanka radnog odnosa apelanata. Po mišljenju Vrhovnog suda, ovaj dokaz nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili u skladu sa odredbom člana 8. ZPP zasebno i zajedno sa ostalim dokazima, ali na osnovu provedenih dokaza nisu utvrdili sporne činjenice. Ukazano je da je sud ovlašten prema svom uvjerenju odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, pa je ocjenu nižestepenih sudova o provedenim dokazima prihvatio i Vrhovni sud. Stoga su, i po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi, pravilno primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja, odbili tužbeni zahtjeva apelanata.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i povredu principa donošenja odluke u razumnom roku. Smatraju da su dokazali sve osnove iz člana 143. Zakona o radu a koji čine prestanak radnog odnosa apelanata nezakonitim. Navode da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 7. ZPP zbog toga što su apelanti izveli dokaz kojim dokazuju činjenice na kojima temelje svoj zahtjev, odnosno da je njihov radni odnos prestao nezakonito. Također, smatraju da je proizvoljno primijenjena i odredba člana 8. ZPP od redovnih sudova. Ističu da je na apelantima, u smislu pravila o teretu dokazivanja, bilo da dokažu da je tužena zaposlila jedan broj zaposlenika prije isteka perioda od jedne godine, da se radilo o zaposlenicima srednje stručne spreme dok je tužena, sa druge strane, bila dužna izvesti dokaze da se radi o zaposlenicima tužene koji su, također, bili radnici na čekanju. Smatraju da su redovni sudovi poklonili vjeru navodima tužene koji nisu potkrijepljeni niti jednim dokazom o tome da zaposleni radnici kod tuženog nisu iste stručne spreme kao i radnici na čekanju. Smatraju da je, također, povrijeđen princip razumnog roka imajući u vidu datum podnošenja tužbe, te u tom smislu postavljaju zahtjev za kompenzaciju nematerijalne štete u iznosu od po 600,00 KM, kao i da im se naknade troškovi za sastavljanje apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da je u svojoj odluci obrazložio iz kojih razloga smatra da revizija apelanata nije osnovana, odnosno da su pravilne odluke nižestepenih sudova kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, a kojima je radni odnos prestao po sili zakona u skladu sa odredbom člana 143. Zakona o radu. Smatraju da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Kantonalni sud je naveo da pred tim sudom nije došlo do povrede principa razumnog roka budući da je taj sud svoju odluku donio u roku od „dva mjeseca“, naglašavajući da se radi o izuzetno kratkom roku kada se ima u vidu činjenica da je svaki sudija zadužen sa skoro 1.000 predmeta u okviru GŽ referata, te da objektivne okolnosti u kojima sud radi najčešće zahtijevaju znatno duži period za rješavanje povodom žalbi.
22. Tužena je navela da su osporene odluke redovnih sudova donesene u skladu sa zakonom a na osnovu utvrđenih dokaza, te da je stoga apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
23. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
[...]
24. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 115991 13 Rev od 14. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 10. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 7. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (razuman rok i proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
31. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa, stoga, apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
A) U odnosu na osporene presude (proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava)
32. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
33. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
35. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili ostvarivanje odgovarajućih prava iz radnog odnosa pozivajući se na nepoštivanje tužene odredbe člana 143. Zakona o radu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su apelanti bili zaposlenici tužene sa statusom zaposlenika na čekanju, te da ih tužena kao poslodavac nije u zakonskom roku pozvala na rad zbog čega im je radni odnos kod tužene prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, u smislu odredbe člana 143. Zakona o radu. Pri tome je utvrđeno da im je tužena za vrijeme čekanja posla isplaćivala naknadu plaće u visini utvrđenoj internom odlukom tužene, kao i da im je po prestanku radnog odnosa isplatila otpremninu, kao i izvršila obračun i isplatu doprinosa kod Zavoda za PIO. Dakle, tužena je u svemu postupila prema odredbi člana 143. Zakona o radu kada su u pitanju njene obaveze prema zaposlenicima na čekanju, a što je bio status apelanata. Nadalje, po mišljenju redovnih sudova, apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali činjenični osnov svoje tužbe u smislu pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP. Naime, redovni sudovi su ukazali da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da je tužena u periodu iz člana 143. stav 8. zaposlila druga lica iste kvalifikacije i istog stepena stručne spreme, a ne apelante koji su bili na čekanju i imali pravo na prioritetno zapošljavanje. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanata. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe (Zakon o radu i ZPP). Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata da im je, zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. B) Suđenje u razumnom roku
a) Relevantna načela
37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud konstatira da su apelanti podnijeli tužbu 15. augusta 2000. godine, te da je predmetni postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 115991 13 Rev od 14. novembra 2013. godine. Stoga, proizlazi da je cjelokupan predmetni postupak ukupno trajao 13 godina i dva mjeseca.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
40. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja o kojim je raspravljano u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen ni u vezi sa činjeničnim stanjem, ni u vezi s primjenom propisa. Nadalje, u odnosu na ponašanje apelanata u predmetnom postupku, Ustavni sud ne može zaključiti da su oni svojim ponašanjem na bilo koji način doprinijeli ukupnoj dužini predmetnog postupka. Dakle, apelanti nisu preduzimali bilo kakve radnje kojima su odugovlačili predmetni postupak.
41. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da je predmetni postupak u dva navrata bio vraćan na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu od drugostepenog suda. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je prvu odluku u ovom postupku Općinski sud donio 29. oktobra 2001. godine, a koja je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 29. jula 2002. godine. U ponovnom postupku Općinski sud je odlučio presudom od 8. maja 2003. godine, koju je Kantonalni sud rješenjem od 27. maja 2004. godine ukinuo i vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u navedenim periodima preduzimali aktivnosti u razumnim vremenskim periodima računajući od momenta podnošenja tužbe. Međutim, u trećem setu postupaka Općinski sud je svoju odluku donio 16. jula 2012. godine, dakle, nakon proteka perioda od osam godina računajući od donošenja rješenja Kantonalnog suda od 27. maja 2004. godine. Po mišljenju Ustavnog suda, navedeni period u kojem je Općinski sud rješavao ni u kom slučaju ne može zadovoljiti garancije prava na pravično suđenje u smislu donošenja odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud naglašava da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu koji je hitne prirode po samom zakonu. Također, Općinski sud u odnosu na ovako dugo trajanje predmetnog postupka nije dostavio bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Nadalje, u odnosu na Kantonalni i Vrhovni sud, Ustavni sud zapaža da su navedeni sudovi svoje odluke donijeli u veoma kratkim vremenskim periodima, a što zadovoljava garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud za predmetnu dužinu postupka smatra odgovornim Općinski sud iz razloga koji su već navedeni.
42. Imajući u vidu navedeno i posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
43. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se, prema stavu (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM.
44. U konkretnom slučaju apelanti, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, potražuju naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 600,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud, podržavajući svoju vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3326/08 od 9. marta 2011. godine, tačka 61), smatra da apelantima, s obzirom na sadržaj njihovog zahtjeva iz apelacije u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, pripada naknada nematerijalne štete u iznosu od po 600,00 KM, koliko su apelacijom i tražili. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo s obzirom na sjedište Općinskog suda, koji je odgovoran zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
45. U odnosu na zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud napominje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga proizlazi da troškovi za sastavljanje apelacije padaju isključivo na teret apelanata.
Pravo na imovinu
46. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji povreda prava apelanata na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao više od 13 godina od čega se najduže nalazio na rješavanju pred prvostepenim sudom zbog čega je utvrđeno da je odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu postupka imao Općinski sud, koji za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
48. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
49. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman