Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3123/16 (N. B.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Trajanje pritvora
- Djelotvoran pravni lijek
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Uporedive situacije
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3123/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3123/16, rješavajući apelaciju Nedima Bunara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Nedima Bunara.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 002823 16 Kž 7 od 7. oktobra 2016. godine, u odnosu na određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nedima Bunara podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 002823 16 Kž 7 od 7. oktobra 2016. godine u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4.
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao neosnovana apelacija Nedima Bunara podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 002823 16 Kž od 7. oktobra 2016. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedim Bunar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trnova, koga zastupa Dženita Homarac, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 K 002823 16 Kv 7 od 24. maja 2016. godine. Apelant je 30. augusta 2016. godine dopunio apelaciju podnoseći apelaciju i protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 K 002823 16 Kž od 4. augusta 2016. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. novembra 2016. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se odgađa izvršenje osporenih rješenja sa prijedlogom da se apelant odmah pusti na slobodu do donošenje konačne odluke Ustavnog suda o ovoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, kao i od Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 21. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. oktobra 2016. godine, Okružni sud 29. septembra 2016. godine, a Tužilaštvo 29. septembra 2016. godine III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Tužilaštvo je 28. augusta 2015. godine podnijelo Okružnom sudu - sudiji za prethodni postupak prijedlog broj T17 0 KT 0006834 15 za određivanje pritvora zbog sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistvo iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) a iz razloga navedenih u članu 197. stav 1. tač. v) i g).
6. Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 K 002823 15 Kpp 2 od 29. augusta 2015. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca koji se ima računati počev od 28. augusta 2015. godine sa početkom u 5 sati, kada je lišen slobode, tako da, po ovom rješenju, pritvor može najduže trajati do 28. septembra 2015. godine do 5 sati. Apelantu je određen pritvor zbog razloga predviđenih članom 197. stav 1. tač. v) i g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu.
ZKPRS).
7. Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 K 002823 15 Kv 2 od 10. septembra 2015. godine žalba branioca izjavljena protiv Rješenja sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj T17 0 KT 0006834 15 Kpp 2 od 28. augusta 2015. godine je odbijena kao neosnovana. Navedenim rješenjem sudija za prethodni postupak utvrdio je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te dao razloge koji nisu dovedeni u pitanje žalbenim prigovorima. Kako zaključuje sudija za prethodni postupak, osnovana sumnja da je osumnjičeni počinio predmetno krivično djelo prvenstveno proizlazi iz materijalnih dokaza: potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnika o uviđaju CJB Istočno Sarajevo, kao i iskaza svjedoka Gorana Granića, koji je kazao da mu je neko od policajaca iz FBiH rekao da se apelant prijavio da je pucao u čovjeka, Adrijane Granić, koja je bila prisutna kada se osumnjičeni raspitivao za broj policije kako bi se prijavio, jer je nekog ubio, noseći pušku sa sobom, Vladimira Gavrića, Nenada Bogdanovića, Nenada Tešana i Nikole Tešanovića, koji su bili prisutni kada su počele razmirice sa oštećenim Veliborom Vaskovićem, te ostalog dokaznog materijala. Žalbenim prigovorima nije dovedeno u pitanje ni postojanje posebnih uvjeta za određivanje pritvora osumnjičenom, propisanih odredbom člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.
8. Prijedlogom Okružnog tužilaštva broj T17 0 KT 0006834 15 od 23. septembra 2015. godine podnesen je prijedlog za produživanje pritvora zbog sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistvo iz člana 148. stav 1. KZRS a iz razloga navedenih u članu 197. stav 1. tač. v) i g).
9. Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 K 002823 15 Kv 3 od 25. septembra 2015. godine je produžen pritvor koji po ovom rješenju može trajati najduže dva mjeseca i on se ima računati počev od 28. septembra 2015. godine do 28. novembra 2015. godine ili do nove odluke suda. Okružni sud je utvrdio da osnovana sumnja, kao opći zakonski uvjet za određivanje i produženje mjere pritvora, i dalje postoji, prema ocjeni vijeća, da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti a zbog kojeg se istraga i provodi i koja je kao takva utvrđena prethodnim rješenjem o određivanju pritvora, na osnovu prikupljenih dokaza koji su po svom sadržaju potvrdili pravilnost zaključka sudije za prethodni postupak.
10. U pogledu razloga za određivanje pritvora pod tačkom v) člana 197. stav 1. ZKPRS, kao posebnog osnova za određivanje mjere pritvora a tiču se toga da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo, Okružni sud smatra da se u konkretnom slučaju stječu okolnosti na apelantovoj strani koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo s obzirom na to da je apelant već osuđivan za krivično djelo ubistvo koje je izvršio 2000. godine na području FBiH, kako to navodi Tužilaštvo u svom prijedlogu za određivanje mjere pritvora, a što ne spori ni odbrana. Zatim, predmetno ubistvo izvršeno je prepravljenom puškom M-48, kalibra 7,8 mm, dakle, oružjem koje je ilegalno, a okolnosti i situacija u kojoj je pucano u oštećenog, po izjavama svjedoka, govore da postoji realna opasnost i bojazan da će apelant ponoviti isto ili slično krivično djelo ukoliko, našavši se na slobodi, bude zatečen u istim ili sličnim uvjetima, pa su se na takav način stekli zakonski razlozi za produženje pritvora prema ovoj tački. U pogledu razloga za određivanje pritvora predviđenih članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, Okružni sud smatra da u konkretnom slučaju postoje vanredne okolnosti, jer se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, te sud nalazi da bi, posebno s obzirom na način izvršenja i posljedice, puštanje na slobodu osumnjičenog rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
11. Rješenjem Vrhovnog suda RS broj 14 0 K 002823 15 Kž od 12. oktobra 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj 14 0 K 002823 15 Kv 3 od 25. septembra 2015. godine. Kada je riječ o pritvorskim razlozima, Vrhovni sud smatra da je prijedlog tužioca za produženje pritvora zbog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS osnovan, ali da nije osnovan prijedlog za produženje pritvora zbog razloga propisanih u članu 197. stav 1. tačka v). Tačno je da je apelant ranije osuđivan za krivično djelo ubistvo, zbog čega je osuđen 2000. godine, dakle, prije 15 godina, da je tu kaznu izdržao, pa sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ako bi bio na slobodi, ponoviti krivično djelo.
12. Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 K 002823 15 Kv 4 od 27. novembra 2015. godine pritvor prema ovom rješenju, a nakon potvrđivanja optužnice, teče od 25. novembra 2015. godine i može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine (uz kontrolu opravdanosti pritvora, svaka dva mjeseca, računajući od dana donošenja posljednjeg rješenja o produženju pritvora). Prije svega, spomenutu optužnicu je potvrdio sudija za prethodno saslušanje Okružnog suda 25. novembra 2015. godine, kojom se apelantu stavlja na teret počinjenje krivičnog djela ubistvo iz člana 148. stav 1. KZRS, tako da osnovana sumnja, kao zakonski uvjet za određivanje i produženje pritvora, da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, a zbog kojeg se provela istraga, te koja je utvrđena rješenjima o određivanju i produženju pritvora i dalje postoji, a prikupljenim dokazima je potvrđena pravilnost takvog zaključka.
13. Rješenjem Vrhovnog suda RS broj 14 0 K 002823 15 Kž od 11. decembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj 14 0 K 002823 15 Kv 4 od 27. novembra 2015. godine.
14. Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kv 5 od 22. januara 2016. godine produžen je pritvor u postupku redovne kontrole opravdanosti daljeg trajanja mjere pritvora za još dva mjeseca koji se prema ovom rješenju ima računati od 21. januara 2016. godine s tim da će vijeće Okružnog suda, po isteku dva mjeseca, ponovo preispitati da li i dalje postoje razlozi za pritvor i o tome donijeti odluku.
15. Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kv 6 od 23. marta 2016. godine produžen je pritvor u postupku redovne kontrole za još dva mjeseca koji se prema ovom rješenju ima računati od 25. marta 2016. godine s tim da će vijeće Okružnog suda, po isteku dva mjeseca, ponovo preispitati da li i dalje postoje razlozi za pritvor i o tome donijeti odluku.
16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kž 4 od 6. aprila 2016. godine odbijena je žalba apelantovog branioca protiv Rješenja Okružnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kv 6 od 23. marta 2016. godine.
Osporena rješenja
17. Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kv 6 od 24. maja 2016. godine produžen je pritvor u postupku redovne kontrole za još dva mjeseca koji se prema ovom rješenju ima računati od 25. maja 2016. godine s tim da će vijeće Okružnog suda, po isteku dva mjeseca, ponovo preispitati da li i dalje postoje razlozi za pritvor i o tome donijeti odluku.
18. Rješenjem Vrhovnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kž 5 od 18. jula 2016. godine odbijena je žalba apelantovog branioca protiv Rješenja Okružnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kv 6 od 24. maja 2016. godine.
19. Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kv 8 od 22. jula 2016. godine produžen je pritvor apelantu tako da pritvor, prema ovom rješenju, može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine, računajući od 25. novembra 2015. godine, kao dana potvrđivanja optužnice. Pritvor se produžava zbog razloga propisanih odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS a ponovna kontrola dalje opravdanosti trajanja pritvora se ima izvršiti nakon proteka dva mjeseca od dana donošenja ovog rješenja. U obrazloženju navedenog rješenja se navodi da je Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kv 7 od 24. maja 2016. godine, nakon potvrđivanja optužnice, apelantu produžena mjera pritvora za dva mjeseca zbog razloga predviđenih odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, jer su i dalje postojali razlozi zbog kojih je pritvor određen.
20. Postupajući u skladu sa odredbom člana 202. stav 1. ZKPRS, kojom je propisano da se kontrola pritvora određenog ili produženog nakon potvrđivanja optužnice vrši svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, sud je ispitao opravdanost daljeg postojanja razloga za pritvor i donio rješenje kao u izreci. Pri tome sud nalazi da je produženje pritvora i dalje osnovano zbog razloga predviđenih odredbom člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS s obzirom na to da se okolnosti i utvrđene činjenice koje su postojale prilikom donošenja rješenja kojim je određen pritvor, odnosno produžen, i koje su opredijelile sud za donošenje takvih rješenja nisu izmijenile. U konkretnom, iz stanja spisa proizlazi da osnovana sumnja, kao zakonski uvjet za određivanje i produženje pritvora, da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, a zbog kojeg je podignuta optužnica, te koja je utvrđena rješenjima o određivanju pritvora i produženju pritvora i dalje postoji, a prikupljenim dokazima je potvrđena pravilnost takvog zaključka, tako da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
21. Naime, kada se radi o postojanju vanrednih okolnosti, sud nalazi da su one i dalje prisutne s obzirom na to da se radi o krivičnom djelu ubistvo iz člana 148. stav 1. KZRS za koje se može izreći kazna zatvora od najmanje pet godina (dakle, i 10 godina ili teža kazna) i da, s obzirom na okolnosti načina izvršenja djela i posljedice koje su nastupile, ukidanje pritvora i puštanje na slobodu apelanta rezultiralo bi stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, jer radi se o ubistvu koje se dogodilo ispred kafane u maloj lokalnoj zajednici, odnosno na javnom mjestu, a boravak na slobodi apelanta i njegovo pojavljivanje uznemirili bi građane i izazvali nesigurnost kod njih, tako da bi bila stvorena prijetnja za narušavanje javnog reda. Zbog navedenih razloga, vijeće Okružnog suda je zaključilo da i dalje postoje razlozi iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, pa je u postupku redovne kontrole daljeg trajanja pritvora apelantu produžen pritvor za još dva mjeseca. Razmatrana je i mogućnost izricanja blažih mjera, ali je zaključeno da u ovom momentu ne postoje druge adekvatne mjere koje bi mogle zamijeniti pritvor da bi se postigla ista svrha. Shodno navedenom, odlučeno je kao u izreci, prema odredbi člana 202. stav 1. ZKPRS.
22. Rješenjem Vrhovnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kž 6 od 4. augusta 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kv 8 od 22. jula 2016. godine.
23. U skladu sa obavezom iz odredbe člana 202. stav 1. ZKPRS, prvostepeni sud je u postupku kontrole opravdanosti pritvora pravilno utvrdio da se nisu izmijenile okolnosti od vremena donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, te da takve okolnosti, prvenstveno u pogledu načina izvršenja krivičnog djela za koje se optuženi tereti i težine posljedice (smrti Velibora Vaskovića), opravdavaju dalju primjenu mjere pritvora po uspostavljenom pritvorskom razlogu iz odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.
24. Konačno, a što je od odlučnog značaja sa aspekta pravilnosti i zakonitosti pobijanog rješenja, u obrazloženju žalbe se ne ukazuje na neke nove činjenice i okolnosti kojima se dovodi u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja iz pobijanog rješenja na kojima je zasnovan zaključak o daljoj potrebi da se primijeni mjera pritvora i o uspostavljenom pritvorskom razlogu. Kako navodi sud, vremenska distanca od izvršenja djela do donošenja pobijanog rješenja nema značaj koji joj žalba pridaje, kada se ima u vidu težina djela, način izvršenja i težina posljedice, niti se na toj samoj činjenici može graditi uvjerenje o odsustvu stvarne prijetnje po javni red u slučaju puštanja na slobodu apelanta. Nadalje, suprotno argumentima iz žalbe, peticija građana općine Trnovo sa molbom za puštanje apelanta na slobodu, kao dokaz odbrane u prilog tvrdnji da ne postoje zakonski razlozi za produženje pritvora po osnovu odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, ne predstavlja, prema ocjeni suda, neke nove činjenice i okolnosti koje nisu postojale u vrijeme donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. S obzirom na to da je ta peticija ocijenjena u ranijim rješenjima o pritvoru prvostepenog suda (od 27. novembra 2015. godine) i drugostepenog suda (od 27. novembra 2015. godine) sa jasnom argumentacijom i datim obrazloženjem da taj dokaz u povezanosti sa okolnostima izvršenja djela i težinom posljedice nema značaja u smislu drugačije odluke o nužnosti dalje primjene mjere pritvora po uspostavljenom pritvorskom razlogu. Zbog navedenih razloga, pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja se, kako zaključuje sud, ne može osporiti žalbenim prigovorima. Na osnovu navedenog a primjenom člana 337. stav 3. ZKPRS, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
25. Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kv 9 od 21. septembra 2016. godine produžen je pritvor u postupku redovne kontrole za još dva mjeseca koji se prema ovom rješenju ima računati od 21. septembra 2016. godine s tim da će vijeće Okružnog suda, po isteku dva mjeseca, ponovo preispitati da li i dalje postoje razlozi za pritvor i o tome donijeti odluku.
26. Rješenjem Vrhovnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kž 7 od 7. oktobra 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kv 9 od 21. septembra 2016. godine.
27. Na traženje Ustavnog suda Okružni sud je 28. novembra 2016. godine dostavio Rješenje broj 14 0 K 002823 15 K od 15. novembra 2016. godine iz kojeg proizlazi da je pritvor apelantu produžen do upućivanja apelanta na izdržavanje kazne, koji može trajati najduže do isteka izrečene kazne zatvora. Određeno je da će se, ako u roku od devet mjeseci po izricanju prvostepene presude, ne stupi na pravnu snagu, apelant pustiti na slobodu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
28. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
29. Apelant navodi da Vrhovni sud za dva mjeseca, koliko je gotovo proteklo, nije ispitao opravdanost žalbe, a samim tim ni rješenja o produžavanju pritvora iako je, slijedom odredbe iz člana 199. stav 5. ZKPRS, bio dužan to riješiti u roku od 48 sati, te da to predstavlja primjer najozbiljnijeg i najbrutalnijeg kršenja osnovnih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine. Nadalje, sve odluke koje su donesene po prijedlogu Tužilaštva usvojene su i donesene bez prethodnog utvrđivanja odlučnih činjenica od kojih bi zavisilo donošenje povoljnije odluke za apelanta, a svi apelantovi žalbeni navodi i istaknute činjenice su odbačeni bez prethodnog ispitivanja, sagledavanja, donošenja zaključka o njima i ocjenjivanja, što se direktno odražava na najbrutalnije kršenje člana 6. Evropske konvencije.
30. U odnosu na pobijano rješenje, kao i prethodno pobijana rješenja o produženju pritvora, apelant navodi da su sva zasnovana na istim činjenicama, što je čudno s obzirom na novonastale okolnosti koje su bitno izmijenjene u odnosu na razloge zbog kojih je sud odredio pritvor, a posebno na odluku o kvalifikaciji djela. Nesporno je da se događaj dogodio u maloj lokalnoj zajednici, ali sud ne dovodi u vezu dosadašnji tok suđenja, izvedene dokaze, iskaze svjedoka, protek vremena od događaja sa razlozima zbog kojih je produžio pritvor optuženom, niti je vidljivo iz obrazloženja da li je i na koji način analizirao spomenuto. Odbrana je, kako navodi apelant, u više navrata sudu prezentirala dokaze o mišljenju žitelja lokalne zajednice o predmetnom događaju, koji apsolutno idu u apelantovu korist, a te iste dokaze sud nije ocijenio ni u jednom slučaju, te nije obrazložio, niti donio zaključak u vezi sa njima. Naposljetku, apelant ističe da se u sudskom spisu ne nalazi niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi se zaključilo da je apelant konfliktna osoba, sklona nasilnom ili uznemirujućem ponašanju, da je ranije činio djela koja su uznemiravala žitelje lokalne zajednice, da nije ispunjavao zakonske obaveze. Naprotiv, iz svih iskaza svjedoka potvrđeno je suprotno, pa i onih iskaza na kojim se rješenje o pritvoru baziralo, a kasnije i sva rješenja o produžavanju pritvora, da je apelant miran, čestit i porodičan čovjek, prepoznatljiv po svojoj pažljivosti i dobroćudnosti. Sve navedeno, kako zakljkučuje apelant, sud nije ocijenio, niti je obrazložio barem indirektno, niti je utvrdio ove odlučne činjenice, koje itekako predstavljaju okolnosti suprotne onim na kojima je zasnovao svoju odluku, a što je itekako bitno, tačnije krajnje odlučno za donošenje zakonite odluke.
31. Štaviše, u dosadašnjim žalbama apelant navodi da je predlagao da sud ovu mjeru zamijeni blažom mjerom kao što je zabrana napuštanja mjesta boravišta, za koju mjeru su ispunjeni svi mogući uvjeti a dokazi se nalaze u spisu. Takva ocjena predstavlja obavezu suda po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbom člana 181. st. 2. i 3, te člana 186. stav 2. ZKPRS. Međutim, sud i dalje, ne navodeći razloge, dokaze, bez ocjene, bez jasnog zaključka odlučuje suprotno, što nužno pogađa apelanta a što je, opet, neshvatljivo i izaziva strah kod svakog čovjeka u vezi sa objektivnošću i pravnom sigurnosti koju garantira sud, odnosno koja bi trebalo da se ostvari i garantira putem pravičnog i objektivnog sudskog postupka.
32. Apelant predlaže da se usvoji njegova apelacija, utvrdi povreda ustavnih prava na koje se poziva, ukinu osporena rješenja, odredi privremena mjera i naloži Okružnom sudu da apelanta odmah pusti na slobodu do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH.
b) Odgovori na apelaciju
33. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da su u rješenju koje se pobija apelacijom dati razlozi u pogledu žalbenih tvrdnji o počinjenim bitnim povredama krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKPRS na koje apelant ponovo ukazuje apelacijom i određuje ih kao član II/3.
d) i e) Ustava BiH i čl. 5. i 6. Evropske konvencije, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Okružni sud navodi da je pri donošenju odluka o određivanju/produženju pritvora sud poštovao zakonske rokove, kao i pravila o dostavljanju pismena strankama i braniocu putem pošte. Kada se radi o navodima apelacije o razlozima za produženje pritvora, odnosno o neizmijenjenim okolnostima, kod redovne kontrole pritvora, nakon podizanja i potvrđivanja optužnice, Vrhovni sud je u svakom rješenju dao obrazloženje, tako da, s obzirom na tu činjenicu, sud smatra da nema potrebe da se dalje izjašnjava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana zbog toga što pobijanim rješenjem nisu učinjene povrede Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, niti odredaba Evropske konvencije.
34. Okružni sud navodi da je, kada se radi o navodima apelacije u pogledu razloga o produženju pritvora, odnosno o neizmijenjenim okolnostima, kod redovne kontrole pritvora, nakon podizanja i potvrđivanja optužnice, u svakom rješenju dao obrazloženje, tako da, s obzirom na tu činjenicu, smatra da nema potrebe za daljim izjašnjavanjem, te sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana zbog toga što pobijanim rješenjem nisu učinjene povrede Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, niti odredaba Evropske konvencije.
35. U odgovoru Tužilaštva se navodi da su razlozi kojima se sud rukovodio kod produženja pritvora u fazi suđenja u skladu sa zakonom i sudskom praksom, a neminovni su u predmetnoj krivičnoj stvari i čak odlučni za dalje zakonito vođenje postupka. Razlozi koji se u apelaciji navode kao povrede ljudskih prava, prema ocjeni Tužilaštva, teoretske su prirode i izlaze iz okvira potrebe i razloga sudskog postupka, a njihov cilj je zaštita interesa podnosioca apelacije i optuženog. V.Relevantni propisi
36. U Krivičnom zakonu RS („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) relevantne odredbe glase:
Ubistvo Član 148.
(1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno pod osobito olakšavajućim okolnostima, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.
37. Zakon o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. tačka 1. st. v) i g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:(....)
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
(2) U slučaju iz stava 1. tačka b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen.
VI. Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kv od 24. maja 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 26. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 22. jula 2016. godine, odnosno 30. augusta 2016. godine, pa proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Dopunom apelacije apelant osporava i Rješenje Vrhovnog suda broj 14 0 K 002823 16 Kž 6 od 4. augusta 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. augusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 30. augusta 2016. godine, pa proizlazi da je podnesena, također, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
41. Konačno, apelacija u odnosu na navode o povredi ovih prava ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
b) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
43. Apelant smatra da mu je rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje.
44. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelanti imaju, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
45. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim je apelantu određen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju «utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe» protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije.
46. U skladu s navedenim, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
VII. Meritum
47. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na slobodu i sigurnost
48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; [...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
49. U konkretnom slučaju apelant je lice koje je lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda o određivanju pritvora i koje se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.
50. Ustavni sud dalje podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je uhapšeno lice počinilo neko krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali da nakon proteka određenog vremena to više nije dovoljno. Odluka suda kojom se produžava pritvor traži čvršću osnovu kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska „osnovana sumnja“ nego i da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, između ostalih izvora prava, predmet A. v. Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Reports 1998-VII). Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li postoje relevantni i dovoljni razlozi za pritvor (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
51. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
52. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenog rješenja kojim je apelantu određen pritvor proizlazi da je Okružni sud o određivanju pritvora apelantu odlučio nakon utvrđivanja okolnosti izvršenja krivičnog djela ubistva. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno apelacionim navodima, ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo uz prijedlog za određivanje pritvora na osnovu kojih je Okružni sud utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da je u osporenim rješenjima Okružni sud dao vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret kao općeg uvjeta iz člana 197. stav 1. ZKPRS za određivanje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da rješenja Suda BiH o određivanju pritvora nisu u suprotnosti s odredbama ZKPRS i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. ZKPRS.
53. Ustavni sud dalje podsjeća da, u skladu sa zakonom, mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom.
54. Nadalje, u vezi s apelantovim prigovorom kojim osporava razloge za određivanje mjere pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može odrediti, odnosno produžiti u vanrednim okolnostima, i to ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
55. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u nekim svojim odlukama npr. br. AP 2930/15 i AP 1971/14 (vidi, Ustavni sud, odluke broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i broj AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća na to da Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13) Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13)).
56. Dovodeći navedeno u kontekst sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, obrazlažući ovaj pritvorski osnov, imao u vidu težinu i način izvršenja krivičnog djela, što je krivično djelo učinilo naročito teškim, a sve navedeno je tom sudu bio osnov da zaključi da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda našavši da okolnosti konkretnog slučaja, odnosno težina i način izvršenja krivičnog djela za koje se apelant sumnjiči, njegove posljedice i zaprijećena kazna, opravdavaju bojazan da bi apelantovo puštanje na slobodu dovelo do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda. Ustavni sud zapaža da obrazloženja koja su ponudili redovni sudovi nisu relevantna i dovoljna da ukažu na postojanje stvarne opasnosti od narušavanja javnog reda koja bi opravdala primjenu ovog zakonskog osnova. Redovni sudovi u tom pravcu nisu ponudili niti jedan relevantan razlog osim što su postojanje ovog pritvorskog razloga vezali za težinu krivičnog djela, način izvršenja i njegove posljedice, što za primjenu ovog pritvorskog razloga per se nije dovoljno. Ustavni sud zapaža da je do istog zaključka došao u dosadašnjoj praksi raspravljajući o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju (vidi, Ustavni sud, između ostalih, odluke br. AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine).
57. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, pri određivanju i produženju pritvora apelantu iz zakonskog razloga propisanog odredbom člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, postupali s apstraktnog i formalističkog stanovišta, pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će puštanje apelanta na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, u smislu odredaba člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima o određivanju i produženju pritvora prekršeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
58. U vezi sa apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao da ispita zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
59. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao da ispita zakonitost njegovog lišavanja slobode. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavi žalbu Vrhovnom sudu protiv prvostepenog rješenja Okružnog suda. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud o žalbi odlučio u kratkom vremenskom roku, a apelant ne osporava da je u svim fazama postupka saslušavan, da je imao branioca, odnosno ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, kao i činjenicama i dokazima na kojim je on zasnovan. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
60. Iako se apelant, prema podacima kojim raspolaže Ustavni sud, još uvijek nalazi u pritvoru koji je produžen do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, uzimajući u obzir da je pritvor koji je apelantu produžen osporenim rješenjima temporalnog karaktera, u međuvremenu, istekao, Ustavni sud naglašava da samim tim nije bilo osnova da se osporena rješenja ukinu, te da je u takvim okolnostima sasvim dovoljno što je ovom odlukom ukazano na propuste redovnih sudova prilikom produživanja pritvora.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
61. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima.
62. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu zaključke do kojih je Ustavni sud došao analizirajući navode apelacije u vezi s pravom na pravično suđenje, ne može se zaključiti da je apelantu uskraćeno pravo na pravično suđenje, a stoga ni pravo na djelotvoran pravni lijek.
63. Ustavni sud, također, napominje da je apelant u konkretnom krivičnom postupku imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepenog rješenja izjavljivao žalbu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
64. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
65. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, Serija A broj 6).
66. U konkretnom slučaju apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se doista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminacijska primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
67. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS kada osporena rješenja o produženju pritvora ne sadrže dovoljne i razumne razloge za zaključak da je apelantu opravdano odrediti pritvor prema navedenom zakonskom osnovu.
68. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje u kontekstu ocjene dokaza, kao i zbog toga što je apelant imao i koristio pravne lijekove, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
69. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz odluka donesenih u krivičnom postupku iz kojih su proistekle osporene odluke.
70. Na osnovu člana 18. stav 3. tačka l) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
71. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
72. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman