Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2192/15 (B. J.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2192/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2192/15, rješavajući apelaciju Brana Jankovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Brane Janković, protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 023865 14 Gž 2 od 9. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Brane Janković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 023865 14 Gž 2 od 9. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je obavezan tužilac (Medžlis Islamske zajednice Banja Luka) da apelantu isplati, na ime troškova parničnog postupka, iznos od 2.220,00 KM.

2. U obrazloženju Okružnog suda se, pored ostalog, navodi da je prema stanju prvostepenog spisa tužilac podnio prvostepenom sudu tužbu protiv tuženih (između ostalih i apelanta) 26. jula 1991. godine, da je konačno postavio tužbeni zahtjev 24. septembra 2008. godine, koju tužbu je prvostepeni sud odbacio kao neurednu rješenjem od 15. novembra 2010. godine, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda 26. juna 2012. godine u dijelu kojim je odbačena tužba tužioca, a ukinuto u dijelu odluke o troškovima postupka i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Dalje se navodi, da je pobijanim rješenjem prvostepeni sud obavezao tužioca da nadoknadi tuženim (uključujući i apelanta) troškove parničnog postupka prema označenoj vrijednosti spora, nalazeći da tužilac po pozivu suda nije uredio tužbu (između ostalog) i u pogledu pravilnog označavanja vrijednosti spora. Također se navodi, da je apelant u žalbenim prigovorima naveo da je prvostepeni sud donoseći pobijano rješenje povrijedio odredbu člana 321. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kada nije još na pripremnom ročištu provjerio tačnost označene vrijednosti spora i odredio realnu vrijednost, a što je shodno navedenoj imperativnoj odredbi, bio dužan da učini, jer je tužilac u tužbi označio prenizak iznos vrijednosti spora, a pozivanje tužioca od strane suda da pravilno označi vrijednost predmeta spora nije utemeljeno na odredbama ZPP-a. Okružni sud ističe, da je odredbom člana 316. stav 1. ZPP-a, propisano da je tužilac dužan u tužbi navesti vrijednost predmeta spora, osim u slučajevima u kojima se vrijednost spora ne može izraziti u novcu, a odredbom člana 321. ZPP-a je propisano da u slučajevima, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi (stav 2), a ako je u slučaju iz stava 2. ovog člana tužilac suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost predmeta spora, sud će, najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora (stav 3). Okružni sud konstatuje, da iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da tužilac u tužbi određuje vrijednost spora, a sud utvrđuje vrijednost spora po službenoj dužnosti ili na inicijativu stranaka, najkasnije na pripremnom ročištu, a ako isto nije održano, onda na glavnoj raspravi, prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, te da provjera može biti vršena samo u rokovima propisanim navedenom odredbom člana 316. stav 3. ZPP-a, a ako ti rokovi budu propušteni, cijeniće se vrijednost spora označena u tužbi bez obzira u kojoj mjeri odstupa od stvarne vrijednosti. Po ocjeni Okružnog suda, kod naprijed navedenog, nemaju uticaja žalbeni prigovori da je prvostepeni sud još na pripremnom ročištu trebao da provjeri tačnost označene vrijednosti spora i odredi realnu vrijednost, jer iz zapisnika prvostepenog suda od 23. decembra 2008. godine (datum predmetnog pripremnog ročišta), proizlazi da je ovo zakazano pripremno ročište odgođeno prije njegovog održavanja, jer je prvostepeni sud konstatovao da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje, stoga se prvostepeni sud rukovodio ovlaštenjima iz odredbe člana 53. ZPP-a (koja zakonska odredba se primjenjivala u tom periodu, prije izmjena ZPP-a) cijeneći da je tužba neuredna pozvao tužioca da uredi tužbu, između ostalog, i u dijelu pravilnog označavanja vrijednosti spora. Okružni sud također ističe, da su neosnovani žalbeni prigovori da pozivanje tužioca nije utemeljeno na odredbama ZPP-a, jer je prema članu 53. stav 1. tačka 6. ZPP-a (koja se sadržajno u tom periodu primjenjivala) vrijednost spora bio bitan element tužbe. Kako tužilac, po ocjeni Okružnog suda, nije označio realnu vrijednost predmeta spora prema sadržini postavljenog tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud nije imao zakonsku mogućnost da u konkretnoj situaciji odredi troškove postupka apelantu prema drugačijoj vrijednosti spora od označene u uređenoj tužbi od 24. septembra 2008. godine, a niti tu zakonsku mogućnost ima Okružni sud u žalbenom postupku, kako se to neosnovano predlaže apelant.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant je istakao da mu je, u okviru prava na pravično suđenje, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, navodeći da je parnični postupak pokrenut tužbom od 30. jula 1991. godine, te da je okončan osporenim rješenjem Okružnog suda od 9. februara 2015. godine, te zbog nerazumnog trajanja parničnog postupka potražuje iznos od 1.500,00 KM.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Osim toga, u odnosu na apelantov prigovor na dužinu trajanja parničnog postupka, Ustavni sud ističe da postupak koji je vođen od 1991. godine do 26. juna 2012. godine, kada je donesena pravosnažna odluka o glavnoj stvari, ne može uračunati u vrijeme postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, jer je o glavnoj stvari pravosnažno odlučeno, a osporena odluka, koja je predmet apelacije i koju apelant osporava, tiče se samo troškova postupka i Ustavni sud može samo, po predmetnoj apelaciji, razmatrati dužinu postupka koji je prethodio donošenju osporene odluke. Ustavni sud konstatuje, da je od podnošenja apelantovog zahtjeva za naknadu troškova (29. novembra 2010. godine) do donošenja osporene odluke (9. februara 2015. godine), kojom je okončan predmetni postupak protekle četiri godine, dva mjeseca i 11 dana, a za to vrijeme su sudovi donijeli tri odluke, te obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog parničnog postupka, uzimajući u obzir sve radnje koje su poduzimali nadležni sudovi, primjerena okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2192/15 (B. J.) | Sudska praksa | Aktio