Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-647/14 (ID „Euro Blic Press“ doo Banja Luka)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Sloboda izražavanja
- Kleveta
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-647/14
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 647/14, rješavajući apelaciju ID „Euro Blic Press“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija ID „Euro Blic Press“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 023377 13 Gž od 6. decembra 2013.
godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 023377 11 P od 6. avgusta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. ID „Euro Blic Press“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Radmile Plavšić iz Banje Luke, podnio je 8. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljenjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 023377 13 Gž od 6. decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 023377 11 P od 6. avgusta 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 16. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore 27. septembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Stavom 1 Presude Osnovnog suda broj 89 0 P 023377 11 P od 6. avgusta 2013. godine obavezan je apelant i drugotuženi Anđelko Kozomara (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da tužiocu Veljki Golijaninu (u daljnjem tekstu: tužilac) solidarno na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete isplate novčani iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od dana donošenja presude, pa do isplate, kao i da tužiocu naknade troškove postupka precizirane u presudi, sve u roku od 30 dana koji se ima računati od prvog narednog dana po dostavljanju prepisa presude apelantu i drugotuženom pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom 2 presude obavezan je apelant da izreku ove presude, nakon njene pravosnažnosti, objavi o svom trošku u informativnom listu „Euro Blic“, izdanje za Republiku Srpsku, i to na naslovnoj strani predmetnog informativnog lista, u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom 3 je obavezan tužilac da apelantu i drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi u roku od 30 dana koji se ima računati od prvog narednog dana od dostavljanja prepisa presude tužiocu. Stavom 4 tužbeni zahtjev tužioca za dosuđenje preko dosuđenog iznosa i za iznos od 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, za dosuđenje troškova postupka preko dosuđenog i za iznos od 783,15 KM, kao i zahtjev za objavu pravosnažne presude u cijelosti u informativnom listu „Euro Blic“, te da apelant i drugotuženi opozovu iznesene neistine uz izvinjenje tužiocu je odbijen kao neosnovan. Stavom 5 zahtjev apelanta i drugotuženog za dosuđenje troškova preko dosuđenog iznosa i za iznos od 9.956,00 KM je odbijen kao neosnovan.
6. U obrazloženju je navedeno da je tužilac u tužbi naveo da živi i radi na Palama i da je vlasnik firme „Majnex“ d.o.o. Pale, te da ga je revija „Impresum Euromanager“ izabrala u klasi srednji biznis među pet najmenadžera u BiH u 2010. godini, da tužiočeva porodica važi kao jedna od najuglednijih i najčestitijih porodica na području opštine Pale, a i šire, što važi i za njega, da tužilac nikada do sada nije krivično odgovarao, a pogotovo ne iz oblasti privrednog kriminaliteta, da su 30. aprila 2011. godine apelant, kao izdavač informativnog „lica“ „Euro Blic“, a drugotuženi, kao glavni i odgovorni urednik istog informativnog „lica“, na naslovnoj strani lista broj 5.106 objavili fotografiju tužioca pored koje je napisan naslov velikim slovima „Sa buvljaka i uz pomoć moćnika SDS-a došli do vrijedne državne imovine“ kojim se čitaoci lista upućuju na stranicu 12, na članak sa podnaslovom „Veljko Golijanin počeo je da pada, kada je njegova SDS izgubila vlast“. Tužilac je naveo da su u predmetnom članku apelant i drugotuženi svjesno, iznoseći neistine, između ostalog, objavili: „...Predratni srednjoškolac Golijanin ostaće upamćen kao trgovački putnik-posrednik, koji je u sarajevskom hotelu 'Bristol' sa izvjesnim Koprivicom primao uplate za automobile 'lada' po sistemu staro za novo. Jagma za automobile je bila velika, a novac su bez garancije o isporuci klijenti masovno uplaćivali. Mnogi su Golijaninu tada dali pare, ali automobil nikada nisu vidjeli. To su bila početna obrtna sredstva Veljka Golijanina, koja su ga kasnije u ratu i nakon njega vinuli u orbitu novokomponovanih bogataša. Golijanin i nakon rata i povlačenja Radovana Karadžića iz javnosti, zbog haške optužnice, ostao među najodanijim SDS-ovcima na Palama, uvijek po priznanju njegovih poznanika blizu stranačke blagajne. To je bilo zlatno vrijeme za tajkune bliske SDS. Golijanin se brzo obogatio pa su ga tada neki stranački centri moći optužili za pronevjeru stranačkih para. Golijanin će ubrzo iza tog događaja napustiti SDS i postati odan Partiji demokratskog progresa (PDP) Mladena Ivanića ...“, te da je s tim u vezi tužilac u tužbi istakao da nikada nije bio član SDS, što znači da nikada nije bio blizak ni sa Radovanom Karadžićem, da nikada nije raspolagao bilo kakvim novčanim sredstvima te partije, pa iz tih razloga nije mogao ni izvršiti pronevjeru partijskih para. Navedeno je i da je tužilac u tužbi istakao i da nikada nije bio član ni PDP Mladena Ivanića, niti je bio član bilo koje druge političke partije, da ne poznaje, niti je ikada bio povezan sa osobom - licem sa prezimenom Koprivica, niti je ikada sa tim licem u hotelu „Bristol“ u Sarajevu primao novčane uplate za automobile po sistemu „staro za novo“, tako da po tom osnovu nije mogao sticati bilo kakva novčana sredstva, te se na taj način bogatiti, kako neosnovano u svom listu navode apelant i drugotuženi, te da su apelant i drugotuženi predmetni članak objavili u svom informativnom listu a da prethodno nisu preduzeli nijednu mjeru, nisu preduzeli potrebna istraživanja, odnosno provjeravanja istinitosti objavljene informacije na šta su bili obavezni, shodno Zakonu o informisanju, a pogotovo što su prije objavljene informacije morali da obave informativni razgovor sa tužiocem. Predmetnim člankom tuženi su tužioca oklevetali, povrijedili su njegova nematerijalna dobra, čast i ugled, jer su ga navedenim izražavanjem u javnosti identifikovali u negativnom kontekstu, optužujući ga pri tome, bez valjanih dokaza, da je na nezakoniti način stekao svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, da se na nezakoniti način obogatio.
7. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant, kao izdavač, a drugotuženi, kao njegov urednik, objavio sporni tekst u navedenom listu, odnosno da je na naslovnoj strani „Euro Blica“ za RS broj 5.106, 30. aprila 2011. godine, na naslovnoj stranici objavljeno velikim slovima „Sa buvljaka i uz pomoć moćnika iz SDS-a došli do vredne državne imovine“, da stoji podnaslov „...Veljko Golijanin počeo je da pada kada je njegova SDS izgubila vlast“, strana 12, da na stranici 12 stoji članak sa već preciziranim tekstom, da je tužilac uputio telefonskim putem demanti, ali da drugotuženi (sa kojim je tužilac razgovarao) na demanti nije reagovao, niti ga je objavio u listu, da su tužilac i njegova porodica, zbog navedenog članka, trpjeli velike duševne bolove i da su mu spornim člankom čast i ugled veoma ugroženi zbog čega taj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužioca opravdan.
8. Nadalje, navedeno je da Zakon o zaštiti od kleteve uređuje prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da: a) pravo na slobodu izražavanja koje je garantovano Ustavom RS i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) predstavlja jedan od osnova demokratskog društva posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa, b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju „korisnim“ ili neuvredljivim nego, takođe, i za ona koja mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire. Obrazloženo je da, prema članu 2 navedenog zakona, ovaj zakon se tumači tako da se u najvećoj mjeri obezbijedi princip slobode izražavanja, a prema članu 3 u smislu ovog zakona: a) izražavanje znači bilo kakvu izjavu naročito uključujući: svaki usmeni, pismeni, audio, vizuelni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili prenošenja, b) javni organ znači svaki zakonodavni, sudski, izvršni ili drugi upravni organ, svaki organ koji je imenovan ili ustanovljen u skladu sa zakonom, a obavlja javnu funkciju i pravno lice koje je u svojini ili ga kontroliše samo jedan od navedenih javnih organa, v) javni službenik znači svako lice koje je zaposleno u javnom organu, g) autor je svako lice koje iznosi ili pronosi izražavanje. Nadalje je navedeno da se, prema članu 4, ovaj zakon primjenjuje (u presudi je greškom napisano: ne primjenjuje) na sve tužbe za naknadu štete ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog bez obzira na vrstu tužbe, a shodno članu 5 st. 1, 2 i 3 istog zakona da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Osim toga, lice iz stava 1 ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje, a kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1 ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito, ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja.
9. Prema obrazloženju Osnovnog suda, isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili jeste javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. Osim toga, navedeno je i da, prema članu 8, tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom, dok se članom 11 navedenog zakona u stavu 1 predviđa da se naknada štete vrši isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta naknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, kako je obrazloženo, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve preduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ili činjenicu da bi iznos dodijeljene naknade štete mogao imati kao posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
10. Osnovni sud je nadalje obrazložio da je članom 10 Evropske konvecije propisano da svako ima pravo na slobodu izražavanja, što uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice, a ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može da podliježe takvim formalnostima, uslovima, ograničenjima i sankcijama predviđenim zakonom koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudova.
11. U vezi s tim, navedeno je da je odredbom člana 170 stav 1 Zakon o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO) propisano da za štetu koji zaposleni u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kome je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete osim ako dokaže da je zaposleni u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo, dok prema stavu 2 oštećenik ima pravo da zahtijeva naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namjerno. Prema članu 171 stav 1 ZOO, odredbe prethodnog člana primjenjuju se i na druge poslodavce u pogledu odgovornosti za štetu koju zaposleni koji kod njih rade prouzrokuju u radu ili u vezi sa radom. Osim toga, kako je obrazložio taj sud, odredbom člana 154 stav 1 ZOO propisano je da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je da je naknadi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok je odredbom člana 198 stav 1 ZOO predviđeno da ko drugome povrijedi čast, kao i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica ili o čemu drugome, a zna ili bi morao da zna da su neistinite i time mu prouzrokuje materijalnu štetu, dužan je da je nadoknadi. Takođe je navedeno da je odredbom člana 199 istog zakona propisano da, u slučaju povrede prava ličnosti, sud može da naredi da se na trošak štetnika objavi presuda, odnosno ispravka, ili da naredi da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom, a odredbom člana 200 ZOO predviđeno je da će za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bola i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu, a prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o njenoj visini, vodiće računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
12. S tim u vezi, navedeno je da je taj sud prilikom donošenja odluke ocijenio sve navedeno, kao i odredbu člana 6 stav 1 tačka v) i stav 2 Zakona o zaštiti od klevete kojom je predviđeno da ne postoji odgovornost za klevetu ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno, da će prilikom odlučivanja o tome da li je izražavanje bilo razumno sud uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebno činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se izražavanje odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja. Osnovni sud je obrazložio da je, ocjenjujući izražavanje u objavljenom članku, mišljenja da se sporno izražavanje odnosi na pitanja iz privatnog života tužioca koji je, zbog svoje uloge u privrednom životu, javna ličanost a da apelant i drugotuženi tokom postupka nisu izveli dokaze iz kojih bi proizilazilo da su vršili provjere iznesenih činjenica. Prema obrazloženju presude, taj sud je ocijenio da iz izvedenih dokaza proizilazi da su apelant i drugotuženi iznosili informaciju o tužiocu bez valjanih i uvjerljivih dokaza, zbog čega taj sud smatra da su ispunjeni uslovi za odgovornost apelanta i drugotuženog predviđeni članom 5 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti od klevete, tj. da je u postupku utvrđeno da su apelant i drugotuženi namjerno ili iz nepažnje iznosili ili pronosili izražavanje neistinite činjenice. Navedeno je i da je nesporno da u toku postupka tužilac nije pružio dokaze da je trpio duševnu bol kontinuirano duže vrijeme i većeg intenziteta, te da je nastupila veća nematerijalna šteta za njega, ali da je sprovedenim dokazima dokazao kakav je ugled uživao i da su mu, zbog spornog teksta, narušeni ugled i čast, te da je zbog toga trpio duševni bol zbog čega je taj sud i donio presudu kao u dispozitivu.
13. Nadalje je navedeno da su apelant i drugotuženi u toku postupka istakli prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer su, kako su naveli, izdavač i uredništvo lista u kojem je objavljen sporni članak u Beogradu i da oni nemaju nikakav uticaj na objavu i sadržaj članaka. Osnovni sud je, s tim u vezi, obrazložio da je navedeni prigovor neosnovan, jer je iz dokaza preciziranih u presudi nesporno utvrđeno da su apelant i drugotuženi pasivno legitimisani u konkretnom slučaju. Naime, navedeno je da iz aktuelnog izvoda iz sudskog registra za apelanta nesumnjivo proizilazi da su firma i sjedište subjekta upisa Izdavačko društvo „Euro Blic Press“ d.o.o. Banja Luka, Ulica Miše Stupara broj 3 Banja Luka, da je skraćena oznaka firme ID „Euro Blic Press“ d.o.o. Banja Luka, da iz Rješenja o registraciji Okružnog privrednog suda Banja Luka Reg. br. Mbs 176587-00 proizilazi da je apelantov osnivač IP „Euro Blic-Press“ d.o.o. Banja Luka, izdavačko društvo „Ringier Aixsel Springer“ d.o.o. Beograd, te da je njegovo sjedište u Banjoj Luci, Ulica Miše Stupara broj 3, da je nesporna činjenica da apelant, u skladu sa Pravilnikom o organizaciji društva i sistematizaciji radnih mjesta, ima izvršnog direktora, glavnog i odgovornog urednika, zamjenika glavnog i odgovornog urednika, novinare, fotografe, kao i da glavni i odgovorni urednik tog lista - drugotuženi ima zasnovan stalni radni odnos kod apelanta kao novinsko- izdavačke kuće. Zbog navedenog, Osnovni sud je zaključio da su apelant i drugotuženi pasivno legitimisani u konkretnom slučaju, te da su, analogno tome, odgovorni za štetu koju zaposleni koji kod njih rade prouzrokuju u radu ili u vezi sa radom.
14. S tim u vezi je navedeno i da je, odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, taj sud imao u vidu i odredbe člana 8 Zakona o zaštiti od klevete kojim je predviđeno da je oštećeni dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja, te da je s tim u vezi u konkretnom slučaju nesporno da apelant i drugotuženi nisu objavili navedeni demanti koji je tuženi uputio usmenim putem, da tužilac nije izvedenim dokazima dokazao da je, pored usmenog, dostavio i pisani demanti sa zahtjevom da se objavi u dnevnim novinama u kojima je i objavljen sporni tekst, pa je, imajući u vidu navedeno, taj sud prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete smatrao da je tužilac propustio priliku da umanji štetu nastalu objavljivanjem sporne informacije zbog čega je taj sud smatrao da novčana naknada u iznosu od 5.000,00 KM za tužioca predstavlja primjerenu satisfakciju za štetu koju su mu nanijeli apelant i drugotuženi.
15. Protiv navedene presude apelant i drugotuženi su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 89 0 P 02337713 Gž od 6. decembra 2013. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio osporenu prvostepenu presudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u predmetnom listu objavljen sporni članak čiji je sadržaj prezentovan u prethodnim tačkama ove odluke, da se apelant bavi novinsko-izdavačkom djelatnošću, da ima svog direktora, odgovornog urednika- drugotuženog i da je sjedište na adresi preciziranoj u prethodnim tačkama ove odluke. S tim u vezi je navedeno da je odredbom člana 200 stav 1 ZOO propisano da će za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bola i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu, te da će prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade sud voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Imajući u vidu navedene odredbe i ocjenjujući okolnosti slučaja, u smislu odredbi člana 11 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete, prema obrazloženju Okružnog suda, u konkretnom slučaju naknada u iznosu od 5.000,00 KM je pravična i srazmjerna nanesenoj šteti, odnosno predstavlja primjerenu satisfakciju za štetu koju su tužiocu nanijeli apelant i drugotuženi.
16. Prema obrazloženju Okružnog suda, neosnovani su žalbeni navodi da je osporena presuda nerazumljiva, kao i istaknuti žalbeni prigovor nedostatka pasivne legitimacije s obzirom na to da su ova pitanja detaljno obrazložena u osporenoj presudi a dato obrazloženje prihvata i taj sud u cijelosti. Takođe je navedeno da je i odluka prvostepenog suda o troškovima postupka pravilno donesena shodno odredbama čl. 383, 384 i 386 ZPP, saglasno uspjehu u konkretnom sporu. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je odbio žalbu apelanta i drugotuženog kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da uopšte nije pasivno legitimisan u ovom predmetu, jer su izdavač lista i uredništvo u inostranstvu a što je vidljivo iz impresuma lista, te i iz osnivačkih akata, jer apelant nije ni izdavač, ni osnivač, niti štampar predmetnog lista, niti je drugotuženi urednik, već je direktno podređen uredniku iz Beograda i ne može da utiče na sadržaj tekstova koji se u listu objavljuju. Apelant smatra i da osporene presude nemaju adekvatno obrazloženje s obzirom na to da nije navedeno na osnovu čega su osporene odluke donesene, ni na osnovu kojih zakonskih propisa je određena nematerijalna šteta. Takođe, smatra da je osporenim presudama prekršena i apelantova sloboda na izražavanje, te zbog toga traži da Ustavni sud naredi Republici Srpskoj da apelantu isplati iznos od 10.000,00 KM sa zateznim kamatama na ime nematerijalne štete kao priznanje za nepravdu koju je pretrpio u predmetnom postupku.
b) Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud je naveo da u postupku koji je vođen pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
19. Osnovni sud je naveo da je postupao u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP, te da je apelacija zbog toga neosnovana.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da: (...)
b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire;
(...)
Član 2.
Ovaj zakon tumači se tako da se u najvećoj mjeri obezbijedi princip slobode izražavanja.
Član 5. st. 1, 2. i 3.
Odgovornost za klevetu
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Član 6. stav 1. tačka a) i stav 2.
U slijedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 7.
Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.
Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.
21. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 89 0 P 02337713 Gž od 6. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. decembra 2013. godine a apelacija je podnesena 8. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 10 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja;
28. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uslovima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva
29. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant navodi da je tokom cijelog postupka tvrdio da ni apelant, ni drugotuženi nisu pasivno legitimisani, jer su izdavač i glavni i odgovorni urednik u inostranstvu, u Beogradu, da zbog navedenog apelant i drugotuženi nemaju nikakav uticaj na sadržaj članaka i uređivačku politiku lista, što su redovni sudovi zanemarili. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na prethodne tačke ove odluke u kojima su prezentovane činjenice konkretnog predmeta i iz kojih proizilazi da su se navedenim pitanjem bavili i redovni sudovi i da su o tome dali argumentovano i jasno obrazloženje koje je u skladu sa standardima Evropske konvencije i iz kojeg je jasno vidljivo da su apelant i drugotuženi pasivno legitimisani u ovom predmetu. Naime, iz osporenih presuda proizilazi da je na osnovu dokaza preciziranih u presudama (između ostalih, izvoda iz sudskog registra, rješenja o registraciji, Pravilnika o organizaciji društva i sistematizaciji radnih mjesta - koji su interpretirani u prethodnim tačkama ove odluke) nesporno utvrđeno da je apelant izdavač predmetnog lista, a drugotuženi njegov glavni i odgovorni urednik zbog čega su redovni sudovi i zaključili da, shodno odredbama Zakona o zaštiti od klevete, na strani apelanta i drugotuženog postoji pasivna legitimacija. Dovodeći u kontekst odredbe člana 5 Zakona o zaštiti od klevete sa navedenim utvrđenim činjenicama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da su apelant (i drugotuženi) pasivno legitimisani u konkretnom slučaju, pa Ustavni sud apelantove navode o nepostojanju njegove pasivne legitimacije smatra neosnovanim.
30. Dakle, s obzirom na to da iz navedenog proizilazi da je apelant (i drugotuženi) pasivno legitimisan, Ustavni sud, dalje, ukazuje da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uslovima propisanim drugim stavom. Prema praksi Evropskog suda, sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i samoostvarenje svakog pojedinca. Pod uslovima iz stava 2 člana 10 Evropske konvencije, ta sloboda se odnosi ne samo na "informacije" ili "ideje" koje naiđu na pozitivan ili ravnodušan prijem ili koje se smatraju neuvredljivim već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To su pretpostavke pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih jedno "demokratsko društvo" ne može da postoji. Pri tome Ustavni sud naglašava da štampa igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije da prekorači određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, ona je, ipak, dužna da saopštava – na način koji je u skladu sa njenim dužnostima i obavezama – informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da je štampa dužna da saopštava takve informacije i ideje već i javnost ima pravo da ih prima. Da je drugačije, štampa ne bi bila u mogućnosti da vrši svoju vitalnu ulogu "čuvara javnosti" (vidi, Evropski sud, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, st. 59 i 62, ECHR 1999-III, i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, predstavka broj 49017/99, stav 71, ECHR 2004-XI).
31. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira "hitnoj društvenoj potrebi", da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi, Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, predstavka broj 64915/01, stav 70).
32. Ustavni sud ukazuje da se, dakle, u konkretnom slučaju radi o „konfliktu“ između dvaju prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom –apelantovom pravu na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije i pravu tužioca na ugled koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, što zahtijeva postizanje pravične ravnoteže između tih suprotstavljenih prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterijum se odnosi na doprinos članka debati od opšteg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od opšteg interesa ukazuje da štampa ispunjava svoju ulogu „čuvara javnog interesa“, dok u suprotnom štampa ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija lica o kojem je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterijum povezan s prethodnim. U vezi s tim, mora se napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, da li je sa licem koje je u pitanju kontaktirano radi dobijanja informacija, te da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterijum, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome da li su domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, da li su ih pokušali verifikovati sa aplikantima prije objavljivanja i da li su aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi, Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se, takođe, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
33. Dovodeći u vezu navedene kriterijume sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, obavili odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni putem prakse tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka jasno ukazali da su apelant i drugotuženi sporni članak objavili ne provjeravajući informaciju sa tužiocem iz čega proizilazi da nisu postupali u dobroj namjeri. Nadalje, redovni sudovi su, analizirajući sporno izražavanje, zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do povrede ugleda i časti tužioca, čime mu je nanesena šteta u vidu duševne boli i patnje, te da stoga postoji "hitna društvena potreba" djelovanja da se prema apelantu (drugotuženom) primijeni sankcija u vidu novčane obaveze (naknade nematerijalne štete). Ustavni sud ukazuje da su, dakle, redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, obavili odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni putem prakse tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava iz člana 10 Evropske konvencije i tužiočevog prava iz člana 8 Evropske konvencije, te u vezi s tim dali relevantne i dovoljne razloge za svoje odlučenje.
34. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na sopstveni stav (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, tačka 47, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. U citiranoj odluci Ustavni sud je, u odnosu na tvrdnje apelanata prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredaba ZOO u svakom pojedinačnom slučaju, naglasio da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi redovni sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela.
35. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle „sankcije“, koja predstavlja miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja redovni sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, već su postupali u skladu s praksom i diskrecionim ovlašćenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10 Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza okolnosti konkretnog slučaja. Pri tome Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud imao u vidu činjenicu da se tužilac prije podnošenja tužbe nije obraćao, pored usmenog (koji je apelant ignorisao), apelantu i pismenim putem zahtjevom za objavljivanje demantija. Takođe, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud uzeo u obzir i da tužilac nije dokazao da je duži vremenski period trpio duševne bolove većeg intenziteta, te da je, uzimajući u obzir sve navedeno, prvostepeni sud donio odluku o visini naknade nematerijalne štete.
36. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja (tj. utvrđivanje da je odgovoran za klevetu i obavezivanje apelanta da solidarno sa drugotuženim tužiocu isplati označeni iznos na ime naknade nematerijalne štete) bilo "srazmjerno" legitimnom cilju kojem se teži, te da su razlozi na koje su se pozvali redovni sudovi u obrazloženjima svojih presuda kako bi opravdali to miješanje bili "relevantni i dovoljni". Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu" radi zaštite "ugleda ili prava drugih" u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkrentom slučaju nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U suštini, iz apelantovih navoda proizilazi da apelant kršenje ovog prava temelji na identičnim tvrdnjama koje su u ovoj odluci već elaborirane u odnosu na slobodu izražavanja i za koje je zaključeno da su neosnovane. S obzirom na to, kao i na činjenicu da iz stanja spisa ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su u konkretnom slučaju redovni sudovi postupali proizvoljno, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenim odlukama redovnih sudova apelantu i drugotuženom naloženo da tužiocu solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesene ugledu i časti tužioca iznošenjem neistinitih činjenica, jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da „zaštiti prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, čime je postignuta pravična ravnoteža između prava tužioca na ugled i apelantovog prava na slobodu izražavanja.
40. Nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se kršenje navedenog prava temelji na navodima za koje je Ustavni sud zaključio da su neosnovani u okviru analize navoda o povredi prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, a iz stanja spisa ne proizilazi ništa iz čega bi bilo vidljivo da su redovni sudovi postupali na proizvoljan način.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman