Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3206/13 (I. Š.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Autorsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3206/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3206/13, rješavajući apelaciju Izedina Šikalo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izedina Šikalo podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 009355 13 Kžž od 26. travnja 2013. godine i S1 3 K 009355 12 Kžk od 4. veljače 2013. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Izedin Šikalo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nenad Maglajlić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 19. srpnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 009355 13 Kžž od 26. travnja 2013. godine i S1 3 K 009355 12 Kžk od 4. veljače 2013. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 009355 12 K2 od 15. lipnja 2012. godine apelant je oslobođen od optužbe da je, u vrijeme i na način navedeno u izreci presude, počinio kazneno djelo nedopušteno korištenje autorskih prava iz članka 243. stavak 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u svezi sa Zakonom o autorskom i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon).

3. Rješenjem Suda BiH, Apelaciono vijeće, broj S1 3 K 009355 12 Kž od 10. listopada 2012 uvažena je žalba Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, ukinuta je prvostupanjska presuda i određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da prvostupanjska presuda sadrži relevantne propuste u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica što je dovelo do pogrešnih zaključaka o postojanju bitnih elemenata predmetnog kaznenog djela koje se stavlja na teret apelantu.

4. Presudom Suda BiH, Apelaciono vijeće, broj S1 3 K 009355 12 Kžk od 4. veljače 2013. godine apelant je oglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo nedopušteno korištenje autorskih prava iz članka 243. stavak 1. KZ BiH u svezi sa člankom 20. stavak 2. i člankom 80. stavak 1. Zakona. Sud BiH izrekao je apelantu novčanu kaznu. U obrazloženju presude Sud BiH je citirao je relevantne odredbe, između ostalih, odredbe članka 243. stavak 1. KZ BiH koje propisuju „Ko bez odobrenja autora ili drugog nositelja autorskog prava ... stavi u promet ... ili na drugi način uporabi autorsko djelo ...“ Sud BiH je istakao da provedeni dokazi nesumnjivo dokazuju da je apelant kao odgovorna osoba izdavačkog društva „Dobra knjiga“ u promet stavio autorsko djelo (knjigu E.D.) bez zaključenog ugovora o autorskom pravu sa autorom prof.dr. E.D. (u daljnjem tekstu: autor), iako je autor od njega tražio zaključenje ugovora, nego je zaključio ugovor o autorskom djelu sa Agencijom za zastupanje i zaštitu autorskih prava „Sine Qua Non“ kojim on kao autor prenosi na izdavača isključivo pravo objavljivanja. Sud BiH je naveo da je odbio prijedlog za izvođenje novih dokaza zato što predloženi dokazi nisu od značaja za utvrđivanje činjenica relevantnih za postupak, nego su usmjereni na dokazivanje prakse izdavanja autorskih djela od strane izdavačke kuće bez postojanja prethodnog pismenog autorskog ugovora. S tim u svezi obrana pogrešno smatra da to može isključiti apelantovu kaznenu odgovornost, jer u situaciji kada je apelant eventualno i prema drugim autorima postupao protivno odredbama Zakona, ne čini te odredbe manje imperativnim niti može na bilo koji način isključiti odgovornost za njeno kršenje. Vezano za prijedlog obrane da se autor i apelant ponovo saslušaju, Sud BiH je istakao da je neutemeljen, jer je usmjeren na dokazivanje postojanja suglasnosti na strani autora. Međutim, autor je saslušan kao svjedok optužbe i ispitan je izravno i unakrsno jednako kao i apelant na navedene okolnosti tako da se ne radi o novim okolnostima. Osim toga, postojanje suglasnosti nije od značaja imajući u vidu činjenični opis djela naveden u izmijenjenoj optužnici. Naime, apelantu se stavlja na teret da je bez zaključenog ugovora stavio u promet autorsko djelo, a ne bez suglasnosti.

5. Presudom Suda BiH, Apelaciono vijeće, broj S1 3 K 009355 13 Kžž od 19. lipnja 2013. godine odbijene su kao neutemeljene apelantova žalba i žalba apelantovog branitelja. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da se pojam odobrenja iz odrebe članka 243. stavak 1. KZ BiH treba tumačiti kao pravni posao koji mora biti zaključen u pismenoj formi. Na navedeno upućuje i odredba članka 80. stavak 1. Zakona koja propisuje da pravni poslovi kojim se prenose autorska imovinska prava moraju biti u pisanoj formi. S tim u svezi, a kako se radi o imovinskim pravima proizilazi obveza zaključivanja ugovora u pisanoj formi. Sud BiH je istakao da su u konkretnom slučaju ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 243. stavak 1. KZ BiH, jer nije postojalo odobrenje u smislu zaključenog izdavačkog ugovora u pisanoj formi što predstavlja obilježje ovog kaznenog djela. Imovinska autorska prava koja se štite ovim kaznenim djelom su u pravilu isključivo pravo autora što uključuje i pravo na stavljanje autorskog djela u promet, što je u konkretnom slučaju učinjeno bez pismenog odobrenja autora.

6. Sud BiH je istakao da sud ima pravo odbiti prijedlog bilo koje strane u postupku pa tako i obrane za pozivanje nekog svjedoka ako se čini da to svjedočenje nije relevantno za predmet. Obrana niti u tijeku drugostupanjskog postupka niti prilikom izjavljivanja žalbe nije dokazala da je odbijanje prijedloga za salušanje novih svjedoka na bilo koji način bilo štetno po apelantove interese.

7. Vezano za žalbene navode koji se odnose na postupanje u drugostupanjskom postupku istog vijeća koje je ukinulo prvostupanjsku presudu, Sud BiH je naveo da donošenje ovog rješenja kojim se ukida prvostupanjska presuda ne znači da je vijeće unaprijed, bez provođenja dokaznog postupka, formiralo svoje mišljenje o postojanju ili nepostojanju bitne činjenice.

8. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi „presuda Apelacionog vijeća Suda BiH“ akademskoj tituli oštećenog daje nadnaravni značaj, izravno se suprostavlja materijalnim propisuma, ukazuje na nepoznavanje pravne legislative i potpunu ignoranciju jednog deliktnog pravnog problema“. Apelant navodi da Sud BiH jednu jasnu odredbu KZ BiH prekraja, modificira poistovjećujući pojam „bez suglasnosti autora“ sa pojmom „bez zaključenog ugovora“ Na ovaj način Sud BiH kreira novo obilježje kaznenog djela koje zakonom nije propisano. Osim toga, apelant navodi da je Apelaciono vijeće Suda BiH ukinulo oslobađajuću presudu, zakazalo glavni pretres i sudilo, a da pri tome nije izvelo niti jedan dokaz koji je obrana predlagala. Logično je da je već prilikom ukidanja presude Apelaciono vijeće Suda BiH stvorilo uvjerenje da je apelant kriv tako da je protivno pravnim propisima da identično sudsko vijeće nakon toga donosi presudu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Apelant tvrdi da je protivno pravnim propisima da identično sudsko vijeće donosi i rješenje kojim ukida oslobađajuću presudu i presudu kojom ga oglašava krivim, a logično je da je već prilikom ukidanja presude Apelaciono vijeće Suda BiH stvorilo uvjerenje da je apelant kriv. U svezi sa ovom navodima Ustavni sud uočava da iz odredaba članka 310. stavak 1. Zakon o kaznenom postupku BiH slijedi da Apelaciono vijeće, postupajući po žalbi, između ostalog, može ukinuti presudu i održati pretres. Dakle, navedena odredba propisuje da Apelaciono vijeće ima obvezu ako ukida presudu, kao slijed postupanja, da održi glavni pretres. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi da je Apelaciono vijeće Suda BiH, u istom sastavu, postupalo protivno navedenoj odredbi, nego upravo u smislu navedene odredbe, jer je rješenjem ukinulo prvostupanjsku oslobađajuću presudu i održalo glavni pretres nakon čega je presudom apelanta oglasilo krivim. U odnosu na apelantove navode da je navode da je Apelaciono vijeće Suda BiH ukinulo oslobađajuću prvostupanjsku presudu i da je već prilikom ukidanja presude to vijeće stvorilo uvjerenje da je apelant kriv, Ustavni sud nalazi da su ovi navodi očito neutemeljeni kod činjenice da je Apelaciono vijeće Suda BiH ukinulo prvostupanjsku presudu zato što je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je radi ispravnog utvrđivanja činjeničnog stanja odredilo održavanje glavnog pretresa.

12. Apelant dalje tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što redoviti sudovi kreiraju obilježje kaznenog djela koje zakonom nije propisano i da je Apelaciono vijeće Suda BiH ukinulo oslobađajuću presudu, zakazalo glavni pretres i sudilo, a da pri tome nije izvelo niti jedan dokaz koji je obrana predlagala.

13. U odnosu na ove navode Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povredeustavnihprava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja redovitih sudova slijedi da je apelant stavio u promet autorsko djelo bez odobrenja autora, dakle poduzeo kazneno pravne radnje kojim su ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 243. stavak 1. KZ BiH, kojim se štite imovinska prava autora, između ostalog i stavljanje u promet autorskih djela. Vezano za apelantove navode da je to isto vijeće koje je ukinulo prvostupanjsku presudu donijelo presudu kojom je apelanta oglasio krivim bez da je provelo i jedan novi dokaz, iz obrazloženja presuda slijedi da sud ima pravo odbiti prijedlog bilo koja strane u postupku pa tako i obrane za pozivanje nekog svjedoka ako se čini da to svjedočenje nije relevantno za predmet. Ustavni sud nalazi da ovakva obrazloženja redovitih sudova nisu proizvoljna.

15. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

16. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3206/13 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio