Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-654/14 (JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Zastara
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 6
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-654/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 654/14, rješavajući apelaciju JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 072214 13 Gž od 23. januara 2014. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 072214 13 Gž od 23. januara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 072214 05 Mal od 13.
juna 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 10. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 072214 13 Gž od 23. januara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Mal 072214 05 Mal od 13. juna 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog Fahrudina Katanića, kojeg je u postupku zastupao Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 8. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovor na apelaciju 19. i 21. septembra 2016. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 30. oktobra 2002. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv tuženog kao izvršenika radi naplate duga. Predloženo izvršenje je određeno rješenjem Općinskog suda od 6. novembra 2002. godine. Protiv rješenja o izvršenju izvršenik je podni prigovor 3. novembra 2002. godine. Rješenjem Općinskog suda od 21. februara 2003. godine stavljeno je van snage rješenje o izvršenju od 6. novembra 2002. godine i ukinute sve provedene radnje.
6. Rješenjem Općinskog suda broj Mal-147705 od 20. aprila 2006. godine apelant je pozvan da sudu dostavi uređenu tužbu budući da se od 21. februara 2003. godine prijedlog za izvršenje smatra tužbom. Apelant je 3. maja 2006. godine dostavio Općinskom sudu uređenu tužbu koja je 17. juna 2006. godine upućena tuženom na odgovor. Tuženi je dostavio odgovor na tužbu 18. jula 2006. godine.
7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Mal 072214 05 Mal od 13. juna 2012. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime duga za utrošenu vodu u periodu od 30. oktobra 2001. godine do 31. maja 2002. godine isplati iznos od 282,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. oktobra 2002. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude (stav I izreke). Odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u iznosu od 129,30 KM za period od 15. oktobra 2001. godine do 30. oktobra 2001. godine (stav II izreke). Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 751,89 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude (stav III izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka u dijelu preko dosuđenog (stav IV izreke).
8. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je prijedlogom za izvršenje od 30. oktobra 2002. godine, koji je rješenjem Općinskog suda od 21. februara 2003. godine dostavljen na redovan parnični postupak, i uređenom tužbom od 3. maja 2006. godine apelant tražio da sud obaveže tuženog da apelantu za utrošenu vodu i usluge kanalizacije isplati dug u iznosu od 1.414,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. maja 2002. godine pa do isplate. Tokom postupka apelant je precizirao i umanjio tužbeni zahtjev na iznos od 412,20 KM za period od 15. oktobra 2001. godine do 31. maja 2002. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja prijedloga za izvršenje. Istaknuto je da je apelant naveo da je dio duga u iznosu od 85,00 KM storniran, te da je tuženi nakon perioda utuženja imao uplate u iznosu od 917,20 KM.
9. Općinski sud je naveo da je, prije svega, ocijenio prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi, te da je našao da je navedeni prigovor osnovan za apelantova potraživanja u periodu od 15. oktobra 2001. godine do 30. oktobra 2001. godine u iznosu od 129,30 KM. S tim u vezi, Općinski sud se pozvao na odredbu čl. 360. i 361. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) a u vezi sa članom 378. ZOO. Stoga, kako je apelant podnio tužbu 30. oktobra 2002. godine i time izvršio prekid zastarnog roka shodno članu 388. ZOO, to je zastara nastupila za sva apelantova potraživanja u navedenom periodu.
10. Nadalje, na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je tuženi bio korisnik apelantovih usluga od 30. oktobra 2001. godine do 31. maja 2002. godine i da nije apelantu izmirio obaveze po ispostavljenim računima za navedeni period utuženja. Ukazano je na odredbu člana 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj stranke mogu raspolagati svojim zahtjevima stavljenim tokom postupka, te tako umanjiti potraživanje a što je u konkretnom slučaju apelant i učinio. Istaknuto je da sud nije prihvatio apelantove tvrdnje da je umanjenje tužbenog zahtjeva izvršeno zbog toga što je tuženi izmirio dug u iznosu od 912,20 KM i što je dio duga u iznosu od 85,00 KM apelantu storniran, te da se uplate i stornirani dio odnose na period utuženja. Navedeno zbog toga što je uvidom u apelantove dokaze, i to kartice komitenta, utvrđeno da je tuženi u periodu od 15. oktobra 2001. godine, odnosno 30. oktobra 2001. godine do 31. maja 2002. godine uplatio 40,00 KM za 2002. godinu, da nije imao uplata duga u 2001. godini, kao i da se storniranje ne odnosi na period koji je označio apelant, nego na period poslije utuženja, odnosno na 2003. godinu.
11. Na osnovu navedenog utvrđeno je da je apelantov tužbeni zahtjev za period od 30. oktobra 2001. godine do 31. maja 2002. godine, koji iznosi 282,90 KM, osnovan. Po mišljenju suda, sudionici u obaveznom odnosu, u konkretnom slučaju apelant i tuženi, dužni su izvršiti svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Istaknuto je da se njihove obaveze mogu ugasiti samo saglasnošću volja i na temelju zakona. U konkretnom slučaju apelant je ovlašten zahtijevati od tuženog ispunjenje obaveze, a tuženi je dužan obavezu ispuniti savjesno kako ona glasi s obzirom na to da je korisnik komunalne usluge obavezan plaćati utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu shodno odredbama čl. 17. i 262. stav 1. ZOO i člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima.
12. Općinski sud je na dosuđeni iznos glavnog duga, u smislu odredbe člana 277. stav 1. u vezi sa članom 324. stav 2. ZOO, apelantu dosudio zakonsku zateznu kamatu počev od 30. oktobra 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, budući da je tuženi uplatom duga za utrošenu vodu došao u zakašnjenje kada je apelant pokrenuo sudski postupak radi naplate svog potraživanja.
13. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 32 0 Mal 072214 13 Gž od 23. januara 2014. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu u st. II i III prvostepene presude.
14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je konačno postavljenim zahtjevom na zapisniku kod prvostepenog suda od 15. maja 2012. godine apelant tražio da se tuženi obaveže da isplati iznos od 412,20 KM na ime izvršenih usluga za period od 15. oktobra 2001. godine do 31. maja 2002. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 30. oktobra 2002. godine, kao dana podnošenja prijedloga za izvršenje pa do isplate.
15. Kantonalni sud je naveo da je ocjenom prihvaćenih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi prvostepeni sud utvrdio (član 8. ZPP) da je djelimično osnovan apelantov zahtjev pa je dosudio apelantu iznos od 282,90 KM, dok je višak apelantovog zahtjeva odbio za iznos od 129,30 KM i na taj način odlučio u granicama postavljenog zahtjeva. Prema tome, apelant ima pravni interes da pobija samo odbijajući dio tužbenog zahtjeva za glavno potraživanje u iznosu od 129,30 KM, a ne i izreku presude u cijelosti, kako je navedeno u žalbi.
16. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno odbio dio tužbenog zahtjeva za iznos od 129,30 KM zbog materijalnog prigovora zastarjelosti potraživanja koji je istakao tuženi. Ukazano je da su neosnovani žalbeni navodi da je za početak toka zastarjelosti za račun broj 69520 od 15. oktobra 2001. godine trebalo uzeti datum dospijeća plaćanja računa, 14. novembar 2001. godine. Navedeno zbog toga što je članom 378. stav 1. tačka 1. ZOO propisano da jednogodišnji rok zastarjelosti počinjen teći od dana kada je isporuka, odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva, što je svakako ranije i u odnosu na datum izdavanja računa, kako je prvostepeni sud računao početak ovog roka. Također, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio troškove postupka stranaka u odnosu na konačan apelantov uspjeh u sporu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i na nedonošenje odluke u razumnom roku. Po apelantovom mišljenju, Kantonalni sud je, u smislu člana 221. ZPP, propustio da odluči o apelantovim žalbenim navodima. Po apelantovom mišljenju, drugostepeni sud se nije osvrnuo na apelantov prigovor na pogrešno postupanje prvostepenog suda prilikom ocjene predloženih dokaza koji su utjecali na odluku suda u pogledu uspjeha stranaka u parnici. Ukazuje da je predmetni postupak trajao predugo iako je jednostavne prirode, čime je došlo do kršenja principa razumnog roka. Stoga, postavlja zahtjev za kompenzaciju.
b) Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud navodi da nije utvrdio postojanje razloga žalbe koje je apelant isticao o čemu je u obrazloženju svoje presude dao odgovarajuće činjenične i pravne razloge. Istaknuto je da je apelant konačno postavljenim zahtjevom na zapisniku prvostepenog suda od 15. maja 2012. godine tražio da se tuženi obaveže na isplatu iznosa od 412,20 KM za izvršene usluge isporuke vode u periodu od 15. oktobra 2001. godine do 31. maja 2002. godine. Kako je prvostepenom presudom apelantu dosuđen iznos od 282,90 KM, apelant je imao pravni interes da žalbom pobija samo odbijajući dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 129,30 KM (član 221. ZPP). Navedeni iznos prvostepeni sud je odbio, jer je utvrdio da je osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja pri čemu je početak roka zastarjelosti počeo da teče od dana kada je usluga izvršena (član 378. stav 1. tačka 1. ZOO). Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Općinski sud je naveo hronologiju predmeta. Smatra da je predmetni postupak trajao dugo ali da se to ne može staviti na teret tog suda zbog toga što je postupano kontinuirano. Također, ukazuje da u predmetnom postupku nisu primljene urgencije stranaka za eventualno žurnije postupanje. Pri tome je naglašeno da je taj sud opterećen velikim brojem nezavršenih predmeta. Istaknuto je da na efikasnost rada suda u znatnoj mjeri utječe i nepotpuna sistematizacija zaposlenika koja rezultira da sudije i stručni saradnici zakazivanje rasprava moraju uskladiti prema dostupnom broju daktilografa. Osim toga, nije zadovoljavajuća ni popunjenost administrativnog osoblja (državnih službenika i namještenika) koja iznosi 69,88%. Također, osim nedovoljnih materijalnih i ljudskih resursa, postoji i problem zakonske procedure koja rezultira sporom zamjenom namještenika kojima je istekao radni odnos. Nadalje je istaknuto da je taj sud, pored „zakonskih barijera“, suočen i sa „administrativnim barijerama“ propisanim kantonalnim propisima kao što su određene saglasnosti za popunu upražnjenih pozicija (Ministarstva pravosuđa i uprave Tuzlanskog kantona, Ministarstva finansija i Vlade Tuzlanskog kantona), što zajedno sa navedenim „zakonskim barijerama“ utječe na efikasnost i blagovremeno obavljanje poslova u sudu. Naposljetku je ukazano da iz spisa proizlazi da je prvostepeni sud djelovao u skladu sa članom 10. ZPP, odnosno da je postupak proveden bez odugovlačenja sa što manje troškova i u razumnom roku, odnosno da zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja Član 262. stav 1.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Opšte pravilo Član 360.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Kad zastarjelost počinje teći Član 361.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
(2) Ako se obaveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obavezi.
Jednogodišnji rok zastarjelosti Član 378. stav 1. tačka 1.
Zastarijevaju za jednu godinu:
1. potraživanje naknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kada je isporuka, odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva;
21. Zakon o komunalnim djelatnostima („Službeni list SRBiH“ broj 20/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Korisnik komunalne usluge plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu.
U slučaju spora između korisnika komunalne usluge i davaoca usluge nadležan je redovan sud.
22. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
(1) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka.
(2) Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima.
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 072214 13 Gž od 23. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (razuman rok i proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava).
28. Ustavni sud u vezi s tim, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, a kako je apelant javno preduzeće, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na isplatu duga, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
A) U odnosu na osporene presude (proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava)
31. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
34. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama apelantu usvojen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 282,90 KM dok je u ostalom dijelu, u iznosu od 129,30 KM, odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Naime, apelant je u toku postupka, u smislu člana 3. ZPP, umanjio svoj tužbeni zahtjev na iznos od 412,20 KM na ime izvršenih usluga za period od 15. oktobra 2001. godine do 31. maja 2002. godine. Također, redovni sudovi su utvrdili da su apelantova potraživanja u iznosu od 129,30 KM za period od 15. oktobra 2001. godine do 30. oktobra 2001. godine zastarjela u smislu odredbe člana 378. ZOO. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, razmatrajući apelantovu žalbu, naglasio da apelant nema pravni interes da osporava prvostepenu presudu u cijelosti, već samo u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev (iznos od 129,30 KM). Pri tome je Kantonalni sud imao u vidu da je apelant preciziranim tužbenim zahtjevom umanjio tužbeni zahtjev na iznos od 412,20 KM, te da je stoga prvostepeni sud, utvrđujući da je djelimično osnovan apelantov tužbeni zahtjev, te odbijajući višak njegovog zahtjeva, ustvari, odlučio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe (ZOO, Zakon o komunalnim djelatnostima i ZPP). Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je, zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
B) Suđenje u razumnom roku
a) Relevantna načela
36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud konstatira da je apelant 30. oktobra 2002. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave. Budući da su taj datum redovni sudovi uzeli kao dan podnošenja tužbe, proizlazi da je predmetni postupak koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 072214 13 Gž od 23. januara 2014. godine trajao ukupno 11 godina i dva mjeseca.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
38. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja o kojim je raspravljano u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen ni u vezi sa činjeničnim stanjem, ni u vezi s primjenom propisa. Nadalje, u odnosu na apelantovo ponašanje u predmetnom postupku, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant preduzimao bilo kakve radnje kojima je odugovlačio predmetni postupak.
39. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud od momenta podnošenja apelantovog prijedloga za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave do donošenja rješenja od 21. februara 2003. godine preduzimao procesne radnje u relativno kratkim vremenskim periodima. Međutim, nakon toga Općinski sud je tek rješenjem od 20. aprila 2006. godine zatražio od apelanta da dostavi uređenu tužbu. Dakle, prvostepeni sud je u periodu nakon tri godine od apelanta tražio da dostavi uređenu tužbu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud svoju odluku kojom je riješio o apelantovom tužbenom zahtjevu donio 13. juna 2012. godine, dakle, u periodu nakon proteka devet godina. Navedeni period, po mišljenju Ustavnog suda, ni u kom slučaju ne može zadovoljiti princip donošenja odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dostavio ovom sudu vrlo detaljnu informaciju o velikom broju predmeta koji se nalaze u radu pred tim sudom, kao i prepreke sa kojima se taj sud suočava u svom radu. Međutim, navedeno ne može biti opravdanje za ovako dug period rješavanja pred Općinskim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Općinski sud u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka, budući da vrijeme u kojem je rješavao u predmetnom postupku ne zadovoljava garancije donošenja odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na doprinos Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud po žalbi riješio u relativno kratkom vremenskom periodu.
40. Imajući u vidu navedeno i posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
41. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se, prema stavu (2) istog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo. Imajući u vidu okolnosti konkretne apelacije (prvenstveno vrstu spora i visinu tužbenog zahtjeva), Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku dovoljna satisfakcija za apelanta.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je predmetni postupak trajao više od 11 godina od čega se pred prvostepenim sudom nalazio u periodu dužem od devet godina zbog čega je utvrđeno da je odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu postupka imao Općinski sud, koji za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
43. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
44. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman