Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4976/13 (A.R.M.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Protjerivanje stranaca
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
- Upravni spor
- Lišavanje slobode
- Fizičko ograničenje slobode kretanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4976/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4976/13, rješavajući apelaciju A. R. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. R. M. podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 013426 13 Uvp 2 od 11. oktobra 2013. godine, S1 3 U 014138 13 Uvp od 6. decembra 2013. godine, S1 3 U 014944 14 U od 24. januara 2014. godine, S1 3 U 017739 14 U od 2. decembra 2014. godine, S1 3 U 018384 15 Uvp od 14. aprila 2015. godine, S1 3 U 019022 15 U od 26. maja 2015.
godine, S1 3 U 022514 16 U od 19. jula 2016. godine i S1 3 U 023268 16 U od 18. oktobra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. A. R. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Nedim Kulenović, Elma Tekač, Irma Muhović, Udruženje „Vaša prava BiH“, podnio je 4. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 013426 13 Uvp 2 od 11. oktobra 2013. godine.
2. Apelant je dopunio apelaciju 23. decembra 2013. godine osporivši Presudu Suda BiH broj S1 3 U 014138 13 Uvp od 6. decembra 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. februara 2014. godine osporivši Presudu Suda BiH broj S1 3 U 014944 14 U od 24. januara 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. decembra 2014. godine dostavivši Rješenje Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2-113/14 od 21. novembra 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 30. januara 2015. godine osporivši Presudu Suda BiH broj S1 3 U 017739 14 U od 2. decembra 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 6. marta 2015. godine dostavivši Presudu Suda BiH broj S1 3 U 018384 15 U od 24. februara 2015. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. aprila 2015. godine osporivši Presudu Suda BiH broj S1 3 U 018384 15 Uvp od 14. aprila 2015. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. juna 2015. godine osporivši Presudu Suda BiH broj S1 3 U 019022 15 U od 26. maja 2015. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. jula 2016. godine dostavivši Presudu Suda BiH broj S1 3 U 021642 16 U od 20. aprila 2016. godine, te osporio Presudu Suda BiH broj S1 3 U 022514 16 U od 19. jula 2016. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. novembra 2016. godine osporivši Presudu Suda BiH i S1 3 U 023268 16 U od 18. oktobra 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te Ministarstva i Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba za strance) zatraženo je u periodu od 23. decembra 2013. do 14. septembra 2016. godine da se izjasne na navode iz apelacije i dopune apelacija.
4. Sud BiH je odgovore na navode iz apelacije i dopune apelacije dostavio 30. decembra 2013. godine, 13. aprila i 27. septembra 2016. godine. Ministarstvo je odgovore dostavilo 13. aprila i 23. septembra 2016. godine. Služba za strance je odgovore dostavila 8. januara 2014. i 15. aprila 2016. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
-Uvodne napomene
6. Služba za strance je rješenjem od 6. februara 2013. godine apelanta stavila pod nadzor u cilju osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. Mjera stavljanja pod nadzor određena je za period od 7. februara 2013. godine do udaljenja stranca iz zemlje, a najduže do 20. aprila 2013. godine.
7. Iz obrazloženja ovog rješenja proizlazi da je rješenjem Ministarstva od 24. oktobra 2010. godine odbijen apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i da mu je ostavljen rok od 15 dana da napusti zemlju. Apelantova tužba u upravnom sporu protiv ovog rješenja odbijena je presudom Suda BiH od 3. januara 2012. godine, čime je ovo rješenje postalo pravomoćno. S obzirom da je apelantu mjera ograničenja kretanja određena rješenjem Sektora za azil od 5. novembra 2012. godine određena zabranom kretanja van prostora Imigracionog centra isticala 7. februara 2012. godine, rješavanje apelantovog konačnog statusa prešlo je na Službu za strance.
8. Nadalje, iz obrazloženja proizlazi da je apelantu rješenjem Službe od 10. septembra 2012. godine određena mjera nadzora u Imigracionom centru u skladu sa članom 99. stav 2. tačka c) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ br. 36/08 i 87/12; u daljnjem tekstu: ZKBS) radi utvrđivanja identiteta jer apelant nije imao identifikacione dokumente i sredstva za izdržavanje. Na osnovu apelantove izjave utvrđeno je da je ilegalno ušao u BiH iz Republike Srbije, čime je počinio prekršaj iz člana 16. tačka b) ZKBS. Nadalje, rješenjem od 13. septembra 2012. godine apelantu je izrečena mjera protjerivanja na osnovu člana 88. stav 1. tačka a) ZKBS sa zabranom ulaska i boravka u BiH u trajanju od dvije godine, te mu je ostavljen rok od osam dana da dobrovoljno napusti zemlju. Apelant protiv ovog rješenja nije izjavljivao žalbu, pa je ono postalo pravomoćno 3. oktobra 2012. godine. Apelant je 3. oktobra 2012. godine izrazio namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu u BiH, pa je Služba za strance bila spriječena da obustavi postupak provjere apelantovog identiteta i prihvata u Republici Srbiji, u skladu sa Sporazumom o readmisiji. Nadalje, Službu za strance je 21. januara 2013. godine obavijestio agent za zastupanje BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da je apelant 18. januara 2013. godine podnio aplikaciju Evropskom sudu koji je izdao privremenu mjeru da apelant ne bi trebao biti protjeran do daljnjeg obavještenja. Nadalje, sa apelantom, u prisustvu njegovog zastupnika iz Udruženja „Vaša prava“, kao i tumača za perzijski jezik, obavljen je razgovor 6. februara 2013. godine kako bi se procijenili uvjeti za izricanje blaže mjere nadzora apelantu van Imigracionog centra, te je zaključeno da apelant ne posjeduje sredstva za izdržavanje, osigurani smještaj ili garancije drugog lica u tom smislu, pa da ne postoje razlozi za određivanje blaže mjere u skladu sa članom 102. stav 8. ZKBS.
9. U postupku pred Ustavnim sudom apelant je osporio pojedine odluke o određivanju, odnosno produženju i izuzetnom produženju mjere nadzora u Imigracionom centru, a koje potiču iz sljedećih perioda: a) od 6. februara 2013. do 25. maja 2014. godine; b) od 4. juna 2014. do 23. novembra 2015. godine; c) od 22. januara 2016. do 21. oktobra 2016. godine.
Period od 6. februara 2013. do 25. maja 2014. godine Činjenice predmeta u vezi sa apelacijom od 4. decembra 2013. godine
10. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 013426 13 U2 od 20. septembra 2013. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva od 11. jula 2013. godine. Navedenim rješenjem odbijena je apelantova žalba protiv rješenja Službe za strance od 2. aprila 2013. godine kojim je apelantu produžena mjera nadzora za period od 21. aprila 2013. godine do udaljenja stranca iz zemlje, a najduže do 13. juna 2013. godine. Navedena mjera je apelantu određena konačnim i pravomoćnim rješenjem Službe za strance od 6. februara 2013. godine s ciljem sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, a zbog osnova sumnje u istinitost navoda o njegovom identitetu.
11. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u obrazloženju osporenog rješenja Ministarstva ukazano da je Služba za strance rješenjem od 2. aprila 2013. godine produžila nadzor apelantu, državljaninu Islamske Republike Iran, za period od 21. aprila 2013. godine do njegovog udaljenja iz zemlje, a najduže do 13. juna 2013. godine zato što nije posjedovao identifikacione dokumente i radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju.
12. Nadalje, Sud BiH je ukazao da je predmet razmatranja u ovom postupku postojanje razloga zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor i koji su propisani članom 99. stav 2. tač. b) i c) ZKBS.
13. Sud BiH je dalje ukazao da iz osporenog rješenja Ministarstva proizlazi da je prvostepeni organ prilikom donošenja rješenja o produženju nadzora utvrdio: da se radi o strancu kojem je izrečena mjera protjerivanja iz BiH na dvije godine iz razloga propisanih članom 88. stav 1. ZKBS; da je apelantu rješenjem Ministarstva, Sektor za azil, pravomoćno odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu i ostavljen mu je rok od 15 dana za dobrovoljno napuštanje BiH. Također, ukazano je da je Evropski sud povodom apelantove aplikacije (broj 5176/13) izdao privremenu mjeru kojom je BiH ukazano da do daljnjeg obavještenja apelant ne bi trebao biti protjeran iz BiH, zbog čega nije bilo moguće preduzimati mjere u cilju provođenja mjere protjerivanja.
14. Sud BiH je nadalje zaključio da donošenjem rješenja o produženju nadzora i rješenja o odbijanju žalbe na navedeno rješenje nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zato što je pitanje kretanja i boravka stranaca javni domen države i njezinih organa, pa stavljanje stranca pod nadzor i izuzetno produženje nadzora u zakonom utvrđenoj proceduri, a što je i konkretni slučaj, ne može se smatrati povredom navedenog prava.
15. Sud BiH je neosnovanim ocijenio apelantove navode da je osporeno rješenje nezakonito jer mu se u vrijeme trajanja mjere nadzora treba uračunati i trajanje mjere ograničenja kretanja koja mu je bila izrečena u trajanju od 59 dana, da mu se eventualno mogla izreći samo mjera izuzetnog produženja nadzora s obzirom da ukupno trajanje lišavanja slobode do sada iznosi 221 dan. S tim u vezi je ukazano da je mjera ograničenja kretanja podnosiocu zahtjeva za međunarodnu zaštitu posebna mjera koju rješenjem određuje Ministarstvo tražiocima azila u skladu sa članom 114. ZKBS i koja može trajati dok postoje razlozi za njezino određivanje, ali najduže ukupno 90 dana. Na drugoj strani, rješenje o stavljanju stranca pod nadzor donosi Služba za strance u skladu sa članom 100. navedenog zakona, na njega se može izjaviti žalba Ministarstvu u skladu sa članom 101, odnosno protiv odluke Ministarstva može se pokrenuti upravni spor. Nadalje, ukazano je da je članom 102. stav 4. ZKBS određeno da se po proteku roka od 90 dana iz člana 100. stav 3. ZKBS stranac može zadržati pod nadzorom na osnovu rješenja o produženju nadzora koje donosi Služba za strance. Nadzor se može produžiti svaki put najviše za 90 dana ukoliko postoje uvjeti određeni članom 99. ZKBS, tako da ukupno trajanje nadzora ne može trajati duže od 180 dana (stav 4. citirane odredbe). U slučaju da stranac onemogući udaljenje iz BiH ili se iz drugih razloga ne može udaljiti, ukupno trajanje nadzora može se produžiti i preko 180 dana (stav 5. citirane odredbe). Najzad, ukazano je da je stavom 7. citirane odredbe propisano da se mjera ograničenje kretanja iz člana 114. ZKBS ne uračunava u ukupno trajanje nadzora.
16. Sud BiH je istakao da su u postupku rješavanja apelantovog statusa postojale izuzetne okolnosti (privremena mjera Evropskog suda), te da su nadležni organi postupali s dužnom revnošću i pružili su dovoljno garancija i dokaza da nije bilo proizvoljnosti u njihovom postupanju (izvještaji nadležnih službi koje vrše prikupljanje i ocjenu podataka u cilju zaštite sigurnosti). Također, ukazano je da se trajanje detencije mora cijeniti u okolnostima svakog konkretnog slučaja, a ne in abstracto.
17. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 013426 13 Uvp 2 od 11. oktobra 2013. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke.
18. Sud BiH je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja u spisu zaključio da je pobijana presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH pravilna i zakonita, te da je zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.
19. Nadalje, ukazano je da je apelantu mjera nadzora produžena u Imigracionom centru za period od 21. aprila 2013. godine do udaljenja stranca (apelanta) iz zemlje, kao i da je Služba za strance, po službenoj dužnosti, u smislu člana 102. ZKBS ispitala da li postoje uvjeti za produženje nadzora apelantu. S tim u vezi je ukazano da je utvrđeno da se nisu izmijenile okolnosti ni razlozi zbog kojih je donesena mjera stavljanja pod nadzor apelanta, a koje okolnosti i razlozi su utvrđeni u postupku donošenja rješenja od 6. februara 2013. godine. S tim u vezi ukazano je da iz podataka u spisu, kao i rješenja Ministarstva proizlazi da nije došlo do bitno izmijenjenih okolnosti, a koje je preispitivao i Sud BiH, da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, tj. razlozi iz člana 99. stav 2. tačka c) ZKBS, tj. da je osnov za donošenje rješenja o produženju nadzora činjenica da apelant ne posjeduje identifikacione dokumente, te da postoje osnovi sumnje u istinitost navoda o njegovom identitetu.
20. Sud BiH je zaključio da je apelant stranac kome je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu i izrečeno rješenje o protjerivanju, da apelant nije ispoštovao rok za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH, da je stavljen pod nadzor u cilju sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog toga što je u toku postupka nadležni organ utvrdio da postoje osnovi sumnje u istinitost navoda o njegovom identitetu (razlozi iz odredbe člana 99. stav 2. tačka c) ZKBS citiranog zakona - kada se stranac obavezno stavlja pod nadzor), te radi izvršenja rješenja o protjerivanju. Kako se nisu stekli formalno-pravni uvjeti za protjerivanje, shodno privremenoj mjeri Evropskog suda, zaključeno je da je Služba za strance imala obavezu postupati u skladu sa članom 99. stav 2. tačka c) ZKBS.
21. Sud BiH se u potpunosti saglasio i pozvao na razloge i obrazloženja iz osporene presude u vezi sa apelantovom tvrdnjom da je osporeno rješenje nezakonito jer mu se u vrijeme trajanja mjere nadzora treba uračunati i trajanje mjere ograničenja kretanja koja mu je bila izrečena u trajanju od 59 dana, da mu se eventualno mogla izreći samo mjera izuzetnog produženja nadzora s obzirom da ukupno trajanje lišavanja slobode do sada iznosi 221 dan.
Period od 4. juna 2014. do 23. novembra 2015. godine Činjenice predmeta u vezi sa dopunom apelacije od 24. decembra 2013. godine
22. Sud BiH je Presudom broj S1 3U 014138 13 U od 29. oktobra 2013. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu u upravnom sporu protiv rješenja Službe za strance označenog broja od 24. oktobra 2013. godine kojim je apelantu izuzetno produžena mjera nadzora za period od 4. novembra 2013. do 1. februara 2014. godine na osnovu člana 99. stav 2. tačka c) u vezi sa članom 102. stav 5. ZKBS.
23. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 014138 13 Uvp od 6. decembra 2013. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke.
24. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je na osnovu podataka u spisu utvrđeno da se apelantov status nije izmijenio, niti su se izmijenile okolnosti ili razlozi za izmjenu kvalifikacije date u rješenju o stavljanju pod nadzor od 6. februara 2013. godine. Naime, ukazano je da je apelantu izrečena mjera protjerivanja rješenjem od 17. septembra 2012. godine na period od dvije godine iz razloga propisanih članom 88. stav 1. tačka a) ZKBS, da ne posjeduje identifikacione dokumente, da postoji sumnja u istinitost navoda o njegovom identitetu, pa da je osnovana primjena člana 99. stav 2. tač. b) i c) i člana 102. stav 5. ZKBS.
25. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da su, s obzirom na privremenu mjeru Evropskog suda, sve procedure u vezi s protjerivanjem morale biti suspendovane, pa da se njegovo daljnje zadržavanje nije moglo zasnivati na činjenici da mu je izrečena mjera protjerivanja, odnosno da mu se nije mogao produžiti nadzor po članu 102. stav 5. ZKBS. S tim u vezi je ukazano da je članom 102. stav 5. ZKBS određeno da izuzetno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili da stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora u Imigracionom centru može se produžiti i na period duži od 180 dana. U konkretnom slučaju, apelanta nije moguće udaljiti iz BiH zbog postojanja privremene mjere Evropskog suda, ali nezavisno od toga i zbog činjenice da njegov identitet nije utvrđen na vjerodostojan način, odnosno apelant ne posjeduje identifikacione dokumente i postoji samo njegova izjava o njegovom identitetu, zbog čega postoji opravdana sumnja u njegov identitet u smislu člana 99. stav 2. tačka c) ZKBS kada se mjera nadzora obavezno određuje.
Činjenice predmeta u vezi sa dopunom apelacije od 12. februara 2014. godine
26. Služba za strance je rješenjem od 16. januara 2014. godine apelantu izuzetno produžila nadzor koji mu je određen rješenjem te službe radi izvršenja mjere protjerivanja i koja prema tom rješenju može trajati do apelantovog udaljenja iz zemlje, a najduže do 2. maja 2014. godine.
27. Ministarstvo je rješenjem od 20. januara 2014. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu na rješenje Službe za strance.
28. Sud BiH je Presudom broj S1 3U 014944 14 U od 24. januara 2014. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu odbio kao neosnovanu.
29. Iz obrazloženja navedenih odluka proizlazi da je utvrđeno da je apelant ilegalno ušao na teritoriju BiH, da nema sredstava za izdržavanje niti identifikaciona dokumenata, te mu je konačnim aktom izrečena mjera protjerivanja. Slijedom navedenog zaključeno je da se apelantov status nije izmijenio, niti su se izmijenile okolnosti ili razlozi dati u rješenju o stavljanju pod nadzor, te da zbog izdate privremene mjere nisu mogle biti preduzete mjere u cilju izvršenje rješenja o protjerivanju.
30. Sud BiH je neosnovanim ocijenio apelantov prigovor da nije razmatrano pitanje osnova stavljanja pod nadzor. U vezi s tim je ukazano da se u postupku izuzetnog produženja nadzora razmatra postojanje eventualnih novih ili izmijenjenih okolnosti koje bi bile od utjecaja na određenu mjeru stavljanja pod nadzor, odnosno prestanka osnova za određivanje nadzora. Nadzor je u konkretnom slučaju određen s ciljem udaljenja stranca iz zemlje, a u obrazloženju rješenja su, prema mišljenju Suda BiH, dati potpuni i jasni razlozi za ovakvo utvrđenje. Kako je u konkretnom slučaju produženje detencije prvostepeni organ razmatrao na osnovu činjenice da je apelantu izrečena mjera protjerivanja, da ne posjeduje identifikacione dokumente, da postoji sumnja u istinitost navoda o njegovom identitetu, te na osnovu činjenice da je Evropski sud donio privremenu mjeru kojom se zabranjuje udaljenje stranaca s teritorije BiH, Sud BiH je zaključio da nije bilo proizvoljnog određivanje trajanja detencije.
31. Nadalje, Sud BiH je ukazao da iz spisa predmeta proizlazi da su državni organi BiH urgirali i uporno od nadležnih organa Islamske Republike Iran tražili izjašnjenje o tačnom identitetu apelanta, ali da do rješavanja ovog upravnog spora organi BiH nisu dobili bilo kakav odgovor o stvarnom identitetu apelanta. S obzirom da su preduzete sve potrebne radnje u cilju pravog i istinitog utvrđenja identiteta apelanta, a država porijekla nije dostavila tražene podatke, zaključeno je da postupanje nadležnih organa i određivanje mjere izuzetnog produženja nadzora nije bilo proizvoljno.
Činjenice predmeta u vezi s dopunom apelacije od 9. decembra 2014. godine i 2. februara 2015. godine
32. Služba za strance je rješenjem od 14. novembra 2014. godine izuzetno produžila mjeru nadzora radi utvrđivanja identiteta apelanta i osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju od 17. septembra 2012. godine. Mjera trajanja nadzora u Imigracionom centru određena je za period od 1. decembra 2014. godine do udaljenja stranca iz zemlje, a najduže do 28. februara 2015. godine.
33. Ministarstvo je rješenjem od 21. novembra 2014. godine apelantovu žalbu na prvostepeno rješenje odbilo kao neosnovanu.
34. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 017739 14 U od 2. decembra 2014. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu odbio kao neosnovanu.
35. Iz obrazloženja navedenih odluka, pored ostalog, proizlazi da je Evropski sud 17. decembra 2013. godine donio odluku kojom je apelantova aplikacija odbačena. Nakon toga, apelant je ponovno iskazao namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, pa je odlučivanje o njegovom statusu prešlo na Sektor za azil, koji ga je smjestio u Azilantski centar Kiseljak, gdje je boravio do konačne odluke nadležnog organa o njegovom zahtjevu za azil, tj. do 4. juna 2014. godine, a nakon čega je rješavanje njegovog statusa ponovo prešlo na Službu za strance. U cilju pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja i apelantovog identiteta, Služba za strance je apelanta saslušala 6. oktobra 2014. godine, kada je apelant opovrgao ranije date podatke o svom identitetu, te dao nove podatke. Nakon toga, Služba se obratila Ambasadi Republike Iran radi provjere apelantovog identiteta i državljanstva, ali nije dobila odgovor. Također, iz navedenih odluka proizlazi da je, kao i u ranijim slučajevima cijenjena činjenica da je apelant ilegalno ušao u zemlju, da ne posjeduje identifikacione dokumente, da mu je izrečena mjera protjerivanja rješenjem Službe za strance od 17. septembra 2012. godine i da apelant nije izjavljivao žalbu na ovo rješenje.
