Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3702/16 (N. i F. B.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3702/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3702/16, rješavajući apelaciju Nasera Bukvića i Fazile Bukvić , na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Naser Bukvić i Fazila Bukvić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 127620 13 Gž od 16. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Naser Bukvić i Fazila Bukvić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Sarajeva, koje zastupa Sejad Šabić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 9. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 127620 13 Gž od 16. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom da se obaveže tuženi (M. P.) da apelantima preda u posjed slobodan od lica i stvari dio njihove parcele (bliže opisane u izreci prvostepene presude), te je usvojen protivtužbeni zahtjev i utvrđeno, pored ostalog, da je tuženi stekao pravo vlasništva održajem na spornom dijelu parcele.

2. U obrazloženju Kantonalnog suda, između ostalog, se navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su apelanti 1985. godine kupili od prodavca H. A. 150 m2 od parcele k.č. 973/1, izveli geometra i ogradili spornu parcelu na način kako je geometar odredio, i na tom dijelu sagradili kuću, a da su koristili cijelu parcelu, da je kupoprodajnim ugovorom, zaključenim sa nasljednicima ranijeg prodavca H. A., kao prodavcima 1999.godine, kupili cijelu nekretninu k.č. 973/1, površine 655 m2, koja je kultivisana i obilježena prema katastarskim granicama, da se na terenu predmetno sporno zemljište površine 42 m2 nalazi izvan željezne ograde na betonskom podzidu, kojim je određen posjed apelanata, a koji zid su apelanti sagradili u periodu 1999.-2001. godine, te da se tuženi nalazi u posjedu zemljišta površine 42 m2, jer je vlasnik nekretnina koje se nalaze do nekretnine apelanata. Po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata, kojim se traži predaja u posjed sporne nekretnine, a usvojio protivtužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje prava vlasništva održajem na spornom dijelu parcele. Kantonalni sud cijeni da samo činjenica da površina parcele koju su apelanti kupili, označili i ogradili, ne odgovara površini koja se vodi u katastarskom operatu, ne daje pravo apelantima da od tuženog traže predaju u posjed sporne površine, koja je u nesmetanom posjedu tuženog. Također se navodi, da apelanti nisu dokazali da su pri kupovini sporne parcele, kupili i ušli u posjed spornih 42 m2. Kantonalni sud ističe, da kako su apelanti prije zaključenja kupoprodajnog ugovora /1985. i 1999.godine/ vidjeli zemljište i ogradili ga po granicama, koje su oni odredili, jer su 1985. godine izveli geometra, te obilježili kupljenu parcelu, to je Kantonalni sud na stanovištu da apelanti ne mogu tražiti da im tuženi preda u posjed površinu zemljišta, koja predstavlja razliku između površine koju su kupili i one koja je upisana u katastarskom operatu. U pogledu preostalog dijela protivtužbenog zahtjeva (koji je odbačen odlukom Kantonalnog suda), pazeći po službenoj dužnosti da li rješavanje o protivtužbenom zahtjevu spada u sudsku nadležnost, u smislu člana 16. Zakona o parničnom postupku, Kantonalni sud je ocijenio da nije nadležan za odlučivanje o tom dijelu protivtužbenog zahtjeva. Naime, prema odredbi člana 1. Zakona o parničnom postupku, sudovi u parničnom postupku raspravljaju i odlučuju o građanskopravnim sporovima, a kako protivtužbeni zahtjev, u dijelu da se dozvoli cijepanje spornog dijela parcele, u skladu sa nalazom vještaka geometra i skicom pred nadležnim organom uprave Općine Stari Grad, te da se površina od 42 m2 izdvoji i da se od tog dijela formira nova k.č. nije usmjeren na rješavanje građanskopravnog spora, to su, po mišljenju Kantonalnog suda, sudovi apsolutno nenadležni za postupanje u toj pravnoj stvari.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3702/16 (N. i F. B.) | Sudska praksa | Aktio