Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3798/16 (D. Z. B.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Priznavanje strane sudske odluke
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Povjeravanje djeteta
  • Izdržavanje
  • Miješanje u porodični život
  • Dijete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Dokazni postupak
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3798/16

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3798/16, rješavajući apelaciju Dragane Zuber-Bugler, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragane Zuber- Bugler podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 040963 16 Gž2 od 23. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 P 040963 15 P 2 od 26. januara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragana Zuber-Bugler (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Cetinja - Republika Crna Gora, koju zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 19. septembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 040963 16 Gž2 od 23. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 040963 15 P 2 od 26. januara 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, te Sretka Markovića, advokata iz Bijeljine koji je zastupao tužioca Aleksandra Malovića ( u daljnjem tekstu: tužilac) i mldb. B.M., kao druge strane u postupku, zatraženo je 28. septembra i 4. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 6. i 7. oktobra 2016. godine. Punomoćnik tužioca i mldb. B.M. nije u ostavljenom roku, koji je istekao 14. oktobra 2016. godine, dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Presudom Osnovnog suda u Kotoru broj P. 1017/07 od 22. septembra 2008. godine (u daljnjem tekstu: presuda od 22. septembra 2008. godine) razveden je brak koji su zaključili tužilac i apelantkinja. Istom presudom zajedničko dijete apelantkinje i tuženog, mldb. B.M., rođeno u braku 17. novembra 2004. godine, povjereno je na vaspitanje i čuvanje apelantkinji a tužilac je obavezan da za izdržavanje mldb. B.M. mjesečno plaća po 100,00 evra. Okružni sud je Rješenjem broj 14 0 V 001950 13 V od 22. februara 2013. godine priznao ovu presudu kao stranu sudsku presudu za područje Bosne i Hercegovine.

6. Rješenjem Službe socijalne i dječije zaštite Opštine Šekovići broj 04/10-550- 21/12 od 26. februara 2013. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 26. februara 2013. godine), koje je postalo pravosnažno 28. februara 2013. godine, tužilac je određen za staraoca za posebne slučajeve mldb. B.M.

7. Rješenjem Službe socijalne i dječije zaštite Opštine Šekovići broj 04/10-550-21- 2/12 od 2. septembra 2015. godine odbijen je apelantkinjin zahtjev da se Rješenje od 26. februara 2013. godine proglasi ništavim. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske je donijelo Rješenje broj 11/5-544-462/15 od 5. januara 2016. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 5. januara 2016. godine), kojim je Rješenje broj 04/10-550-21-2/12 od 2. septembra 2015. godine poništeno i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. Parnični postupak okončan osporenim presudama

8. Odlučujući o tužbi koju je 30. aprila 2014. godine podnio tužilac protiv tužene apelantkinje radi izmjene presude od 22. septembra 2008. godine [o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju mldb. B.M.], Osnovni sud je donio Rješenje broj 92 0 P 040963 14 P od 6. oktobra 2014. godine kojim su ukinute sprovedene radnje i odbačena tužba. Odlučujući o žalbi tužioca, Okružni sud je Rješenjem broj 92 0 P 040963 14 Gž od 30. januara 2015. godine žalbu uvažio i ukinuo Rješenje broj 92 0 P 040963 14 P, te je predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja trebalo da ocijeni odredbe člana 34 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje određuje nadležnost u sporovima za zakonsko izdržavanje kao izaberivoj mjesnoj nadležnosti.

9. Osnovni sud je Presudom broj 92 0 P 040963 15 P 2 od 26. januara 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 92 0 P 040963 16 Gž 2 od 23. juna 2015. godine, usvojio tužbeni zahtjev tužioca i mldb. B.M. kojim su tražili da se izmijeni presuda od 22. septembra 2008. godine i rješenje Okružnog suda o priznanju Presude broj 14 0 V 001950 13 V od 22. septembra 2013. godine u pogledu zaštite, vaspitanja i izdržavanja mldb. B.M., tako da se zajednička kćerka, mldb. B.M., povjerava na zaštitu, vaspitanje i izdržavanje tužiocu a apelantkinji se nalaže da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. B.M. plaća mjesečno iznos od 100,00 evra, koji iznos će isplaćivati na ruke tužioca ili poštom ili na račun banke po izboru tužioca, do petog u mjesecu za prethodni mjesec, počev od 31. marta 2015. godine, kao dana podnošenja tužbe, i ubuduće dok za to budu postojali zakonski uslovi, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti odluke. Apelantkinja je obavezana i da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.540,00 KM.

10. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužilac u tužbi, između ostalog, naveo da od 2011. godine mldb. B.M., uz saglasnost apelantkinje, živi kod njega, u Šekovićima, gdje ide u školu. Navedeno je da je u odgovoru na tužbu apelantkinja prigovorila i mjesnoj nadležnosti Osnovnog suda, tvrdeći da je mjesno nadležan Osnovni sud u Kotoru, gdje je njeno prebivalište. Dalje, navedeno je da je na pripremnom ročištu, održanom 16. juna 2015. godine, tužilac izvršio subjektivno preinačenje tužbe na način da je kao tužiteljku označio i mldb. B.M. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da se apelantkinja „u pogledu subjektivnog preinačenja tužbenog zahtjeva u procesnom smislu ne protivi“, ali da tužbeni zahtjev osporava. Tvrdila je da se u postupku pred tim sudom ne može mijenjati odluka suda iz Republike Crne Gore.

11. Osnovni sud je naveo da je, nakon ocjene izvedenih dokaza, utvrdio da je u predmetnom postupku sporno zbog kojih okolnosti je apelantkinja predala mldb. B.M. tužiocu, da li je to učinila trajno, zbog toga što više nije bila u stanju izdržavati dijete, kako to tvrdi tužilac, ili privremeno, dok joj se ne popravi zdravstveno stanje, kako to tvrdi apelantkinja, od kojih okolnosti, kako je istakao Osnovni sud, zavisi i zaključak da li su se promijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena presuda Osnovnog suda od 22. septembra 2008. godine, te da li se samim tim može promijeniti presuda od 22. septembra 2008. godine o povjeravanju mldb. B.M. na vaspitanje i čuvanje i o njenom izdržavanju, u smislu člana 89 Porodičnog zakona.

12. Navedeno je da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je mldb. B.M., nakon razvoda braka njenih roditelja, živjela sa apelantkinjom i da je krenula u OŠ „Njegoš“ u Cetinju, ali da joj je ta škola dala ispisnicu, pa je nakon toga mldb. B.M. upisana u OŠ u Šekovićima i sada živi u domaćinstvu sa ocem i bakom u porodičnoj kući. Pohađa šesti razred i dobar je đak, a sve okolnosti u kojima mldb. B.M. živi i školuje se, kako je navedeno, bile su predmet ocjene školskog pedagoga Dragane Ćokorilo i predmet ocjene organa starateljstva, te su i pedagog i organ starateljstva u ispravama koje su sačinili saglasni u ocjeni da mldb. B.M. treba ostati u Šekovićima, kod oca, da tu živi i školuje se, jer za to ima sve potrebne uslove.

13. Dalje, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je apelantkinja u vrijeme vođenja predmetnog postupka bila u radnom odnosu u preduzeću ,DDB Podgorica od 26. novembra 2012. godine, čiji je direktor, da je prije toga bila u radnom odnosu do 1. jula 2011. godine u preduzeću „Mungos“ d.o.o Podgorica, a u periodu od 24. juna do 30. septembra 2011. godine bila je privremeno spriječena za rad zbog bolesti. Navedeno je da iz akta OŠ „Njegoš“ od 27. avgusta 2014. godine proizilazi da je u ovoj školi mldb. B.M. završila prvi razred, a nakon prvog polugodišta školske 2011/2012. godine je prešla u drugu školu, i to onu u Šekovićima. Navedeno je da za vrijeme dok se mldb. B.M. školovala u OŠ „Njegoš“ nije bilo potrebe za intervencijom uprave škole i Pedagoško-psihološke službe zbog njenih izostanaka iz škole a preseljenje učenice nije nastupilo zbog rezultata postignutih u nastavi, ili zbog apelantkinjinog zanemarivanja djeteta, nego zbog dogovora roditelja da tužilac brine o djetetu izvjestan period, što je majka obrazložila zdravstvenim problemima. Nakon toga, kako je navedeno, apelantkinja je od početka 2013. godine diplomatskim putem i putem organa starateljstva pokušala mldb. B.M. vratiti sebi, što su činjenice utvrđene uvidom u apelantkinjin dopis upućen administrativnoj službi Opštine Šekovići - Službi socijalne i dječije zaštite, apelantkinjin dopis upućen Ministarstvu spoljnih poslova i evropskih integracija Crne Gore od 17. aprila 2015. godine, dopis Administrativne službe Opštine Šekovići - Služba socijalne i dječije zaštite broj 03-273 od 8. februara 2013. godine, zahtjev Dragane Zuber upućen Centru za socijalni rad Šekovići dostavljen od Centra za socijalni rad Kotor, Tivat i Budva broj 03-1548/14 od 10. januara 2013. godine.

14. Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 89 Porodičnog zakona propisano da „(1) novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje nadležni sud će donijeti ako to zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije o tome odlučio“. U konkretnom slučaju Osnovni sud je zaključio da izmijenjene okolnosti proizilaze iz utvrđenih činjenica da je, nakon donošenja ranije presude kojom je mldb. B.M. povjerena apelantkinji na vaspiranje i čuvanje, mldb. B.M. u Šekovićima provela period od četiri godine, da se adaptirala na tu sredinu i da želi nastaviti da živi u očevom domaćinstvu i da se školuje u Šekovićima o čemu se izjasnila pred organom starateljstva, što je utvrđeno uvidom u službenu zabilješku od 2. septembra 2015. godine i zapisnik od 25. septembra 2015. godine sačinjen pred sudijom Osnovnog suda u postupku izvršenja. Osnovni sud je naveo da je, u smislu člana 90 Porodičnog zakona, kojim je određeno da „(1) sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje odlučiće, nakon što ispita sve odlučne činjenice, da li će sva djeca biti kod jednog roditelja, ili će neka biti kod majke, a neka kod oca“, prihvatio prijedlog da se pročitaju ove dvije isprave iako je dokazni prijedlog za njihovim čitanjem istaknut na glavnoj raspravi.

15. S druge strane, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio apelantkinjine navode da su zdravstveni problemi diktirali predaju mldb. B.M. njenom ocu, i to privremeno. Ukazano je da iz medicinske dokumentacije koju je apelantkinja predočila proizilazi da su ti problemi prestali 30. septembra 2011. godine. Navedeno je da je mldb. B.M. tužilac doveo u Šekoviće krajem 2011. godine, a apelantkinja je, kako je navedeno, u junu 2012. godine zasnovala vanbračnu zajednicu s drugim licem, dok je povratak mldb. B.M. zatražila početkom 2013. godine, što proizilazi iz zahtjeva Dragane Zuber upućen Centru za socijalni rad Šekovići putem Centra za socijalni rad Kotor, Tivat i Budva broj 03- 1548/14 od 10. januara 2013. godine. Dalje, Osnovni sud je naveo da iz dopisa OŠ „Njegoš„ slijedi nesumnjiv zaključak da preseljenje mldb. B.M. sa Cetinja u Šekoviće nije nastupilo zbog rezultata postignutih u nastavi ili zbog zanemarivanja djeteta od apelantkinje, nego zbog dogovora roditelja da otac brine o djetetu izvjestan period što je majka obrazložila zdravstvenim problemima koji u to vrijeme, sudeći po apelantkinjinoj medicinskoj dokumentaciji, nisu postojali, pa Osnovni sud ne može ovaj razlog prihvatiti kao opravdanje za činjenicu da je apelantkinja mldb. B. M. mimo sudske odluke povjerila ocu na vaspitanje i čuvanje.

16. Dalje, Osnovni sud je naveo da je odluku o izdržavanju mldb. B. M. donio na osnovu člana 265 Porodičnog zakona u vezi s članom 232 stav 2, te čl. 253, 259 i 261 Porodičnog zakona, pri čemu je sud ocijenio potrebe mldb. B.M. u vezi sa njenim uzrastom, školovanjem i zdravstvenim stanjem, te mogućnostima davaoca izdržavanja - njene majke, koja je direktor preduzeća, i činjenicu da je i tužilac zaposlen, te da će i on doprinositi u preostalom dijelu potrebnom za izdržavanje mldb. B.M.

17. Osnovni sud je naveo da nije prihvatio apelantkinjin prigovor o nenadležnosti Osnovnog suda zbog toga što se tužbenim zahtjevom „osim izmjene odluke o povjeravanju mldb. M.B. traži i donošenje odluke o izdržavanju zajedničkog djeteta stranaka“, pa u tom pravcu treba ocijeniti odredbe člana 34 ZPP kojim je određeno da je za suđenje u sporovima za zakonsko izdržavanje, ako je tužilac lice koje traži izdržavanje, pored suda opšte mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište. U konkretnom slučaju tužioci u ovoj pravnoj stvari su tužilac i mldb. B.M., čiji je tužilac staralac za posebne slučajeve postavljen rješenjem organa starateljstva, koja traži izdržavanje a ima prebivalište u Šekovićima, gdje se školuje i zadovoljava sve životne potrebe, te sud sa tog aspekta ocjenjuje da su Šekovići mjesto u kom ona živi.

18. Takođe, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio ni apelantkinjin prijedlog da se odloži ročište za glavnu raspravu na kojem je trebalo da bude sproveden dokaz saslušanjem parničnih stranaka a koje je bilo zakazano za 30. novembar 2015. godine. Ovaj prijedlog nije prihvaćen zbog toga što iz medicinske dokumentacije za apelantkinju, koja je priložena uz podnesak kojim je tražena odgoda ročišta, sud nije mogao izvući zaključak koja je to vrsta zdravstvenih problema uzrokovanih saobraćajnom nezgodom koja apelantkinju čini nesposobnom za putovanje tim više što je iste razloge apelantkinja isticala i u podnescima 17. septembra i 3. novembra 2015. godine.

19. Okružni sud je u svojoj odluci istakao da je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 221 ZPP, stanje spisa i navode žalbe i zaključio da žalba nije osnovana. Naime, Okružni sud je ocijenio neosnovanim navode da sud nije odlučio o prigovoru stvarne nenadležnosti, jer se prvostepeni sud upustio u raspravljanje po podnesenoj tužbi, što znači da nije našao da postoje procesne smetnje za postupanje, odnosno nije donio rješenje kojim se proglasio stvarno nenadležnim (član 67 ZPP), pa se u obrazloženju presude, a u vezi sa prigovorom apelantkinje pozvao na odredbu člana 89 Porodičnog zakona, uz uvažavanje činjenice da je presuda Osnovnog suda u Kotoru, kao odluka stranog suda, priznata odlukom suda u BiH, odnosno Okružnog suda broj 14 0 V 001950 13 V od 22. septembra 2013. godine, što je uneseno i u izreku pobijane odluke.

20. I prema stavu Okružnog suda, prvostepeni sud je na osnovu sprovedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Porodičnog zakona iz čl. 80 i 90 kada se radi o izmjeni odluke o povjeravanju djeteta, našavši da su se promijenile prilike, bez obzira na to koji je sud ranije odlučivao o tome, jer je na osnovu podataka dobijenih od organa starateljstva (član 73 Porodičnog zakona) ispitao sve odlučne činjenice koje idu u prilog djetetu u smislu zadovoljavanja njegovih potreba i prioriteta kako bi dijete odraslo u zdravu i društveno korisnu osobu, zaključivši da domaćinstvo u kojem trenutno živi četiri godine zadovoljava osnovne kriterijume i potrebe mldb. B.M. i da se kao djevojčica i učenica OŠ u Šekovićima i kao član novog domaćinstva (otac i baka) osjeća sretno i zadovoljno, odnosno da se u novoj sredini adaptirala i da je izrazila želju da se tu školuje i živi. I prema stavu Okružnog suda, ostale činjenice oko kojih su se sporili roditelji, a tiču se razloga zbog kojih je majka predala mldb. B.M. ocu, irelevantne su i manje važne, jer sud, prije svega, mora da vodi brigu o potrebama i interesu mldb. B.M. a činjenice izložene i utvrđene u toku postupka ukazuju da su se promijenile okolnosti i da je odluka o izmjeni povjeravanja djeteta drugom roditelju, u ovom slučaju ocu kao tužiocu, osnovana i zakonita, pa se suprotni prigovori iz žalbe ne mogu prihvatiti kao takvi da bi se donijela drugačija odluka, odnosno oni nisu doveli u pitanje valjanost i zakonitost pobijane odluke.

21. Ukazano je da su, prema odredbama člana 232 stav 2 Porodičnog zakona, roditelji prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti. Prvostepeni sud je prilikom utvđivanja mogućnosti tužene, kao lica koje je dužno da daje izdržavanje, pravilno ocijenio da može doprinositi 100,00 evra (protivvrijednosti u KM), jer je zaposlena i radno je sposobna da privređuje. Dosuđeni iznos je, po ocjeni ovog suda, primjeren potrebama malodobne kćerke i mogućnostima majke. Utvrđeni i dosuđeni iznos ukazuje da je uzet u obzir uzrast mldb. djeteta, da otac doprinosi za izdržavanje i da će se na takav način obezbijediti minimum potreba mldb. B.M. koja je trenutno učenica šestog razreda osnovne škole. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio izvedene dokaze, jer je prvostepeni sud, po ocjeni Okružnog suda, nakon pravilne ocjene izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

22. Neosnovanim su ocijenjeni prigovori u pogledu dosuđenih troškova, jer, po važećoj advokatskoj tarifi, advokatu kao punomoćniku pripada naknada za odsustvo iz kancelarije u koje se uračunava kako vrijeme provedeno na ročištu, tako i vrijeme potrebno za dolazak na sud i odlazak sa suda. Kako je prvostepena presuda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te kako u toku postupka nisu učinjene povrede parničnog postupka, na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je, u smislu člana 226 ZPP, Okružni sud odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

23. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) i

f) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 8 Evropske konvencije. Istakla je da je povrijeđeno i pravo iz člana 12 Konvencije o pravima djeteta. Prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni propisa. U tom kontekstu prigovara stvarnoj nadležnosti Osnovnog suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari i ističe da tužilac nije mogao preinačiti tužbu u subjektivnom smislu i da nije ovlašćen da označi mldb. B.M. kao tužioca, jer nije imao status njenog staratelja, budući da je rješenjem od 5. januara 2016. godine „poništena odluka kojom je tužilac imenovan za posebnog staratelja mldb. B.M“. Apelantkinja navodi da se „nije mogla protiviti takvom subjektivnom preinačenju tužbe“, imajući u vidu činjenicu da je tada tužilac bio posebni staralac mldb. djeteta, shodno Rješenju Opštine Šekovići broj 04/10-55021/12 od 26. februara 2013. godine. Osim toga, prigovara da prvostepeni sud u pobijanoj presudi, kao ni tokom parničnog postupka koji je presudi prethodio, nije odlučio o prigovoru apelantkinje u pogledu stvarne (ne)nadležnosti suda, jer smatra da „se u parničnom postupku koji se vodi pred sudom Republike Srpske ne može mijenjati pravosnažna presuda suda iz Crne Gore“. Dalje, apelantkinja ističe činjenicu da ni prvostepeni, niti drugostepeni sud uopšte nisu ocijenili mišljenje Službe za socijalnu i dječiju zaštitu Opštine Šekovići, niti način rada i postupanje predstavnika ovog organa za koje je tokom glavne rasprave od 25. septembra 2015. godine „utvrđeno da sadrže brojne eklatantne nezakonitosti“. Smatra da je tokom cjelokupnog postupka bila u podređenom, neravnopravnom položaju s obzirom na to da, i pored ukazivanja na brojne nezakonitosti, postupajući sudovi nisu ih sankcionisali. Ukazuje da je postupanjem organa starateljstva povrijeđena i odredba člana 12 stav 1 Konvencije o pravima djeteta, jer je mldb. B.M o pitanjima sa kojim roditeljem želi da živi postavljenim pred organom starateljstva odgovarala u prisustvu oca - tužioca, što isključuje svaku slobodu u iskazivanju volje mldb. B.M. Navedena odredba je povrijeđena postupanjem organa starateljstva koji je mldb. B.M, na okolnosti sa kojim roditeljem želi da živi, saslušavao u svrhu nekog drugog postupka, a ne ovog, dok je navedenu odredbu sud povrijedio na način što mldb. B.M nije omogućeno da se o pitanju sa kojim roditeljem želi da živi izjasni u predmetnoj pravnoj stvari. Apelantkinja, takođe, ističe da, zbog toga što prvostepeni sud nije dozvolio da se odredi novo ročište za glavnu raspravu, na kojem bi bila saslušana apelantkinja, kao parnična stranka, činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno.

b) Odgovor na apelaciju

24. Osnovni sud je naveo da su svi razlozi za donošenje odluke kojom je apelantkinja nezadovoljna navedeni u obrazloženju presude u kojoj je data ocjena sprovedenih dokaza. Ukazano je da je mišljenje Službe za socijalnu i dječiju zaštitu Opštine Šekovići validno i da su neosnovani apelantkinjini navodi da je predstavnik ovog organa otkrio nepravilnosti u svom radu, a pogotovo da su te nepravilnosti uticale na odluku suda. Ta odluka je zasnovana na nesumnjivo utvrđenim činjenicama da je apelantkinja - majka mldb. djeteta, koje joj je ranijom sudskom presudom povjereno na vaspitanje i čuvanje, dijete dobrovoljno predala ocu - tužiocu krajem 2011. godine i u vremenskom periodu od kraja 2011. do početka 2013. godine nije tražila da se dijete vrati njoj. Kao razlog za ovakvo ponašanje navela je zdravstvene probleme a sprovedenim dokazima nije utvrđeno postojanje tih problema u vrijeme kad je od oca djevojčice zatražila da dođe u Crnu Goru i dijete odvede sa sobom u Bosnu i Hercegovinu, niti u kasnijem vremenskom periodu do početka 2013. godine. Prigovor stvarne nenadležnosti je riješen i obrazložen na sedmoj stranici prvostepene presude i upravo na tom obrazloženju je i zasnovana ova apelacija – pobija se izdržavanje mldb. djeteta kao osnov na kom je Osnovni sud zasnovao svoju nadležnost. Takođe, Osnovni sud je naveo da je apelantkinja mogla predložiti u toku predmetnog postupka da se, na okolnosti kod kojeg roditelja želi da živi, sasluša mldb. B.M., ali da to nije učinila.

25. Okružni sud je naveo da obrazloženje njegove odluke sadrži odgovor na navode iz apelacije. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

26. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 89. stav 1.

(1) Novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje nadležni sud će donijeti ako to zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije o tome odlučio.

27. Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 72/82) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovaj zakon sadrži pravila o određivanju mjerodavnog prava za statusne, porodične i imovinske odnose odnosno druge materijalnopravne odnose s međunarodnim elementom.

Ovaj zakon sadrži i pravila o nadležnosti sudova i drugih organa SFRJ za raspravljanje odnosa iz stava 1. ovog člana, pravila postupka i pravila za priznanje i izvršenje stranih sudskih i arbitražnih odluka.

Član 40. st. 3. i 4.

Ako su roditelji i djeca državljani različitih država, a nemaju prebivalište u istoj državi, mjerodavno je pravo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ako je dijete ili koji od roditelja državljanin Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Za odnose između roditelja i djece koji nisu predviđeni u st. 1. do 3. ovog člana mjerodavno je pravo države čiji je državljanin dijete.

Član 86. stav 1.

Strana sudska odluka izjednačuje se sa odlukom suda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i proizvodi pravno dejstvo u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji samo ako je prizna sud Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

28. Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni („Službeni list RBiH“ broj 2/92) u relevantnom dijelu glasi:

Član I.

Preuzimaju se i primjenjuju u Republici Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Republika) kao republički zakoni sljedeći savezni zakoni:

[…]

3. Pravosuđe […] 5) Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (»Službeni list SFRJ«, br.43/82 i 72/82), […]

29. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 4/14 i 44/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 31.

[...] (3) Ostala nadležnost okružnog suda je da:

d) rješava o priznanju odluka stranih sudova, stranih trgovačkih sudova i stranih arbitraža,

30. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 34.

Za suđenje u sporovima za zakonsko izdržavanje, ako je tužilac lice koje traži izdržavanje, nadležan je pored suda opšte mjesne nadležnosti i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.

Član 98. st. 1. i 2.

Sud će prvo, po prigovoru stranke ili po službenoj dužnosti, utvrditi da li postoje procesne smetnje za dalje postupanje i postupiti u skladu sa odredbama člana 67. ovog zakona, ako odredbama ovog zakona nije drugačije određeno. Ako sud ne prihvati prigovor iz stava 1. ovog člana, bez obzira da li je o njemu raspravljano odvojeno od glavne stvari ili zajedno sa njom, odluku o prigovoru donijeće zajedno sa odlukom o glavnoj stvari.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

31. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 92 0 P 040963 16 Gž2 od 23. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 1. avgusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 19. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama Osnovnog suda i Okružnog suda prekršena prava iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1, te člana 8 Evropske konvencije. Takođe, smatra da je u postupku došlo do povrede člana 12 Konvencije o pravima djeteta.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

38. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuju na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Nadalje, evidentno je da se pojam „građanska prava i obaveze” odnosi na običnu građansku parnicu s dominantnim odlikama privatnog prava među koje nesporno spadaju i sporovi koji se tiču porodičnog prava. Budući da je u predmetnom postupku odlučivano o zahtjevu tužioca da se izmijeni ranija odluka u pogledu zaštite, vaspitanja i izdržavanja mldb. M.B., kojom je zajedničko dijete tužioca i apelantkinje, mldb. B.M., povjereno apelantkinji na zaštitu i vaspitanje, a on obavezan da doprinosi za njeno izdržavanje dok za to postoje zakonski uslovi, dakle, koji roditelj će voditi brigu o zaštiti i vaspitanju, a koji će doprinositi njenom izdržavanju, Ustavni sud smatra, podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4468/11 od 27. juna 2012. godine, tačka 30), da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. Ustavni sud zapaža da apelantkinja u osporenim presudama vidi povredu prava na pravično suđenje u smislu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

40. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 19/05, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da i jurisprudencija Evropskog suda smatra da je briga o djeci i njihovo povjeravanje jednom od roditelja, ili u, izuzetnim slučajevima, nekoj ustanovi pitanje široke slobode nadležnih organa u procjeni svih relevantnih činjenica u okvirima pozitivnog nacionalnog zakonodavstva. Šta je konkretan interes djece je uvijek primarna procjena. Evropski sud priznaje nadležnim vlastima pravo slobodne procjene o tome kakva je odluka u interesu djece i ne smatra da je neophodno da mijenja odluke nacionalnih sudova, vodeći računa o prevladavajućim društvenim i kulturnim okolnostima. Sud je izrazito svjestan činjenice da su odluke o povjeravanju djece jednoj ili drugoj strani ne samo veoma osjetljive prirode nego s vremenom dovode i do uspostavljanja novih društvenih veza, koje se ne mogu prekinuti ni obnovljenim kontaktima s roditeljima. Zato sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud, Olsson v. Švedska, presuda od 27. novembra 1992. godine, Serija A broj 250, stav 90, i Evropski sud za ljudska prava, Johansen v. Norveška, presuda od 7. avgusta 1996. godine, 23 EHRR 33, stav 64).

41. Polazeći od ovih opštih razmatranja, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 89 Porodičnog zakona, između ostalog, propisano da će novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje nadležni sud donijeti ako to zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije o tome odlučio. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 34 ZPP propisano da je za suđenje u sporovima za zakonsko izdržavanje, ako je tužilac lice koje traži izdržavanje, nadležan, pored suda opšte mjesne nadležnosti, i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je tužilac na pripremnom ročištu izvršio subjektivno preinačenje tužbe, te da je kao tužioca, pored sebe, označio i mldb. B.M. za koju je traženo izdržavanje. Budući da je u postupku utvrđeno da je mldb. B.M. u vrijeme suđenja duži period živjela u Šekovićima, gdje pohađa osnovnu školu, i prema mišljenju Ustavnog suda, Osnovni sud nije proizvoljno postupio kada je primijenio odredbe člana 34 ZPP prilikom utvrđivanja svoje mjesne nadležnosti. Osim toga, u pogledu apelantkinjinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog toga što Okružni sud nije uzeo u obzir da tužilac nije imao status staraoca mldb. B.M., te da stoga nije mogao da izvrši subjektivno preinačenje tužbe, budući da je rješenjem od 5. januara 2016. godine „poništena odluka kojom je tužilac imenovan za posebnog staraoca mldb. B.M“, Ustavni sud zapaža da tim rješenjem nije, kako apelantkinja tvrdi, poništena odluka kojom je tužilac imenovan za posebnog straoca mldb. B.M., nego je postupak u kojem je apelantkinja tražila poništenje tog rješenja vraćen na ponovni postupak i odlučivanje. Slijedom toga, Ustavni sud smatra i ove apelacione navode neosnovanim.

42. Dalje, u pogledu apelantkinjinih navoda da redovni sudovi nisu mogli izmijeniti odluku suda iz Republike Crne Gore, Ustavni sud podsjeća da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je u ranije vođenom postupku pred Osnovnim sudom u Kotoru - Republika Crna Gora donesena presuda od 22. septembra 2008. godine čija se promjena traži, a kojom je, između ostalog, odlučeno i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju mldb. B.M. na način da je ona povjerena majci, to jest apelantkinji na zaštitu i vaspitanje uz obavezu oca - tužioca da doprinosi njenom izdržavanju. Dalje, iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je Okružni sud (u Istočnom Sarajevu - Bosna i Hercegovina), kao stvarno nadležan sud, u vanparničnom postupku Rješenjem broj 14 0 V 001950 13 V od 22. septembra 2013. godine priznao presudu od 22. septembra 2008. godine za područje Bosne i Hercegovine. Samim tim, ta odluka je izjednačena sa odlukom suda u Bosni i Hercegovini i proizvodi pravno dejstvo u Bosni i Hercegovini. Dalje, Ustavni sud zapaža da je i Okružni sud ispitao apelantkinjine navode da „ne može mijenjati odluku suda iz Republike Crne Gore“ i da je u osporenoj odluci istakao da je presuda od 22. septembra 2008. godine, kao odluka stranog suda, priznata odlukom suda u BiH, odnosno Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 V 001950 13 V od 22. septembra 2013. godine, što je i i uneseno u izreku pobijane odluke. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 1 Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima propisana pravila o određivanju mjerodavnog prava za statusne, porodične i imovinske odnose, odnosno druge materijalnopravne odnose s međunarodnim elementom (stav 1), te da taj zakon sadrži i pravila o nadležnosti sudova za raspravljanje odnosa iz stava 1 ovog člana, pravila postupka i pravila za priznanje i izvršenje stranih sudskih i arbitražnih odluka. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Uredbom sa zakonskom snagom o priznavanju i primjeni saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički propisi propisano da se preuzima i primjenjuje u Bosni i Hercegovini kao republički zakon i Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 72/82). Samim tim, i prema stavu Ustavnog suda, nakon što je Okružni sud donio Rješenje kojim je priznao presudu od 22. septembra 2008. godine, ta presuda je izjednačena i proizvodi pravno dejstvo u Bosni i Hercegovini kao bilo koja druga odluka suda u Bosni i Hercegovni, pa samim tim podliježe, u slučaju ispunjenja drugih uslova, i izmjeni kao što je to bio slučaj u konkretnom predmetu. Stoga, Ustavni sud smatra i ove navode neosnovanim.

43. Dalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, shodno članu 89 Porodičnog zakona, odlučujući o tužbenom zahtjevu da se, zbog izmijenjenih okolnosti, u konkretnom slučaju tužiocu dodijeli roditeljsko staranje nad mldb. B.M. umjesto apelantkinji utvrdili da je tužbeni zahtjev osnovan, da su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke shodno relevantnim odredbama Porodičnog zakona, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja osporene odluke jasno ukazali da su prvenstveno vodili računa o interesu mldb. B.M., te da su ispitali sve odlučne činjenice koje idu u prilog djetetu u smislu zadovoljavanja njegovih potreba i prioriteta kako bi dijete odraslo u zdravu i društveno korisnu osobu. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da iz sprovedenih dokaza jasno proizilazi da domaćinstvo u kojem mldb. B.M. trenutno živi četiri godine zadovoljava njene osnovne kriterijume i potrebe, te da se ona, kao djevojčica i učenica OŠ u Šekovićima i kao član novog domaćinstva (otac i baka), osjeća sretno i zadovoljno, odnosno da se u novoj sredini adaptirala i da je izrazila želju da se tu školuje i živi. Za navedeno utvrđenje Osnovni sud je dao detaljno i jasno obrazloženje, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. Zatim, Ustavni sud zapaža da je ovakve zaključke Osnovnog suda u cijelosti potvrdio i Okružni sud, ocijenivši da je u prvostepenom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoju odluku. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da apelantkinjin prigovor da je sud odbio njen prijedlog za odgodu ročišta kako bi bila saslušana ne predstavlja okolnost zbog koje bi se donijela drugačija odluka, pogotovo kada je Osnovni sud obrazložio zašto je taj prijedlog odbio, dajući za to jasne razloge, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu detaljne i jasne razloge Osnovnog suda, koje je kao pravilne prihvatio i Okružni sud, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljno postupanje tih sudova pri donošenju odluke o usvajanju tužbenog zahtjeva za izmjenu odluke o povjeravanju mldb. B.M. na staranje, te odluke u pogledu obavezivanja da doprinosi izdržavanju djeteta. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja redovnih sudova jasno proizilazi da su pri donošenju osporenih odluka vodili računa o najboljim interesima mldb. M.B. u smislu relevantnih odredaba Porodičnog zakona, dajući detaljno i jasno obrazloženje u tom smislu.

45. Stoga, uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, te da primjena relevantnih odredaba Konvencije o pravima djeteta ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja imala mogućnost da, nasuprot svojim navodima, u okviru pravila propisanih relevantnim odredbama ZPP, ravnopravno učestvuje u predmetnom postupku i da je imala mogućnost da predlaže dokaze, te osporava dokaze suprotne strane, a činjenica da donesene odluke nisu rezultirale povoljnim ishodom za apelantkinju ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove navedene u prethodnim tačkama ove odluke, odnosno da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4, i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15, objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani.

46. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 3 stav 1 Konvencije o pravima djeteta propisano da „u svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih preduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja“. Dakle, iz navedenog proizilazi da su u konkretnom slučaju ispoštovane kako relevantne odredbe Porodičnog zakona, tako i standardi propisani Konvencijom o pravima djeteta. Ustavni sud naročito naglašava da u osporenim odlukama nema ničega što ukazuje na to da će apelantkinja biti spriječena da na odgovarajući način njeguje i ostvaruje kontakte s mldb. B.M.

47. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 12 Konvencije o pravima djeteta propisano: „(1) Države-potpisnice će obezbijediti djetetu koje je u stanju da oblikuje svoje sopstvene stavove pravo da slobodno izražava takve stavove o svim pitanjima koja se tiču djeteta, a stavovima će se pridavati odgovarajuća važnost u skladu sa uzrastom i zrelošću djeteta“ i „(2) U ovu svrhu dijete će posebno dobiti priliku da bude saslušano u bilo kakvom sudskom ili upravnom postupku koji se tiče djeteta, bilo direktno, preko predstavnika ili odgovarajućeg tijela, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnog zakona.“ Dovodeći u kontekst citirane odredbe s ovim slučajem, Ustavni sud smatra da iz osporenih presuda proizilazi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju ispoštovali i standarde propisane Konvencijom o pravima djeteta, te da je mldb. B.M. imala priliku da bude saslušana u postupku pred organom starateljstva i sudom, te da apelantkinja nije posebno tražila da se sprovede dokaz saslušanjem mldb. B.M. na glavnoj raspravi.

48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na porodični život

49. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

50. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

51. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3f) i člana 8 Evropske konvencije, budući da je takvim odlukama određeno da mldb. B.M. živi s tužiocem - ocem.

52. U tom kontekstu Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda (vidi presudu Berhebab od 21. juna 1988. godine), podsjeća na to da «od trenutka rođenja djeteta i samom činjenicom njegovog rođenja između njega i njegovih roditelja postoji veza koja predstavlja porodični život čak i ako roditelji ne žive zajedno» iz čega proizilazi da ovi odnosi ulaze u domen prava koja su zaštićena članom 8 stav 1 Evropske konvencije. Dalje, podržavajući sopstvenu jurisprudenciju u sličnim predmetima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 60/03 od 23. jula 2004. godine, tačka 27), Ustavni sud zapaža da član 8 Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ukoliko se porodična zajednica raspadne razvodom, o tim pitanjima se u principu odlučuje na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8 Evropske konvencije, dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka o davanju starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.

53. Dovodeći navedeni stav u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, za Ustavni sud je neupitno da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantkinjino pravo na porodični život. Međutim, Ustavni sud smatra da je odluka o povjeravanju mldb. B.M. tužiocu donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica i u najboljem interesu djeteta, te na osnovu pozitivnih zakonskih odredaba. Navedena odluka ne ometa pravo pristupa mldb. B.M. koje ima apelantkinja, ne okončava njen porodični život s mldb. B.M., niti prekida autentičnost njihovih porodičnih veza. Dalje, osporene odluke su donesene uz poštovanje svih materijalnih i procesnih odredaba relevantnog prava, kao i u interesu mldb. B.M., čime se ispunjava uslov iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Slijedom toga, proizilazi da je miješanje u apelantkinjin porodični život bilo u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu (jer odluka o povjeravanju mldb. B.M. jednom od roditelja mora la se donijeti kad zajednički život tih roditelja više nije moguć), a takva odluka (o povjeravanju mldb. B.M. ocu-tužiocu) zadovoljava i princip proporcionalnosti, budući da interes maloljetnog djeteta, koje je odredbama Porodičnog zakona posebno zaštićeno, preteže nad interesom roditelja.

54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o povredi prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP i Porodičnog zakona, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

56. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije budući da su osporene odluke donesene u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu a takve odluke (o povjeravanju mldb. B.M. ocu-tužiocu) zadovoljavaju i princip proporcionalnosti budući da interes maloljetnog djeteta, koje je odredbama Porodičnog zakona posebno zaštićeno, preteže nad interesom roditelja.

57. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3798/16 (D. Z. B.) | Sudska praksa | Aktio