Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3381/16 („MILENIJUM ŠPED“ d.o.o. Derventa)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3381/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3381/16, rješavajući apelaciju „MILENIJUM ŠPED“ d.o.o. Derventa, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „MILENIJUM ŠPED“ d.o.o. Derventa, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 044838 16 Rsž 2 od 26. maja 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „MILENIJUM ŠPED“ d.o.o. Derventa (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gordana Damjanović, advokatica iz Dervente, podnio je 5. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 Rs 044838 16 Rsž 2 od 26. maja 2016. godine. Apelant je u dopuni apelacije, od 20. oktobra 2016. godine, dostavio i odluku Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 Rs 044838 16 Rev od 8. septembra 2016. godine, kojom je odbačena apelantova revizija podnesena protiv osporene odluke Okružnog suda, pa Ustavni sud konstatuje, da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u predmetnom postupku. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđeno je da su nezakonite apelantove odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici (M. S.) zbog počinjene teže povrede, slijedom čega je apelant obavezan da tužiteljicu vrati na posao.

2. U obrazloženju Okružnog suda, između ostalog, se navodi da je prvostepeni sud utvrdio da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod apelanta, da je tužiteljici otkazan ugovor o radu odlukom o otkazu ugovora o radu zbog počinjene teže povrede, da kako to proizlazi iz navedene odluke o otkazu ugovora o radu, tužiteljica je neopravdano izostala sa posla od 12. maja 2014. godine do 15. maja 2014. godine, nakon čega je apelant donio odluku bez provođenja postupka, a tužiteljica je na istu odluku uložila zahtjev za zaštitu prava, u kojem je navela da joj je dana 28. aprila 2014. godine otvoreno bolovanje zbog rizične trudnoće i da je trudnoća utvrđena u drugom mjesecu 2014. godine, a da se trudila da što duže radi iz straha od direktora. Dalje se navodi, da je apelant odlukom od 10. juna 2014. godine stavio van snage pomenutu odluku o otkazu, te donio odluku o pokretanju disciplinskog postupka. Okružni sud konstatuje, da prema odredbi člana 126. stav 1. Zakona o radu, poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu, ako radnik učini težu povredu radne obaveze iz člana 98. tog zakona, da prema odredbama člana 128. stav 1. Zakona o radu, ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke. Nadalje, da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužiteljici otkazan ugovor o radu za vrijeme dok je bila privremeno nesposobna za rad, iz razloga jer je počinila težu povredu radne obaveze odnosno zbog povrede iz člana 98. stav 2. tačka 8. Zakona o radu. Vrhovni sud ističe, da iako je ispoštovan disciplinski postupak, da apelant nije dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe člana 89. Zakona o radu. Naime, odredbom člana 89. Zakona o radu, propisano je, da je radnik dužan da, najkasnije u roku od tri dana od dana nastupanja privremene spriječenosti za rad u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju, o tome dostavi poslodavcu potvrdu nadležnog ljekara, a u slučaju teže bolesti, umjesto radnika, potvrdu poslodavcu dostavljaju članovi uže porodice ili druga lica sa kojima živi u porodičnom domaćinstvu. Također se navodi, da odredbom člana 98. stav 2. tačka 8. Zakona o radu propisano je da se težom povredom radne obaveze zbog koje poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom smatra neopravdan izostanak sa posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini. Cijeneći sve provedene dokaze Okružni sud nalazi za nesumnjivo utvrđeno da je tužiteljici u mjesecu aprilu 2014. godine otvoreno bolovanje zbog trudnoće koja je zahtijevala mirovanje, te da je tužiteljica i pored toga radila što ona potvrđuje svojom izjavom, koja je potkrijepljena i materijalnim dokazima u vidu evidencije prisustva na poslu. Dakle, Okružni sud nalazi za utvrđeno da tužiteljica nije obavijestila poslodavca o privremenoj spriječenosti za rad u roku koji propisuje odredba člana 89. Zakona o radu, jer po stanovištu suda iako se radi o potrebi za mirovanjem zbog rizične trudnoće tužiteljica je imala načina da o bolovanju obavijesti poslodavca putem članova svoje porodice ili putem telefona. Dalje, Okružni sud nalazi da je nesporno utvrđeno da je tužiteljica doznake o bolovanju dostavila u prostorije tuženog tek 28. maja 2014. godine, kako sama tužiteljica navodi i isto proizlazi iz pismene izjave radnice apelanta. Međutim, Okružni sud zaključuje da tužiteljica izostanak s posla pravdala dostavljanjem doznaka, te tako nije počinila povredu radne dužnosti u vidu neopravdanog izostanka s posla, obzirom da je rok koji je propisan odredbom člana 89. Zakona o radu instruktivne prirode, zbog čega je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi da su predmetne odluka o otkazu ugovora o radu nezakonite, osnovan, kao i zahtjev tužiteljice da se apelant obaveže da je vrati na rad. Naime, Okružni sud konstatuje, da je izostanak tužiteljice s posla bio opravdan zbog rizične trudnoće i opravdan potvrdom o privremenoj nesposobnosti, iako je ta potvrda dostavljena naknadno, kao i nepostupanje tužiteljice u rokovima, a predviđenim članom 89. Zakona o radu, to samo po sebi ne predstavlja osobito tešku povredu obaveze iz radnog odnosa, koja bi opravdala otkazivanjem ugovora o radu.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3381/16 („MILENIJUM ŠPED“ d.o.o. Derventa) | Sudska praksa | Aktio