Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2012/14 (JP „Balkanpetrol“ Mrkonjić Grad)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2012/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2012/14, rješavajući apelaciju JP “Balkanpetrol“ Mrkonjić Grad, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JP „Balkanpetrol“ Mrkonjić Grad podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 003817 12 Rev od 6. marta 2014.
godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 003817 11 Pž od 12. septembra 2011. godine i Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 003817 04 Ps od 1.
aprila 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP „Balkanpetrol“ Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, koga zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 30. aprila 2014. godine apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 003817 12 Rev od 6. marta 2014 godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 003817 11 Pž od 12. septembra 2011. godine i Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 003817 04 Ps od 1. aprila 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tuženog „Nestro Petrol“ a. d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni privredni sud su odgovor na apelaciju dostavili 12. oktobra 2016. godine, tuženi 14. oktobra 2016. godine, dok Viši privredni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 003817 04 Ps od 1. aprila 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu preda u posjed benzinsku pumpu koja se nalazi u naseljenom mjestu Baraći, izgrađenoj na parceli preciznije označenoj u izreci presude i benzinsku pumpu koja se nalazi u mjestu Balkana, takođe izgrađenoj na parceli preciznije označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne benzinske pumpe), slobodne od ljudi i stvari, kao i sa zahtjevom za nadoknadu troškova postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 5.981,61 KM.
6. Okružni privredni sud je na osnovu brojnih izvedenih dokaza (str. 4 i 5 obrazloženja presude) utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je tuženi u posjedu predmetnih benzinskih pumpi koje su mu predate u posjed u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Mrkonjić Gradu po tužbi pravnog prednika tuženog u predmetnom postupku (MDP „Energoinvest“ Holding, ZDP „Energopetrol“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženog), podnesenoj protiv apelanta radi utvrđivanja prava svojine na predmetnim benzinskim pumpama. U vezi s tim je istaknuto da je Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj Ps-4/96 od 17. aprila 1997. godine usvojen je tužbeni zahtjev pravnog prednika tuženog i apelantu je naloženo da je dužan priznati i predati kao vlasniku pravnom predniku tuženog predmetne benzinske pumpe kao vlasniku istih. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da je navedena presuda Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-48/97 od 4. avgusta 1997. godine. Dakle, na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu u izvršnom postupku predmetne benzinske pumpe su predate u posjed pravnom predniku tuženog. Nadalje je istaknuto da je u tom (prethodnom) parničnom postupku Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, Rješenjem broj Rev-12/98 od 17. avgusta 1999. godine obje nižestepene presude ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Postupajući u ponovnom postupku Osnovni sud u Mrkonjić Gradu je donio rješenje o povlačenju tužbe pravnog prednika tuženog (tužioca u navedenom postupku), koji je na navedenom rješenju konstatovao klauzulu pravosnažnosti, odnosno kojim rješenjem je predmetni postupak pravosnažno okončan. Okružni privredni sud je na osnovu izvedenih dokaza dalje utvrdio da je u međuvremenu pravni prednik tuženog pretrpio više statusnih promjena, da je u jednom periodu poslovao pod nazivom Matično državno preduzeće „Naftna industrija Republike Srpske“ Srpski Brod, ZDP Petrol Banja Luka, a nakon toga pod nazivom tuženog „Nestro Petrol“ a. d. Banja Luka. Uvidom u Rješenje Opštinskog sekretarijata za privredu i društvene službe Mrkonjić Grad i Rješenjem Republičkog sekretarijata za urbanizam, stambene i komunalne poslove Sarajevo, Okružni privredni sud je utvrdio da je pravni prednik tuženog, prvobitno „Energoinvest“ Sarajevo, RO „Energopetrol“ d. d. Sarajevo, još 28. aprila 1978. godine i 6. novembra 1979. godine dobio odobrenje navedenih organa za upotrebu predmetnih benzinskih pumpi.
7. Dalje, Okružni privredni sud je utvrdio da je Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) 19. oktobra 1992. godine donijela Odluku broj 02-309 o utvrđivanju mjera za otklanjanje vanrednih okolnosti u preduzeću „Energoinvest Holding“ Sarajevo „Energopetrol d. d. Sarajevo (pravnom predniku tuženog), kojom je članom 1. navedene odluke regulisano, da se „dijelovi preduzeća „Energoinvest holding“ Sarajevo „Energopetrol d. d. Sarajevo koja se nalaze na teritoriji Republike Srpske i dijelovi preduzeća Ina Zagreb koji se nalaze na teritoriji Republike Srpske organizuju kao preduzeće od posebnog interesa za Republiku Srpsku sa sjedištem u Sarajevu, i koje posluje pod firmom Energoinvest holding, Energopetrol D.D. Sarajevo“, dok je članom 3 iste odluke regulisano da „stupanjem na snagu ove odluke, se stavljaju van snage sve odluke opština, regija ili drugih organa kojima su osnovana javna ili druga preduzeća iz ove oblasti koristeći imovinu iz člana 1. ove odluke“. (ova odluka je stupila na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku RS“, a objavljena je 9. novembra 1992. godine u „Službenom glasniku RS“ broj 17/02). Članom 6 Odluke Skupštine opštine Mrkonjić Grad od 10. decembra 1993. godine o osnivanju Javnog preduzeća za promet nafte i naftnih derivata „Balkanpetrol“ u Mrkonjić Gradu (apelanta) takođe je regulisano „da osnivački ulog Opštine Mrkonjić Grad kao osnivača navedenog preduzeća, predstavljaju postojeća izgrađena osnovna sredstva za rad, tj. predmetne benzinske pumpe, da se iste prenose na privremeno korištenje tom preduzeću do organizovanja posebnog preduzeća na nivou RS ili do donošenja drugih propisa iz ove oblasti, koje preduzeće je upisano u sudski registar kod Osnovnog suda u Banja Luci“. Vlada RS je u međuvremenu Odlukom broj 0/01-012-210/98 od 13. marta 1998. godine (član 7) utvrdila „da je pravni prednik tuženog MDP „NIRS“ Srpski Brod ZDP „Energopetrol“ Banja Luka, pravni sljednik imovine, prava i obaveza „Energovinvest“ MDP Srpsko Sarajevo ZDP „Energopetrol“ Srpsko Sarajevo“.
8. Okružni privredni sud je ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje da predmetni tužbeni zahtjev zasniva na pravu da traži protivizvršenje onoga što je izgubio u izvršnom postupku, te je s tim u vezi ukazao da apelant prijedlog za protivizvršenje nije podnio u objektivnom roku (jedne godine) iz člana 59 stav 3 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), pa je zaštitu svojih prava zatražio u predmetnom parničnom postupku, podnošenjem tužbe radi vraćanja u posjed predmetnih benzinskih pumpi. S tim u vezi taj sud je podsjetio da je odredbom člana 59 tačka 1 ZIP-a regulisano „da prijedlog za protivizvršenje dužnik može podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kada je saznao za razlog protivizvršenja, a najkasnije u roku od 1 godine od dana okončanja izvršnog postupka, te da dužnik ne može prije isteka tog roka svoje potraživanje ostvariti u parničnom postupku“.
9. Okružni privredni sud je nadalje ukazao da je predmet ovog postupka apelantov stvarnopravni zahtjev za predaju u posjed predmetnih pumpi, koje se nalaze u posjedu tuženog, s tim da je apelant u ovom postupku shodno odredbi člana 41 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) dužan dokazati da ima pravni osnov da traži predaju u posjed te stvari i da je njegov pravni osnov jači od pravnog osnova tuženog jer se predmetna stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni privredni sud je zaključio da je tuženi, shodno odredbi člana 41 ZOSPO, na zakonit način, na osnovu Odluke Vlade RS od 19. oktobra 1992. godine, pribavio individualno određenu stvar - predmetne benzinske pumpe na trajno korišćenje, a da su apelantu one prenesene na privremeno korišćenje, da je pravni osnov tuženog jači od pravnog osnova apelanta i jer se tuženi nalazi u posjedu predmetnih benzinskih pumpi. Okružni privredni sud je u vezi s tim takođe ukazao da je odredbom člana 41 ZOSPO regulisano da lice koje je pribavilo određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati njen povraćaj od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravog osnova ili po slabijem pravnom osnovu, te da se u situaciji kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno, a ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.
10. Osim toga, Okružni privredni sud je takođe ukazao da je Okvirnim zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 14/98), članom 2 priznato pravo entitetima da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koje nisu u privatnoj svojini. Znači da je shodno odredbama navedenog zakona entitet RS predmetne benzinske pumpe unio kao osnivački ulog prilikom organizovanja pravnog prednika tuženog jer se radilo o društvenoj, kasnije o državnoj imovini, tako da je tuženom priznato pravo privatizacije predmetnih benzinskih pumpi, što proizlazi iz Uvjerenja Investiciono-razvojne banke RS broj 10-137-2/10 od 26. jula 2010. godine, obrazac P-1. Navedeno je da iz predmetnog uvjerenja slijedi da je tuženi u postupku privatizacije kao svoju imovinu prijavio i predmetne benzinske pumpe i njihova vrijednost je uzeta u obzir prilikom utvrđivanja visine državnog kapitala koji je bio predmet privatizacije i koju privatizaciju predmetnih pumpi je tuženi nesporno sproveo. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbe člana 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 003817 11 Pž od 12. septembra 2011. godine apelantova žalba izjavljena protiv presude Okružnog privrednog suda je odbijena kao neosnovana i Presuda tog suda broj 57 0 Ps 003817 04 Ps od 1. aprila 2011. godine potvrđena.
12. Cijeneći činjenično stanje utvrđeno u postupku pred prvostepenim sudom, Viši privredni sud je konstatovao da je predmet spora u ovoj parnici apelantov zahtjev da se tuženi obaveže da mu preda u posjed predmetne benzinske pumpe sa identifikacionim oznakama kao u izreci presude, uz naknadu troškova postupka. Navedeno je da apelant žalbenim navodima osporava zakonitost i pravilnost presude prvostepenog suda, ističući da za njegovo pravo u korišćenju predmetnih benzinskih pumpi nisu bile od uticaja nikakve odluke Vlade RS jer ona ne može raspolagati imovinom privrednih subjekata, te da stoga tuženi nije na zakonit način ušao u njihov posjed. Ispitujući prvostepenu presudu u dijelu koja se pobija apelantovom žalbom, Viši privredni sud je ukazao da su predmetne benzinske pumpe svojina tuženog koji je svoje pravo ostvario još u izvršnom postupku koji je sproveo Osnovni sud u Mrkonjić Gradu pod brojem I-15/97 na osnovu pravosnažne Presude tog suda broj Ps-4/96 od 17. aprila 1997. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-48/97 od 4. avgusta 1997. godine. Navedeno je da je apelant svoje pravo za predaju u posjed predmetnih benzinskih pumpi zasnivao na pravu iz člana 59 ZIP-a, da protivizvršenjem traži predmetne benzinske pumpe koje je izgubio u izvršnom postupku, smatrajući da je Sud bio dužan odlučiti na osnovu nespornih činjenica da je izvršenje sprovedeno na osnovu izvršne isprave koja je naknadno ukinuta, bez upuštanja u ocjenu ko je vlasnik predmetnih benzinskih pumpi. U vezi s tim Viši privredni sud je ukazao da je apelant propustio da u zakonskom roku iz člana 59 ZIP-a podnese prijedlog za protivizvršenje, zbog čega svoje pravo pokušava ostvariti tužbom protiv tuženog u predmetnom parničnom postupku.
13. Osim toga je ukazao da je tuženi, shodno članu 7 Odluke Vlade RS od 13. marta 1998. godine, pravni sljednik imovine, prava i obaveza ZDP „Energopetrol“ Srpsko Sarajevo, kojom odlukom su mu predmetne benzinske pumpe date na trajno korišćenje, dok su one prema članu 6 Odluke Skupštine opštine Mrkonjić Grad od 10. decembra 1993. godine o osnivanju apelanta prenesene na apelanta samo na privremeno korišćenje, odnosno do organizovanja posebnog preduzeća na nivou RS ili do donošenja drugih propisa iz ove oblasti. Viši privredni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je Odluka Vlade RS na osnovu koje tuženi drži u posjedu predmetne benzinske pumpe ništava s obzirom da se u vrijeme donošenja spomenute odluke radilo o preduzeću u državnoj svojini, pa je Vlada RS bila ovlašćena za njeno donošenje. Takođe smatra da se apelant ne može pozivati na ništavost predmete odluke jer bi, tim prije, i odluka Skupštine opštine Mrkonjić Grad, na osnovu koje su njemu predmete benzinske pumpe date na privremeno korišćenje, takođe bila ništava. Takođe, Viši privredni sud je dalje odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da se prvostepeni sud nije mogao upuštati u pitanje prava svojine na predmetnim benzinskim pumpama jer je tuženi (po apelantovim navodima) njihov nezakoniti posjednik, ocijenivši da je prvostepeni sud, postupajući po uputama iz Rješenja Vrhovnog suda od 17. avgusta 1999. godine, utvrdio odlučne činjenice, zaključivši da izjavljena revizija ne odlaže izvršenje u izvršnom postupku, tako da su predmetne benzinske pumpe oduzete apelantu i date u posjed tuženom, te imajući u vidu da je u ovom parničnom postupku utvrđeno da su one svojina tuženog na osnovu Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini, zbog čega smatra da apelant nije dokazao bilo kakvo svoje stvarno pravo u pogledu njih, a koje proizlazi iz Rješenja Investicione-razvojne banke RS broj 10-137-2/10 od 26. jula 2010. godine, da je izvršena privatizacija državnog kapitala tuženog. Osim toga, smatra da je tuženi u ovom postupku, shodno odredbi člana 41 ZOSPO, dokazao da je njegov pravni osnov jači od pravnog osnova apelanta. U vezi s tim je istaknuto da se predmetne benzinske pumpe nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, da je tuženi svojinu stekao na zakonit način na osnovu Odluke Vlade RS od 19. oktobra 1992. godine na osnovu koje je predmetne benzinske pumpe pribavio na trajno korišćenje, a koje su apelantu prenesene na privremeno korišćenje. Prema tome, Viši privredni sud je zaključio da apelant nije dokazao bilo kakvo svoje stvarno pravo u pogledu predmetnih benzinskih pumpi, pa je po ocjeni tog suda neosnovan njegov zahtjev za njihovu predaju u posjed, te je postupajući prema odredbi člana 226 ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
14. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 003817 12 Rev apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Višeg privrednog suda od 12. septembra 2011. godine odbio kao neosnovanu.
15. Vrhovni sud smatra da je odlukama nižestepenih sudova, shodno odredbi člana 41 ZOSPO, ispravno utvrđeno da je tuženi na zakonit način, po osnovu Odluka Vlade RS, pribavio predmetne benzinske pumpe na trajno korišćenje, da je njegov pravi osnov za njihovo korišćenje jači od pravnog osnova apelanta koji je imao samo privremeno pravo korišćenja navedenih benzinskih pumpi, koje su mu na osnovu Odluke Skupštine opštine Mrkonjić Grad unesene kao osnivački ulog, i to do organizovanja posebnog preduzeća na nivou RS ili do donošenja drugih propisa. Stoga, smatra da se ne može prihvatiti stav iznesen u apelantovoj reviziji da je Odluka Vlade RS na osnovu koje tuženi drži u posjedu predmetne benzinske pumpe ništava s obzirom da se u vrijeme donošenja spomenute odluke radilo o preduzeću u državnoj svojini, pa je Vlada RS bila ovlašćena za njeno donošenje. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelantove navode kojim se poziva ništavost odluke Vlade RS, smatrajući da bi i odluka Skupštine opštine Mrkonjić Grad na osnovu koje je apelant držao predmetne benzinske pumpe bila takođe ništava. Vrhovni sud takođe smatra da je drugostepeni sud ispravno zaključio da su predmetne benzinske pumpe svojina tuženog, koje je stekao na osnovu Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini, što proizlazi iz Rješenja Investicione-razvojne banke RS broj 10-137-2/10 od 26. jula 2010. godine da je izvršena privatizacija državnog kapitala tuženog. Istaknuto je da apelant nije dokazao bilo kakvo svoje stvarno pravo u pogledu predmetnih benzinskih pumpi shodno odredbi člana 41 ZOSPO jer nije dokazao da je njegov pravni osnov jači od pravnog osnova tuženog budući da se predmetne benzinske pumpe nalaze u faktičkoj vlasti tuženog koji ih je stekao na zakonit način na osnovu Odluke Vlade RS od 19. oktobra 1992. godine na trajno korišćenje, a koje su apelantu prenesene samo na privremeno korišćenje. Prema tome, Vrhovni sud smatra da je odlukama nižestepenih sudova odgovoreno na sva sporna pitanja koja je postavio apelanta, da su nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su apelantov tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, te zato što smatra da oduzimanjem predmetnih benzinskih pumpi od apelanta nije došlo do umanjenja njegove imovine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. Apelant navodi hronologiju postupanja sudova u predmetnom postupku, te smatra da su oni odlučili na osnovu proizvoljne primjene materijalnog prava jer tvrdi da se u konkretnom slučaju prenos nepokretnosti na tuženog nije mogao vršiti na osnovu Odluke Vlade RS, da navedena odluka ne može biti pravni osnov za statusnu promjenu preduzeća kao i za prenos prava svojine na imovini privrednih subjekata jer takve odluke trebaju donijeti isključivo organi upravljanja u preduzeću. Dalje navodi da za razliku od tuženog „ u njegovom slučaju Skupština opštine Mrkonjić Grad je predmetne benzinske pumpe unijela kao osnivački kapital u novoosnovano preduzeće, jer se radilo o napuštenim nekretninama u smislu Zakonu o napuštenoj imovini, zbog čega osporene odluke sudova također smatra nezakonitim“. U vezi s tim, takođe smatra nezakonitim stav sudova da je apelantovo pravo u smislu člana 41 ZOSPO jače od njegovog prava jer se nalazi u posjedu predmetnih benzinskih pumpi, a koje pravo je stekao na osnovu odluka Vlade RS.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud apelantove navode smatra neosnovanim jer smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na koje se poziva u apelaciji, pa predlaže da se ona odbije kao neosnovana.
19. Okružni privredni sud, takođe, smatra da primjena zakona nije bila proizvoljna i da odluka tog suda ima jasno obrazloženje za primjenu relevantnih zakonskih odredaba, slijedom čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Tuženi u odgovoru na apelaciju izlaže hronologiju postupanja sudova u predmetnom postupku, posebno ukazujući da je nesporno da je na zakonit način na osnovu Odluka Vlade RS pribavio svojinu na predmetnim benzinskim pumpama, te da je njegov pravni osnov za njihovo korišćenje jači od pravnog osnova apelanta koji je imao samo pravo privremenog korišćenja po Odluci Skupštine opštine Mrkonjić Grad, i to do organizovanja posebnog preduzeća na nivou RS. U vezi s apelantovim navodima da odluke o statusnim promjenama preduzeća i prenosu nepokretnosti isključivo donose organi upravljanja preduzećem, a ne Vlada RS ili drugi državni organi, ukazuje da apelant očigledno nije cijenio odredbe Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 14/98), koji je upravo razriješio dilemu u vezi s privatizacijom i svojinom na dijelovima preduzeća čija je imovina ostala na području drugog entiteta, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. U Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 14/98) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Oblast delovanja zakona
1. U skladu sa GFAP ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.
Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu, ukoliko su te promene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991.
2. Ostvarivanje prava entiteta da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9 GFAP biće konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji u cilju usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP, konkretno Aneksom 9.
3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena u skladu sa važećim zakonima o restituciji.
22. U Odluci o organizovanju i radu preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica (,,Službeni glasnik RS“ broj 10/02) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovom odlukom reguliše se organizacija i rad preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica koja su zbog neposredne ratne opasnosti i drugih vanrednih prilika prekinule proces rada ili funkcionišu na način koji nije u interesu Srpske Republike BiH. Član 4.
U javnim preduzećima, preduzećima namjenske proizvodnje, preduzećima za koje je Vlada utvrdila da su od posebnog interesa ili značaja za Srpske Republiku BiH ili za narodnu odbranu, kao i preduzećima koja obavljaju djelatnost na području više opština, mjere za otklanjanje vanrednih okolnosti uvodi Vlada Srpske Republike BiH. U ostalim slučajevima za uvođenje mjera za otklanjanje vanrednih okolnosti odlučuje nadležni organ opštine na čijem je području sjedište preduzeća. Član 5.
Uvođenje mjera za otklanjanje vanrednih okolnosti iz člana 2. ove odluke vrši se.
- donošenjem odluke o formiranju novog preduzeća,
- razrješavanju organa upravljanja i rukovođenja,
- ograničavanjem prava radnika,
- imenovanjem i razrješenjem direktora.
23. U Odluci o uvođenju mjera za otklanjanje vanrednih okolnosti u preduzeću „Energoinvest holding“ Sarajevo „Energopetrol d. d. Sarajevo (,,Službeni glasnik RS“ broj 17/02) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Dijelovi preduzeća „Energoinvest holding“ Sarajevo „Energopetrol d. d. Sarajevo koja se nalaze na teritoriji Republike Srpske i dijelovi preduzeća Ina Zagreb koji se nalaze na teritoriji Republike Srpske, organizuje se kao preduzeće od posebnog interesa za Republiku Srpske sa sjedištem u Sarajevu, koje posluje pod firmom Energoinvest holding, Energopetrol D.D. Sarajevo.
Član 2.
Razrješavaju se dosadašnji organi upravljanja i rukovođenja. Direktore preduzeća imenuje i razrješava Vlada Republike Srpske.
Član 3.
Stupanjem na snagu ove odluke, stavljaju se van snage sve odluke opština, regija ili drugih organa kojima su osnovana javna ili druga preduzeća iz ove oblasti, koristeći imovinu iz člana 1. ove odluke.
24. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (,,Službeni list SFRJ” br. 6/80 i 36/90) relevantne odredbe glase:
Član 41.
Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo niti je moglo znati da nije postalo vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtjeva njen povraćaj od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem osnovu. Kad se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.
[….] VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 003817 12 Rev od 6. marta 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 26. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud ističe da je u konkretnom slučaju predmet spora predaja u posjed predmetnih benzinskih pumpi. Dakle, radi se o sporu u kojem se odlučivalo o apelantovim građanskim pravima te, stoga, predmetni postupak potpada pod obim člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda
34. Apelant smatra da je u konkretnom predmetu osporenim odlukama sudova pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen njegov zahtjev za predaju u posjed predmetnih benzinskih pumpi jer tvrdi da se statusne promjene privrednih subjekata, kao i prenos nepokretnosti nije mogao vršiti na osnovu Odluke Vlade RS, tj. da navedena odluka ne može biti pravni osnov za takve promjene jer takve odluke trebaju da donesenu isključivo organi upravljanja u preduzeću. Takođe smatra proizvoljnim stav sudova da je pravo tuženog u smislu člana 41 ZOSPO jače od njegovog prava jer se tuženi nalazi u posjedu predmetnih benzinskih pumpi na nezakonit način na osnovu odluka Vlade RS od 19. oktobra 1992. godine.
35. Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance odbili apelantov tužbeni zahtjev, za koji stav su, suprotno apelacionim navodima, dali jasno i argumentovano obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini i odredbe ZOSPO, zaključivši da je pravni osnov tuženog jači od pravnog osnova apelanta jer se tuženi nalazi u posjedu predmetnih benzinskih pumpi i jer je na zakonit način, na osnovu Odluke Vlade RS od 19. oktobra 1992. godine, pribavio trajno pravo korišćenje na predmetnim benzinskim pumpama za razliku od apelanta na koga je preneseno samo pravo privremenog korišćenja predmetnim benzinskim pumpama. Pri tome, iz obrazloženja osporenih odluka nespornim proizlazi da su redovni sudovi dali razloge zašto su neosnovani apelantovi navodi da se prenos nepokretnosti na tuženog nije mogao vršiti na osnovu Odluke Vlade RS, kao i da su dali eksplicitne razloge zašto apelantovi navodi u vezi s protivizvršenjem, u okolnostima konkretnog slučaja, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Prema tome, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, koja među parničnim strankama i nisu bila sporna, te relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su redovni sudovi zasnovali svoje odlučenje Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnosti u primjeni prava. Ovo naročito imajući u vidu da apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u prethodnom postupku, a koje su redovni sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju.
36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
39. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman