Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-661/14 (S. J.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-661/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 661/14, rješavajući apelaciju Stipe Jurkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Stipe Jurkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 006445 12 Rev od 19. novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stipo Jurković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Refika Jaramaz, advokatica iz Doboja, podnio je 8. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 006445 12 Rev od 19. novembra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), te tuženih Jasne i Milana Lukića, Općine Doboj i „Dobojinvesta“ a. d. iz Doboja (svi u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i zakonski zastupnik tužene Općine Doboj su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 1. do 9. augusta 2016. godine.

4. Ostali tuženi, odnosno njihovi zastupnici, u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-79/2004 od 29. jula 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-729/05 od 24. aprila 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik stana izrađenog na tavanu zgrade koja se nalazi u Doboju u Ulici kralja Aleksandra (u daljnjem tekstu: sporni stan), zatim da se utvrdi ništavost ugovora o korištenju spornog stana koji je zaključen između tuženih Jasne Lukić i „Dobojinvesta“, te da se tuženi Jasna i Milan Lukić obavežu da sporni stan predaju u posjed apelantu, slobodan od lica i stvari, uz naknadu troškova postupka.

7. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji donio Presudu broj 118-0 Rev-07-000 696 od 8. aprila 2009. godine kojom je reviziju uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje.

Osporene presude

8. Odlučujući u ponovnom postupku, nakon što je Okružni sud predmet vratio prvostepenom sudu, Osnovni sud je Presudom broj 85 0 P 006445 09 P od 7. marta 2011. godine usvojio u ponovnom postupku apelantov precizirani tužbeni zahtjev, utvrđujući u tački I izreke presude da je apelant građenjem stekao pravo vlasništva na spornom stanu, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant na osnovu presude u javnim evidencijama upiše kao vlasnik na spornom stanu uz istovremeno brisanje tužene Jasne Lukić kao njegovog vlasnika, zatim je u tački II izreke utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor o korištenju spornog stana koji su zaključili 2. juna 2000. godine tuženi Jasna Lukić i „Dobojinvest“, a slijedom toga i ugovor o otkupu spornog stana koji su zaključili 8. juna 2007. godine tuženi Jasna Lukić i Općina Doboj i da kao takav ne proizvodi pravno dejstvo, pa je naloženo brisanje upisa u javnim evidencijama na ime tužene Jasne Lukić, dok je tačkom III izreke presude tuženim Jasni i Milanu Lukić, te Općini Doboj naloženo da apelantu sporni stan predaju u posjed, te da mu svi tuženi solidarno isplate troškove postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

9. Na osnovu provedenih dokaza Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da je apelant svojim sredstvima u tavanskom prostoru iznad svog stana (prije ratnih dešavanja) izvršio adaptaciju, odnosno izgradnju dvosobnog stana koji je nakon toga izdavao podstanarima, zatim da je apelant adaptiranje tavanskog prostora u stan izvršio isključivo za svoje potrebe, a ne za potrebe ostalih etažnih vlasnika, te da se tavanski prostor prostirao dužinom cijele zgrade. Tokom postupka je također utvrđeno da apelant adaptaciju spornog tavanskog prostora nije izvršio uz saglasnost ostalih stanara, niti uz saglasnost (prijeratnog) nadležnog općinskog organa, već je adaptaciju izvršio samovoljno. Pored toga, tokom postupka je još utvrđeno da je apelant pretvaranje tavanskog prostora u stambeni izvršio adaptacijom uz učešće ličnih materijalnih sredstava, odnosno da je građenjem i ulaganjem ličnih sredstava izgradio sporni stan koji je koristio kako za svoje potrebe tako i za izdavanje trećim licima, pa je shodno tome zaključeno da je apelant građenjem zapravo postao vlasnik spornog stana.

10. Osnovni sud je tokom postupka utvrdio da se tužena Općina Doboj, nakon kategorizacije spornog stana, uknjižila kao investitor na spornom stanu i nakon toga ga izdala svom radniku, odnosno tuženoj Jasni Lukić, nakon čega je imenovana zaključila prvo ugovor o korištenju, a zatim i ugovor o otkupu spornog stana i ishodila upis prava vlasništva na njemu u javnim evidencijama. Cijeneći sve provedene dokaze prvostepeni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan i u dijelu kojim je traženo da se utvrdi ništavost oba ugovora koja je zaključila tužena Jasna Lukić shodno odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te u dijelu kojim je tražena predaja u posjed spornog stana, primjenom odredbe člana 37. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). O troškovima postupka prvostepeni sud je odlučio primjenom odredaba čl. 386, 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

11. Okružni sud je odlučujući o žalbama tuženih donio Presudu broj 85 0 P 006445 11 Gž od 10. novembra 2011. godine kojom su žalbe djelimično uvažene i osporena presuda preinačena u dijelu kojim je apelant tražio da se na osnovu presude upiše kao vlasnik u javnim evidencijama na spornom stanu i da su to tuženi dužni trpjeti, tako da je taj dio zahtjeva odbačen kao preuranjen, dok su u ostalom dijelu žalbe odbijene i pobijana presuda potvrđena.

12. Nakon što je ispitao osporenu presudu Okružni sud je došao do zaključka da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant vlasnik spornog stana, da su ugovori koje je tužena Jasna Lukić zaključila ništavi, te da su tuženi dužni da apelantu predaju u posjed sporni stan, primjenom odredbe člana 37. stav 2. Zakona o vlasničkim odnosima. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda žalbom se osnovano osporava valjanost prvostepene odluke u dijelu kojim je odlučeno da su tuženi dužni trpjeti da se apelant u javnim evidencijama upiše kao vlasnik na spornom stanu. Navedeno stoga što se prema tada važećem članu 5. Zakona o nadziđavanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 32/87; u daljnjem tekstu: Zakon o nadziđivanju) nadziđivanje stambenog objekta moglo izvršiti samo preko stambene zadruge, što apelant nije učinio. Iz stanja spisa proizlazi, kako je naveo Okružni sud u obrazloženju, da je apelant podnosio zahtjev za odobrenje građenja, ali da je taj zahtjev odbijen. Shodno tome, Okružni sud je imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o bespravnoj gradnji izveo zaključak da kod nadležnog organa uprave treba provesti postupak legalizacije bespravno izgrađenog objekta, ukoliko je to uopće moguće. Nakon toga bi apelant imao osnov da traži upis prava vlasništva na spornom stanu, a sve do tada je takav zahtjev, prema ocjeni Okružnog suda, preuranjen.

13. Odlučujući o revizijama parničnih strana Vrhovni sud je donio Presudu broj 85 0 P 006445 12 Rev od 19. novembra 2013. godine kojom je revizija tuženih djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je utvrđeno da je apelant građenjem stekao pravo vlasništva na spornom stanu (dio tačke I izreke prvostepene presude), kao i zahtjev za predaju u posjed spornog stana (tačka III izreke prvostepene presude) tako što je tužbeni zahtjev odbijen, kao i u odluci o troškovima postupka (tačka IV) pa je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka. Istom presudom je odlučeno da se odbiju revizija apelanta u cijelosti i revizija tuženih u preostalom dijelu.

14. Nakon što je Vrhovni sud ispitao osporenu drugostepenu presudu u granicama revizionih prigovora i po službenoj dužnosti, izveo je zaključak da je drugostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog čega je revizija tuženih djelimično usvojena. U tom pravcu Vrhovni sud je podsjetio da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi i koje se ne dovodi u pitanje proizlazi da je sa danom 26. decembra 1958. godine nacionalizirana i postala društveno vlasništvo cijela jednospratna stambeno-poslovna zgrada (u kojoj se nalazi sporni stan), da se u strukturi nacionalizirane zgrade u prizemlju nalaze dva poslovna prostora, a na spratu dva dvosobna stana koja su izuzeta od nacionalizacije, od kojih se jedan nalazi u apelantovom vlasništvu na osnovu kupoprodajnog ugovora od 17. aprila 1981. godine koji u naravi čini stan s pravom korištenja dvorišta i šupe, dok je drugi stan u vlasništvu drugih vlasnika. Vrhovni sud je naveo da ovakvo utvrđenje proizlazi iz dokaza priloženih u spisu, i to rješenja o nacionalizaciji, kupoprodajnog ugovora i stanja upisa u zk. ul. broj 1737 k. o. Doboj.

15. Shodno navedenom, kako je zaključio Vrhovni sud, tavanski prostor zgrade koji je nacionalizacijom postao društveno vlasništvo, bio je zajednički za cijelu zgradu i svi korisnici zgrade su imali pravo njegovog zajedničkog korištenja. Vrhovni sud je istakao da nije sporno da je apelant svojim sredstvima i od svog materijala, pregradio tavanski prostor, i to samo u dijelu koji se nalazio iznad njegovog stana, pretvarajući ga u prostor koji je izdavao u zakup, prvo kao skladište, a zatim kao stambeni prostor, da bi 17. augusta 1998. godine zaključio ugovor o zakupu s tuženom Jasnom Lukić. Nadalje je Vrhovni sud dodao da sporni stan apelant nikada nije koristio za vlastito stanovanje jer je u tu svrhu koristio isključivo kupljeni stan na prvom spratu, pa se stoga sporni stan ne može smatrati njegovim domom. Tokom postupka je također utvrđeno da je tuženi „Dobojinvest“ na zahtjev tužene Općine Doboj sporni stan uknjižio u stambeni fond tužene Općine Doboj, nakon čega je dodijeljen, a kasnije i otkupljen od strane tužene Jasne Lukić, koja se na njemu uknjižila kao vlasnik u javnim evidencijama.

16. U vezi s takvim činjeničnim utvrđenjem Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 4. Zakona o nadziđavanju koju je citirao. Zatim je u obrazloženju pojašnjeno da shodno citiranom zakonu investitor nadziđavanja, odnosno pretvaranja zajedničkih prostorija u stanove, može biti društveno-pravno lice, a građanin samo preko stambene zadruge (član 5. Zakona). Nadalje je navedeno da se, saglasno odredbi člana 6. tog zakona, pravo na nadziđavanje, odnosno pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove stječe putem prvenstvenog prava (član 7) ili putem konkursa (čl. 8. i 9), a sadržaj rješenja kojim se dozvoljava nadziđavanje, odnosno pretvaranje, regulira odredba člana 12. Zakona o nadziđavanju.

17. Nadalje se Vrhovni sud pozvao na relevantne odredbe ZOSPO-a koje propisuju da na zajedničkim dijelovima zgrade i uređajima u zgradi vlasnici posebnih dijelova zgrade imaju pravo zajedničkog nedjeljivog vlasništva, što su nižestepeni sudovi prilikom donošenja odluka propustili da cijene na pravilan način. Vrhovni sud je još istakao da apelant, podnoseći zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti nadležnom općinskom organu, svjesno nije prikazao istinite činjenice jer je u zahtjevu naveo da će izvoditi radove na adaptaciji vlastitog stana (ne zajedničkog tavanskog prostora) izvođenjem radova na popravci fasade i krova, zamjeni oluka, vodovodne i kanalizacione instalacije i saniranju kupatila. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Vrhovni sud je utvrdio da je apelant pretvaranju zajedničkog dijela zgrade (tavana) u prostor za stanovanje pristupio, a da to pravo prethodno nije ostvario u skladu sa zakonom, te bez potrebnih dozvola (urbanističke i građevinske), odnosno saglasnosti drugih suvlasnika, pa apelant nesavjesnim postupanjem nije mogao steći pravo na spornom stanu, posebno jer se radilo o zgradi koja se nalazila u društvenom vlasništvu, odnosno nije mogao steći valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva. Prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant pravo vlasništva na spornom stanu nije mogao steći ni na osnovu člana 22. ZOSPO, kako to navodi drugostepeni sud, niti na osnovu člana 24. ZOSPO, kako to navodi prvostepeni sud, a navedeno stoga što se radi o zgradi koja je nacionalizacijom prešla u društveno vlasništvo. Međutim, kako je naveo Vrhovni sud, iako apelant nije stekao valjan pravni osnov koji bi mu omogućio stjecanje vlasništva na spornom stanu, na njegovoj strani postoji aktivna legitimacija da traži utvrđivanje ništavosti ugovora o korištenju, odnosno ugovora o otkupu spornog stana, a time i brisanje upisa tužene Jasne Lukić na spornom stanu iz javnih evidencija. Navedeno stoga, kako je naveo Vrhovni sud, što je apelant kao etažni vlasnik stana koga je kupio kupoprodajnim ugovorom ujedno i zajedničar kompletnog tavanskog prostora skupa sa ostalim suvlasnicima nacionalizirane zgrade.

18. Nadalje je pojašnjeno da je tužena Općina Doboj jednostranom odlukom sporni dio tavanskog prostora kategorizirala kao stan i uknjižila ga kao društveno vlasništvo kod nadležnog stambenog organa, da bi ga zatim, u tom svojstvu dodijelila tuženoj Jasni Lukić na korištenje, kasnije i u otkup. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ovakvo postupanje Općine Doboj ne može izmijeniti pravni status tavanskog prostora i ne može dovesti do drugačije odluke suda jer tužena Općina Doboj nema valjan pravni osnov za stjecanje vlasništva na spornom dijelu tavanskog prostora koji je faktički pretvoren u stan.

19. Iz provedenih dokaza proizlazi da pretvaranje zajedničkog tavanskog prostora u stambeni nije izvršeno u skladu sa važećim zakonskim propisima, a time nije riješeno ni pitanje režima vlasništva na njemu, pa shodno tome nisu valjani ni ugovor o korištenju, niti ugovor o otkupu spornog stana jer, shodno odredbi člana 9. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova koji je važio u vrijeme donošenja prvostepene presude, predmet privatizacije može biti samo stan u državnom vlasništvu. U vezi s apelantovom revizijom kojom se pobija drugostepena odluka u dijelu u kojem je njegova tužba odbačena kao preuranjena, kod činjenice da je zahtjev za utvrđivanje vlasništva nad spornim stanom odbijen, ona se, prema ocjeni Vrhovnog suda, u takvim okolnostima ukazuje neosnovanom.

20. Cijeneći apelantov djelimičan uspjeh u parnici, primjenom odredbe člana 386. stav 2. u vezi sa članom 397. stav 2. ZPP-a, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a na osnovu svega navedenog, primjenom odredbi čl. 248. i 250. stav 1. u vezi sa članom 456.a) ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Apelacijom se opisuje tok postupka, zatim se pojašnjava situacija koja je prethodila postupku, pa se u tom pravcu navodi da je apelant svojim radom i svojim sredstvima na tavanskom prostoru iznad svoga stana izgradio stan, i to prije ratnih dešavanja u BiH, da je tokom rata napustio Doboj, da mu je sporni stan nakon rata vraćen u posjed, nakon čega je tuženoj (1998. godine) Jasni Lukić i njezinom suprugu izdao sporni stan u zakup, oslobađajući ih plaćanja zakupnine uz njihovo obavezivanje da sporni stan dovedu u upotrebljivo stanje. Međutim, tužena Jasna Lukić je kao radnik tužene Općine Doboj ishodila upis spornog stana u vlasništvo Općine, zatim ugovor o korištenju, odnosno otkup spornog stana, nakon čega je upisala pravo vlasništva na spornom stanu, sve to na nezakonit način. Apelant posebno apostrofira činjenicu da je Vrhovni sud, kao sud najviše sudske instance, u svojim odlukama iznio dijametralno suprotno mišljenje, i to na podlozi istog činjeničnog stanja, što kod apelanta stvara osjećaj pravne nesigurnosti. Smatra da je Vrhovni sud u rješenju kojim je ukinuo drugostepenu presudu iznio pravilan stav zasnovan na ZOSPO-u, a da je presuda koja se predmetnom apelacijom osporava donesena na osnovu proizvoljne primjene materijalnog prava i da je kao takva pravno neodrživa, pa poziva Ustavni sud da zaštiti njegova prava na koja se pozvao tako što će ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju odluke protiv koje je izjavljena apelacija jasno ukazano na osnovu kojih relevantnih činjenica su primijenjene odredbe materijalno-pravnih propisa i zašto je taj materijalno-pravni propis primjenjiv na konkretnu parnicu. Istaknuto je da je primjena materijalnog prava uvjetovana utvrđenjem relevantnih činjenica bitnih za rješavanje spora i samo na osnovu tih činjenica može se govoriti o tome koji materijalni propis je u konkretnom slučaju primjenjiv. Navedeno je da je taj sud jasno obrazložio iz kojih razloga se ne može smatrati da je apelant stekao pravo vlasništva na spornom stanu. Odluka tog suda od 8. aprila 2009. godine na koju se apelant poziva je bila ukidajuća, ne meritorna, pa je nakon detaljnog utvrđenja svih relevantnih činjenica bilo moguće zauzeti pravni stav koji je izražen u odluci koju apelant apelacijom pobija. Predloženo je da se apelacija odbije.

23. Okružni sud je navode apelacije ocijenio neosnovanim uz ocjenu da pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji pozvao. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Tužena Općina Doboj je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasno obrazloženje za svoju odluku, uz pravilnu primjenu materijalnog prava na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi sa apelacionim prigovorima da je Vrhovni sud na osnovu istog činjeničnog stanja donio različite odluke istaknuto je da apelant pri tome previđa činjenicu da je u toku postupka preinačen prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, te da je postupajući sud apelantu pružio pravnu zaštitu u okviru postavljenog, odnosno preinačenog tužbenog zahtjeva u onom obimu u kom mu to, s obzirom na činjenično stanje, omogućuju propisi materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 32/87), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom utvrđuju se uslovi, način i postupak nadziđivanja stambenih i stambeno-poslovnih zgrada u društvenoj svojini (u daljnjem tekstu: nadziđivanje) i pretvaranje u tim zgradama zajedničkih prostorija u stanove.

Član 4.

Pretvaranjem zajedničkih prostorija u stanove, u smislu ovog zakona, smatra se pretvaranje potkrovlja, perionica, sušionica, podrumskih prostorija, terasa i drugih sličnih zajedničkih dijelova i prostorija u zgradi u jedan ili više stanova.

Član 5.

Pravo na nadziđivanje odnosno pretvaranja zajedničkih prostorija u stanove (u daljnjem tekstu: investitor) može biti samo društveno pravno lice.

Građanin može biti investitor samo preko stambene zadruge.

Član 6.

Investitor nadziđivanja odnosno na pretvaranja zajedničkih prostorija u stanove stiče se: -putem prvenstvenog reda, i -putem konkursa.

26. U Zakonu o svojini na dijelovima zgrade („Službeni list SRBiH“ broj 35/77), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 2.

Posebni dijelovi zgrada mogu biti u svojini građana, udruženja građana i drugih građanskih pravih lica ili u društvenoj svojini.

Na posebnom dijelu zgrade može postojati i svojina na idealnim dijelovima.

Predmet etažne svojine mogu biti samo pojedini stanovi i pojedine poslovne prostorije. Član 4. st. 1. i 2.

Na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini (temelj,...tavan,...i sl.), ako je zgrada u društvenoj svojini, svi etažni vlasnici imaju zajedničko pravo korišćenja.

Na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe samo nekim, a ne svim posebnim dijelovima zgrade (posebna ulazna vrata,...tavanske i podrumske prostorije,... i sl.) ako je zgrada u društvenoj svojini, etažni vlasnici tih posebnih dijelova imaju zajedničko pravo korišćenja.

27. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske'“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

NEVAŽNOST UGOVORA

I. Ništavi ugovori

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

28. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 22. stav 1.

Lice koje od svog materijala svojim radom izgradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar.

Član 24. stav 1.

Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljištu na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

Član 37. st. 1. i 2.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 006445 12 Rev od 19. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 8. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

36. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo, između ostalog, radi utvrđivanja prava vlasništva na sporom stanu iz čega slijedi da se predmetni postupak ticao apelantovih građanskih prava, što upućuje na zaključak da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

37. Nadalje, u vezi s ključnim prigovorima koji se predmetnom apelacijom pokreću, a tiču se proizvoljne primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

39. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u predmetnom slučaju donio konačnu odluku, svoj stav o djelimičnoj osnovanosti revizije tuženih dovoljno jasno i argumentirano obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na podlozi činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova izveo zaključak da apelant nije mogao steći valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornom stanu na tavanskom prostoru jer pretvaranju zajedničkih prostorija u stan nije pristupio u skladu sa tada važećim propisima, te bez potrebnih dozvola nadležnih organa, pozvavši se na relevantne odredbe Zakona o nadziđivanju, Zakona o svojini na dijelovima zgrade, te ZOSPO-a. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud pojasnio zbog čega nije mogao prihvatiti stav nižestepenih sudova da je apelant građenjem stekao pravo vlasništva na spornom stanu, naglasivši u tom pravcu da nižestepeni sudovi prilikom odlučenja nisu vodili računa o tome da se u konkretnom slučaju radi o zgradi koja je nacionalizacijom prešla u društveno vlasništvo, odnosno državnu, te da se na tavanskom prostoru, kao zajedničkom i nedjeljivom dijelu zgrade, ne može stjecati vlasništvo. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud prihvatio stav nižestepenih sudova da su ugovori, čije je poništenje apelant tražio, ništavi u smislu člana 103. ZOO-a, te je u tom dijelu udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu ocijenivši da tužena Općina Doboj nije imala valjan pravni osnov za pokretanje radnji koje je u vezi sa spornim stanom provela.

40. U vezi s prigovorima kojim apelant ukazuje da je Vrhovni sud u istom predmetu zauzeo dijametralno suprotan stav u svojim odlukama koje je donio povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja Ustavni sud zapaža da se u okolnostima konkretnog slučaja ovi prigovori koje apelant dovodi u vezu s kršenjem prava na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje čine neosnovanim. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova, s nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se, samo po sebi, ne može smatrati suprotno Konvenciji (vidi Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugala broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine, i Tudor Tudor protiv Rumunije broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009. godine). U konkretnom slučaju predmet apelacionog razmatranja je meritorna odluka Vrhovnog suda koja je donesena u ponovnom postupku nakon što je apelant precizirao tužbeni zahtjev u odnosu na prvobitno postavljeni, za koju Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke nije mogao utvrditi da je donesena uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pa se u takvim okolnostima čine neosnovanim ovi apelantovi prigovori. Navedeno stoga što se stavovi suda nužno prilagođavaju tužbenom zahtjevu kojim su redovni sudovi vezani, te činjeničnim okolnostima i raspoloživim dokazima svakog konkretnog slučaja. Shodno tome, Ustavni sud ove apelacione prigovore smatra neosnovanim.

41. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba zakona koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom odlučenja, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava, niti zapaža da su apelantu u okviru predmetnog parničnog postupka bila uskraćena prava koja pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije. Navedeno posebno jer je Vrhovni sud u osporenoj odluci obrazložio na kojim je relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava zasnovao svoju odluku, davši za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. U vezi s prigovorima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, pa stoga Ustavni sud pozivanje na kršenje prava na imovinu također smatra neosnovanim.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

43. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, što je i koristio. Činjenica da revizija nije rezultirala apelantovim uspjehom, pri čemu su tuženi svoje pravo na izjavljivanje revizije uspješno iskoristili, sama po sebi, u okolnostima konkretnog slučaja ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije neosnovan. VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi Ustavnom sudu ukazalo da je prilikom odlučenja bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava na što je apelant predmetnom apelacijom neosnovano ukazao.

45. Nema ni kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisani pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju, a nezadovoljstvo presudom koja je donesena povodom revizije, samo po sebi, ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-661/14 (S. J.) | Sudska praksa | Aktio