36. Nadalje, ukazano je da je izuzetno produženje nadzora propisano članom 102. stav 5. ZKBS. Zbog apelantovog opovrgavanja ranijeg identiteta, te imajući u vidu da od zemlje porijekla nisu dostavljeni podaci o apelantovom identitetu, nije moguće izvršiti rješenje o protjerivanju, pa je zaključeno da su ispunjeni uvjeti za izricanje mjere iz navedenog člana.
37. Najzad, Sud BiH je istakao i da nije nadležan ni za izricanje mjere nadzora ni za njihovu izmjenu. S tim u vezi je ukazano i da je Služba za strance, u skladu sa članom 3. stav 2. tačka c) Zakona o službi za poslove sa strancima, a u vezi sa članom 102. stav 7. ZKBS ispitala postojanje uvjeta za određivanje blaže mjere nadzora apelantu,te zaključila da blaža mjera nije siguran instrument za osiguranje uvjeta za udaljenje.
Činjenice predmeta u vezi s dopunama apelacije od 6. marta i 20. aprila 2015. godine
38. Služba za strance je rješenjem od 13. februara 2015. godine apelantu izuzetno produžila nadzor radi utvrđivanja identiteta stranca i osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. Mjera nadzora određena je za period od 1. marta do 29. maja 2015. godine.
39. Ministarstvo je rješenjem od 18. februara 2015. godine apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja odbilo kao neosnovanu.
40. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 018384 15 U od 24. februara 2015. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu u upravnom sporu.
41. Sud BiH je Presudom broj SI 3 U 018384 15 Uvp od 14. aprila 2015. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke.
42. Iz obrazloženja navedenih odluka proizlazi da je Služba za strance donijela rješenje o izuzetnom produženju nadzora apelantu za period od tri mjeseca i to počev od 1. marta 2015. godine do udaljenja apelanta iz zemlje, a najduže do 29. maja 2015. godine zato što je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbačen i što mu je pravomoćno izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka u BiH na period od dvije godine, a apelant nije dobrovoljno napustio BiH, te jer se radi o strancu za koga postoji sumnja u istinitost navoda o njegovom identitetu i koji ne posjeduje garancije niti sredstva potrebna za pokriće troškova tokom boravka na teritoriji BiH.
43. Nadalje, iz obrazloženja navedenih odluka proizlazi da nije došlo do bitno izmijenjenih okolnosti, pa da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, tj. razlozi iz člana 99. stav 2. tač. b) i c) ZKBS kojim je izričito propisano da će se strancu odrediti mjera nadzora radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja ako postoje osnovi sumnje da će stranac pobjeći ili na drugi način onemogućiti izvršenje odluka i kada postoji sumnja u istinitost navoda stranca o njegovom identitetu, a izrečena mu je mjera protjerivanja.
44. U obrazloženjima navedenih odluka ukazano je i da je Služba za strance uputila zahtjev Ambasadi Islamske Republike Iran za utvrđivanje apelantovog identiteta i državljanskog statusa, te da je obaviještena da apelantov identitet nije potvrđen. Nadalje, na osnovu Sporazuma o readmisiji, a u vezi sa apelantovom izjavom da je prije dolaska u BiH boravio u Republici Srbiji, gdje je evidentiran pod imenom H. U., državljanin Iraka, upućen je zahtjev Republici Srbiji za prihvat stranca, koji zahtjev je odbijen uz objašnjenje da ne postoji obaveza prihvata stranca i da on ne može biti vraćen u Srbiju. Nadalje, u cilju skraćivanja perioda trajanja nadzora, Služba za strance je saslušala apelanta 6. oktobra 2014. godine koji je u svojoj izjavi istakao da se zove S. F. A., državljanin Irana, rođen 23. februara 1969. godine u mjestu Erdebil. Kako je apelant tom prilikom dao druge podatke o sebi, Služba za strance je 10. novembra 2014. godine uputila zahtjev Ambasadi Islamske Republike Iran za provjeru identiteta, a po kom zahtjevu do momenta donošenja rješenja Službe za strance nije dostavljen odgovor. U cilju utvrđivanja stvarnog identiteta apelanta, Služba za strance je 26. novembra 2014. godine, u prisustvu apelantovog punomoćnika, omogućila apelantu da obavi razgovor s konzulom Islamske Republike Iran u Sarajevu, da bi nakon razgovora od spomenute Ambasade zatražila informaciju o rezultatima provjere identiteta tužitelja - apelanta na ime S. F. A. na osnovu razgovora i daktiloskopskih otisaka i dostavljenih fotografija. Slijedom navedenog zaključeno je da se dužina trajanja mjere nadzora ne može pripisati neefikasnom ili neažurnom postupanju nadležnih organa, odnosno da su preduzete sve neophodne radnje da se trajanje nadzora svede na najkraće moguće vrijeme, a što je potvrdio i sam apelant svojim iskazom datim tokom saslušanja.
45. Najzad, iz obrazloženja navedenih odluka proizlazi da su se stekli uvjeti za izuzetno produženje nadzora u skladu sa članom 102. stav 4. ZKBS. Neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje da, pošto nije proglašen prijetnjom za nacionalnu sigurnost, mjera nadzora ne može trajati duže od 18 mjeseci, te s tim u vezi ukazano je na član 102. stav 5. ZKBS.
Činjenice predmeta u vezi s dopunom apelacije od 8. juna 2015. godine
46. Služba za strance je rješenjem od 12. maja 2015. godine apelantu izuzetno produžila nadzor radi utvrđivanja identiteta stranca i osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju od 17. septembra 2012. godine. Mjera nadzora određena je za period od 30. maja 2015. godine pa do udaljenja apelanta iz zemlje, a najduže do 29. augusta 2015. godine.
47. Ministarstvo je rješenjem od 20. maja 2015. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu na prvostepeno rješenje.
48. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 019022 15 U od 26. maja 2015. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu u upravnom sporu.
49. Iz obrazloženja navedenih odluka proizlazi da nije došlo do bitno izmijenjenih okolnosti, pa i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, tj. razlozi iz člana 99. stav 2. tač. b) i c) ZKBS kojim je izričito propisano da će se strancu odrediti mjera nadzora radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja ako postoje osnovi sumnje da će stranac pobjeći ili na drugi način onemogućiti izvršenje odluka i kada postoji sumnja u istinitost navoda stranca o njegovom identitetu, a izrečena mu je mjera protjerivanja. Nadalje, detaljno su pobrojane radnje koje su preduzimali nadležni organi radi utvrđivanja apelantovog identiteta i osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, te da je 20. aprila 2015. godine dogovoren sastanak s konzulom Ambasade Islamske Republike Iran na kojem su ovlaštena lica Službe za strance upoznata da su provjere za apelanta još uvijek u toku. Nadalje, zaključeno je da postoje valjani razlozi za produženje nadzora apelantu u skladu sa članom 102. ZKBS, te da se izuzetno produženje nadzora ne može pripisati neažurnom postupanju nadležnih organa. Također, ukazano je i na posebne okolnosti konkretnog slučaja koje su cijenjene u vezi s trajanjem detencije: da apelantu nije utvrđen identitet, da je u toku postupka u više navrata davao različite podatke o svom identitetu, te da apelant nije tvrdio da je izuzetno produženje nadzora samovoljno i proizvoljno postupanje nadležnih organa, i sam nije osporavao.
50. Najzad, iz obrazloženja navedenih odluka proizlazi i da je utvrđeno da apelant ne posjeduje garancije niti sredstva potrebna za pokriće boravka u BiH, da je njegov punomoćnik izjavio da ne postavlja zahtjev za izricanje blaže mjere jer apelant nema osiguran smještaj, niti mu ga on može osigurati, ali da zahtjeva bezuvjetno puštanje apelanta na slobodu, a koji zahtjev je ocijenjen neosnovanim jer je apelant stranac koji nezakonito boravi u BiH i kojem je iz razloga utvrđenih članom 88. ZKBS izrečena mjera protjerivanja.
Period od 22. januara 2016. do 19. januara 2017. godine Činjenice predmeta u vezi s dopunom apelacije od 27. jula 2016. godine
51. Služba za strance je Rješenjem broj UP-1-18.10-07.3-5/16 od 22. januara 2016. godine apelanta stavila pod nadzor u Imigracioni centar radi utvrđivanja identiteta i osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju od 17. septembra 2012. godine. Mjera nadzora određena je do stvaranja uvjeta za apelantovo udaljenje, a najduže do 23. aprila 2016. godine.
52. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant 22. januara 2016. godine samovoljno napustio Ured međunarodnog udruženja „San Lorenzo“ u Međugorju, gdje je stavljen pod nadzor - ograničenjem kretanja, radi utvrđivanja identiteta stranca i osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. Slijedom navedenog, a u skladu sa čl. 119. stav 10. i 120. Zakona o strancima („Službeni glasnik BiH“ broj 88/15) apelantu je određena mjera nadzora.
53. Služba za strance je Rješenjem broj UP-1/8.6.1-07.3-20/16 od 8. aprila 2016. godine apelantu produžila mjeru nadzora radi utvrđivanja identiteta i osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju od 17. septembra 2012. godine. Mjera trajanja nadzora u Imigracionom centru određena je za period od 24. aprila 2016. godine do udaljenja stranca iz zemlje, a najduže do 22. jula 2016. godine.
54. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant u pismenom obraćanju Službi od 8. februara 2016. godine naveo svoj stvarni identitet, te izjavio da želi da se vrati kući (u Iran). Služba je 9. februara 2016. godine sa ovim zahtjevom upoznala apelantove punomoćnike iz Udruženja „Vaša prava“, te je na sastanku održanom 10. februara 2016. godine, kojem su i oni prisustvovali, te tumač za perzijski jezik, apelant svoju izjavu potvrdio. Služba je 16. februara 2016. godine putem Direkcije za koordinaciju policijskih tijela zatražila od nadležnih organa Irana provjeru identiteta, odnosno 28. marta 2016. godine dostavila traženu dokumentaciju. Slijedom navedenog zaključeno je da i dalje postoji sumnja u istinitost navoda o apelantovom identitetu, da je samovoljno napustio na kojem mu je bila određena blaža mjera, te da mu je izrečena mjera protjerivanja, pa da postoje uvjeti iz člana 118. stav 3. tač. b) i c) u vezi sa članom 119. stav 4. Zakona o strancima.
55. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-52/16 od 13. aprila 2016. godine apelantovu žalbu protiv rješenja od 8. aprila 2016. godine odbilo kao neosnovanu.
56. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 021642 16 U od 20. aprila 2016. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu odbio kao neosnovanu.
57. Služba za strance je Rješenjem broj UP-1/17.6.1-07-3-207/16 od 7. jula 2016. godine apelantu izuzetno produžila nadzor radi utvrđivanja identiteta stranca i osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju od 17. septembra 2012. godine. Mjera trajanja nadzora u Imigracionom centru određena je za period od 23. jula 2016. godine do udaljenja stranca iz zemlje, a najduže do 21. oktobra 2016. godine.
58. Iz obrazloženja rješenja, pored ostalog, proizlazi da su nadležni organi Irana 16. marta 2016. godine potvrdili da se u evidenciji stanovništva vodi lice sa označenim podacima, nakon čega je 28. marta 2016. godine njima dostavljena dokumentacija koju su tražili. Nadležni organi Irana su aktima od 4. maja i 13. juna 2016. godine potvrdili da se u evidenciji vodi lice s navedenim podacima shodno dokumentaciji koja im je dostavljena, da je takvo lice zabilježeno s posljednjim ulaskom u Iran u 2008. godini, ali da nema evidentiranih legalnih izlazaka iz Irana nakon toga, pa da su potrebne daljnje provjere. Slijedom navedenog, u skladu sa članom 118. stav 3. tač. b) i c), u vezi sa članom 119. stav 5. Zakona o strancima apelantu je određena mjera izuzetnog nadzora.
59. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-102/16 od 15. jula 2016. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv rješenja od 15. jula 2016. godine.
60. Sud BiH je presudom broj S 1 3 U 022514 16 U od 19. jula 2016. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu odbio kao neosnovanu.
61. Iz obrazloženja presude proizlazi da je utvrđeno da je mjera protjerivanja na snazi, da je apelant i dalje neutvrđenog identiteta, ali da se intenzivno vodi postupak utvrđivanja identiteta. Nadalje, ukazano je da se dužina trajanja mjere nadzora ne može pripisati neefikasnosti i neažurnosti nadležnih organa. Neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje o kontinuitetu mjere nadzora, te je ukazano da on očigledno ne postoji, odnosno da je prekinut rješenjem Službe za strance od 23. novembra 2015. godine kada je apelantu bila izrečena blaža mjera. Nadalje, ukazano je da se u postupku produženja mjere nadzora ne razmatra pitanje osnova stavljanja pod nadzor, već postojanja eventualno novih ili izmijenjenih okolnosti koje bi bile od utjecaja na određenu mjeru nadzora. S obzirom da je apelantu izrečena mjera protjerivanja, da ne posjeduje identifikacione dokumente, da postoji sumnja u istinitost navoda o njegovom identitetu, zaključeno je da su postojali i dovoljni razlozi da se apelantu i dalje ograniči kretanje.
Činjenice predmeta u vezi s dopunom apelacije od 9. novembra 2016. godine
62. Služba za strance je Rješenjem broj UP-1-18.6.1-07.3-20-11/16 od 5. oktobra 2016. godine apelantu izuzetno produžila nadzor radi utvrđivanja identiteta stranca i osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju od 17. septembra 2012. godine. Mjera trajanja nadzora u Imigracionom centru određena je za period od 22. oktobra 2016. godine do udaljenja stranca iz zemlje, a najduže do 19. januara 2017. godine.
63. Iz obrazloženja rješenja, pored ostalog, proizlazi da su nadležni organi Irana 23. juna 2016. godine potvrdili da je prema dostavljenim otiscima prstiju apelant evidentiran kod nadležnih organa Irana. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da je apelant 25. jula 2016. godine Službi za strance podnio zahtjev u kojem je naveo da želi da se vrati u Iran, te da je istog dana, u prisustvu prevodioca za perzijski jezik i apelantovog punomoćnika i inspektora za strance, obavljen razgovor sa apelantom koji je potvrdio navode iz zahtjeva i izjavio da želi dobrovoljno da se vrati kući u Iran. Konačno, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je, imajući u vidu apelantov zahtjev, te činjenicu da je apelant evidentiran u bazama stanovništva Irana, putem Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH 12. augusta 2016. godine upućen zahtjev nadležnim organima Irana da odobre izdavanje putnog lista i prihvat apelanta u matičnu zemlju, te da je taj postupak u toku. Slijedom navedenog, u skladu sa članom 118. stav 3. tač. b) i c), u vezi sa članom 119. stav 5. Zakona o strancima apelantu je izuzetno produžena mjera nadzora.
64. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-169/16 od 13. oktobra 2016. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv rješenja od 5. oktobra 2016. godine.
65. Sud BiH je Presudom broj S 1 3 U 023268 16 U od 18. oktobra 2016. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu odbio kao neosnovanu.
66. Iz obrazloženja presude proizlazi da je utvrđeno da je mjera protjerivanja na snazi i da se intenzivno vodi postupak za stvaranje uvjeta za izvršenje mjere protjerivanja. Nadalje, ukazano je da se dužina trajanja mjere nadzora ne može pripisati neefikasnosti i neažurnosti nadležnih organa, neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje o kontinuitetu mjere nadzora, te je utvrđeno da i dalje postoje dovoljni razlozi da se apelantu i dalje produži nadzor.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
67. Apelant u apelaciji i dopunama apelaciji tvrdi da mu je osporenim odlukama Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, iz čl. 5. i 13. Evropske konvencije, te iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
68. Apelant najprije tvrdi da njegovo lišavanje slobode nije bilo zakonito, a s obzirom na dužinu trajanja lišavanja slobode. U apelaciji od 4. decembra 2013. godine apelant je s tim u vezi istakao da je ukupno trajanje nadzora premašilo 180 dana, pa da je trebalo biti donijeto rješenje o izuzetnom produženju nadzora, što nije učinjeno, a zbog čega nije postojao zakonski osnov za njegovo lišavanje slobode. Prema njegovom mišljenju, svi periodi koji je proveo pod nadzorom moraju se računati, u prilog čemu ukazuje i na stav Suda BiH prema kojem se u vrijeme trajanja nadzora ne uračunava vrijeme ograničenja kretanja, ali se uračunava vrijeme provedeno pod nadzorom po prethodnim rješenjima prije mjere ograničenja kretanja, te vrijeme po rješenjima o produženju nadzora, nakon prestanka mjere ograničenja kretanja. Apelant tvrdi da je 59 dana (od 8. juna 2013. godine, kada je nastupio 180. dan njegove detencije, do 6. augusta 2013. godine (odnosno početka mjere izuzetnog produženja nadzora) držan u pritvoru bez jedinog zakonitog pravnog osnova koji je mogao opravdati njegov pritvor, tj. mjera o izuzetnom produženju nadzora, te je u skladu sa članom 5. stav 5. Evropske konvencije zatražio odštetu. U ovom djelu apelant je istakao i da na identične tužbene navode Sud BiH nije odgovorio, odnosno da se samo bavio pitanjem uračunavanja vremena trajanja mjere ograničenja kretanja, a što nije ni osporavano s obzirom da je iz ZKBS jasno da se ovaj period ne računa u vrijeme provedeno pod nadzorom.
69. Nadalje, u apelaciji od 4. decembra 2013. godine apelant je istakao i da mjera nadzora u svrhu izvršenja rješenja o protjerivanju nije mogla da mu bude određena i zbog privremene mjere Evropskog suda koja je, kako tvrdi, imala za suspenziju preduzimanje bilo kakvih radnji u svrhu izvršenja rješenja o protjerivanju. Također, apelant je istakao i da utvrđivanje identiteta nije mogao biti osnov za određivanje mjere nadzora. U vezi s tim je istakao da je prihvaćena njegova izjava o identitetu jer se u osporenim presudama, kao i u rješenjima koja su im prethodila, navodi njegovo ime i prezime, datum i mjesto rođenja, državljanstvo, a prema podacima koje je sam dao. Također, smatra da ukoliko je postojala sumnja u pogledu njegovog identiteta, onda nije moglo biti donijeto rješenje o protjerivanju jer se postavlja pitanje gdje bi se protjerao. Najzad, ukazao je da i kad bi se prihvatilo da mu je pritvor određen radi utvrđivanja identiteta, s obzirom da traje duže od godinu dana bez naznake kada će se završiti, neprimjeren i proizvoljan protivno članu 9. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te članu 5. Evropske konvencije.
70. Najzad, apelant tvrdi da nije cijenjena mogućnost da mu se izrekne blaža mjera nadzora, te da se neizricanje blaže mjere nadzora ne može opravdati nezakonitim ulaskom, nedostatkom sredstava i sl. U ovom djelu apelant se pozvao na predmet Evropskog suda Rusu protiv Austrije koji je, kako tvrdi, u relevantnim pravnim aspektima identičan njegovom slučaju.
71. U dopunama apelacije od 24. decembra 2013. godine, 12. februara i 9. decembra 2014. godine, te 2. februara 2015. godine apelant se pozvao na navode istaknute u apelaciji, posebno ukazujući: na dužinu trajanja detencije koja je, prema njegovom mišljenju, apsolutno u suprotnosti sa članom 5. Evropske konvencije, da ukoliko je postojala sumnja u njegov identitet onda nije moglo biti donijeto rješenje o protjerivanju, odnosno da sve dok se njegov identitet ne utvrdi ne može biti protjeran, pa zbog toga ni lišen slobode a zbog čega njegov pritvor nije u skladu sa članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije te, najzad, da je u potpunosti ignoriran stav iz predmeta Bakhtiyari protiv Australije (Komitet za ljudska prava) prema kojem je, kako tvrdi, njegov pritvor, zbog navodno neutvrđenog identiteta, koji je duži od dvije godine, bez naznaka njegovog kraja proizvoljan, te samim tim i protivan članu 9. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te predmet Evropskog suda Kim protiv Rusije. Također, apelant je istakao i da mu se mogla istaći blaža mjera nadzora, čija primjena uopće nije razmotrena.
72. U dopunama apelacije od 6. marta i 20 aprila 2015. godine apelant je, u suštini, istakao da je u Imigracionom centru ukupno proveo više od dvije godine, dio pod režimom nadzora kao stranca u Imigracionom centru (od 10. septembra do 9. novembra 2012. godine), dio pod mjerom ograničenja kretanja smještanjem u Imigracioni centar kao tražitelj azila (od 9. novembra 2012. do 6. februara 2013), ponovo pod režimom nadzora stranca u Imigracionom centru nakon što mu je prvi put odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu (od 6. februara 2013. do 26. maja 2014), pod režimom ograničenja kretanja kada je drugi put podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu (od 26. maja 2014. do 3. juna 2014), te ponovo pod režimom nadzora stranca u Imigracionom centru nakon što mu je i drugi put odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu (od 3. juna 2014. pa dalje). S obzirom da nije proglašen prijetnjom po nacionalnu sigurnost apelant tvrdi da je prekoračen period od 18 mjeseci u smislu člana 102. stav 6. ZKBS. On smatra da iako je u određenim trenucima prelazio u nadležnost različitih organa (Služba za strance, Sektor za azil), koji su izricali i različite mjere (mjera nadzora - mjera ograničenja kretanja), za svrhe izračunavanja ukupnog trajanja nadzora od 18 mjeseci imaju se ubrajati svi periodi koje je apelant proveo u režimu nadzora, čak i ako su oni bili prekidani prelaskom na drugi režim (mjere ograničenja kretanja). Apelant je ponovio i tvrdnje da ne može biti protjeran jer mu nije utvrđen identitet, pa da njegovo pritvaranje ne potpada pod lišavanje slobode u svrhu protjerivanja, kao i da nije razmotrena mogućnost izricanja blažih mjera, odnosno da s tim u vezi nije dato bilo kakvo obrazloženje. Također, ukazao je da su javne vlasti iskazale značajnu neažurnost i neaktivnost. U vezi s tim je ukazao da je Ambasada Islamske Republike Iran još 6. juna 2013. godine dala odgovor da ne može potvrditi njegov identitet, a da je s konzulom održan sastanak 26. novembra 2014. godine, da je on potvrdio da ne raspolažu navedenim tehnologijama za prepoznavanje, te da je tek tri mjeseca nakon toga upućena urgencija navedenoj Ambasadi.
73. U dopuni apelacije od 8. juna 2015. godine apelant je ponovio navode iz dopuna od 6. marta i 20. aprila 2015. godine, te istakao da njegov identitet ni nakon dvije godine i osam mjeseci nije utvrđen.
74. U dopunama apelacije od 27. jula i 9. novembra 2016. godine apelant je istakao da je nakon tri godine, koliko je bio lišen slobode u Imigracionom centru, po sili zakona pušten na slobodu i izmješten u Međugorje. Zatim je ponovo lišen slobode u svrhu protjerivanja, te se već šest mjeseci nalazi u Imigracionom centru u Istočnom Sarajevu, ponovo u svrhu protjerivanja.
b) Odgovor na apelaciju
75. Sud BiH je odgovorima na apelantove navode istakao da mu u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena prava na koja u apelaciji ukazuje.
76. Ministarstvo je u odgovorima na apelantove navode, pored ostalog, istaklo da treba imati u vidu činjenicu da je postupak utvrđivanja identiteta u toku i da je prvostepeni organ sve vrijeme trajanja nadzora preduzimao potrebne radnje radi utvrđivanja njegovog identiteta u skladu sa okolnostima slučaja, te da nadležni organi ne mogu utjecati na dužinu trajanja odgovora od strane države od koje se taj odgovor traži. Nadalje, ukazano je da je apelant shodno svojim pravima u dva navrata podnosio zahtjev za međunarodnu zaštitu, i to nakon što je doneseno rješenje o protjerivanju apelanta, istog dana kada je ta odluka postala izvršna, te ponovo nakon što je njegovu aplikaciju Evropski sud odbacio kao nedopuštenu, tako da dok je postupak po zahtjevu za međunarodnu zaštitu trajao prvostepeni organ nije mogao vršiti bilo kakve kontakte sa zemljom apelantovog porijekla, odnosno preduzimati bilo kakve radnje na utvrđivanju njegovog identiteta. Također, ukazano je da je apelant mijenjao i svoju izjavu o identitetu, što je također utjecalo na dužinu utvrđivanja identiteta, odnosno da je apelant u BiH došao iz Srbije gdje je bio evidentiran pod drugačijim imenom i oznakom drugačijeg državljanstva, pa da je vođen i postupak readmisije. Nadalje, ukazano je da je apelant stavljen pod nadzor radi izvršenja rješenja o protjerivanju, te da su s tim u vezi cijenjene činjenice da je u BiH došao iz Srbije, kao i njegova izjava da mu je cilj da dođe do neke evropske zemlje, pa su postojali osnovi sumnje da će pobjeći.
77. Služba za strance je u odgovorima na apelantove navode, pored ostalog, istakla da je apelantu u skladu sa članom 88. stav 1. tačka a) ZKBS („Službeni glasnik BiH“ br. 36/08 i 87/12), rješenjem od 13. septembra 2012. godine, zbog ilegalnog ulaska i boravka na teritoriji BiH izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka u BiH u periodu od dvije godine. Istog dana kada je ovo rješenje postalo pravomoćno, tj. 3. oktobra 2012. godine, apelant je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u BiH. Nakon što je njegov zahtjev pravomoćno odbijen apelant je predat ovoj službi. Nadalje, ukazano je da je apelant 18. januara 2013. godine podnio apelaciju Evropskom sudu broj 5176/13 po kojoj je odlučeno da se izda privremena mjera i da se ukaže tuženoj strani da apelant ne bi trebao biti protjeran s teritorije BiH do daljnjeg obavještenja. Apelantova aplikacija pred Evropskim sudom odbačena je 17. decembra 2013. godine. Nadalje, ukazano je da je apelant 26. maja 2014. godine po drugi put iskazao namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u BiH, te je ponovo prešao u nadležnost Sektora za azil koji ga je smjestio u Azilantski centar u Kiseljaku, gdje je imao pravo boravka do konačne odluke nadležnog organa, odnosno do 4. juna 2014. godine, kada je opet predat na nadležno postupanje Službi za strance. Služba je istakla i da je apelant nekoliko puta mijenjao podatke o identitetu. Također, u cilju utvrđivanja apelantovog stvarnog identiteta i izvršenja rješenja o protjerivanju, permanentno su upućivani zahtjevi nadležnim organima za provjeru identiteta i državljanskog statusa. Služba je tako obaviještena da lice po imenu H. U., državljanin Iraka, nikada nije registrirano u Republici Srbiji, da u evidencijama nadležnih organa Irana nije registrirano lice M. A. R., kao ni lice S. F. A., a koje podatke o svom identitetu je apelant koristio. Nadalje, ukazano je da je u cilju procjene mogućnosti određivanja blaže mjere nadzora, na inicijativu ovog organa, u prostorijama Imigracionog centra obavljen razgovor sa apelantom u prisustvu prevodioca za perzijski jezik i punomoćnika iz Udruženja „Vaša prava BiH“, te je zaključeno da apelant razumije i govori samo perzijski jezik i da ne posjeduje sredstva kojima bi mogao osigurati svoje izdržavanje do napuštanja teritorije BiH, kao ni garanciju drugog lica o osiguranom boravku u BiH do napuštanja zemlje.
V. Relevantni propisi
78. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.(Utvrđivanje identiteta stranca) (1) Stranac čiji identitet nije moguće odmah utvrditi ili postoje osnovi sumnje u istinitost njegovih navoda o identitetu, stavit će se pod nadzor i može mu se izreći mjera protjerivanja iz BiH ako se identitet ne može sa sigurnošću utvrditi ni u roku od šest sati od dovođenja stranca u službene prostorije.
(2) Nadzor iz stava (1) ovog člana određuje se u skladu s odredbama čl. 98. do 104. [Odjeljak B. (Stavljanje stranca pod nadzor), Poglavlje VI. (Prihvat stranaca i nadzor)) a mjera protjerivanja u skladu s odredbama čl. 87. (Mjera protjerivanja) i 88. (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) ovog zakona.
(3) Prema ovom Zakonu, postupak utvrđivanja identiteta stranca pokreće i vodi Služba.
(…) Član 88. (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:
a) je u BiH pokušao ući ili ušao nezakonito ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka ili nakon proteka vremena važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti ili prekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH;
(…) Član 92. (Postupanje u slučaju pozivanja na zaštitu) (1) Kada stranac navede razloge iz člana 91. (Princip zabrane vraćanja, "non-refoulement"), organ pred kojim je izjava data upućuje stranca Službi u skladu s članom 107. (Namjera i zahtjev za međunarodnu zaštitu) stav (2) ovog zakona, a radi iskazivanja namjere o podnošenju zahtjeva za pokretanje postupka utvrđivanja osnovanosti navoda i postojanja uslova za odobrenje međunarodne zaštite u skladu s čl. 105. do 138. [Poglavlje VII. (Međunarodna i privremena zaštita)) ovog zakona.
(2) U slučaju iz stava (1) ovog člana, rješenje o protjerivanju može se izvršiti tek kada se steknu uslovi iz člana 117. (Protjerivanje u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu) ovog zakona.
Član 99. (Određivanje stavljanja pod nadzor) (1) Strancu se do napuštanja BiH može odrediti stavljanje pod nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji:
a)radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, u slučaju da mu je otkazan boravak u BiH ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja;
(…)
c) radi osiguranja udaljenja stranca iz zemlje;
(…) f)kad postoji sumnja u istinitost navoda stranca o njegovom identitetu ili se inače identitet stranca ne može utvrditi ni u roku od šest sati od dovođenja u službene prostorije;
(…) (2) Strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor smještanjem u imigracioni centar:
(…) b)radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja, ako postoje osnovi sumnje da će stranac pobjeći ili na drugi način onemogućiti izvršenje odluka;
c)kad postoji sumnja u istinitost navoda stranca o njegovom identitetu, a izrečena mu je mjera protjerivanja.
Član 100. (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) (1) Nadzor se strancu određuje rješenjem o stavljanju stranca pod nadzor koje donosi Služba i uručuje ga strancu istovremeno sa izvršenjem rješenja.
(…) (3) Na osnovu rješenja Službe, stranac se može zadržati pod nadzorom u imigracionom centru toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže 90 dana.
Član 102. (Izvršenje rješenja o stavljanju pod nadzor i produženje nadzora) (1)Stavljanje pod nadzor izvršava se ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji ili smještanjem stranca u ustanovu specijaliziranu za prihvat stranaca (imigracioni centar).
(2)Stranac ostaje pod nadzorom do trenutka prisilnog udaljenja iz zemlje ili toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže do roka određenog rješenjem o stavljanju pod nadzor, odnosno rješenjem o produženju nadzora.
(3)Služba će za vrijeme trajanja nadzora preduzeti sve neophodne mjere da se trajanje nadzora svede na najkraće moguće vrijeme.
(4)Po proteku roka od 90 dana iz člana 100. (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) stav (3) ovog zakona, stranac se može zadržati pod nadzorom na osnovu rješenja o produženju nadzora koje donosi Služba. Nadzor se može produžavati svaki put najviše za 90 dana, ukoliko postoje uslovi za određivanje stavljanja pod nadzor iz člana 99. (Određivanje stavljanja pod nadzor) ovog zakona, tako da ukupno trajanje nadzora stranca ne može trajati duže od 180 dana. Rješenje o produženju nadzora može se donijeti najkasnije 15 dana prije proteka roka prethodno određenog nadzora.
(5)Izuzetno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora u imigracionom centru može se produžiti i na period duži od 180 dana. Rješenje o izuzetnom produženju nadzora donosi Služba.
(6)Ukupno trajanje nadzora u imigracionom centru ne može biti duže od 18 mjeseci u kontinuitetu, osim u slučaju kada se radi o strancu za kojeg je utvrđeno da predstavlja prijetnju po sigurnost Bosne i Hercegovine kada trajanje nadzora može biti i duže.
(7)Ograničenje kretanja iz člana 114. ovog zakona ne uračunava se u ukupno trajanje nadzora iz stava (6) ovog člana.
(8)Ukoliko stranca nije moguće udaljiti iz BiH u roku iz stava (6) ovog člana, strancu se može odrediti blaža mjera nadzora.
(…) (10)Služba može izmijeniti način izvršenja stavljanja stranca pod nadzor i umjesto smještaja stranca u ustanovu specijaliziranu za prihvat stranaca odrediti blažu mjeru nadzora, ako se i blažom mjerom može postići svrha nadzora. Blaža mjera nadzora podrazumijeva dozvolu strancu da boravi van ustanove.
(…) (13)Ukoliko stranac ne poštuje obaveze iz rješenja o blažoj mjeri nadzora iz stava (11) ovog člana, ili se osiguraju uslovi za udaljenje stranca iz BiH, strancu se može odrediti mjera nadzora u imigracionom centru."
Član 107. (Namjera i zahtjev za međunarodnu zaštitu) (…) (7) Ako je strancu koji izrazi namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili koji podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu već određeno stavljanje pod nadzor, činjenica pozivanja na međunarodnu zaštitu ne utiče na određivanje ni na izvršenje stavljanja pod nadzor.
Član 109. (Postupak i nadležnost za donošenje rješenja o međunarodnoj zaštiti) (1) Postupak za međunarodnu zaštitu pokreće se podnošenjem zahtjeva Ministarstvu u sjedištu, koje zahtjev razmatra i donosi odluku.
(…) Član 113. (Podnošenje novog zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (1) Ministarstvo će odbaciti zahtjev za međunarodnu zaštitu ako je podnosiocu zahtjeva raniji zahtjev za međunarodnu zaštitu u BiH bio odbijen, odbačen ili je postupak bio obustavljen, a podnosilac zahtjeva nije priložio dokaze da su se okolnosti na kojima je zasnovao prethodni zahtjev u međuvremenu bitno promijenile.
(…) Član 114. (Ograničenje kretanja podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (1) Ukoliko se pokaže potrebnim, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno u slučaju ako:
(…)
e) je ograničenje kretanja potrebno radi utvrđivanja identiteta podnosioca zahtjeva.
(2) Kretanje se ograničava:
(…)
b) zabranom kretanja van specijalizirane ustanove za prihvat stranaca ukoliko je prethodno izrečena mjera protjerivanja;
(3) Mjera ograničenja kretanja podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu određuje se rješenjem Ministarstva u sjedištu. Ograničenje kretanja može da bude na snazi sve dok traju razlozi za njegovo određivanje, ali najduže ukupno 90 dana. U naročito opravdanim okolnostima, mjera ograničenja kretanja može se produžiti za još ukupno 90 dana.(…) Član 114. (Ograničenje kretanja podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (1) Ukoliko se pokaže potrebnim, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno u slučaju ako:
(…)
e) je ograničenje kretanja potrebno radi utvrđivanja identiteta podnosioca zahtjeva.
(2) Kretanje se ograničava:
(…)
b) zabranom kretanja van specijalizirane ustanove za prihvat stranaca;
(…)
79. Zakon o strancima („Službeni glasnik BiH“ broj 88/15) u relevantnom dijelu glasi: Član 14.(Utvrđivanje identiteta) (1)Prema ovom zakonu, Služba je nadležna da pokreće i vodi postupak utvrđivanja identiteta stranca.
(…) (5) Stranac koji nema dokaze o identitetu dužan je Službi dati izjavu o svom identitetu, te dati biometrijske podatke.
(6) Prema strancu koji je dao izjavu o svom identitetu Služba postupa na osnovu ustupljenih podataka dok se ne dobiju drugi podaci ili ne utvrdi stvarni identitet stranca.
(7) Stranac čiji se identitet ne može odmah utvrditi ili postoje osnovi sumnje u istinitost njegovih navoda o identitetu ili se njegov identitet ne može sa sigurnošću utvrditi ni u roku od šest sati od dovođenja u službene prostorije stavlja se pod nadzor i može mu se izreći i mjera protjerivanja iz BiH.
(8) Nadzor iz stava (7) ovog člana određuje se u skladu s odredbama čl. od 118.
do 122., a mjera protjerivanja u skladu s odredbama čl. 105. (Mjera protjerivanja) i 106. (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) ovog zakona.
Član 118. (Određivanje nadzora) (…) (2)Strancu se određuje stavljanje pod nadzor smještanjem u imigracioni centar:
(…)
b) radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja, ako postoje osnovi sumnje da će stranac pobjeći ili na drugi način onemogućiti izvršenje odluka; ili
c) kad postoji sumnja u istinitost navoda stranca o njegovom identitetu, a izrečena mu je mjera protjerivanja.
(…) Član 119. (Period određivanja i produženje nadzora) (1) Stranac ostaje pod nadzorom do trenutka dobrovoljnog napuštanja ili prisilnog udaljenja iz BiH ili toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže do roka određenog rješenjem o stavljanju pod nadzor, odnosno rješenjem o produženju nadzora.
(…) (3) Strancu se rješenjem određuje nadzor smještanjem u imigracioni centar na period najduže do 90 dana.
(4) Po proteku roka iz stava (3) ovog člana, a ako i dalje postoje razlozi iz člana 118. (Određivanje nadzora) stav (3) ovog zakona iz kojih je strancu određen nadzor, strancu se može produžiti nadzor svaki put najviše do 90 dana, tako da ukupno trajanje nadzora u imigracionom centru ne može trajati duže od 180 dana.
(5) Izuzetno od stava (4) ovog člana, u slučaju nedostatka saradnje stranca u postupku udaljenja ili kašnjenja u pribavljanju potrebnih dokumenata iz države u koju se stranac vraća, trajanje nadzora može se produžiti i na period duži od 180 dana.
(6) Ukupno trajanje nadzora u imigracionom centru ne može biti duže od 18 mjeseci u kontinuitetu.
(7) Ako stranca nije moguće udaljiti iz BiH u roku iz stava (6) ovog člana, može mu se odrediti nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji.
(…) (10) Služba može donijeti rješenje o ukidanju rješenja o ograničenju kretanja na određeno područje ili mjesto i odrediti nadzor smještanjem stranca u imigracioni centar, ako stranac ne poštuje obaveze iz rješenja iz člana 120. (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor i pravni lijekovi) stav (2) ovog zakona, ili se obezbijede uslovi za udaljenje stranca iz BiH, ako se ovom mjerom može postići svrha nadzora.
(…) (13) Ograničenje kretanja određeno u skladu sa zakonom kojim se uređuje oblast azila u BiH ne uračunava se u ukupno trajanje nadzora iz stava (6) ovog člana.
VI. Dopustivost
80. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
81. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
82. U konkretnom slučaju apelant je u apelaciji podnijetoj 4. decembra 2013. godine osporio Presudu Suda BiH broj S1 3 U 013426 13 Uvp 2 od 11. oktobra 2013. godine, a zatim: u dopuni apelacije od 23. decembra 2013. godine Presudu Suda BiH broj S1 3 U 014138 13 Uvp od 6. decembra 2013. godine; u dopuni apelacije od 12. februara 2014. godine Presudu Suda BiH broj S1 3 U 014944 14 U od 24. januara 2014. godine; u dopuni apelacije od 30. januara 2015. godine Presudu Suda BiH broj S1 3 U 017739 14 U od 2. decembra 2014. godine; u dopuni apelacije od 17. aprila 2015. godine Presudu Suda BiH broj S1 3 U 018384 15 Uvp od 14. aprila 2015. godine; u dopuni apelacije od 8. juna 2015. godine Presudu Suda BiH broj S1 3 U 019022 15 U od 26. maja 2015. godine, u dopuni apelacije od 27. jula 2016. godine Presudu Suda BiH broj S1 3 U 022514 16 U od 19. jula 2016. godine, te najzad u dopuni apelacije od 9. novembra 2016. godine Presudu Suda BiH broj S1 3 U 023268 16 U od 15. novembra 2016. godine.
83. Ustavni sud ukazuje da se u svim pobrojanim slučajevima radi o odlukama protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na datume donošenja pobrojanih osporenih presuda i datume podnošenja apelacije odnosno dopuna apelacije, proizlazi da su apelacija i dopune apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija i dopune apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija i dopune apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
84. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
85. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5. i 13. Evropske konvencije, te iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
86. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
87. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…)
f) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe da bi se spriječio njezin neovlašteni ulazak u zemlju, ili osobe protiv koje se preduzima radnja radi deportacije ili ekstradicije.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
88. Apelantove tvrdnje o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti u suštini se svode se na tvrdnje da je njegovo lišavanje slobode nezakonito jer je u kontinuitetu lišen slobode duže od zakonom dozvoljenog maksimuma, da postupak utvrđivanja njegovog identiteta i s tim u vezi postupak protjerivanja nije vođen efikasno, da nisu cijenjene okolnosti da li bi se izricanjem blaže mjere mogla ostvariti ista svrha te, najzad, da njegovi prigovori u vezi sa zakonitošću lišavanja slobode u postupku pred Sudom BiH nisu uopće ispitani.
89. Ustavni sud podsjeća na to da član 5. Evropske konvencije osigurava pojedincu zaštitu od proizvoljnog miješanja države u njegovo pravo na slobodu kao fundamentalno ljudsko pravo (vidi Evropski sud, Aksoy protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996, stav 76, Izvještaji 1996-VI). Iz teksta člana 5. jasno proizlazi da se garancije koje sadrži primjenjuju prema svima. U članu 5. stav 1. tač. od a) do f) Evropske konvencije data je iscrpna lista dopuštenih osnova kada pojedinac može biti lišen slobode i kada će lišavanje slobode biti zakonito ako potpada pod jedan od ovih osnova (vidi Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC] broj 13229/03, stav 43, ECHR 2008).
90. Jedan od izuzetaka sadržanih u članu 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije dopušta državi da kontrolira slobodu stranaca u imigracionom kontekstu. Navedena odredba ne zahtijeva da se pritvor smatra neophodnim, naprimjer, kako bi se spriječilo da lice počini krivično djelo ili pobjegne. U tom smislu, sve što se zahtijeva jeste da postupak protjerivanja bude u toku i da se ažurno vodi (vidi Evropski sud, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. novembra 1996. godine, st. 112-113). Stoga, član 5. stav 1. tačka f) pruža drugačiji nivo zaštite od člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Također, lišavanje slobode mora biti zakonito. Tamo gdje se postavi pitanje „zakonitosti“ pritvora, uključujući pitanje da li je vođen „zakonom propisani postupak“, Konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno; svako lišavanje slobode, osim toga, treba da bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnog postupanja, a pojam „proizvoljnosti“ u članu 5. stav 1. Evropske konvencije proširuje se i mimo nedostatka poštovanja nacionalnog prava, tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti s Konvencijom (vidi Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG) broj 13229/03, stav 67, 29. januar 2008. godine).
91. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant u apelaciji, te njezinim dopunama osporava konačne odluke koje su se ticale određivanja i produženja mjere nadzora, odnosno izuzetnog produženja nadzora apelantu u Imigracionom centru, a koje se tiču sljedećih perioda: a) od 6. februara 2013. do 25. maja 2014. godine; b) od 4. juna 2014. do 23. novembra 2015. godine;
c) od 22. januara 2016. do 21. oktobra 2016. godine.
92. Ustavni sud zapaža da apelant u odnosu na sva tri perioda ističe da njegovo lišavanje slobode nije bilo u skladu sa zakonom jer je trajanje mjere nadzora u kontinuitetu premašilo zakonom dozvoljeni maksimum njezinog trajanja, odnosno da je premašilo zakonom dozvoljeno trajanje mjere nadzora. Prema njegovom mišljenju, kontinuitet trajanja mjere nadzora, u suštini, znači da se zbrajaju svi periodi trajanja mjere nadzora bez obzira da li su prekidani određivanjem mjere ograničenja kretanja u postupku povodom podnijetog zahtjeva za međunarodnu zaštitu (azil).
93. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH identične apelantove tvrdnje ocijenio neosnovanim, zaključivši da je kontinuitet mjere nadzora, koju u skladu sa zakonom određuje i produžava Služba za strance, prekidan izricanjem mjere ograničenja kretanja koju u skladu sa zakonom određuje Sektor za azil.
94. U vezi sa ovim dijelom navoda Ustavni sud zapaža da ZKBS („Službeni glasnik BiH“ br. 36/08 i 87/12), a koji se primjenjivao kao relevantan propis u pobrojanim periodima, u članu 102. stav 6, propisuje da mjera nadzora u Imigracionom centru u kontinuitetu ne može trajati duže od 18 mjeseci. Nadalje, ZKBS u članu 102. stav 7, a Zakon o strancima u članu 119. stav 13, određuju da se ograničenje kretanja u skladu sa zakonom kojim se uređuje oblast azila u BiH ne uračunava ukupno trajanje nadzora od 18 mjeseci. Također, oba zakona sadrže izričite odredbe prema kojima je Služba za strance nadležna za određivanje i produženje mjere nadzora, a Služba za azil za određivanje mjere ograničenja kretanja. Nadalje, navedenim zakonskim propisima određena je svrha svake od ovih mjera i uvjeti pod kojim mogu biti određene. Najzad, navedenim zakonskim propisima činjenica da je licu već određena mjera nadzora od strane Službe za strance ne znači i ne isključuje određivanje mjere ograničenja kretanja od strane Sektora za azil kada je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža i da se izvršenje ovih mjera provodi u različitim ustanovama (mjera nadzora u Imigracionom centru, mjera ograničenja kretanja u Azilantskom centru). Najzad, navedeni zakonski propisi niti u jednoj odredbi ne propisuju da, u slučaju kada je izvršenje mjere nadzora prekinuto izvršenjem mjere ograničenja kretanja, a čija primjena prestaje jer je zahtjev za azil odbijen, Služba za strance može donijeti rješenje o produženju prethodno određene mjere nadzora, već u tom slučaju Služba za strance po službenoj dužnosti preispituje postojanje zakonom određenih uvjeta za određivanje mjere nadzora.
95. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da je pogrešan zaključak Suda BiH da je kontinuitet mjere nadzora prekidan određivanjem mjere ograničenja kretanja, pa da je zbog toga njegovo lišavanje slobode izašlo iz okvira zakonom određenog trajanja i zbog toga nezakonito.
96. Stoga će Ustavni sud apelantove navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti razmotriti u odnosu na svaki od naprijed pobrojanih perioda.
a)Period od 6. februara 2013. do 25. maja 2014. godine
97. Ustavni sud zapaža da je u ovom periodu mjera nadzora apelantu određena rješenjem Službe za strance od 6. februara 2013. godine u cilju osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. Apelant je apelacijom i dopunama apelacije koje se odnose na ovaj period osporio odluke o produženju, odnosno izuzetnom produženju mjere nadzora. Ovaj period okončan je 25. maja 2014. godine kada je apelant ponovo podnio zahtjev za azil.
98. Iz osporenih odluka u ovom periodu proizlazi da su one temeljene na članu 99. stav 2. tačka
b) i c) ZKBS („Službeni glasnik BiH“ br. 36/08 i 87/12), a kojim je propisano da se stranac može staviti pod nadzor do napuštanja BiH smještajem u Imigracioni centar radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, te kada postoji sumnja u istinitost navoda stranca o protjerivanju. Iz navedenih odluka proizlazi da je utvrđeno, a što apelant i ne osporava da je donijeto rješenje kojim mu je izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska u BiH, koje je postalo izvršno 3. oktobra 2012. godine, te da je njegovo izvršenje bilo onemogućeno zbog činjenice da je apelant istog dana podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu. Također, apelant ne osporava da ne posjeduje bilo kakva identifikaciona dokumenta, odnosno da je njegov identitet utvrđen samo na osnovu njegove izjave o imenu, datumu rođenja, državljanstvu. Shodno navedenom, proizlazi da je apelantovo lišavanje slobode zasnovano na odredbama domaćeg zakona i da je postupak protjerivanja bio u toku.
99. Nadalje, iz osporenih odluka proizlazi da su javne vlasti preduzimale mjere u svrhu utvrđivanja apelantovog identiteta, obraćanjem Ambasadi Islamske Republike Iran jer je apelant u izjavi tvrdio da je državljanin Irana, da je pokrenut postupak readmisije s obzirom da je apelant nelegalno ušao u BiH iz Republike Srbije, a u kojoj je, kako je utvrđeno, dao i druge podatke o svom identitetu i državljanstvu. Nadalje, u periodu od 21. januara 2013. do 17. decembra 2013. godine je bila na snazi privremena mjera Evropskog suda prema kojoj apelant ne bi trebao biti protjeran iz BiH, pa u tom periodu Služba za strance nije mogla preduzimati mjere u svrhu apelantovog protjerivanja. U vezi s apelantovom tvrdnjom da je privremena mjera Evropskog suda značila i da ne može da mu bude produžena mjera nadzora, a kod nesporno utvrđenih činjenica o postojanju zakonom određenih razloga za produženje mjere nadzora apelantu i činjenice da je postupak protjerivanja bio u toku, Ustavni sud zapaža da prema stavu Evropskog suda provođenje privremene mjere, nakon što je Sud ukazao državi ugovornici da bi bilo poželjno da ne vrati pojedinca u određenu zemlju, samo po sebi nema nikakvog utjecaja na pitanje da li je lišavanje slobode kojem taj pojedinac može biti izložen u skladu sa članom 5. stav 1. i da domaće vlasti moraju djelovati uz strogo poštovanje domaćih zakona (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. februara 2012. godine, stav 63). Nadalje, iz osporenih odluka iz ovog perioda proizlazi da su nakon 17. decembra 2013. godine nastavljene aktivnosti u svrhu provođenja rješenja o protjeravanju i utvrđivanja apelantovog identiteta, odnosno da su se domaće vlasti putem Ambasade Irana u više navrata obraćale i urgirale nadležnim vlastima Irana, da u više navrata ovo obraćanje je bilo bez rezultata, te da je Republika Srbija odbila zahtjev za apelantovu readmisiju. Shodno navedenom, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da javne vlasti nisu preduzimale mjere za provođenje rješenja o protjerivanju.
100. Ustavni sud zapaža da je u skladu sa članom 102. stav 5. ZKBS koji se primjenjivao u relevantnom periodu određeno, pored ostalog, da u slučaju kada stranca iz drugih razloga nije moguće udaljiti iz zemlje lišavanje slobode može trajati duže od 180 dana, ali ne može u ukupnom trajanju premašiti 18 mjeseci. U konkretnom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu – sumnju u apelantov identitet i postupanje organa s tim u vezi, te imajući u vidu privremenu mjeru Evropskog suda, proizlazi da su postojale okolnosti zbog kojih apelanta nije bilo moguće udaljiti iz zemlje. Također, mjera nadzora u ovom periodu u kontinuitetu je trajala 15 mjeseci i devet dana, pa nije prekoračen i zakonom određeni rok od 18 mjeseci.
101. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da u osporenim odlukama nije preispitana mogućnost izricanja blaže mjere, Ustavni sud zapaža da je već u rješenju od 6. februara 2013. godine kojim je apelantu određena mjera nadzora u ovom periodu konstatirano da apelant ne posjeduje lična dokumenta, da nema sredstava za život, da nema smještaj u BiH, te da nema garancija trećeg lica u pogledu osiguranja sredstava za smještaj i život u BiH. Apelant ne tvrdi da su se ove okolnosti na bilo koji način izmijenile u navedenom periodu, pa s obzirom da nema indikacija da su vlasti djelovale s lošom namjerom, da je bio pritvoren u neodgovarajućim uvjetima ili da je njegovo pritvaranje bilo proizvoljno iz bilo kojeg drugog razloga (vidi, mutatis mutandis, naprijed citiranu Al Hamdani, stav 64), Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove navode u ovom dijelu.
b)Period od 4. juna 2014. do 23. novembra 2015. godine
102. Iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je 4. juna 2014. godine, zaključkom Sektora za azil, odbačen apelantov ponovni zahtjev za pružanje međunarodne zaštite. Nakon toga, apelant je ponovno prešao u nadležnost Službe za strance koja mu je rješenjem od 4. juna 2014. godine odredila mjeru nadzora u Imigracionom centru. U postupku pred Ustavnim sudom apelant je iz ovog perioda osporavao tek odluke o izuzetnom produženju mjere nadzora koje su donijete u periodu od 9. decembra 2014. godine.
103. Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka o izuzetnom produženju nadzora iz ovog perioda proizlazi da je apelantu mjera nadzora produžavana radi utvrđivanja apelantovog identiteta, te osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, a što su, u skladu sa članom 99. stav 2. tač. b) i c) ZKBS, propisani uvjeti za određivanje mjere nadzora. Nadalje, iz osporenih odluka proizlazi da je apelant 6. oktobra 2014. godine dao nove podatke o svom identitetu, pa da se Služba za strance 10. novembra 2014. godine ponovno obratila Ambasadi Irana u svrhu provjere podataka i utvrđivanje apelantovog identiteta. Također, Služba je 26. novembra 2014. godine omogućila apelantu da u prisustvu njegovih punomoćnika, predstavnika „Vaših prava“, te tumača za persijski jezik, obavi razgovor s konzulom Irana, a nakon čega su ponovno od vlasti Irana zatražene informacije o provjeri apelantovog identiteta. Služba za strance je na sastanku održanom s konzulom Irana 20. aprila 2015. godine upoznata da su provjere za apelanta još uvijek u toku. Također, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su cijenjene i specifične okolnosti, tj. da su apelantovi zahtjevi za međunarodnu zaštitu odbijeni odnosno odbačeni, te da je apelant dao nove podatke o svom identitetu.
104. Nadalje, iz osporenih odluka u ovom periodu proizlazi da su apelantovi punomoćnici zahtijevali bezuvjetno puštanje na slobodu apelanta, pri tome ističući da apelantu ne mogu osigurati smještaj, kao i da apelant nema osiguran smještaj. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je ovaj period trajanja mjere nadzora okončan 25. novembra 2015. godine rješenjem Službe za strance od istog datuma s obzirom da su Službi za strance predočeni dokazi da je međunarodno udruženje „Sen Lorenzo“ u Međugorju spremno da mu osigura smještaj, pa je apelantu izrečena blaža mjera - ograničenje kretanja.
105. Ustavni sud zapaža da je članom 102. stav 5. ZKBS koji se primjenjivao u relevantnom periodu određeno, da u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora u Imigracionom centru može se produžiti i na period duži od 180 dana. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, a što ni apelant ne osporava, proizlazi da je u ovom periodu dao druge podatke o svom identitetu, kao i da je s tim u vezi bilo potrebno ponovno tražiti informacije o njegovom identitetu, da je odbijen zahtjev za readmisiju u Republiku Srbiju u kojoj je apelant tvrdio da je registriran pod drugim imenom i s državljanstvom Iraka. Shodno navedenom, proizlazi da je apelant i sam onemogućio svoje udaljenje, odnosno da apelantov identitet nije bio utvrđen, a zbog čega se nije moglo pristupiti ni izvršenju mjere protjerivanja. Također, ne može se zaključiti da u ovom periodu nadležni organi nisu preduzimali radnje u svrhu utvrđivanja apelantovog identiteta, te s tim u vezi izvršenja mjera protjerivanja. Nadalje, mjera nadzora zamijenjena je blažom mjerom, čime su se stekli uvjeti za to. Također, nema indikacija da su vlasti djelovale s lošom namjerom, da je apelant bio pritvoren u neodgovarajućim uvjetima ili da je njegovo pritvaranje bilo proizvoljno iz bilo kog drugog razloga. Najzad, trajanjem mjere nadzora u kontinuitetu u ovom periodu od 17 mjeseci i 19 dana nije prekoračen ni zakonski maksimum od 18 mjeseci.
c) Period od 22. januara 2016. do 19. januara 2017. godine
106. Ustavni sud zapaža da je apelantu mjera nadzora određena rješenjem Službe za strance od 22. januara 2016. godine radi utvrđivanja identiteta i osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. Mjera nadzora produžena je rješenjem Službe za strance od 8. aprila 2016. godine, te od 7. jula 2016. i 5. oktobra 2016. godine i može trajati do apelantovog udaljenja iz zemlje, a najduže do 19. januara 2016. godine. Apelantu je mjera nadzora određena odnosno produžena radi utvrđivanja identiteta i osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. Apelant je u postupku pred Ustavnim sudom osporio odluke iz ovog perioda koje se tiču izuzetnog produženja mjere nadzora.
107. Ustavni sud zapaža da iz predočenih odluka o određivanju mjere nadzora, odnosno njezinom produženju u ovom periodu, proizlazi da je apelantu mjera nadzora određena odnosno produžena na osnovu člana 118. stav 3. tač. b) i c) Zakona o strancima kojim je propisano da se stranac stavlja pod nadzor u Imigracioni centar radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja ako postoje osnovi sumnje da će stranac pobjeći ili na drugi način onemogućiti izvršenje odluka, ili kad postoji sumnja u istinitost navoda stranca o njegovom identitetu, a izrečena mu je mjera protjerivanja, a u vezi sa članom 119. stav 4. istog zakona kojim je određeno da ako i dalje postoje razlozi iz člana 118. stav (3) ovog zakona iz kojih je strancu određen nadzor, strancu se može produžiti nadzor svaki put najviše do 90 dana, tako da ukupno trajanje nadzora u imigracionom centru ne može trajati duže od 180 dana.
108. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka u ovom periodu proizlazi da je apelant samovoljno napustio međunarodni centar „Sen Lorenzo“ u Međugorju, gdje mu je bila određena blaža mjera -ograničenje kretanja. Nadalje, apelant je 8. februara 2016. godine u pismenom obraćanju Službi za strance naveo, kako je istakao, svoj stvarni identitet i da želi da se vrati kući (u Iran), a što je potvrdio u svom pismenom obraćanju Službi za strance 25. jula 2016. godine i na sastancima održanim 10. februara 2016. i 25. jula 2016. godine u prisustvu punomoćnika iz „Vaših prava“, te tumača za perzijski jezik. Nadalje, Služba za strance je 16. februara 2016. godine ponovno zatražila od nadležnih organa Irana provjeru apelantovog identiteta, te 28. marta 2016. godine dostavila i dokumentaciju koju su vlasti Irana zahtijevale. Nadalje, nadležni organi Irana su potvrdili 4. maja i 13. juna 2016. godine da se u evidencijama o stanovništvu vodi lice s podacima koje je apelant dao, da je zabilježeno da je ovo lice posljednji put ušlo u Iran 2008. godine, ali da nema evidentiranih legalnih izlazaka iz Irana, pa da su potrebne daljnje provjere, a 23. juna 2016. godine su potvrdili da je prema dostavljenim otiscima prstiju apelant evidentiran kod nadležnih organa Irana. Nakon toga, imajući u vidu apelantov zahtjev da se vrati u Iran, te činjenicu da je apelant evidentiran u bazama stanovništva Irana, putem Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH 12. augusta 2016. godine upućen je zahtjev nadležnim organima Irana da odobre izdavanje putnog lista i prihvat apelanta u matičnu zemlju i taj je postupak u toku.
109. Shodno navedenom, proizlazi da je apelant i sam onemogućio svoje udaljenje po treći put promijenivši podatke o svom identitetu, odnosno da apelantov identitet nije bio utvrđen, a zbog čega se nije moglo pristupiti ni izvršenju mjere protjerivanja. Također, ne može se zaključiti da u ovom periodu nadležni organi nisu preduzimali radnje u svrhu utvrđivanja apelantovog identiteta, te s tim u vezi izvršenja mjera protjerivanja. Nadalje, mjera nadzora apelantu je ponovno određena nakon što je samovoljno napustio centar u Međugorju u koji je bio smješten pod režimom mjere ograničenja kretanja. Stoga, zaključak da postoje osnovi sumnja da bi apelant mogao pobjeći i tako onemogućiti izvršenje rješenja o protjerivanju, a što je, u smislu člana 118. stav 2. Zakona o strancima, jedan od uvjeta i za određivanje mjere nadzora nije bez osnova. Također, postupanje vlasti Irana ne može se staviti na teret domaćim vlastima, pa s tim u vezi produženje nadzora apelantu ima osnov i u članu 119. stav 5. Zakona o strancima, kojim je određeno da izuzetno produženje nadzora može biti uzrokovano i kašnjenjem u pribavljanju dokumenta iz države u koju se stranac vraća. Također, ni u ovom periodu nema indikacija da su vlasti djelovale s lošom namjerom, da je apelant bio pritvoren u neodgovarajućim uvjetima ili da je njegovo pritvaranje bilo proizvoljno iz bilo kog drugog razloga. Najzad, trajanjem mjere nadzora u kontinuitetu u ovom periodu od 12 mjeseci nije prekoračen ni zakonski maksimum od 18 mjeseci.
110. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i apelantova neophodna proceduralna prava u smislu garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer su rješenja Službe i Ministarstva kojima je apelantu produžavana mjera nadzora bila predmet sudskog preispitivanja u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije u postupku upravnog spora, te u postupku preispitivanja sudske odluke pred Sudom BiH. Naime, apelantovo lišavanje slobode, odnosno produženje mjere nadzora u Imigracionom centru uslijedilo je nakon donošenja rješenja o protjerivanju. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da ovo rješenje nije moglo biti donijeto zbog toga što nije utvrđen njegov identitet, Ustavni sud ukazuje da su ove tvrdnje mogle biti od značaja u postupku donošenje rješenja o protjerivanju, a apelant ne osporava da protiv ovog rješenja nije koristio pravne lijekove propisane zakonom, odnosno da je na bilo koji način bio onemogućen da to i učini. U sudskim postupcima iz kojih su proistekle odluke koje je apelant osporio u apelaciji i njezinim dopunama predmet preispitivanja bilo je da li su odluke o produženju mjere nadzora donijete prema pravilima postupka produženja mjere nadzora, da li su pravilno utvrđene relevantne činjenice i da li su pravilno primijenjene relevantne zakonske odredbe. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su ova pitanja detaljno razmotrena, a razlozi i obrazloženja s tim u vezi u osporenim presudama ne ostavljaju utisak proizvoljnog i paušalnog postupanja.
111. Ustavni sud smatra da je apelantovo lišavanje slobode u relevantnim periodima bilo određeno u skladu sa uvjetima i u postupku propisanom relevantnim zakonima, da je bilo u službi apelantovog udaljenja iz zemlje, da se javnim vlastima ne može staviti na teret da nisu postupale u dobroj vjeri, te da je apelantu omogućeno da zakonitost lišavanja slobode bude preispitana pred nadležnim sudskim tijelom.
112. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i stav 4. Evropske konvencije. Ostali navodi
113. Apelantove navode o kršenju čl. 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 13. Evropske konvencije Ustavni sud neće posebno razmatrati budući da garancije iz navedenih članova odgovaraju garancijama iz člana 5. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 479/15 od 12. januara 2016. godine, tačka 54, dostupna na www.ustavnisud.ba).
VIII. Zaključak
114. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i stav 4. Evropske konvencije kada je apelantovo lišavanje slobode kao posljedica određivanja, odnosno produženja i izuzetnog produženja mjere nadzora, preduzeto u svrhu protjerivanja uz poštovanje materijalnih i proceduralnih pravila nacionalnog prava, te kada ni u jednom periodu u kojem je apelant bio obuhvaćen mjerom nadzora nije došlo do prekoračenja zakonom propisanog vremenskog ograničenja trajanja ove mjere u kontinuitetu, a apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluke o produženju mjere nadzora preispita nadležni sud.
115. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
116. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman