Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-149/14 (Z. P.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-149/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP 149/14, rješavajući apelaciju Zorana Pecalja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Pecalja podnesena presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 011466 14 Rev od 23. septembra 2014. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 Rs 011466 12 Rsž od 25. oktobra 2013.

godine, dopunske presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 011466 10 Rs od 28. juna 2013. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 011466 10 Rs od 27. septembra 2012. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Pecalja podnesena presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 011466 14 Rev od 23. septembra 2014. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 Rs 011466 12 Rsž od 25. oktobra 2013.

godine, dopunske presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 011466 10 Rs od 28. juna 2013. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 011466 10 Rs od 27. septembra 2012. godine u odnosu na ostale navode, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Pecalj iz Prijedora (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ iz Banje Luke, podnio je 11. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 011466 12 Rsž od 25. oktobra 2013. godine, dopunske presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 Rs 011466 10 Rs od 28. juna 2013. godine i presude Osnovnog suda broj 77 0 Rs 011466 10 Rs od 27. septembra 2012. godine. Apelant je 17. novembra 2014. godine dostavio dopunu apelacije kojom je obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), presudom broj 77 0 Rs 011466 14 Rev od 23. septembra 2014. godine odbio njegovu reviziju protiv osporene presude Okružnog suda, koju je u prilogu tog dopisa dostavio i također osporio.

2. Apelant je 22. aprila 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog, ranije DOO „Novi rudnici Ljubija“ Prijedor, kasnije „Mittal rudnici Prijedor“ d.o.o. Prijedor, te konačno, „ArcelorMittal“ Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i isplate. Ovaj predmet je u Osnovnom sudu zaveden pod brojem 77 0 Rs 030385 11 Rs. Apelant je 12. marta 2009. godine, podnio novu tužbu Osnovnom sudu protiv istog tuženog radi naknade štete iz radnog odnosa, koja je registrovana pod brojem 77 0 Rs 011466 10 Rs. Na zajednički prijedlog stranaka u postupku, Osnovni sud je spojio ova dva predmeta i odredio da će se oba predmeta voditi pod brojem 77 0 Rs 011466 10 Rs.

3. Nakon što je predmet nekoliko puta vraćan na ponovno odlučivanje, presudom Osnovnog suda broj 77 0 Rs 011466 10 Rs od 27. septembra 2012. godine djelimično je odbačen, djelimično odbijen i djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev, a utvrđeno je i povlačenje tužbe u odnosu na određene dijelove tužbenog zahtjeva, što je sve precizno navedeno u dispozitivu prvostepene presude. Dopunskom presudom istog suda broj 77 0 Rs 011466 10 Rs od 28. juna 2013. godine, koja čini sastavni dio presude od 27. septembra 2012. godine, odbijeni su i ostali dijelovi tužbenog zahtjeva koji nisu bili obuhvaćeni ranije donesenom prvostepenom presudom.

4. Presudom Okružnog suda broj 77 0 Rs 011466 12 Rsž od 25. oktobra 2013. godine apelantova žalba protiv prvostepene presude je djelimično odbačena, djelimično odbijena, a djelimično i usvojena kao je to precizno navedeno u dispozitivu ove presude. U jednom dijelu u kojem je apelantova žalba usvojena i prvostepena presuda preinačena, poništene su odluke tuženog o otkazu apelantu ugovora o radu i naloženo je tuženom da ga vrati na radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim kvalifikacijama i radnim sposobnostima, te da mu isplati iznose izgubljenih plata precizno navedene u dispozitivu drugostepene presude. Dio drugostepene presude u kojem je apelantova žalba usvojena, a prvostepena odluka ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, odnosio se na isplatu otpremnine, povlačenje tužbe za poništavanje odluke o odsustvovanju s posla i naknadu plate za april 2009. godine.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 011466 14 Rev od 23. septembra 2014. godine, odbijene su i apelantova i revizija tuženog. U obrazloženju ove odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, zaključio da ni apelant ni tuženi svojim revizijskim navodima nisu doveli u pitanje zakonitost i pravilnost drugostepene presude. U odnosu na apelantove navode o diskriminaciji i „nefizičkom zlostavljanju“, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije proveo niti jedan dokaz u tom pravcu, niti je diskriminaciju učinio vjerovatnom „za šta sigurno ne mogu poslužiti rješenja tužene o otkazu ugovora o radu“, kako je navedeno u presudi Vrhovnog suda. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pravilno zaključeno da apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje diskriminacije za period od 5. oktobra 2010. godine pa nadalje nije osnovan, a da je za raniji period tužba u odnosu na te navode neblagovremena u smislu člana 105. Zakona o radu, a naročito da su netačne apelantove tvrdnje da je navode o diskriminaciji iznio već u tužbi koju je podnio 2005. godine.

6. Apelant je, već tokom trajanja prvostepenog postupka, 6. aprila 2012. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u smislu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije). Ovaj predmet je u Ustavnom sudu zaveden pod brojem AP 1296/12.

7. Ustavni sud je, odlukom broj AP 1296/12 od 14. oktobra 2015. godine, utvrdio kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku. U obrazloženju ove odluke je navedeno da je Ustavni sud utvrdio da je apelant „pokrenuo postupak tužbom od 22. aprila 2005. godine, a da je okončan sudskom nagodbom od 19. novembra 2014. godine“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1296/12 od 14. oktobra 2015. godine, tačka 49, dostupno na: www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je, između ostalog, utvrdio i da su tokom apelacionog postupka donesene i druge dvije osporene odluke, kao i da su apelant i tuženi, 19. novembra 2014. godine zaključili sudsku nagodbu kojom je apelant „u skladu sa postignutim sporazumom, povukao tužbeni zahtjev u svim preostalim dijelovima u kojima je tužbeni zahtjev ukinut po odluci Okružnog suda. Osim toga, stranke su saglasno izjavile da su, postizanjem predmetne sudske nagodbe, u cijelosti riješili sva potraživanja u konkretnom predmetu, a koja nisu pravosnažno presuđena. Konačno, konstatovano je da predmetna sudska nagodba ima snagu izvršnog naslova, te protiv nje nije dozvoljena žalba. Istoga dana navedeni predmet je dnevnom naredbom iskazan završenim i arhiviran“ (ibid, tačka 24). Dalje, odlučujući o eventualnoj novčanoj satisfakciji za kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud je „uzeo u obzir sve okolnosti ovog slučaja, vrstu postupka i njegov značaj za apelanta i zaključio da je za apelanta dovoljna satisfakcija odluka kojom se utvrđuje kršenje njegovog ustavnog prava“ zato što „određivanje naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo“ (ibid, tačka 53).

8. Apelacijom u konkretnom postupku, koja je podnesena i dopunjena prije nego što su apelant i tuženi zaključili sudsku nagodbu od 19. novembra 2014. godine i prije nego što je donesena odluka Ustavnog suda AP 1296/12 od 14. oktobra 2015. godine, apelant je ukazivao na kršenje prava na pravično suđenje, uključujući ponovo i pravo na suđenje u razumnom roku, te na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju. Iz vrlo opširne apelacije proizlazi da apelant kršenje svih navedenih prava vidi u načinu na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, što je detaljno obrazložio. Osim toga, navode o „nefizičkom zlostavljanju“ apelant zasniva na navodima da tuženi nije izvršio raniju presudu Osnovnog suda iz 2008. godine i nije prijavio apelanta u radni odnos, da odredbe kolektivnog ugovora nisu jednako primjenjivane na sve radnike, da je protiv njega vođen disciplinski postupak i sl. Ostale navode o navodnoj diskriminaciji apelant obrazlaže istim argumentima kao i navode o kršenju prava na pravično suđenje (da je sud odbio da izvede određene dokaze koje je apelant predložio, da mu nisu pročitani sadržaji zapisnika sa ročišta, te da on nikada nije izjavio da „umanjuje tužbeni zahtjev“, da su mu dosuđeni iznosi umanjeni u odnosu na druge radnike, da su drugi koji su bili u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pred istim sudom ostvarili naknade koje apelant nije i sl.).

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda u relevantnom dijelu glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kome je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno

10. Ustavni sud najprije zapaža da apelant predmetnom apelacijom ponovo ukazuje na kršenje prava na suđenje u razumnom roku što ponovo detaljno obrazlaže. Međutim, o tome je je Ustavni sud već donio odluku broj AP 1296/12 od 14. oktobra 2015. godine i to uzimajući u obzir sveukupan period trajanja postupka i pred Vrhovnim sudom i ponovo pred Osnovnim sudom do zaključenja sudskog poravnanja, kako je to već navedeno. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u ovom dijelu predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda odnosi na pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima temelja za ponovno odlučivanje.

11. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon što je podnio apelaciju u konkretnom slučaju, riješio sporni odnos sa tuženim u dijelu u kojem je predmet bio vraćen na ponovni postupak osporenom drugostepenom odlukom, tako što je s njim zaključio sudsku nagodbu 19. novembra 2014. godine, koja nije apelacijom ni osporena. Proizlazi, stoga, da je predmet ovog apelacionog postupka samo osporena presuda Vrhovnog suda u dijelu kojim je odbijena apelantova revizija protiv drugostepene presude.

12. Što se tiče tih navoda o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da on ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant također navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju koje je zaštićeno članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Iste navode apelant je isticao i u postupku pred redovnim sudovima, ali osporenim presudama je zaključeno da nije učinio vjerovatnim da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi o diskriminaciji, odnosno da u tom pravcu nije predlagao niti izvodio bilo kakve dokaze. Ustavni sud zapaža da apelant nije ni u apelaciji ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, već te navode zasniva na istim tvrdnjama koje iznio i u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, kako je to navedeno u tački 8.. ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-149/14 (Z. P.) | Sudska praksa | Aktio