Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-152/14 (G. I.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba
- Zakon o izmjeni Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba
- Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-152/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP 152/14, rješavajući apelaciju Gordane Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Ivanović podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 053468 13 Gži 2 od 29. oktobra 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 I 053468 11 I od 10. aprila 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 13. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 053468 13 Gži 2 od 29. oktobra 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 32 0 I 053468 11 I od 10. aprila 2013. godine.
2. Apelantica je 18. januara 2011. godine kao tražilac izvršenja podnijela prijedlog za izvršenje protiv JU Službe za zapošljavanje Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: izvršenik) na osnovu izvršene isprave-pravosnažnog rješenja izvršenika UP-I-03-05-845-1/08 od 28. maja 2010. godine, radi naplate novčanog potraživanja. Navedenim rješenjem apelantici kao nezaposlenoj osobi utvrđeno je pravo na isplatu novčane naknade u iznosu od 276,00 KM mjesečno počev od 9. januara 2008. godine do 8. januara 2010. godine sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Drugim stavom dispozitiva utvrđeno je da u slučaju nedostatka sredstava za isplatu novčane naknade u skladu sa članom 50. stav 4. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba („Službene novine FBiH“ br. 41/01, 22/05 i 9/08, u daljnjem tekstu: Zakon) služba će umanjiti novčanu naknadu u omjeru koji će omogućiti isplatu svim korisnicima za taj mjesec.
3. Odlučujući o prijedlogu za izvršenje Općinski sud je rješenjem broj 32 0 I 053468 11 I od 29. augusta 2011. godine, odredio predloženo izvršenje.
4. Odlučujući o prigovoru izvršenika, Općinski sud je rješenjem broj 32 0 I 053468 11 I od 28. decembra 2011. godine prigovor djelomično usvojio kao osnovan i rješenje broj 32 0 I 053468 11 I od 29. augusta 2011. godine je obustavljeno u dijelu naplate novčanog potraživanja za zakonske zatezne kamte (12%) na iznos od od 546,48, dok je ostavljeno na snazi u dijelu naplate glavnog duga u iznosu od 546,48 KM i troškova postupka u iznosu od 280,80 KM.
5. Odlučujući o žalbi izvršenika Kantonalni sud u Tuzli je rješenjem broj 32 0 I 053468 12 Gži od 17. augusta 2012. godine uvažio žalbu i prvostepeno rješenje ukinuo u dijelu u kojem je određeno da rješenje o izvršenju ostaje na snazi (naplata glavnog duga od 546,48 KM i troškovi postupka u iznosu od 280,80 KM) i predmet vratio na ponovni postupak po prigovoru.
6. Odlučujući u ponovnom postupku po prigovoru izvršenika Opštinski sud je rješenjem broj 32 0 I 053468 11 I od 10. aprila 2013. godine, prigovor izvršenika usvojio kao osnovan pa se rješenje o izvršenju broj 32 0 I 053468 11 I od 29. augusta 2011. godine, obustavlja u dijelu naplate novčanog potraživanja za glavni dug u iznosu od 546,48 KM i troškova izvršnog postupka u iznosu od 280,80 KM.
7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je rješenjem izvršenika od 28. maja 2010. godine koje je postalo pravosnažno 3. jula 2010. godine, apelantici kao nezaposlenom licu priznato pravo na novčanu naknadu u trajanju od 24 mjeseca i to počev od 9. januara 2008. godine do 8. januara 2010. godine u iznosu od 276,oo KM dok je stavom II istog rješenja utvrđeno da u slučaju nedostatka sredstava za isplatu novčane naknade u skladu sa članom 50. stav 4. Zakona, služba će umanjiti novčanu naknadu u omjeru koji će omogućiti isplatu svim korisnicima za taj mjesec. Među strankama je nesporno, kako se dalje navodi, da je izvršenik apelantici na ime naknade isplatio manje 546,48 KM. Međutim iz stava II dispozitiva izvršne isprave slijedi da je izvršenik imao ovlaštenje da u periodu od 9. januara 2008. godine do 8. januara 2010. godine zbog nedovoljnih sredstava, postojeća sredstva rasporedi proporcionalno i da svakom, pa i apelantici isplati umanjenu naknadu.
8. Općinski sud je na kraju istakao da osnov za umanjenje isplate naknade proizilazi iz Odluke Upravnog odbora izvršenika donesene u periodu od 2009 i 2010 godine i dopisa upućenih Federalnom zavodu za zapošljavbanje Sarajevo iz perioda od 2008 do 2010. godiune, a izvršni sud nije mogao cijeniti pravilnost i zakonitost izvršne isprave. Stoga je, kako zaključuje Općinski sud, izvršna isprava u dijelu potraživanja iznosa od 546,48 KM izgubila svojstvo djelotvornosti shodno odredbi člana 63. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) čime su se ispunili uslovi za obustavu postupka.
9. Odlučuijući o žalbi apelantice, Kantonalni sud je rješenjem broj 32 0 I 053468 13 Gži 2 od 29. oktobra 2013. godine, žalbu odbio kao neosnovanu.
10. U obrazloženju rješenja je citiran član 50. stav 4. Zakona kojim je propisano: „Ako su sredstva dobijena udruživanjem iz vlastitih prihoda službi za zapošljavanje i usmjeravanjem iz Federalnog zavoda nedovoljna za ostvarivanje svih prispjelih i novčanih naknada za taj mjesec, Služba za zapošljavanje će smanjiti iznos novčane naknade koja se isplaćuje za taj mjesec svim nezaposlenim osobama evidentiranim u Službi za zapošljavanje u omjeru koji će joj omogućiti da isplati novčane naknade“. Iz podtaka spisa, kako je dalje navedeno, slijedi da je apelantici, kao i svim ostalim nezaposlenim osobama evidentiranim kod izvršenika, smanjen iznos utvrđene novčane naknade, i to za određene mjesece 2009. godine za 20%, za novembra i decembar 2009 godine te januar 2010. godine za 30% odnosno da joj je manje isplaćen iznos od 546,48 KM.
11. Obzirom da izvršenik nije imao dovoljno sredstava za isplatu punih naknada korisnicima pa tako i apelantici (za mjesece taksativno nabrojane na stranici 2 obrazloženja), Kantonalni sud je zaključio da je izvršenik u smislu navedene odredbe člana 50. stav 4. Zakona, imao ovlaštenje i mogućnost da apelantici isplati manju naknadu od naknade utvrđene u izvršnoj ispravi a o čemi je svaki mjesec i donosio Odluku o smanjenju iznosa za isplatu novčane naknade nezaposlenim osoboma. Iz tog razloga je izvršna isprava, u dijelu koji se tiče potraživanja iznosa od 546,48 KM izgubila svojstvo djelotvornosti u smislu člana 63. stav 1. ZIP pa su se ispunili uslovi za obustavu postupka.
12. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima prekršena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije. U obrazloženju ovih navoda, međutim, apelantica iznosi navode koji se isključivo tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Apelantica hronološki navodi tok postupka pred redovnim sudovima navodeći da je izvršenik nezakonito koristio novčanu naknadu koja njoj pripada do 28. maja 2010. godine. Navodi da joj po rješenju od UP-I-03-05-845-1/08 od 28. maja 2010. godine priznata novčana naknada. Također je istakla da je „u toku postupka izvršenik prezentirao više podnesaka upućenih Federalnom zavodu za zapošljavanje Sarajevo (...) ali nijedan odgovor sudu nije predat da li su i kolika novčana sredstava po dopisima dostavljena i gdje su usmjerena“. Na kraju je istakla da se u „konkretnom slučaju radi o postupku koji je pokrenula radi utvrđivanja prava iz radnog odnosa koji se ne smatra složenim koji traje šest godina i da je aktivno učestvovala u postupku pred redovnim sudovima i da ničim nije doprinjela dužini trajanja postupka što joj daje pravo da traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.800,00 KM“.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U odnosu na pravo na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi odnose isključivo na način na koji su organi uprave i sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Dakle, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje je podnesena apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje. Također u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazalo da je obustavom rješenja o izvršenju u dijelu naplate novčanog potraživanja za glavni dug u iznosu od 546,48 KM i troškova izvršnog postupka došlo do nezakonitog i nesrazmjernog miješanja u imovinu apelantice. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da su sudovi postupali u skladu sa članom 63. stav 1 ZIP kojim je propisano da „ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršni dokument pravosnažno ukinut, preinačen, poništen, stavljen van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta“. Naime, apelantici je pravosnažnom izvršnom ispravom (rješenje izvršenika broj UP-I-03-05-845- 1/08 od 28. maja 2010. godine) kao nezaposlenom licu priznato pravo na novčanu naknadu i to počev od 9. januara 2008. godine do 8. januara 2010. godine u iznosu od 276,oo KM. Međutim stavom II istog rješenja utvrđeno je da u slučaju nedostatka sredstava za isplatu novčane naknade u skladu sa članom 50. stav 4. Zakona, služba će umanjiti novčanu naknadu u omjeru koji će omogućiti isplatu svim korisnicima za taj mjesec. Dakle izvršenik je imao ovlaštenje da u periodu od 9. januara 2008. godine do 8. januara 2010. godine zbog nedovoljnih sredstava, postojeća sredstav rasporedi proporcionalno i da svakom pa i apelantici isplati umanjenu naknadu i stoga je izvršna isprava u dijelu potraživanja iznosa od 546,48 KM izgubila svojstvo djelotvornosti shodno odredbi člana 63. stav 1. ZIP te su se ispunili uslovi za obustavu postupka, o čemu su sudovi dalji dovoljna i relevantna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim.
17. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud prije svega zapaža da je apelantica istakla „da se radi o postupku koji traje šest godina“, međutim uvidom u dokumentaciju dostavljenu uz apelaciju Ustavni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o postupku izvršenja koji je apelantica pokrenula prijedlogom za izvršenje 18. januara 2011 godine i koji je okončan osporenim rješenjem 29. oktobra 2013. godine, dakle nakon dvije godine i devet mjeseci. Ustavni sud smatra da apelantica tvrdnju o kršenju prava na suđenje u razumnom roku zasniva isključivo na tome da se radi o postupku koji se ne smatra složenim, da je aktivno učestvovala u postupku pred redovnim sudovima i da ničim nije doprinjela dužini trajanja postupka ne navodeći pri tome bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem je postupak vođen i okončan na dvije sudske instance (dvije godine i devet mjeseci) suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. Ovo naročito stoga što je u pravosnažnoj izvršnoj ispravi u stavu II dispozitiva jasno navedeno da u „slučaju nedostatka sredstava za isplatu novčane naknade služba će, u skladu sa članom 50. stav 4 Zakona, umanjiti novčanu naknadu u omjeru koji će omogućiti isplatu svim korisnicima za taj mjesec“. U takvoj situaciji, kada apelantica vodi postupak za koji ne može imati ni legitimno očekivanje da će uspjeti sa prijedlogom za prinudno izvršenje obzirom da je izvršenik imao zakonsko ovlaštenje da zbog nedovoljnih sredstava, postojeća sredstav rasporedi proporcionalno i da svakom pa i apelantici isplati umanjenu naknadu, ne može se efikasno pozivati na to da su sudovi „neopravdano dugo vodili postupak izvršenja“ i da su na taj način prekršili njeno pravo na odluku „u razumnom roku“.
19. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložili svoje navode o kršenju ovog prava, niti je navela u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman