Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3683/16 (B. I.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3683/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3683/16, rješavajući apelaciju Benjamina Ibrulja, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Benjamin Ibrulj, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 K 031608 16 Kž od 21. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Benjamin Ibrulj (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradačca, podnio je 6. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 K 031608 16 Kž od 21. juna 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1. Krivičnog zakona F BiH, pa mu je za počinjeno krivično djelo izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od pet godina, od dana pravosnažnosti presude, ne počini novo krivično djelo.

2. U obrazloženju Kantonalnog suda, pored ostalog, se navodi da u postupku donošenja prvostepene presude nisu počinjene povrede odredaba krivičnog postupka, pa tako ni one koje se odnose na temeljna prava, pravo na odbranu apelanta (na koje se povrede apelant u žalbi poziva). Naime, iz podataka spisa, zapisnika o izjašnjenju o krivnji apelanta, proizlazi da se apelant prije izjašnjenja o krivnji za predmetno krivično djelo, na pitanje suda, potpuno jasno i određeno izjasnio da je razumio za koje krivično djelo je optužen i šta mu se stavlja na teret, te da mu nije potrebna stručna pomoć (branilac) u predmetnoj stvari. Nadalje, iz podataka sudskog spisa proizlazi da je u povodu apelantovog zahtjeva, a kojim je tražio uvid u sudski spis, sudija za prethodno saslušanje u predmetnoj stvari apelantu to i omogućio, te da su apelantu dostavljeni i dokazi na kojima se zasniva optužnica, u prilog čemu govore i zapisnici sa glavnog pretresa pred prvostepenim sudom, iz kojih je vidljivo da je apelant prilikom ispitivanja svjedoka, istima predočavao zapisnike o iskazima tih svjedoka iz istrage. Kantonalni sud konstatuje, da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao analizu svih izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi i temeljem takve analize, dajući pri tome razloge zbog čega nije prihvatio iskaz svjedoka Ahmeta S. (poklonoprimca) u izjašnjenju da je Alija S. (pokonodavac) prilikom sačinjavanja spornog ugovora o poklonu sa njim verbalno komunicirao, izveo i za Kantonalni sud prihvatljiv zaključak da je apelant, obavljajući dužnost notara, postupajući pri tome suprotno odredbama člana 80. Zakona o notarima F BiH, a prema kojima notar u postupku notarske obrade isprave mora provjeriti da li su stranke sposobne i ovlaštene za zaključivanje pravnog posla, te suprotno odredbama člana 83. i 86. stav 1. istog Zakona, u službenu ispravu unio neistinite podatke, da je odredbe ugovora o poklonu (u kojem je označeno da Alija S. kao poklonodavac, Ahmetu S. kao poklonoprimcu ostavlja svoju nepokretnu imovinu), pročitao strankama u bolnici, da se poklonodavac izjasnio da je razumio odredbe ugovora i da iste prihvata kao svoje, a da se zbog bolesti nije mogao potpisati, nego da je u prisustvu svjedoka koje je notar odabrao na licu mjesta, stavio otisak desnog kažiprsta, iako je apelant bio svjestan da su podaci uneseni u navedenu službenu ispravu neistiniti i da kao takvi mogu ugroziti pravni saobraćaj, što je i htio, jer je znao da se poklonodavac zbog zdravstvenog stanja, obzirom da je istog dana, dva i po sata nakon uzimanja od istog otiska kažiprsta i umro, kao i da uzimanje otiska nije izvršeno u prisustvu svjedoka A. H. i L. M., jer su navedeni svjedoci nakon smrti poklonodavca pozvani u notarski ured, gdje su na tako sačinjenu notarsku ispravu stavili svoj potpis, pa je tako sačinjenu notarsku ispravu službenim pečatom ovjerio i predao poklonoprimcu. Kantonalni sud zaključuje, da sve navedeno ukazuje da u konkretnom slučaju nije bilo nikakve proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, kako se to želi prikazati apelantovom žalbom, već nasuprot tome da je prvostepeni sud vrednovao sve izvedene dokaze u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza, zbog čega se apelantova žalba podnesena iz osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukazuje neosnovanom. Kantonalni sud ističe, da je na utvrđeno činjenično stanje, suprotno apelantovom prigovoru žalbe, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis, jer i Kantonalni sud nalazi da se u radnjama apelanta stiču sva bitna obilježja krivičnog djela

- krivotvorenje službene isprave - iz člana 389. stav 1. Krivičnog zakona, za koje krivično djelo je apelant i oglašen krivim, pa se apelantova žalba i u tom dijelu ukazuje neosnovanom. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3683/16 (B. I.) | Sudska praksa | Aktio