Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3869/16 ("CONRAM" d.o.o. Gornji Rahić)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3869/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3869/16, rješavajući apelaciju "CONRAM" d.o.o. Gornji Rahić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "CONRAM" d.o.o. Gornji Rahić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 076892 16 Rev od 9. avgusta 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "CONRAM" d.o.o. Gornji Rahić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 27. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 076892 16 Rev od 9. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiocu (S. S.) preda u posjed i slobodno raspolaganje, oslobođeno od lica i stvari predmetne nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene presude).
2. U obrazloženju Apelacionog suda, pored ostalog, se navodi da se u konkretnom slučaju radi o dvije presude zbog propuštanja, odnosno o dva pravna posla Ugovora o kupoprodaji, zaključenog između tužioca kao kupca i A. B. kao prodavca na osnovu kojeg je donesena presuda zbog propuštanja (u korist tužitelja) i Ugovora za izvođenje elektroinstalacijskih radova za izgradnju stambeno poslovnog prostora, zaključenog između A. B. kao naručioca i apelanta kao izvođača radova, na osnovu kojeg je također donesena presuda zbog propuštanja (u korist apelanta). Dalje se navodi, da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da su stranke iz postupka upisani vlasnici predmetnih poslovnih prostora, već pretenduju na njemu đržavinu (pretpostavljeni vlasnici), zbog čega je valjalo utvrditi na koji način su predmetne nekretnine stečene, odnosno da li postoji ili ne postoji jače pravo u slučaju raspolaganja istim pravnim poslom, u pogledu iste stvari različitim pravnim licima ako su oba posla pravno valjana. Apelacioni sud ističe, da je tužitelj ishodovao presudu zbog propuštanja na osnovu ovjerenog Ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, koji je u cijelosti realizovan isplatom kupoprodajne cijene od strane kupca i dobrovoljnim ispunjenjem, odnosno predajom u posjed predmetnog poslovnog prostora od strane prodavca kupcu u viđenom stanju, dok je apelant ishodovao presudu zbog propuštanja na osnovu Ugovora za izvođenje radova, koji ima za predmet izvođenje elektroinstalacijskih radova na stambeno-poslovnom objektu gdje se nalaze i predmetni poslovni prostori, što će reći da ugovor nije sačinjen u formi propisanoj Zakonom o prometu nepokretnosti, jer je na osnovu te sudske odluke uveden u posjed u sudskom izvršnom postupku. Dakle, obzirom na činjenična utvrđenja, po ocjeni Apelacionog suda materijalno pravo je pravilno primijenjeno (član 46. Zakona o vlasništvu), jer iako obje stranke svoj zahtjev zasnivaju na presudi (presudama zbog propuštanja), presuda zbog propuštanja po prijedlogu tužitelja donesena je na osnovu pravnog posla-Ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, sačinjenom u zakonom propisanoj formi za sticanje nepokretnosti, dok je predmet ugovora koji je apelant zaključio sa istim licem izvođenje elektroinstalacijskih radova na izgradnji stambeno-poslovnog prostora. Apelacioni sud konstatuje da ne može prihvatiti osnovanim apelantove revizone navode da je apelant stekao pravo vlasništva na osnovu odredbe člana 22. Zakona o vlasništvu (sudskom odlukom – presudom zbog propuštanja) i da to prvostepeni sud ne može da mijenja pravosnažnu sudsku odluku. Naime, tačno je da se sporni pravni odnos između stranaka reguliše presudom donesenom od strane suda, da dejstvo materijalne pravosnažne presude znači da stranke iz iste parnice ne mogu u novoj parnici pred bilo kojim sudom da osporavaju tačnost presude. Također se navodi, da je opšte pravilno da subjektivne granice pravosnažnosti djeluju između stranaka (inter partes), ali i prema trećim licima pod određenim uslovima. Međutim, po ocjeni Apelacionog suda, kada je pravni odnos raspravljen donošenjem presude zbog propuštanja na koju ukazuje revizija, u odnosu na tužitelja koji nije stranka u tom postupku ne predstavlja neoboriv dokaz vlasništva predmetnog poslovnog prostora, odnosno radi se o oborivoj pretpostavci kada tužitelj, kao treće lice na istom poslovnom prostoru, po nekom drugom pravnom osnovu dokazuje jače pravo u odnosu na u konkretnom sporu tuženog-apelanta, jer to pravo proizlazi iz prava na pravičnost postupka, odnosno principa kontradiktornosti. Naime, prilikom odlučivanja u građanskim pravima svakom učesniku u postupku mora se pružiti prilika da se izjasni na činjenice i pravne navode stranke.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman