Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-603/15 (A. D.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Apelacija preuranjena
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 219
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-603/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 603/15, rješavajući apelaciju Abida Džafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Abida Džafića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u razumnom roku nije okončan parnični postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci pod brojem 71 0 P 054543 16 P 2.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča parnični postupak koji se vodi pod brojem 71 0 P 054543 16 P 2, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Abidu Džafiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 450,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Abidu Džafiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci i Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Abida Džafića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054543 14 Rev od 4. novembra 2014. godine u dijelu u kojem je apelantova revizija odbijena kao neosnovana u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abida Džafića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054543 14 Rev od 4. novembra 2014. godine u dijelu u kojem je ukinuta Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 054543 13 Gž od 24.
marta 2014. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Abid Džafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Sanice, Ključ, kog zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnio je 6. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 054543 14 Rev od 4. novembra 2014. godine, kao i zbog dužine predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 15. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 22. septembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 29. septembra 2016. godine, a Osnovni sud 13. oktobra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
I.Uvodne napomene
5. Iz stanja spisa proizlazi da je tužilac Ilija Vranjković (u daljnjem tekstu: tužilac) 12. decembra 2002. godine tužbom Osnovnom sudu pokrenuo parnični postupak protiv apelanta radi naknade štete, vsp. 50.970,60 KM, na ime ulaganja u adaptaciju i rekonstrukciju stambenih objekata u Banjoj Luci.
6. Iz stanja spisa, također, proizlazi da je apelant 21. novembra 2005. godine protiv tužitelja Osnovnom sudu podnio protivtužbu kojom je tražio da sud obaveže tužitelja da mu isplati iznos od 91.200,00 KM na ime stjecanja bez osnova zbog korištenja tuđe stvari i ostvarene dobiti izdavanjem u zakup spornih nekretnina.
7. S obzirom na to da Osnovni sud nije postupao u predmetu, apelant je 1. februara 2010. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju koja je registrirana pod brojem AP 448/10. Nakon toga Ustavni sud je donio Odluku broj AP 448/10 od 20. decembra 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te naložio Osnovnom sudu da hitno okonča postupak u predmetu broj 71 0 P 054543 02 P.
II.Osporeni postupak
8. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 054543 09 P od 24. januara 2012. godine kojom je odbio u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca. Istom presudom Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev. Osnovni sud je u obrazloženju presude koji se odnosi na apelantov protivtužbeni zahtjev istakao da je apelant 21. novembra 2005. godine podnio protivtužbu protiv tužitelja u kojoj je naveo da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P- 2253/99 od 22. januara 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-2401/02 od 24. decembra 2004. godine, utvrđeno da je pravno ništav ugovor o razmjeni nekretnina koji je zaključen između parničnih stranaka zbog toga što tužitelj nije bio vlasnik nekretnina u Šibeniku, koje je dao u razmjenu apelantu, da je apelant nakon toga uveden u posjed svoje kuće u Banjoj Luci 29. jula 2005. godine. Apelant je naveo da nikada nije uveden u posjed nekretnine u Šibeniku, a da je tužitelj 13 godina koristio nekretnine u Banjoj Luci i čak ih izdavao i podstanarima, tj. da je tužitelj bez pravnog osnova koristio jedan stan, a dva stana je izdavao podstanarima i ostvarivao zakupninu, tako da je za period od 1. januara 1996. do 30. juna 2005. godine, ili za 114 mjeseci, bez pravnog osnova ostvario dobit od 91.200,00 KM, te je u konačnom predložio da sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, a da povodom protivtužbenog zahtjeva obaveže tužitelja da mu isplati iznos od 91.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja protivtužbe pa do konačne isplate uz naknadu troškova spora. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo dokaze koji su provedeni pred tim sudom iz kojih nesporno proizlazi da su parnične stranke 12. augusta 1992. godine zaključile ugovor o razmjeni nekretnina koji je ovjeren kod Osnovnog suda, da su predmet razmjene bile apelantove nekretnine u Banjoj Luci, pobliže označene u obrazloženju prvostepene presude, a da su predmet razmjene bile i nekretnine tužitelja u Šibeniku, također pobliže navedene u obrazloženju predmetne presude, da tužitelj nije bio upisan kao vlasnik i posjednik nekretnina u Šibeniku a da su kao vlasnici tih nekretnina bili upisani Marko Juras i Krste Juras sa po 1/2 dijela. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je nesporna i činjenica da je presudom Osnovnog suda od 22. januara 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 24. decembra 2004. godine, utvrđeno da je navedeni ugovor o razmjeni nekretnina ništav i da ne proizvodi pravno djejstvo. Tom presudom je naloženo tužitelju da preda u posjed apelantu nekretnine u Banjoj Luci, slobodne od lica i stvari. Osnovni sud je, također, naveo da je nesporna i činjenica da je tužitelj izdavao u zakup stan na spratu i stan u potkrovlju stambenog objekta u Banjoj Luci trećim licima a takav zaključak sud je zauzeo na osnovu saglasnih izjava saslušanih svjedoka koji su saglasno potvrdili apelantove navode.
9. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporna činjenica da li je tužitelj, u periodu od 1. januara 1996. do 29. jula 2005. godine nekretnine u Banjoj Luci koristio bez osnova i da li se korištenjem tih nekretnina lično za potrebe svoje porodice, kao i izdavanjem nekretnina trećim licima neosnovano obogatio i da li je u obavezi da apelantu iz tog osnova isplati iznos od 91.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja protivtužbe pa do konačne isplate. Osnovni sud je naveo da apelant svoj protivtužbeni zahtjev zasniva na odredbi čl. 210. i 219. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 40. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, tvrdeći da je tužitelj bez pravnog osnova koristio njegove nekretnine u Banjoj Luci punih 13 godina, čime je ostvario znatnu imovinsku korist, jer nije plaćao nikakvu naknadu za korištenje ovih nekretnina, koju bi inače za ovakav ili sličan objekt na predmetnoj lokaciji morao platiti najmanje 81.150,00 KM za navedeni vremenski period, koliko je procijenio i sudski vještak finansijske struke. Međutim, Osnovni sud je zaključio da je tužitelj kao savjestan držalac nekretnina u Banjoj Luci opravdano vjerovao da je njihov vlasnik, jer se kao takav i uknjižio u zemljišnoknjižnim evidencijama nakon što je zaključen ugovor o razmjeni nekretnina a saglasno odredbama člana 38. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, savjestan držalac nije u obavezi da plati naknadu za korištenje stvari za vrijeme njenog savjesnog držanja.
10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 054543 13 Gž od 24. marta 2014. godine žalbe stranaka su odbijene i presuda Osnovnog suda od 24. januara 2012. godine potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te, između ostalog, istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda u odnosu na protivtužbeni zahtjev, jer se kod činjenice da je tužitelj bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, pa sve do momenta pravosnažnosti odluke kojom je utvrđen ništavim ugovor o razmjeni nekretnina, koji je bio osnov za upis tog prava tužitelja, tužitelj ima smatrati vlasnikom koji je imao pravo da raspolaže nekretninom na način da u njoj stanuje i da je izdaje u zakup, čime nisu ni ispunjeni uvjeti za dosudu traženog iznosa na ime korištenja tuđe stvari i ostvarene dobiti izdavanjem stana na drugom spratu i u potkrovlju, temeljem odredbe čl. 219. i 210. Zakona o obligacionim odnosima.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 054543 14 Rev od 4. novembra 2014. godine revizija tužitelja je usvojena, presuda Okružnog suda od 24. marta 2014. godine ukinuta u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka, te predmet u tom dijelu vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje (stav I izreke presude), dok je apelantova revizija odbijena kao neosnovana (stav II izreke presude). U obrazloženju presude, u dijelu koji se odnosi na apelantov protivtužbeni zahtjev, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog i drugostepenog suda, te, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 38. stav
2. ZOVPO kada su odbili apelantov protivtužbeni zahtjev. Naime, korištenje tuđe stvari, u smislu navedene odredbe, podrazumijeva upotrebu kod koje identitet stvari ostaje očuvan uz moguće smanjenje vrijednosti zbog upotrebe. Savjesni držalac, odnosno stjecalac nije dužan da plati naknadu za takvo korištenje stvari za vrijeme dok je bio savjestan. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelantov protivtužbeni zahtjev nije osnovan ni u smislu odredbe člana 219. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) koja regulira institut upotrebe tuđe stvari u svoju korist, a koji može pod određenim uvjetima predstavljati i slučaj prouzrokovanja štete (kada je korisnik tuđe stvari bio nesavjestan, tj. kada je znao ili mogao znati da tuđu stvar neovlašteno upotrebljava). Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o upotrebi tuđe stvari bez pravnog osnova pa ni sa tog aspekta tužitelj nije dužan apelantu platiti naknadu za korištenje nekretnina u Banjoj Luci. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da je tužitelj opravdano smatrao da koristi svoju, a ne tuđu stvar, i to po valjanom pravnom osnovu (ugovoru o zamjeni nekretnina), pa se ne može smatrati bespravnim korisnikom nekretnina u Banjoj Luci. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je istekom paricionog roka, tj. roka za dobrovoljno ispunjenje obaveze, navedenog u pravosnažnoj sudskoj presudi, tužitelj bio dužan apelantu predati nekretnine u Banjoj Luci. Ovaj rok je istekao 21. aprila 2005. godine, a nedugo nakon toga tuženi je ušao u posjed tih nekretnina. Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao da je protiv tužitelja vodio izvršni postupak kako bi ga deložirao iz navedenih nekretnina, odnosno nije dokazao da tužitelj nije htio dobrovoljno izvršiti obavezu iz pravosnažne presude.
12. Okružni sud je, u ponovnom postupku, Presudom broj 71 0 P 054543 14 Gž 2 od 21. aprila 2015. godine odbio žalbu tužioca i presudu Osnovnog suda od 24. januara 2012. godine u osporenom dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka potvrdio.
13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 054543 15 Rev 2 od 1. decembra 2015. godine ponovo usvojio reviziju tužioca i navedenu presudu Okružnog suda od 21. aprila 2015. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
14. Nakon toga, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 054543 15 Gž 4 od 11. marta 2016. godine kojim je uvažio tužiočevu žalbu, presudu Osnovnog suda od 24. januara 2012. godine ukinuo u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (stav I izreke) i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav III izreke) i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
15. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Osnovni sud zakazao ročište za 30. novembar 2016. godine.
IV.Apelacija III.a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, naveo da predmetni parnični postupak traje od 12. decembra 2002. godine, odnosno više od 12 godina i da još uvijek nije pravosnažno okončan zbog toga što je Vrhovni sud proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava ukinuo presudu Okružnog suda u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu i predmet vratio tome sudu na ponovni postupak, dok je u pogledu protivtužbenog zahtjeva apelantovu reviziju odbio upuštajući se u analizu utvrđenog činjeničnog stanja koje je zatim sasvim izmijenio protivno činjenicama i dokazima utvrđenim i izvedenim u postupku pred redovnim sudovima, čime je Vrhovni sud postupio protiv odredaba člana 240. stav 2. i člana 241. Zakona o parničnom postupku, pokušavajući to podvesti pod primjenu materijalnog prava i povrede Zakona o parničnom postupku. IV.b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da po službenoj dužnosti pazi da li su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, pa kada utvrdi da to pravo nije pravilno primijenjeno i da uslijed toga nije u potpunosti utvrđeno činjenično stanje, ovlašten je da ukine odluku nižeg suda (član 250. stav 2. Zakona o parničnom postupku), te je upravo po toj odredbi postupio u konkretnoj pravnoj stvari, pa nisu tačni navodi apelacije da je ovaj sud svojom odlukom mijenjao utvrđeno činjenično stanje. Što se tiče dijela apelacije kojim se pobija odluka ovog suda o protivtužbenom zahtjevu, Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio činjenične i pravne zaključke nižestepenih sudova da je tužitelj Ilija Vranjković bio savjestan posjednik nekretnina u Banjoj Luci i da stoga nije dužan platiti apelantu naknadu za njihovo korištenje, u smislu člana 38. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Vrhovni sud je naveo da i nevlasnik može biti savjestan posjednik, a savjesnost posjeda se pretpostavlja. Sve dok mu nije uručena apelantova tužba, tužitelj Ilija Vranjković je opravdano smatrao da je vlasnik nekretnina u Banjoj Luci, odnosno bio je njihov savjestan držalac. Kako nisu svi ugovori zaključeni u toku rata ništavi, već se u svakom pojedinačnom slučaju utvrđuje da li je ugovor zaključen dobrovoljno ili nije, tužitelj nije mogao znati za sudbinu ugovora zaključenog sa apelantom sve dok o tome sud nije donio odluku. Odmah po pravosnažnosti sudske odluke dobrovoljno je sporne nekretnine vratio apelantu.
18. Okružni sud se u odgovoru na apelaciju ukratko osvrnuo na hronologiju predmetnog postupka koji je, u skladu sa dostavljenim podacima, naveden u činjeničnom stanju.
19. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju, također, opisao hronologiju predmetnog postupka, istakavši da je po tužbi i protivtužbi, a prema raspoloživim terminima, zakazao ročište za 30. novembar 2016. godine. Osnovni sud je istakao da su apelantovi navodi izneseni u apelaciji u cijelosti neosnovani, te je predložio da sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase: Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi:
STICANJE BEZ OSNOVA
Odsjek 1.
OPŠTE PRAVILO
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
22. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 60/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 38. stav 2, 3, 4. i 5.
Savestan držalac nije dužan da plati naknadu za korišćenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vreme njegovog savesnog držanja. Savestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari.
Savestan držalac može tražiti naknadu korisnih troškova u meri u kojoj je vrednost stvari povećana.
Nužne i korisne troškove iz st. 3. i 4. ovog člana vlasnik stvari dužan je naknaditi savesnom držaocu u meri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od stvari.
Član 40.
Pravo vlasnika da od nesavesnog držaoca zahteva predaju ubranih plodova i naknadu vrednosti plodova koje je potrošio, otuđio, propustio da ubere ili uništio, zastareva za tri godine od dana predaje stvari.
Potraživanje nesavesnog držaoca stvari u pogledu naknade troškova zastareva za tri godine od dana predaje stvari.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. V.U odnosu na osporeni dio Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 054543 14 Rev od 4. novembra 2014. godine kojim je usvojena revizija tužioca Ilije Vranjkovića i ukinuta Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 054543 13 Gž od 24. marta 2014.
godine (stav I izreke presude)
25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
26. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
27. U konkretnom slučaju osporenom presudom Vrhovnog suda ukinuta je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 054543 13 Gž od 24. marta 2014. godine u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka i predmet je u tom dijelu vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje.
28. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je postupak još uvijek u toku, budući da apelant do donošenja ove odluke Ustavnog suda nije obavijestio Ustavni sud da je postupak okončan. Iz navedenog slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
VI.U odnosu na osporeni dio Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 054543 14 Rev od 4. novembra 2014. godine kojim je odbijena apelantova revizija kao neosnovana (stav II izreke presude)
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je stav II izreke Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 054543 14 Rev od 4. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 6. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
31. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII.Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
34. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku koji se odnosio na naknadu štete, te da se odnosi i na nerazumno trajanje postupka iz čega proizlazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
I.U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava
35. Apelant smatra da mu je stavom II izreke presude Vrhovnog suda od 4. novembra 2014. godine, kojom je odbijena njegova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 24. marta 2014. godine, prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
37. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je tužitelj bio savjestan držalac nekretnina u Banjoj Luci, te da je opravdano vjerovao da je njihov vlasnik, jer se kao takav i uknjižio u zemljišnoknjižnim evidencijama nakon što je zaključen ugovor o razmjeni nekretnina, te da slijedom toga nije obavezan da plati naknadu za korištenje stvari za vrijeme njenog savjesnog držanja, kojom prilikom su se redovni sudovi pozvali na odredbu člana 38. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da citirana odredba člana
28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima propisuje da savestan držalac nije dužan da plati naknadu za korišćenje stvari, niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vreme njegovog savjesnog držanja. Dovodeći u kontekst činjenice konkretnog predmeta sa navedenim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ili utvrđivanja činjenica od redovnih sudova. Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda u skladu sa standardima Evropske konvencije, kao i da ih apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
38. Zatim, u odnosu na navode apelacije da je Vrhovni sud pogrešno primijenio procesno pravo u revizionom postupku, uz apelantovu argumentaciju da je u pogledu protivtužbenog zahtjeva apelantovu reviziju odbio upuštajući se u analizu utvrđenog činjeničnog stanja koje je zatim sasvim izmijenio, protivno činjenicama i dokazima utvrđenim i izvedenim u postupku pred redovnim sudovima, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud jeste u obrazloženju svoje odluke iznio konstatacije u vezi sa provedenim dokaznim postupkom, ali Ustavni sud smatra da je to učinjeno isključivo u funkciji pojašnjenja obrazloženja suda koje se tiče zaključka o primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava. Imajući u vidu navedeno, kao i obavezu Vrhovnog suda da u postupku po reviziji na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio Zakon o parničnom postupku, odnosno da je izašao iz zakonom ustanovljene nadležnosti pri odlučivanju o reviziji. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i to da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava smatra neosnovanim.
39. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
II.U odnosu na dužinu trajanja postupka
40. Apelant, također, smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
42. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
43. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća i na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
44. U konkretnom slučaju Ustavni sud je u uvodnim napomenama istakao da je postupku u kojem je donesena Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 054543 14 Rev od 4. novembra 2014. godine prethodio postupak koji je okončan Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 448/10 od 20. decembra 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te naložio Osnovnom sudu da hitno okonča postupak u predmetu broj 71 0 P 054543 02 P. Iz navedenog proizlazi da je za jedan period na koji se apelacijom ukazuje u pogledu dužine trajanja postupka već donesena konačna i obavezujuća odluka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, tač. 42. i 43, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u konkretnom predmetu razmatrati period od donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 448/10 od 20. decembra 2012. godine do dana donošenja ove odluke. Dakle, Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak trajao duže od 14 godina, relevantni period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste oko četiri godine.
Analiza razumnosti trajanja postupka
45. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku naknade štete na osnovu ulaganja u adaptaciju i rekonstrukciju stambenih objekata u Banjoj Luci, da je apelant podnio protivtužbu protiv tužioca kojom je tražio da ga sud obaveže da mu isplati iznos od 91.200,00 KM na ime korištenja tuđe stvari i ostvarene dobiti izdavanjem u zakup spornih nekretnina, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju može govoriti o relativno složenom predmetu. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je postupak za apelanta vrlo značajan.
46. U vezi s apelantovim ponašanjem, ništa ne ukazuje na to da je apelant na bilo koji način utjecao na dužinu postupka.
47. Ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio presudu 24. januara 2012. godine, dakle, prije donošenja odluke Ustavnog suda kojom je naloženo tom sudu da hitno okonča predmetni postupak. Nakon toga, Okružni sud je poslije dvije godine i dva mjeseca (24. marta 2014. godine) donio presudu kojom je potvrdio presudu Osnovnog suda. Odlučujući o revizijama tužioca i apelanta, Vrhovni sud je donio presudu u relativno kratkom vremenu, odnosno nakon sedam mjeseci (4. novembra 2014. godine) kojom je tužiočevu reviziju usvojio i postupak u tom dijelu vratio na ponovno suđenje, a apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Nakon toga, Okružni sud je, postupajući u ponovljenom postupku, donio presudu nakon pet mjeseci (21. aprila 2015. godine), a koja je ukinuta odlukom Vrhovnog suda donesenom nakon sedam mjeseci (rješenje od 1. decembra 2015. godine). Okružni sud je u ponovljenom postupku donio odluku nakon tri mjeseca (rješenje od 11. marta 2016. godine) kojom je tužiočevu žalbu uvažio, osporenu presudu Osnovnog suda od 24. januara 2012. godine ukinuo i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
48. U svom odgovoru na apelaciju Okružni i Osnovni sud se nisu posebno očitovali na navode o dužini predmetnog postupka, dok je Vrhovni sud obrazložio da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija, ali se nije izjasnio na navode o dužini trajanja predmetnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava, a upravo u konkretnom slučaju takvo ponašanje Osnovnog i Okružnog suda je kulminiralo. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Posmatrano u cijelosti, Ustavni sud ističe da se postupak pred redovnim sudovima koji traje više od 14 godina, od toga oko četiri godine od donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 448/10 od 20. decembra 2012. godine, i koji još uvijek nije okončan nikako ne može smatrati „razumnim rokom“. Pri tome odgovornost za dužinu postupka snose isključivo redovni sudovi, koji nisu djelotvorno i efikasno kontrolirali i upravljali postupkom u skladu sa relevantnim odredbama ZPP. Na osnovu izloženoga, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
49. S obzirom na činjenicu da se u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda, nakon donošenja Rješenja Okružnog suda broj 71 0 P 054543 15 Gž 4 od 11. marta 2016. godine, predmet nalazi pred prvostepenim sudom na ponovnom postupku, to je Osnovnom sudu naloženo da donese odluku bez daljnjeg odgađanja.
VIII.Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
50. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
51. Shodno navedenom, odlučujući o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da predmetni postupak traje više od tri godine, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 450,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
IX.Pravo na imovinu
52. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa kako je o ovim pitanjima Ustavni sud već odlučio, ocjenjujući navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje na način da nisu osnovani i da nema kršenja prava na pravično suđenje izuzev u segmentu donošenja odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nema potrebe da o istim navodima posebno odlučuje u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada parnični postupak, iako se može ocijeniti složenim, traje oko četiri godine i kada još uvijek ne samo da nije okončan već se nalazi u početnoj fazi, a dužina postupka se u pretežnom dijelu može staviti na teret Osnovnom sudu, koji nije djelotvorno kontrolirao postupak i nije za ubrzanje postupka poduzeo adekvatne mjere koje su mu bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.
54. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti ima povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
55. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman