Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2416/13 (S. B. i D. B.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Suvlasništvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2416/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2416/13, rješavajući apelaciju Stojka Bunića i Dana Bunića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Stojka Bunića i Dana Bunića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 000393 13 Rev od 26. marta 2013. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantima Stojku Buniću i Danu Buniću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati svakom iznos od po 2.550,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima Stojku Buniću i Danu Buniću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Stojka Bunića i Dana Bunića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 000393 13 Rev od 26. marta 2013.
godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 000393 12 Gž od 25. septembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 000393 07 P od 14. novembra 2011.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stojko Bunić i Dane Bunić (u daljnjem tekstu: apelanti), oba iz Bastaja, opština Kneževo, koje zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 3. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 000393 13 Rev od 26. marta 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 000393 12 Gž od 25. septembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 000393 07 P od 14. novembra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od Čede Đurića, advokata iz Banje Luke kao zastupnika Petra Petrovića i dr. kao učesnika u postupku (ukupno 17 lica - u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 11. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Naknadno, 20. oktobra 2016. godine, odgovor na apelaciju je zatražen i od Osnovnog suda u Banjoj Luci pred kojim se postupak vodio do januara 2007. godine.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 22. februara, Okružni sud 17. februara, a Osnovni sud 26. februara 2016. godine. Osnovni sud u Banjoj Luci i tužioci nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužioci su 20. aprila 1981. podnijeli tužbu protiv apelanata radi utvrđivanja prava susvojine na dijelu nepokretnosti pobliže označene u dispozitivu prvostepene presude, koja u naravi predstavlja šumu i njive. U istom postupku, apelanti su postavili protivtužbeni zahtjev radi utvrđivanja prava svojine na dijelu iste nepokretnosti. Postupak je u januaru 2007. godine primljen u Osnovnom sudu, nakon što se Osnovni sud u Banjoj Luci, pred kojim se do tada postupak vodio, oglasio nenadležnim.
6. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 000393 07 P od 14. novembra 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 000393 12 Gž od 25. septembra 2012. godine, odbijeni su i tužbeni i protivtužbeni zahtjev. U obrazloženju odluke, Osnovni sud je naveo, između ostalog, da su tužioci tražili utvrđivanje susvojine na spornoj nepokretnosti, i to tako što bi tužiocima bila utvrđena susvojina sa ¾ dijela, a apelantima sa ¼ dijela. S druge strane, apelanti su tražili da se utvrdi pravo svojine isključivo u njihovu korist na dijelu sporne površine, odnosno na parceli koja je „na kopiji austrougarskog plana označena kao k. č. 525 „Mlinište“ u površini od 1.000 m “. U vezi s tako postavljenim zahtjevima, Osnovni sud je, između ostalog, naveo da su tužioci bili dužni dokazati „ne samo svoj osnov sticanja prava svojine na zemljištu koja je predmet spora, već i pravo svojine svojih pravnih prethodnika, a u skladu sa preciziranim tužbenim zahtjevom tužioci su bili dužni dokazati i da im na spornom dijelu zemljišta pripada udio od ¾ dijela u suvlasništvu“. S druge strane, apelanti su morali da dokažu „svoje pravo isključivog vlasništva na dijelu spornog zemljišta“ na parceli koju su naveli. Međutim, Osnovni sud je zaključio da ni tužioci, ni apelanti nisu na pouzdan način dokazali navode iz tužbe odnosno protivtužbe. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da ni tužioci ni apelanti nisu ničim dokazali svoje tvrdnje da su spornu nepokretnost stekli nasljeđem i kupoprodajom, te da nije mogao prihvatiti „oprečne tvrdnje parničnih stranaka kao dovoljan i pouzdan dokaz kojim se dokazuje pravo suvlasništva odnosno vlasništva na spornim nekretninama“.
7. Dalje, sud je naveo da se ni iz nalaza vještaka G. Z. nije mogla utvrditi svojina na spornom dijelu parcele, zato što na lokalitetu katastarske opštine Bastaji ne postoji zemljišna knjiga, već samo „popisni katastar kojim nisu definisane granice parcela, već su samo prikazane površine u okviru bloka“. Osnovni sud je naveo da se ovaj vještak, između ostalog, izjasnio da je u KO Bastaji na snazi popisni katastar iz 1953. godine, ali da za tu KO ne postoji zemljišna knjiga, već postoje „stari austrougarski planovi nastali oko 1890. godine sa brojevima parcela za koje ne postoje numerički podaci i sa nanesenim granicama blokova na bazi čijih površina se vode zvanični podaci u katastarskom operatu“, a da „novi premjer iz 1987. godine još nije stupio na snagu“. Osim toga, apelanti su insistirali na nalazu drugog vještaka P. M. „koji je urađen u toku trajanja prethodno vođenog postupka u ovoj parnici“, ali Sud ni iz tog nalaza nije mogao da utvrdi broj parcele „jer je propušteno da se na pravilima određen način ista numeriše posebnim brojem“. Takođe, Osnovni sud je naveo da su oba vještaka ukazala na nepouzdanost podataka popisnog katastra „prema čijim podacima je u bloku 28 u kojem se nalazi sporna šuma 'Duboki potok' ukupna površina zemljišta pod šumom više nego dvostruko veća od površine utvrđene novim premjerom“. Takođe, Sud je naglasio da izvedeni dokazi „upućuju na suvlasništvo parničnih stranaka na predmetnim nekretninama kao jedino moguće rješenje, u slučaju kada ni jedna od parničnih stranaka ne može pouzdano dokazati svoje vlasništvo, kao jedino moguće i pravično rješenje. Međutim, sud u slučaju kada ne postoji volja parničnih stranaka za rješavanje spora putem poravnanja u smislu dogovora u pogledu udjela u suvlasništvu nije ovlašten donositi takvu odluku ako za isto ne postoje pouzdani dokazi“.
8. Okružni sud je Presudom broj 73 0 P 000393 12 Gž od 25. septembra 2012. godine odbio kao neosnovane žalbe parničnih stranaka izjavljene protiv prvostepene presude. Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna, prihvatajući obrazloženje koje je dato. Osim toga, Okružni sud je naveo i da je prema odredbama Zakona o premjeru i katastru zemljišta („Službeni list SRBiH“ broj 22/84), koji je bio na snazi i u vrijeme podnošenja tužbe, za sporne nepokretnosti uspostavljen katastar zemljišta 1987. godine, ali da nije stupio na snagu, te da zbog toga „nije bilo moguće ni utvrđivanje katastarskih teritorijalnih jedinica (katastarskih parcela i katastarskih opština)“. Bez definisanja granica parcela i njihovog upisa u evidencije o nepokretnostima, zajedno sa pravima lica na tim nepokretnostima, kako je dalje obrazložio Okružni sud, ne može se znati o kojim nepokretnostima se radi. Stoga, zemljište koje je označeno tužbenim i protivtužbenim zahtjevom „ne može biti (za sada) objekt prava vlasništva ni u smislu odredbe člana 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), jer stvar na kojoj neko lice tvrdi da ima pravo svojine mora biti prostorno ograničena i određena na način kako to pravni poredak kvalifikuje da bi mogla biti predmet stvarnog prava“.
9. Vrhovni sud je, Presudom broj 73 0 P 000393 13 Rev od 26. marta 2013. godine, odbio revizije i tužilaca i apelanata, zaključivši da je drugostepena presuda pravilna. Vrhovni sud je naročito istakao da prema članu 13 ZOSPO susvojina postoji kada više lica ima pravo svojine na nepodijeljenoj stvari pri čemu je dio svakog od njih određen srazmjerno prema cjelini (idealni dio), a ukoliko ti dijelovi nisu određeni, pretpostavlja se da su jednaki. Vrhovni sud je takođe naveo da je nalazom vještaka utvrđeno da su prema stanju popisnog katastra iz 1953. godine tužioci posjednici na površini od 182.600 m , a apelanti na površini od 43.200 m , dok su prema snimanju iz 1987. godine te površine manje u odnosu na obje parnične stranke. Vrhovni sud smatra da iz toga slijedi da su tužioci i apelanti suposjednici na određenim kvadraturama sporne nepokretnosti, te da tužioci „u naravi svojim zahtjevom [...] traže da se izvrši fizička dioba dijela površine u odnosu na cjelokupnu površinu Bloka 28 od 12.400 m i da, ponovno, na toj površini bude utvrđen taj isti omjer, ali ovog puta ne kao suposjed, već kao suvlasništvo“.
10. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da su stranke, na osnovu člana 7 stav 1 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Takođe, Vrhovni sud je naveo i da raspravni princip iz člana 123 ZPP-a podrazumijeva isključivo ovlašćenje stranaka da prikupljaju činjeničnu građu za donošenje odluke suda, a da je uloga suda „u potpunosti reducirana kroz primjenu člana 3. stav 2. ZPP“, te da će Sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126 ZPP-a, odbiti tužbeni zahtjev „u parnici u kojoj izvedenim dokazima tužitelj nije dokazao činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva“. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se kod činjeničnog stanja kakvo su utvrdili nižestepeni sudovi ne može „egzaktno, pa ni približno, utvrditi ni granica ni sporna površina parcela iz zahtjeva stranaka, zbog čega se pravilnim ukazuje i stav o neosnovanosti postavljenih zahtjeva“.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da je postupak pred prvostepenim sudom trajao „od 20. aprila 1981. do 14. novembra 2011. godine“, odnosno „više od 30 godina“. Apelanti dalje osporavaju navedene presude zato što smatraju da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da ni tužioci ni apelanti nisu dokazali svoje navode budući da je „opštepoznata činjenica da ne postoji gruntovnica za područje Opštine Kneževo jer je uništena za vrijeme Drugog svjetskog rata, da katastarski upis i faktička državina nisu dokaz o vlasništvu i da popisni katastar iz 1953. godine nije od značaja jer ne daje mogućnost za identifikaciju“. Apelanti dalje navode da je „poznato da su za ta područja, gdje su uništeni gruntovni upisi, katastarski upisi su pretpostavka za upis i vlasništva dok eventualno treće lice ne dokaže suprotno, a identifikacija spornih površina utvrđuje se pomoću mapa austrijskog premjera koje su sačuvane kod predratne Direkcije šuma“.
12. Apelanti navode da su zbog ovakvih stanovišta sudova onemogućeni da sijeku stabla u spornoj šumi za zimski ogrjev, budući da Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede i Opština Kneževo odbijaju njihove zahtjeve za odobravanje sječe. Stoga traže da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da im isplati po „3000 KM na ime nematerijalne štete za duševni bol zbog psihičkih patnji koji [su] trpili zbog zabrane sječe ogrevnog drveta u vlastitoj šumi“.
b) Odgovori na apelaciju
13. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud u odgovorima osporavaju navode iz apelacije, navodeći da su u osporenim odlukama dati razlozi kod kojih ti sudovi i dalje ostaju. Osnovni sud je posebno ukazao da je taj sud predmet primio u januaru 2007. godine, nakon što se Osnovni sud u Banjoj Luci oglasio nenadležnim, te da su u toku postupka neki od tužilaca umrli zbog čega je „vođenje postupka usporeno zbog preuzimanja novih tužilaca kao nasljednika od kojih su pojedinim bile nepoznate adrese“.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.
Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
[...] Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 73 0 P 000393 13 Rev od 26. marta 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 19. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 3. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelanti navode da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje - dužina postupka
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. Ustavni sud ističe da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, pitanje da li je postupak trajao „u razumnom roku“ mora ocijeniti u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja i uzimanjem u obzir sljedećih kriterijuma: složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
22. Ustavni sud takođe podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove prava na pravično suđenje, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
23. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na sopstvenu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka u kojima su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Prema toj praksi, period koji se uzima u obzir za svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje s danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti, a u ocjenjivanju „razumnosti“ vremena koje je prevazišlo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, tačka 53 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 769/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 28).
24. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak pokrenut 1981, a okončan presudom Vrhovnog suda 2013. godine, što znači da je trajao ukupno 32 godine. Međutim, imajući u vidu navedeni stav, period koji je prethodio 14. decembru 1995. godine kao datumu kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, Ustavni sud neće razmatrati, već će ispitati postupak koji se vodio nakon tog datuma, budući samo taj period od ukupno 17 godina i tri mjeseca ratione temporis spada u nadležnost Ustavnog suda.
25. Ustavni sud primjećuje da je unutar tog perioda predmet bio pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci - do januara 2007. godine kada se taj sud oglasio nenadležnim, te da ni u tom periodu od 12 godina nikada nije donesena ni prvostepena presuda, već je jedina odluka bila ona kojom se taj sud oglasio nenadležnim. Dalje, nakon što je Osnovni sud 2007. godine primio ovaj predmet, trebalo mu je nešto više od četiri godine da donese prvostepenu presudu. Osnovni sud je u odgovoru naveo da su neki od tužilaca tokom trajanja postupka umrli i da je „vođenje postupka usporeno zbog preuzimanja novih tužilaca kao nasljednika od kojih su pojedinim bile nepoznate adrese“. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u kojem apelanti nisu bili u mogućnosti u relevantnom periodu od 16 godina doći do prvostepene presude, odnosno u kojoj je postupak u cijelosti trajao nešto duže od 17 godina u relevantnom periodu, ne postoje bilo kakvi argumenti koji bi mogli da opravdaju ovako dugo trajanje postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da u slučaju ovako ekstremne dužine građanskog postupka, naročito kada se uzme u obzir i stadij postupka do vremena koje je za Ustavni sud ratione temporis relevantno (do tog vremena postupak je već trajao 14 godina, o čemu su sudovi morali voditi računa), bez obzira na njegovu složenost ili druge okolnosti koje pominje Osnovni sud, nema potrebe posebno ispitati ponašanje apelanata u konkretnom slučaju zato što ne postoji ništa što može da opravda ovako dugo trajanje postupka.
26. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zbog čega je prekršeno pravo apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
27. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti i naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelanti nisu postavili zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku, ali Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju opravdano takvu naknadu dosuditi kako to propisuje navedena odredba Pravila Ustavnog suda.
28. Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51), prema kojem bi apelantima za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
29. S obzirom na to da je parnični postupak u konkretnom slučaju trajao ukupno 32 godine, od čega nešto duže od 17 godina u periodu koji je relevantan za Ustavni sud, te da se pitanje o kojem je trebalo odlučiti ne smatra prema zakonu hitnim, Ustavni sud smatra da svakom apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od po 2.550,00 KM. Navedene iznose apelantima je, s obzirom na sjedište redovnih sudova, dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
30. Ostali navodi koji se odnose na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu tiču se načina na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim Ustavni sud ističe da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju, osim kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku kako je to već utvrđeno, došlo do kršenja i neke druge garancije prava na pravično suđenje u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, u odnosu na pravo na imovinu, apelanti nisu iznijeli bilo kakve relevantne razloge koji bi mogli voditi zaključku da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da imaju „imovinu“ koja bi bila zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ili da je „miješanje“ u njihovo eventualno pravo na imovinu bilo proizvoljno.
32. Imajući i vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su ostali navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke „u razumnom roku“ kada je postupak u relevantnom periodu trajao više od 17 godina, budući da se tako dugo trajanje postupka ne može opravdati bilo kakvim relevantnim razlozima, pri čemu Ustavni sud zapaža da je od podnošenja tužbe do pravosnažnog okončanja prošlo ukupno 32 godine.
34. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se navodi o kršenju ovih prava svode na navode o pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman