Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-57/13 (Š. A., S. A., G. S.-S., A. H.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-57/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 57/13, rješavajući apelaciju Šejle Agić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Šejle Agić, Sadete Abdulahagić, Gertrude Sajbl-Savić, Antonije Habri.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu u predmetu broj 65 0 P 050239 05 P a koji je, zbog rješavanja prethodnog pitanja, prekinut Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050239 05 P od 11. aprila 2011. godine.
Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 62.
stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nakon što se steknu uvjeti za njegov nastavak, odnosno kad se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom, ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak, po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 65 0 P 050239 05 P, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelanticama Šejli Agić, Sadeti Abdulahagić, Gertrudi Sajbl-Savić, Antoniji Habri, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, solidarno isplati ukupan iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelanticama Šejli Agić, Sadeti Abdulahagić, Gertrudi Sajbl-Savić, Antoniji Habri zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da, kada se steknu uvjeti za nastavak postupka, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Šejle Agić, Sadete Abdulahagić, Gertrude Sajbl-Savić, Antonije Habri podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050239 11 Rev od 9. oktobra 2012. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050239 11 Gž od 25.
augusta 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050239 05 P od 11. aprila 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na član II/4.
Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Šejla Agić, Sadeta Abdulahagić, Gertruda Sajbl-Savić, Antonija Habri (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Rizah Pašalić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 7. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 050239 11 Rev od 9. oktobra 2012. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 050239 11 Gž od 25. augusta 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 050239 05 P od 11. aprila 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Prethodno Ustavni sud je Odlukom broj AP 4415/11 odbacio kao preuranjenu apelaciju apelantica podnesenu protiv rješenja Kantonalnog i Općinskog suda, preciznije označenih u prethodnoj tački ove odluke (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4415/11 od 20. decembra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) zbog toga što u vrijeme donošenja te odluke nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom po reviziji apelantica protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda.
3. Pored toga, Ustavni sud napominje da je Odlukom o dopustivosti broj AP 5367/10 od 19. novembra 2013. godine odbacio, između ostalih, kao nedopuštenu apelaciju broj AP 57/13 podnesenu protiv rješenja Vrhovnog suda od 9. oktobra 2012. godine i rješenja Kantonalnog suda od 25. augusta 2011. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Međutim, Ustavni sud je, nakon toga, odlučujući o zahtjevu apelantica za preispitivanje spomenute odluke Ustavnog suda, donio Rješenje broj AP 57/13 od 21. jula 2015. godine kojim je usvojen zahtjev apelantica.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Pravobranilaštva Općine Novo Sarajevo i od opunomoćenika tuženog Nedžada Adrovića (advokata Nehira Serdarevića) zatraženo je 4. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud je 7. oktobra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Pravobranilaštvo Općine Novo Sarajevo 12. oktobra 2016. godine, Općinski sud 19. oktobra 2016. godine, a Kantonalni sud 1. novembra 2016. godine, dok opunomoćenik tuženog nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelantice i M.V. su tužbom od 17. novembra 2005. godine tražile da se Općina Novo Sarajevo i Nedžad Adrović (u daljnjem tekstu: tuženi) obavežu da im solidarno isplate iznose od po 14.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom povodom bespravne gradnje u neposrednoj blizini njihovih nekretnina.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 050239 05 P od 11. aprila 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 050239 11 Gž od 25. augusta 2011. godine, prekinut je parnični postupak do pravomoćnog okončanja upravnog postupka koji se vodi pred Općinom Novo Sarajevo - Službom za oblast prostornog uređenja, urbanizam, komunalne poslove i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: Služba) radi izdavanja urbanističke saglasnosti i dozvole za izgradnju spornog stambeno-poslovnog objekta. Općinski sud je tokom postupka utvrdio da je Sektor za prostorno uređenje, komunalne poslove i zaštitu čovjekove okoline svojim rješenjem od 3. jula 1997. godine dao urbanističku saglasnost Nedžadu Adroviću za izgradnju stambeno-poslovnog objekta u Posavskoj ulici broj 1 u Sarajevu, da je rješenjem od 17. februara 1999. godine investitoru Nedžadu Adroviću odobrena izgradnja predmetnog stambeno-poslovnog objekta, kao i da je rješenjem od 17. februara 2001. godine produžena važnost odobrenja za građenje za izgradnju predmetnog stambeno-poslovnog objekta. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je rješenjem Službe od 19. decembra 2006. godine poništeno rješenje od 17. februara 1999. godine, nakon čega je Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoline svojim rješenjem od 30. januara 2008. godine poništilo rješenje Službe od 19. decembra 2006. godine i predmet vratilo na ponovni postupak prvostepenom organu uz nalog prvostepenom organu da u ponovnom postupku otkloni nedostatke, da je dužan postupati u okviru podnesenog prijedloga za obnovu postupka izdavanja urbanističke saglasnosti od 3. jula 1997. godine i rješenja od 17. februara 1999. godine kojim je data građevinska dozvola Nedžadu Adroviću za izgradnju stambeno-poslovnog objekta. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je odluka o davanju urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole tuženom Nedžadu Adroviću osnov tužbenog zahtjeva apelantica i da predstavlja odluku o prethodnom pitanju u odnosu na postavljeni i precizirani tužbeni zahtjev apelantica u podnesku od 24. septembra 2007. godine od kojeg zavisi odluka o tužbenom zahtjevu u konkretnoj parnici, pa je, s obzirom na to da o njemu teče upravni postupak u kojem se kao nadležnom postupku jedino i mogu donijeti navedene odluke, to je Općinski sud primjenom člana 379. stav 1. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u dispozitivu rješenja.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke istakao da je prvostepeni sud, nasuprot žalbenim razlozima apelantica, pravilno zaključio da je odluka o davanju urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole tuženom Nedžadu Adroviću osnov tužbenog zahtjeva apelantica, te da ona predstavlja odluku o prethodnom pitanju u odnosu na postavljeni i precizirani tužbeni zahtjev.
10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 050239 11 Rev od 9. oktobra 2012. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju koju su apelantice izjavile protiv drugostepenog rješenja. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je, prema odredbi člana 254. stav 1. Zakona o parničnom postupku, propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravomoćno završen, pa u tom smislu pobijano rješenje kojim je u konkretnoj pravnoj stvari prekinut parnični postupak do pravomoćnog okončanja upravnog postupka i određeno da će se ovaj postupak nastaviti na prijedlog jedne od parničnih stranaka nakon pravomoćnog okončanja upravnog postupka ne predstavlja odluku koju ima u vidu navedena zakonska odredba. Imajući u vidu navedeno, primjenom odredbe člana 247. u vezi sa članom 254. stav 4. ZPP, Vrhovni sud je reviziju apelantica odbacio kao nedopuštenu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantice se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantice smatraju da im je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Apelantice smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog dužine trajanja predmetnog postupka, jer Općinski sud za sedam godina (do podnošenja apelacije), koliko traje predmetni parnični postupak od dana podnošenja tužbe, nije donio odluku kojom se, u prvom stepenu, rješava njihov tužbeni zahtjev, te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju Rješenja broj 65 0 P 050239 11 Rev od 9. oktobra 2012. godine, te da pri njegovom donošenju nisu uskraćena garantirana prava iz člana II/3.e), II/4. Ustava BiH, čl. 6,14. i 17. Evropske konvencije, niti je u revizijskoj presudi primjena prava bila proizvoljna.
13. Pravobranilaštvo Općine Novo Sarajevo je u odgovoru na apelaciju ukratko opisalo hronologiju predmetnog postupka, te istaklo da su navodi iz predmetne apelacije proizvoljni i paušalni bez činjeničnog i pravnog utemeljenja. Pravobranilaštvo Općine Novo Sarajevo je istaklo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je prethodno pitanje o zahtjevu apelantica za naknadu štete pravomoćno okončanje upravnog postupka koji se vodi pred Službom za prostorno uređenje i urbanizam, komunalne poslove i zaštitu čovjekove okoline Općine Novo Sarajevo zbog kojih razloga je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je prekid postupka osnovan i pored toga što prvostepeni sud prilikom donošenja rješenja o prekidu postupka od 11. aprila 2011. godine u obrazloženju nije ocijenio da su apelantice na glavnoj raspravi 21. marta 2011. godine dale saglasnost da se postupak prekine pod uvjetom da drugotuženi Nedžad Adrović poruši u određenom roku bespravno podignuti objekt s obzirom na to da se o naknadi štete ne može odlučivati dok se ona ne dokaže. U konkretnoj pravnoj stvari trebalo je utvrđivati bespravnost gradnje spornih objekata, što nije bilo moguće jer građevinska dozvola za izgradnju nije bila pravosnažna, te je bila predmet upravnog postupka. Apelantice su po okončanju upravnog postupka mogle tražiti nastavak parničnog postupka pred sudom, kako je u osporenom rješenju i navedeno, što im nije uskraćeno donošenjem rješenja Kantonalnog i Vrhovnog suda.
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da tokom postupka vođenog kod tog suda pod brojem 65 0 P 050239 11 Gž i donošenjem rješenja od 25. augusta 2011. godine nisu učinjene povrede prava iz člana II/3.e) i II/4. Ustava BiH, kao ni čl. 6, 14. i 17. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 379. stav 1.
(1) Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti: 1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju;
Član 380.
(1) Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji.
(2) Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku.
(3) Parnične radnje koje je stranka poduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakav pravni učinak. Njihov učinak počinje tek nakon što postupak bude nastavljen.
Član 381. stav 2.
(2) Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da je odlukom od 20. decembra 2011. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 4415/11 koju su apelantice podnijele Ustavnom sudu 15. novembra 2011. godine, jer je u toku bio postupak pred Vrhovnim sudom povodom revizije apelantica izjavljene protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 P 050239 11 Gž od 25. augusta 2011. godine. Međutim, Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 050239 11 Rev od 9. oktobra 2012. godine revizija apelantica je odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga. Stoga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 050239 11 Gž od 25. augusta 2011. godine zbog čega će Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom na koju su ukazale i same apelantice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 4415/11 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da su osporeno rješenje Kantonalnog suda od 25. augusta 2011. godine apelantice primile 16. septembra 2011. godine, a da je apelacija u tom predmetu podnesena 15. novembra 2011. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelantice pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom rješenja donesena u postupku koji se odnosio na naknadu štete, te da se apelacija odnosi i na trajanje postupka iz čega proizlazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
a)U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava
25. Apelantice smatraju da im je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
27. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da upravni postupak izdavanja građevinske dozvole drugotuženom Nedžadu Adroviću i utvrđivanja valjanosti urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole predstavlja prethodno pitanje kojom prilikom su se redovni sudovi pozvali na odredbu člana 379. stav 1. Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je citiranom odredbom člana 379. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano da će sud, osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu, prekid postupka odrediti ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju. Budući da upravni postupak u vrijeme donošenja osporenih rješenja nije bio okončan, te da odluka o davanju urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole tuženom Nedžadu Adroviću predstavlja odluku o prethodnom pitanju u odnosu na postavljeni i precizirani tužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava ili utvrđivanju činjenica od redovnih sudova. Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih rješenja u skladu sa standardima Evropske konvencije, kao i da ih apelantice svojim navodima ničim nisu dovele u pitanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelantica neosnovani.
28. Zbog navedenog, Ustavni sud navode apelantica o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
b)U odnosu na dužinu trajanja postupka
29. Apelantice, također, smatraju da im je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
31. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud zapaža da su apelantice 17. novembra 2005. godine Općinskom sudu podnijele tužbu protiv tuženih radi naknade štete i da je taj postupak, prema stanju spisa, prekinut rješenjem Općinskog suda od 11. aprila 2011. godine radi rješavanja prethodnog pitanja. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 380. Zakona o parničnom postupku propisano da za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka jeste pet godina i četiri mjeseca. Analiza razumnosti trajanja postupka
33. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku naknade štete zbog bespravne gradnje u neposrednoj blizini nekretnina apelantica, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složenijem predmetu. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je postupak za apelantice vrlo značajan.
34. U vezi sa ponašanjem apelantica, ništa ne ukazuje na to da su apelantice na bilo koji način utjecale na dužinu postupka.
35. Analizirajući postupak, Ustavni sud zapaža da su apelantice 17. novembra 2005. godine podnijele tužbu protiv tuženih radi naknade štete, te da je Općinski sud tek nakon pet godina i četiri mjeseca potpune neaktivnosti donio rješenje o prekidu postupka 11. aprila 2011. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda (25. augusta 2011. godine) i Vrhovnog suda (9. oktobra 2012. godine). U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud se nije izjašnjavao na navode o trajanju parničnog postupka iz čega Ustavni sud zaključuje da nema razumnog opravdanja za to što Općinski sud u periodu od pet godina i četiri mjeseca nije okončao postupak. Ocjenjujući navedeno, kao i činjenicu da apelantice ni na koji način nisu doprinijele dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka, koji je do trenutka prekida trajao pet godina i četiri mjeseca, ne može smatrati razumnom sa aspekta standarda prava na pravično suđenje, te da se navedeni period može u cijelosti pripisati Općinskom sudu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka do njegovog prekida, povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta i odredbu člana 380. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji, a sud ne može poduzimati bilo kakve radnje u postupku, Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da po hitnom postupku okonča postupak kada se steknu uvjeti za njegov nastavak, odnosno kad se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom, ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
37. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
38. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je parnični postupak do prekida, u predmetu koji se po zakonu ne smatra hitnim, trajao više od pet godina, Ustavni sud smatra da apelanticama treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, solidarno isplatiti ukupan iznos od 750,00 KM. Navedeni iznos apelanticama je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
39. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrani diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrani zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa kako je o ovim pitanjima Ustavni sud već odlučio, ocjenjujući navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje na način da nisu osnovani i da nema kršenja prava na pravično suđenje izuzev u segmentu donošenja odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nema potrebe da o istim navodima posebno odlučuje u odnosu na pravo na imovinu, zabranu diskriminacije i zabranu zloupotrebe prava.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada u parničnom postupku od njegovog pokretanja do prekida postupka postoji period od pet godina i četiri mjeseca potpune neaktivnosti suda za koju Općinski sud nije ponudio bilo kakvo opravdanje, niti je Ustavni sud uočio bilo kakav razlog za ovakvu neaktivnost.
41. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti ima povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije i član 17. Evropske konvencije.
42. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman