Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1502/15 (A. Č.,M. V.,V. O.,N. J. i M. M.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1502/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1502/15, rješavajući apelacije Amira Čamdžića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Amir Čamdžić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 014178 14 Rev od 14. januara 2015.
godine;
Milanko Vukojčić protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 021837 14 Rsž od 9. februara 2015. godine;
Veljko Ostojić protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 Rs 017682 14 Rsž od 19. januara 2015. godine;
Novo Jovanović protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 003841 15 Rsž 3 od 25. marta 2015. godine;
Marko Marić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 007417 12 Rev od 4. februara 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1502/15
1. Amir Čamdžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 30. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 014178 14 Rev od 14. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi („Ferimpex“ d.o.o. Zavidovići, Federacija BiH i Agencija za privatizaciju FBiH) solidarno isplate naknadu na ime štete zbog neisplaćenih plaća i razlika plaća po granskom Kolektivnom ugovoru za određene periode, kao i na ime izmaklih plaća koje bi apelant ostvario da je radio u određenom periodu. Također, odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se poništi Odluka o otkazu ugovora o radu zbog teške povrede radne obaveze od 12. oktobra 2009. godine i Odluka po prigovoru na otkaz ugovora o radu od 16. oktobra 2009. godine, da se utvrdi ništavost po sili zakona ugovora o radu koji je apelant zaključio sa Krivajom 1884 d.o.o. Zavidovići, kao i u dijelu kojim je apelant tražio da se utvrdi ništavost Sporazuma o prenosu ugovora o radu na novog poslodavca („Krivaja 1884“ d.o.o. Zavidovići), sklopljen između apelanta i IP Krivaja d.o.o. Zavidovići, dok je apelant obavezan prvotuženom naknaditi troškove postupka. Istom presudom odbačen je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio poništenje njegovog podneska kao tražioca izvršenja, kojim je povukao prijedlog za izvršenje protiv IP ,,Krivaja“ d.o.o. Zavidovići, kao izvršenika i njegove izjave kojom se odrekao postavljati tužbeni zahtjev protiv „Krivaje 1884“, i to po osnovu razlike plaće po granskom Kolektivnom ugovoru, koju je stekao kod IP ,,Krivaja“ d.o.o. Zavidovići, a koji podnesak i izjava su sastavni dio Ugovora o zajedničkom ulaganju od 24. septembra 2008.godine.
2. U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik kod IP „Krivaja“ d.o.o. Zavidovići i „Krivaja 1884“ d.o.o. Zavidovići, da mu je prestao radni odnos zbog otkaza ugovora o radu a koju odluku je donijela „Krivaja 1884“ d.o.o. Zavidovići, da su IP „Krivaja“ d.o.o. Zavidovići i prvotuženi 24. septembra 2008. godine zaključili Ugovor o zajedničkom ulaganju (supotpisnici su bili drugotužena, trećetužena i Općina Zavidovići), da je istog dana zaključen i Protokol o rješavanju otvorenih pitanja iz tog Ugovora, te da su ugovorne strane saglasne da zajedničko ulaganje vrše osnivanjem privrednog društva u obliku društva sa ograničenom odgovornošću („Krivaja 1884“ d.o.o. Zavidovići), kao i da je taj Ugovor sa anexom raskinut 7. juna 2011.godine. Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav nižestepenih sudova da tuženi nisu pasivno legitimisani u predmetnom postupku odnosno, da apelant nije ovlašten da od tuženih neposredno zahtijeva ispunjenje odredaba ugovora, niti da traži naknadu štete zbog neispunjenja ugovora, s obzirom da nije potpisnik istog. Dalje, pravilan je zaključak da tuženi nisu pasivno legitimisani ni u dijelu tužbenog zahtjeva kojim se potražuje naknada štete na ime neisplaćenih plaća u spornim periodima u skladu sa Kolektivnim ugovorom, kao i na ime izmakle dobiti-plaća koje bi apelant ostvario da je radio nakon donošenja otkaza. Naime, za ova potraživanja nadležan je isključivo poslodavac, prema odredbi člana 5. Općeg kolektivnog ugovora i člana 85. Zakona o radu, a ne i treća lica, dok se potraživanja izmakle zarade mogu utvrđivati samo u odnosu na poslodavca u smislu odredbe člana 96. stav 2. tač. 1. i 2. Zakona o radu. Također, pravilan je stav nižestepenih sudova da tuženi nisu pasivno legitimisani u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništavosti Sporazuma o prenosu ugovora o radu na novog poslodavca obzirom da tuženi nisu ugovorne strane tog sporazuma, kao i zaključak da apelant nema pravni interes da utvrđuje ništavost ovog sporazuma koji je ništav po samom zakonu kao i ugovor o radu koji je apelant zaključio sa Krivajom 1884 d.o.o. Zavidovići, iz razloga što tuženi nisu sa apelantom zaključili navedeni ugovor niti apelantu dali otkaz istog. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji je odbačen, pravilan je zaključak sudova da se svaka jednostrano data izjava može povući i za takvu vrstu izjave nije potrebno voditi sudski postupak. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku.
AP-1716/15
3. Milanko Vukojčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnio je 8. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 021837 14 Rsž od 9. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, uvažena je žalba tuženog (Preduzeće za poštanski saobraćaj RS a.d. Banjaluka) i preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime uvećanja plate po osnovu prekovremenog rada za period od 1. decembra 2012. godine do 31. decembra 2013. godine isplati ukupan iznos od 1.809,21 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da se osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu prekovremenog rada vezuje za utvrđenje činjenice da li je rad apelanta imao karakter prekovremenog rada, imajući u vidu odredbe Zakona o radu kojima se propisuje šta se smatra prekovremenim radom (odredbe čl. 43-48. Zakona o radu). Dalje se navodi da je u konkretnom slučaju naknada apelantu za prekovremeni rad dosuđena suprotno iznimnim slučajevima utvrđenim u zakonu odnosno, da je prvostepeni sud osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva našao u odredbi člana 28. Opšteg kolektivnog ugovora i odredbi člana 70. Posebnog kolektivnog ugovora saobraćaja i veza RS. Naime, navedene odredbe opšteg i posebnog kolektivnog ugovora propisuju samo visinu uvećanja osnovne plate po osnovu prekovremenog rada, dok je za primjenu navedenih odredbi, odnosno za uvećanje plate po osnovu prekovremenog rada, neophodno da se ostvare uslovi propisani u već navedenim odredbama (čl. 43-48.) Zakona o radu. Okružni sud je na osnovu utvrđenih činjenica u konkretnom predmetu zaključio da se karakter rada apelanta, s obzirom da se nisu ispunili uslovi za ostvarenje prekovremenog rada, ima smatrati stalnim radom a ne prekovremenim. Primanje dnevnice ne isključuje, niti potvrđuje pravo na isplatu prekovremenog rada, međutim takav rad, da bi se smatrao prekovremenim, mora ispunjavati uslove propisane odredbama čl. 43-48. Zakona o radu, što prvostepeni sud nije utvrdio u svojoj presudi. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku.
AP-1880/15
4. Veljko Ostojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Vujadin Ljubojević advokat iz Prnjavora, podnio je 16. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 Rs 017682 14 Rsž od 19. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženog (KP „Vodovod“ a.d. Prnjavor) od 14. juna 2013. godine (o otkazu ugovora o radu apelantu), kao i odluka tuženog od 17. jula 2013. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za zaštitu prava, te da se naloži tuženom da apelanta vrati na rad, isplati mu izgubljenu zaradu – platu, topli obrok i prevoz za označeni period i izvrši uplatu pripadajućih doprinosa. U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik kod tuženog na radnom mjestu inkasant – čitač vodomjera, da je odlukom tuženog od 14. juna 2013. godine otkazan apelantu ugovor o radu zbog ekonomskih i organizacionih razloga, te da je tuženi odbio apelantov zahtjev za zaštitu prava. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da izvedenim dokazima apelant nije uspio dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva odnosno, da je otkaz ugovora o radu nezakonit, iz razloga što je tuženi prije otpuštanja viška radnika, među kojima je i apelant, pravilno i na zakonit način proveo postupak utvrđivanja broja radnika za čijim je radom prestala potreba u skladu sa odredbama Zakona o radu. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tuženi, nakon što je utvrđeno da posluje sa gubitkom, prije nego što je otkazao ugovor o radu višku radnika, održao sastanke Sindikalne organizacije na kojima je upoznao prisutne sa finansijskom situacijom preduzeća i potrebom za otpuštanjem viška radnika prema novoj sistematizaciji radnih mjesta koju je donio Nadzorni odbor. Nakon toga tuženi je sačinio Pravilnik o utvrđivanju viška radnika na osnovu kojeg pravilnika je Komisija za bodovanje 14. maja 2013. godine izvršila bodovanje radnika (apelant bodovan sa najmanjim brojem bodova), nakon čega je apelantu otkazan ugovor o radu. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da, u situaciji kada je uslijed organizacionih promjena došlo do smanjenja broja izvršilaca na određenom radnom mjestu, tada se utvrđuje višak radnika bodovanjem prema utvrđenim kriterijima svih izvršilaca na konkretnom radnom mjestu, a što je tuženi u konkretnoj pravnoj stvari pravilno primijenio, obzirom da nije imao uslova da apelanta u skladu sa članom 126. stav 2. Zakona o radu rasporedi na drugo radno mjestu u skladu sa njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima. Također, prema pravilima o teretu dokazivanja apelant u toku postupka nije dokazao da je tuženi, prilikom bodovanja povrijedio Pravilnik o utvrđivanju viška radnika, te da je takvim bodovanjem apelant doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale izvršioce na radnom mjestu na kojem je radio i apelant. AP-2043/15
5. Novo Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnio je 23. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 003841 15 Rsž 3 od 25. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi (Preduzeće za poštanski saobraćaj RS a.d. Banjaluka) obaveže da mu za određeni vremenski period, na ime uvećanja plate po osnovu prekovremenog rada, isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da relevantne odredbe Zakona o radu (čl. 43-48.), koje propisuju uslove za ostvarenje prekovremenog rada, ne omogućavaju pravo apelantu da u konkretnom slučaju ostvari naknadu na ime plate za prekovremeni rad u spornom periodu. Naime, utvrđeno je da je radnik dužan da na zahtjev poslodavca radi duže od punog radnog vremena samo u slučaju neplaniranog povećanja obima posla, otklanjanja posljedica vremenskih nepogoda, havarija na sredstvima rada, požara, zemljotresa, epidemija i drugih nesreća. Također, utvrđeno je da prekovremeni rad u nabrojanim slučajevima ne može trajati više od deset sati sedmično, a radnik u toku kalendarske godine ne može raditi prekovremeno više od 150 sati. Isto tako, utvrđeno je da se karakter rada apelanta, s obzirom da se nisu ispunili uslovi za ostvarenje prekovremenog rada, ima smatrati stalnim radom, a ne prekovremenim. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u izreci osporene presude.
AP-2125/15
6. Marko Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Radmila Plavšić advokatica iz Banjaluke, podnio je 28. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 007417 12 Rev od 4. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog („Mehanička konstrukcija“ d.o.o. Kotor Varoš) o otkazu ugovora o radu od 20. maja 2010. godine, te da se naloži tuženom da ga vrati na rad i rasporedi na radno mjesto administratora -računovođe ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da se obaveže tuženi da mu isplati neisplaćene plate i izvrši uplatu pripadajućih doprinosa, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da apelant nije uspješno obavljao poslove na radnom mjestu direktora što potvrđuje i izvještaj o poslovanju za 2009. godinu i finansijski izvještaj društva za istu godinu, zbog čega je razriješen dužnosti direktora. Dalje je utvrđeno da jedino radno mjesto na kojem je apelant prema svojim kvalifikacijama - završenoj Višoj ekonomskoj školi i radnim sposobnostima mogao raditi u okviru organizacione šeme radnih mjesta tuženog, bilo radno mjesto administratora - računovođe, koje poslove je apelant obavljao istovremeno sa obavljanjem poslova direktora. Međutim, navedeno radno mjesto je u trenutku otkazivanja ugovora o radu apelanta (20. maja 2010. godine) bilo popunjeno. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelanta zakonita, iz razloga što u momentu otkazivanja ugovora o radu apelantu tuženi nije imao upražnjeno radno mjesto na kojem bi apelant prema svojim kvalifikacijama i radnim sposobnostima mogao raditi, čime je zadovoljen uslov iz odredbe člana 126. stav 2. Zakona o radu, kako bi se ugovor o radu mogao otkazati temeljem odredbe stava 1. tačke 3. istog člana.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1502/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman