Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1647/15 (S. B.,A. T.,I. Đ.,Miloš Đurić i„Lijanovići“ d.o.o. Široki Brijeg)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1647/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1647/15, rješavajući apelacije Sabire Brkić i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sabira Brkić protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 I 005275 14 Gži od 4. februara 2015. godine;

Adis Tinjak protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 212777 13 Gž od 15. septembra 2015. godine;

Ilija Đakić protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 177143 15 Gž od 23. marta 2016. godine;

Miloš Đurić protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 I 044901 16 Gži od 24. maja 2016. godine;

„Lijanovići” d.o.o. Široki Brijeg protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 099452 16 Gž 2 od 9. juna 2016. godine;

u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sabira Brkić protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 I 005275 14 Gži od 4. februara 2015. godine;

Adis Tinjak protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 212777 13 Gž od 15. septembra 2015. godine;

Ilija Đakić protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 177143 15 Gž od 23. marta 2016. godine;

Miloš Đurić protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 I 044901 16 Gži od 24. maja 2016. godine;

„Lijanovići” d.o.o. Široki Brijeg protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 099452 16 Gž 2 od 9. juna 2016. godine;

u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1647/15

1. Sabira Brkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, kojeg zastupa Izet Laličić advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 I 005275 14 Gži od 4. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, žalba protivizvršenika (apelantice) je djelomično uvažena i prvostepeno rješenje kojim je odbijen prigovor apelantice kao neosnovan, kao i rješenje od 24. marta 2014. godine u dijelu kojim se usvaja prijedlog tražitelja protivizvršenja (Općine Livno) protiv apelantice (kao protivizvršenika) radi prinudne naplate duga od 116.255,10 KM je preinačeno, tako da je usvojen prijedlog tražitelja protivizvršenja protiv apelantice radi prinudne naplate duga u iznosu od 106.255,10 KM umjesto u iznosu od 116.255,10 KM. U toku postupka je utvrđeno da je na osnovu pravosnažnih presuda utvrđeno postojanje potraživanja protivizvršenika (apelantice) prema tražitelju protivizvršenja u iznosu od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je utvrđeno postojanje potraživanja tražitelja protivizvršenja (Općine Livno) prema apelantici u iznosu od 116.255,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom (u kojem je dozvoljeno protivizvršenje prvobitno na nekretninama, a zatim na penziji apelantice). Dalje, potraživanje protivizvršenika (apelantice) u iznosu od 10.000,00 KM sa pripadajućom zateznom kamatom prestalo je na osnovu prebijanja sa jednakim dijelom potraživanja tražitelja protivizvršenja prema apelantici po rješenju Općinskog suda u Livnu br. 068-0-1-08-000 010 od 18. januara 2008. godine (kojim je prihvaćen prijedlog za protivizvršenje Općine Livno i naloženo apelantici da Općini Livno vrati novčani iznos od 116.255,10 KM). Kantonalni sud je naveo da je izvršenim prebijanjem prestalo potraživanje za 10.000,00 KM što je od utjecaja na visinu potraživanja tražitelja protivizvršenja određenog navedenim rješenjem o izvršenju od 18. januara 2008. godine, zbog čega je žalbu protivizvršenika valjalo djelomično uvažiti i prvostepeno rješenje preinačiti na način kako je to navedeno u izreci osporenog rješenja. Kantonalni sud je istakao da je neosnovan prigovor apelantice da je prijedlog za izvršenje podnesen po proteku roka u kojem se po zakonu može tražiti izvršenje (član 47. tačka 4. ZlP-a) jer se misli na rokove koji su procesnim ili nekim drugim zakonom određeni za podnošenje prijedloga za prinudno izvršenje potraživanja utvrđenog u izvršnoj ispravi, kao što je to kod ponovnog smetanja posjeda i vraćanja zaposlenika na rad čl. 212., 214. i 215. Zakona o izvršnom postupku, a u konkretnom slučaju se ne radi o takvom prijedlogu za izvršenje. Također, neosnovan je prigovor apelantice da tražitelj protivizvršenja nije ovlašten tražiti izvršenje tj. nije legitimiran potraživati povrat uplaćenih sredstava iz radnog odnosa, jer je u konkretnom slučaju tražitelj protivizvršenja ovlašten tražiti izvršenje protiv protivizvršenika na osnovu izvršne isprave, a u predmetnom slučaju nije došlo ni do kakvog prelaza potraživanja ili obaveze na druga lica, što bi bio razlog za prigovor iz člana 47. tačka 6. ZIP-a.

AP-5751/15

2. Adis Tinjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 31. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 212777 13 Gž od 15. septembra 2015. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „obustavio izvršenje do okončanja postupka pred Ustavnim sudom“. Ustavni sud je svojom Odlukom od 28. aprila 2016. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom postupku koji je pokrenuo tražitelj izvršenja DD za osiguranje „Camelia“ Bihać protiv apelanta (kao izvršenika) radi naplate novčanog potraživanja, odbijen je apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 212777 11 od 30. novembra 2011. godine, te je navedeno rješenje ostavljeno na snazi. Sud je zaključio da je neosnovan prigovor koji je apelant istakao zbog svoje loše materijalne situacije. Naime sud je zaključio da činjenica da se apelant nalazi u teškoj materijalnoj situaciji ne oslobađa apelanta od obaveze da tražitelju izvršenja isplati potraživanje utvrđeno pravomoćnom sudskom presudom, niti ta činjenica predstavlja razlog koji u smislu člana

47. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine može dovesti do sprječavanja izvršenja rješenja. Pred toga, sud je istakao da nije ovlašten postupati mimo prijedloga tražitelja izvršenja i po apelantovom prijedlogu ili po službenoj dužnosti iznalaziti povoljnije načine ispunjenja obaveze od strane apelanta kao izvršenika, te da to može biti samo stvar međusobnog sporazuma tražitelja izvršenja i apelanta. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu osporenog rješenja.

AP-2138/16

4. Ilija Đakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 18. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 177143 15 Gž od 23. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijena je kao neosnovana žalba izvršenika (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je odbijen prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 8. jula 2014. godine, a kojim je odobren prijedlog tražitelja izvršenja (Zaštitni fond Republike Srpske) podnesen radi naplate novčanih potraživanja (sa računa izvršenika-apelanta u skladu sa rješenjem Osnovnog suda od 8. jula 2014. godine). U toku postupka je utvrđeno da u prijedlogu za izvršenje nije navedeno da se radi o transakcijskom računu advokatske kancelarije vlasništvo apelanta - izvršenika, već o transakcijskom računu apelanta, niti je banka odbila provođenje izvršenja i obavijestila sud da se ne radi o transakcijskom računu apelanta. Okružni sud je istakao da izvršenik za svoje obaveze odgovara cjelokupnom svojom imovinom, a u konkretnom slučaju advokatska radnja je vlasništvo apelanta - izvršenika, kao fizičkog lica. Izvršnom ispravom čiju pravilnost i zakonitost nije ovlašten da ispituje izvršni sud je utvrđena obaveza apelanta, pa u navedenoj situaciji žalbeni navodi da je isplata potraživanja izvršena sa računa advokatske kancelarije čiji je vlasnik apelant sami po sebi nisu takve prirode da bi doveli u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog rješenja. Također, Okružni sud smatra da su neosnovani žalbeni navodi apelanta o pogrešnom stavu suda da su irelevantni njegovi prigovori vezani za nepravilnosti u parničnom postupku koji je prethodio izvršnom postupku, da je podnijet prijedlog za ponavljanje postupka i da se izvršni postupak može nastaviti tek nakon donošenja odluke o prijedlogu za ponavljanje postupka. Ovo iz razloga što izvršni sud nije ovlašten da ispituje pravilnost i zakonitost postupka koji je prethodio donošenju izvršne isprave, već je dužan da sprovede izvršnu ispravu, pa kako su prijedlog za izvršenje i rješenje o izvršenju saglasni izvršnoj ispravi-presudi Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 031760 08 P od 29. juna 2011. godine, proizilazi da nisu nastupili ni uslovi iz člana 63. ZIP-a, zbog čega su i ovi navodi apelanta neosnovani.

AP-3259/16

5. Miloš Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, podnio je 28. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 I 044901 16 Gži od 24. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijena je kao neosnovana žalba izvršenika (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je odbijen prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 7. decembra 2015. godine, a kojim je odobren prijedlog tražitelja izvršenja (T.T.) podnesen radi naplate novčanih potraživanja (sa računa izvršenika-apelanta u skladu sa rješenjem Osnovnog suda od 7. decembra 2015. godine). U toku postupka je utvrđeno da predmetno rješenje o izvršenju sadrži sve elemente propisane odredbom člana 39. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, te da je neosnovan prigovor apelanta da je morao biti određen rok za ispunjenje obaveze jer je izvršnom ispravom određen paricioni rok za ispunjenje obaveze, pa kako je taj rok bezuspješno protekao i apelant nije izvršio svoju obavezu, to su se stekli uslovi za pljenidbu izvršenja koju je sud dozvolio rješenjem o izvršenju. Okružni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud počinio povredu postupka, navodeći da prijedlog za izvršenje ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupati, iz razloga što prijedlog sadrži sve elemente predviđene članom 36. Zakona o izvršnom postupku, te da u skladu sa odredbama člana 9. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku održavanje ročišta u konkretnom slučaju nije obligatorno. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu osporenog rješenja.

AP-3624/16

6. „Lijanovići“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dinko Nenadić advokat iz Širokog Brijega, podnio je 31. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 099452 16 Gž 2 od 9. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijene su kao neosnovane žalbe izvršenika (apelanta) i potvrđena su rješenja Osnovnog suda u Banjaluci od 14. decembra 2015. godine i 21. decembra 2015. godine. Rješenjem od 14. decembra 2015. godine tražitelju izvršenja “BORA” DOO Banjaluka, dosuđene su nekretnine apelanta pobliže opisane u navedenom rješenju, dok je rješenjem od 21. decembra 2015. godine usvojen zahtjev ranijeg tražitelja izvršenja i rješenje o izvršenju broj: 71 0 lp 099452 10 lp od 13. septembra 2012. godine dopunjeno tako što je pored izvršenja na nepokretnostima apelanta označenim u navedenom rješenju o izvršenju, radi namirenja iste izvršne tražbine, izvršenje određeno i na pokretnim stvarima apelanta-imovini apelanta koja se nalazi u poslovnom objektu u Glamočanima bb kod Laktaša.

7. U toku postupka je utvrđeno da je postupak u ovom izvršnom predmetu pokrenut prijedlogom za izvršenje ranijeg tražitelju izvršenja (Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar), protiv apelanta, na osnovu izvršne isprave-sporazuma stranaka zaključenog pred prvostepenim sudom dana 26. novembra 2004.godine, kojim je utvrđeno postojanje potraživanja tražitelja izvršenja i isto obezbjeđeno upisom založnog prava na nekretninama apelanta, radi namirenja novčanog potraživanja tražitelja izvršenja po osnovu zaključenih ugovora o dugoročnom i kratkoročnom kreditu i aneksima ugovora, sa pripadajućim redovnim i zateznim kamatama i troškovima izvršnog postupka. Dalje je utvrđeno da je raniji tražitelj izvršenja podneskom od 5. februara 2014. godine zahtijevao dopunu prijedloga za izvršenje i rješenja o izvršenju na način da se izvršenje odredi i na pokretnim stvarima izvršenika-apelanta, kao i da su predmetne nekretnine zaključkom od 31. oktobra 2014. godine prodate ranijem tražitelju izvršenja koji je podneskom od 26. februara 2015. godine obavijestio sud da je potraživanje koje se namiruje u ovom izvršnom postupku ustupio pravnom licu "BORA" d.o.o. Banjaluka. U nastavku postupka, odlučujući o žalbama apelanta izjavljenim protiv rješenja prvostepenog suda kojim je odbijen prigovor apelanta izjavljen na rješenje o izvršenju (od 7. decembra 2012. godine), rješenja o dosudi od 26. novembra 2014. godine i rješenja o ispravci rješenja o dosudi od 12.decembra 2014. godine, Okružni sud je rješenjem od 26. juna 2015.godine uvažio žalbe apelanta, rješenje o dosudi i rješenje o ispravci navedenog rješenja ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je žalbu apelanta odbio i potvrdio rješenje od 7. decembra 2012. godine. Dalje, postupajući u ponovnom postupku prvostepeni sud je zaključkom od 3. decembra 2015. godine usvojio zahtjev "BORA" d.o.o. Banjaluka, kao pristupioca na mjesto tražitelja izvršenja Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar i odredio da "BORA" d.o.o. Banjaluka stupa na mjesto ranijeg tražitelja izvršenja za potraživanja iz ugovora zaključenih između ranijeg tražitelja izvršenja i apelanta, te je osporenim rješenjima tražitelju izvršenja dosudio predmetne nekretnine apelanta i dopunio ranije doneseno rješenje o izvršenju na način što je odobreno izvršenje na pokretnim stvarima apelanta.

8. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je neosnovan žalbeni navod apelanta o nezakonitosti rješenja o dosudi nekretnina tražitelju izvršenja ("BORA" d.o.o. Banjaluka) zbog činjenice da isti nije sudjelovao na drugom ročištu (22. oktobra 2013. godine) na kojem su predmetne nekretnine prodate. Naime, u navedenom periodu tražitelj izvršenja "Hypo Alpe Adria Bank" d.d. Mostar je aktivno učestvovao u ovom izvršnom postupku i tek je kasnije dana (10. novembra 2014. godine) sa "BORA" d.o.o. Banjaluka zaključio ugovor o ustupanju potraživanja, iz kojih razloga se "BORA" d.o.o. Banjaluka nije ni mogao pojaviti kao tražitelj izvršenja prije ustupanja potraživanja i na navedenom ročištu. Sud ističe kako iz ugovora o kreditu koji su zaključeni između tražitelja izvršenja "Hypo Alpe Adria Bank" d.d. Mostar i apelanta nije isključen prenos prava potraživanja na trećeg, to za punovažnost ugovora o ustupanju potraživanja koji je zaključen između "Hypo Alpe Adria Bank" d.d. Mostar i "BORA" d.o.o. Banjaluka, nije od značaja i uticaja to što apelant nije obaviješten o prenosu potraživanja do donošenja zaključka kojim je usvojen zahtjev "BORA" d.o.o. Banjaluka da stupi na mjesto tražitelja izvršenja. Također, pravilno je prvostepeni sud primijenio odredbu člana 8. stav 3. Zakona o izvršnom postupku kada je usvojio zahtjev ranijeg tražitelja izvršenja i rješenje o izvršenju koje je određeno na nekretninama dopunio na način što je odredio izvršenje i na pokretnim stvarima apelanta. Ovo tim više što su pokretne stvari apelanta založene radi obezbjeđenja predmetnog potraživanja ranijeg tražitelja izvršenja, pa u situaciji kada je očigledno da se potraživanje neće moći namiriti iz založene nekretnine pravilno je određeno izvršenje i na okretnim stvarima apelanta.

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1647/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

12. S obzirom da apelanti osporavaju rješenjâ nadležnih sudova koja su donesena u izvršnim postupcima, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se ti postupci tiču određivanja građanskih prava i obaveza apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

13. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

14. U konkretnim slučajevima, osporenim rješenjima su odbijene kao neosnovane žalbe apelanata podnesene u postupku izvršenja pravosnažnih odluka na osnovu kojih su određena predmetna izvršenja. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnim izvršnim postupcima nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanata», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupci koji su rezultirali osporenim rješenjima ne uživaju zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama u odnosu na osporena rješenjâ redovnih sudova, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)..

17. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje-pravo na imovinu na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1647/15 (S. B.,A. T.,I. Đ.,Miloš Đurić… | Sudska praksa | Aktio