Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3703/16 (S. P.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Posjed
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3703/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3703/16, rješavajući apelaciju Safije Pezić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Safija Pezić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 183461 15 Gž od 29. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safija Pezić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Behija Ljubović Aganović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 9. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 183461 15 Gž od 29. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužiteljici (Lj. K.) preda u posjed i na slobodno raspolaganje dijelove predmetnih parcela (bliže opisanih u izreci prvostepene presude), te da ukloni sve zasade i zemljište vrati u prvobitno stanje.
2. U obrazloženju Kantonalnog suda se, između ostalog, navodi da je predmet tužbenog zahtjeva predaja u posjed nekretnina čiji je vlasnik tužiteljica, a po navodima tužbe ih u faktičkom posjedu drži apelantica, da je prvostepeni sud u prvostepenom postupku utvrdio da je apelantica u faktičkom posjedu predmetnih nekretnina, da ih koristi, da na njima sije vrt i sadi voćke, te drži građevinski materijal, te je primjenom člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, prvostepeni sud nalazi da je osnovan zahtjev tužiteljice da joj apelantica predmetne nekretnine preda u posjed. Dalje se navodi, da suprotno apelanticinim žalbenim navodima, okolnost da J. P. (apelanticin suprug) također koristi predmetnu parcelu, ne utiče na pasivnu legitimaciju apelantice. Naime, apelantica je, kako je i sama navela, stupila u posjed predmetnih nekretnina prilikom kupovine susjedne nekretnine na kojoj je kao vlasnik upisana ona sama, da suprug tužene, predmetne nekretnine očigledno koristi po ovlaštenju apelantice koja ih drži u posjedu. Također se navodi, da J. P. vlasništvo i posjed svoje supruge-apelantice poistovjećuje sa svojim, što je i uobičajeno među supružnicima, te da ta okolnost ne može dovesti u pitanje postojanje pasivne legitimacije na strani apelantice. Kantonalni sud konstatuje, da apelantica osnovano primjećuje da je prvostepeni sud tokom prvostepenog postupka načinio određene povrede pravila parničnog postupka, ali Kantonalni sud cijeni da se ne radi o povredama koje su bile od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke u smislu odredbe člana 209. Zakona o parničnom postupku. Naime, tačno je da je prvostepeni sud propustio rješenjem izričito dozvoliti preinačenje tužbenog zahtjeva (tužiteljica tražila predaju u posjed dodatne dvije parcele, koje nisu bile predmet prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva), međutim, apelantici je bilo omogućeno izjasniti se na tu preinaku, što je apelantica, nakon što je zatražila rok za izjašnjenje, propustila učiniti. Kantonalni sud zaključuje, da je prvostepeni sud zbog toga pravilno postupio prihvativši raspravljanje o tako preinačenom tužbenom zahtjevu, iako o tome, istina, nije donio posebno rješenje. Dalje se navodi da prvostepeni sud nije imao razloga smatrati da se apelantica protivi toj preinaci, jer se o njoj nije izjasnila, a o preinačenom tužbenom zahtjevu je nastavila raspravljati. Kantonalni sud, također, navodi da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka, već je, naprotiv, u skladu s načelom ekonomičnosti postupka, jer se odlukom o takvom tužbenom zahtjevu u potpunosti rješavaju pravni odnosi između tužiteljice i apelantice, čime se izbjegava pokretanje novog parničnog postupka. Po ocjeni Kantonalnog suda, neosnovano se žalbom prigovara da je prisustvo svjedoka izvođenju drugih dokaza predstavljalo povredu pravila parničnog postupka koja je bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite presude. Naime, ova okolnost bi mogla eventualno predstavljati takvu povredu samo u slučaju da je uticala na iskaze svjedoka, a time i na činjenično stanje koje je sud utvrdio, međutim, svjedočenje se ne odnosi na iste činjenice na koje se odnose vještačenje, odnosno uviđaj, pa iskaz vještaka, kao ni prisustvo svjedoka uviđaju, nisu mogli uticati na iskaz svjedoka. Uviđajem je sud, neposrednim opažanjem utvrdio trenutno činjenično stanje na licu mjesta, vještak je izvršio identifikaciju predmetnih parcela, prema sadašnjem stanju. Svjedoci su, međutim, u svojim iskazima kazivali o činjenicama iz prošlosti i sadašnjosti o kojima su imali neposredna saznanja, što je iz njihovih iskaza i vidljivo, u tom smislu, Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno cijenio kako nalaz i mišljenje vještaka, činjenice utvrđene uviđajem, tako i iskaze saslušanih svjedoka, te je u svojoj presudi dao razloge zbog kojih je poklonio vjeru određenim svjedocima, a drugima nije.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman